Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-862/18 (Konzorcij Lada Auto d.o.o. Banja Luka i Utal sp z.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Javne nabavke
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-862/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 862/18, rješavajući apelaciju Konzorcijuma „Lada auto“ d.o.o. Banja Luka i „Utal“ sp z.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Konzorcijuma „Lada auto“ d.o.o. Banja Luka i „Utal“ sp z.o.o. Banja Luka podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 019888 16 Uvp od 18. decembra 2017. godine i S1 3 U 019888 15 U od 17.

juna 2016. godine i Rješenja Kancelarije za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine broj UP2-01-07.1-951-14/15 od 23.

septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Konzorcijum „Lada auto“ d.o.o. Banja Luka i „Utal“ sp z.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željko Ćejić, direktor „Lada auto“ d.o.o. Banja Luka, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 019888 16 Uvp od 18. decembra 2017. godine i S1 3 U 019888 15 U od 17. juna 2015. godine (očigledno da je u pitanju greška u datumu donošenja presude i da je navedena presuda donesena 17. juna 2016. godine) i Rješenja Kancelarije za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KRŽ) broj UP2-01-07.1-951-14/15 od 23. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i KRŽ je u periodu od 17. do 19. jula 2019. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i KRŽ su 26. jula 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem KRŽ broj UP2-01-07.1-951-14/15 od 23. septembra 2015. godine usvojene su žalbe apelanta i Konzorcijuma Asa auto d.o.o., KIG d.d. Slovenija i KIG KGA d.o.o. Slovenija (u daljnjem tekstu: Konzorcijum Asa auto) kao ponuđača i poništena je Odluka o poništenju postupka javne nabavke broj 15-03-6-5-186/15 od 18. juna 2015. godine (stav 1 izreke), te je odlučeno da se poništava tenderska dokumentacija i obavještenje o nabavci objavljeno na portalu javnih nabavki, datum slanja obavještenja na objavu 1. april 2015. godine (stav 2 izreke). Navedenim rješenjem je takođe odlučeno da će se povrat uplaćenih sredstava na ime naknade žalbenog postupka u određenom novčanom iznosu apelanta izvršiti na osnovu posebnog rješenja KRŽ (stav 3 izreke), dok je apelantov zahtjev naznačen kao troškovi pripreme ponuda i učešća u postupku javne nabavke u određenom iznosu odbijen kao neosnovan (stav 4 izreke).

6. U opširnom obrazloženju rješenja KRŽ je naveo žalbene navode, izjašnjenje Agencije za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH Banja Luka (u daljnjem tekstu: ugovorni organ) na žalbene navode, citirao relevantne odredbe tenderske dokumentacije i pojašnjenja tenderske dokumentacije, izvršio uvid u ponude apelanta i Konzorcijuma Asa auto, te je naveo da je uvidom u dostavljenu dokumentaciju i analizom svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, a u odnosu na žalbene navode i propisani zakonski postupak, utvrdio da je predmetni postupak potrebno poništiti u cijelosti. Naime, KRŽ je, između ostalog, naveo da je ugovorni organ na portalu javnih nabavki objavio obavještenje o nabavci u postupku javne nabavke nepersonalizovanih registarskih tablica i folija za bojenje tablica, a da je nakon sprovedenog postupka ugovorni organ donio odluku o poništenju postupka nabavke od 18. juna 2015. godine. Dalje, KRŽ je naveo da je apelant 29. juna 2015. godine podnio žalbu protiv rješenja ugovornog organa.

7. KRŽ je dalje naveo da u odnosu na izjavu o prometu u segmentu poslovanja koji je predmet ove nabavke, činjenično stanje upućuje na kontradiktornost i konfuznost sadržaja dokumenata postupka, te nije jasno kako ponuđači u konačnici trebaju postupiti u tom smislu. KRŽ je ukazao da ugovorni organ na različitim mjestima sadržaja dokumenata postupka ponuđače različito upućuje tako što im ostavlja mogućnost da dokaze za grupu ponuđača dostave u paketu, a zatim istovremeno na drugom mjestu sadržaja dokumenata postupka ponuđače upućuje da dostave dokaze za svakog člana grupe ponuđača, i to po pitanju dokazivanja iste sposobnosti (ekonomsko-finansijska). U vezi s tim, KRŽ je naveo da se prema odredbama člana 47 stav 3 Zakona o javnim nabavkama BiH (u daljnjem tekstu: ZJN) grupa ponuđača može osloniti na kapacitete učesnika grupe. KRŽ je naveo da bi se suprotno tome, ukoliko bi svaki član grupe ponuđača morao pojedinačno ispunjavati postavljene uslove ili ukoliko bi određeni zahtjev trebao ispuniti isključivo jedan član grupe kojeg odredi ugovorni organ, izgubio bi se smisao formiranja grupe ponuđača i aktivnog interesovanja da se pristupi postupku na navedeni način. KRŽ je naglasio da je ugovorni organ u tački 6.4.1 tenderskog dokumenta istakao: „... ukoliko ponudu dostavlja grupa ponuđača, svi članovi grupe dostavljaju zajedno dokaze u smislu ispunjava[nja] uslova ...“ KRŽ je naveo da cilj udruživanja u zajedničku ponudu jeste da ponuđači zajednički ispune određene zahtjeve postavljene u smislu tehničko-profesionalne i ekonomsko-finansijske sposobnosti, odnosno radi se o tzv. terminu „jedan paket dokumenata“ pod kojim se podrazumijeva zajedničko učestvovanje, kada se po pravilu konzorcijalnoj grupi ostavlja da pripremi taj zajednički paket i unutar toga slobodno odredi koji će partner/partneri ispuniti dio ili u potpunosti navedeni zahtjev ili da procijeni odgovarajuću kombinaciju prema unutrašnjem dogovoru. KRŽ je ukazao da su zahtjevi ugovornog organa u vezi s načinom pripreme sadržaja zajedničke ponude ocijenjeni kontradiktornim i nejasnim, iz kog razloga se nije moglo pouzdano ocijeniti da li je pravilno sprovedena radnja provjere sadržaja dostavljenih zajedničkih ponuda, pa je ocijenjeno da se radi o bitnim propustima u pripremi sadržaja tenderske dokumentacije koji mogu uticati na broj potencijalnih ponuđača, na mogućnost pristupa postupku, na ocjenu kvalifikovanosti zajedničkih ponuda, kao i na odvijanje radnji postupka, te u konačnici na odluku o rezultatima postupka. KRŽ je istakao da su navedeni propusti u pripremi sadržaja dokumenata postupka uticali na odluku o poništenju dokumenata postupka u cijelosti.

