Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3410/19 (D.P.)

Odluka donesena 04. 10. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3410/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

04. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 4. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP 3410/19, rješavajući zahtjev D.P. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev D.P. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. D.P. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 1 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 1 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 01 1 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine apelant i R.D. i D.V. (u daljnjem tekstu: optuženi), oglašeni su krivima da su radnjama opisanim u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili im snažne tjelesne i duševne boli i patnje, te povrede tjelesnog integriteta, čime su počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ ( u daljnjem tekstu KZ SFRJ), za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom , pod tačkom II

3. Vrhovni sud donio je presudu broj 01 1 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine, kojom je žalbu tužilaštva odbio kao neosnovanu, a žalbe optuženih djelomično uvažio pa je prvostepenu presudu od 23. aprila 2018. godine preinačio u odluci o kazni tako da je apelanta za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog KZ SFRJ, za koje je presudom oglašen krivim, uz primjenu odredbi čl. 41. stav 1., 42. tačka 2. i 43. stav 1. tačka a) istog zakona osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da su osporene presude donijete proizvoljno, paušalnim zaključivanjem, neobjektivene i diskriminirajuće. Uzrok neobjektivnosti, kako apelant navodi je „99% jednonacionalni postupak“, ukazujući na nacionalnost tužioca, vijeća i svjedoka. Apelant ukazuje da svaka presude mora biti zasnovana na čvrstim i jasnim dokazima, gdje će bez ikakve sumnje biti utvrđeno ko je i šta počinio, što u konkretnom postupku nije slučaj. Apelant ukazuje na povrede i nelogične i proizvoljne zaključke iz drugostepene presude, na određene neosnovane i očigledno proizvoljne tvrdnje suda, kontradiktorne izjave svjedoka i sa tim u vezi zaključke suda, zaključke koji nisu obrazloženi i drugo, što detaljno navodi u apelaciji. Apelant je ukazao i na „povredu prava na srpski jezik i izražavanje“, jer mu je odluka dostavljena „na drugom jeziku i latiničnom pismu“. Apelant je ukazao da sve govori o očiglednoj diskriminaciji i nepoštivanju osnovnih načela u krivičnom postupku ( jednakosti strana, ograničavanju prava na odbranu u dijelu izvođenja ključnih dokaza, izvođenju paušalnih i proizvoljnih zaključaka, te nepoštivanju jezika „i nacionalne pripadnosti i jednakosti u postupku“). Apelant je tražio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru odgađanje izvršenja odluke drugostepenog suda dok se postupak po predmetnoj apelaciji ne završi, jer su očigledne povrede svih navedenih prava „kako i stoji u ovoj apelaciji“.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

10. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnjama o kršenju ljudskih prava. S tim u vezi Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

11. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federacije Bosne i Hercegovine Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH ” br. 44/98 , 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS) uređuje izvršenje krivičnih sankcija i drugih mjera izrečenih u krivičnom postupku, utvrđenih zakonima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija). Relevantnim odredbama ZIKS-a je propisana mogućnost odlaganja izvršenja kazne zatvora. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant uz prijedlog za donošenje privremene mjere nije dostavio dokaze da se prethodno, u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a, obraćao radi odgađanja izvršenja kazne zatvora. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbe člana 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da zahtjev za privremenu mjeru može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odgađanje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima.

12. Stoga, imajući u vidu navedeno, posebno okolnost da je apelant opravdanost zahtjeva za privremenu mjeru utemeljio isključivo na razlozima koji se suštinski odnose na meritum apelacije, o čemu Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka, te okolnost da apelant, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije tražio odgađanje kazne zatvora u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3410/19 (D.P.) | Sudska praksa | Aktio