8. U odnosu na žalbu ponuđača Konzorcijuma Asa auto KRŽ je dalje naveo da je ugovorni organ na nejasan i nepotpun način isključio ovog ponuđača iz postupka, ne obrazlažući svoje tvrdnje o razlozima isključenja predmetne ponude. KRŽ je naveo da je ugovorni organ istakao da ovaj ponuđač nije dostavio odgovarajući drugi dokaz kojim se dokazuje da ponuđene tablice zadovoljavaju standard ISO 7591/1982 ili ekvivalentan standard, odnosno dostavljen je sertifikat ISO 7591/1982 koji se odnosi na pravno lice koje nije član grupe ponuđača, a nije dokazano da su drugi dokumenti koje je dostavio ekvivalentni navedenom standardu, niti je dokazano da tablice za koje su dostavljeni dokumenti imaju vezu s ponuđačem, što je jasno navedeno i u odluci o poništenju postupka nabavke i zapisniku o ocjeni ponuda. KRŽ je ukazao da navedeni razlozi nisu u dovoljnoj mjeri i na adekvatan način obrazloženi, što nije u potpunosti prihvatljivo i s obzirom na činjenicu da je ugovorni organ ponuđače bliže uputio na koji način će postupiti u predmetnom smislu. KRŽ je ukazao da ugovorni organ kao jedan od razloga navodi „...da nije dokazano da tablice za koje su dostavljeni dokumenti imaju vezu s ponuđačem...“, ali pri tome istovremeno ističe da ugovorni organ u sadržaju dokumenata postupka nije jasno naznačio na koji način, kojim konkretnim dokazom/dokumentom će ponuđači postupiti u slučaju da nisu proizvođači registarskih tablica, a dostavljeni dokazi se odnose na podnosioce zahtjeva za testiranje tablica koje, po pravilu, podnose proizvođači tablica uz relevantnu činjenicu da ni na jednom mjestu u sadržaju tenderskog dokumenta ugovorni organ nije zatražio da ponuđači označe proizvođača tablica ili onog ko dostavlja materijal za finalni proizvod. Shodno tome, KRŽ je naveo da je upitan izneseni razlog da ponuđač nije dokazao da tablice za koje su dostavljeni dokumenti imaju vezu s ponuđačem s obzirom na to da ugovorni organ nije dodatno uputio ponuđače kako će postupati u tom smislu, a što jeste svrha pripreme tenderskog dokumenta. S obzirom na to da je svrha pripreme sadržaja dokumenata postupka prema odredbama člana 53 ZJN da sadržaj dokumenata postupka bude usaglašen sa zakonom i podzakonskim aktima i da se daju potpune informacije o uslovima ugovora i postupku dodjele ugovora, sve s ciljem da se omogući nesmetana priprema zahtjeva za učestvovanje, a kako je očigledno da pripremom dokumenata postupka na način kako je to uradio ugovorni organ navedeno nije ispoštovano, KRŽ je naveo da je pozivanjem na dikciju odredbi člana 103 ZJN ocijenio da se radi o nerazumljivosti sadržaja dokumenata postupka, konfuznosti i neprimjenjivosti, pa je tendersku dokumentaciju valjalo poništiti u cijelosti.

9. U odnosu na apelantov postavljeni zahtjev naznačen kao troškovi pripreme ponuda i učešća u postupku javne nabavke, KRŽ je naveo da je prema odredbama člana 119 ZJN neophodno ispuniti dvije pretpostavke da bi se udovoljilo ovom zahtjevu, i to kumulativno, a to je da je apelant kao žalilac, a sada podnosilac zahtjeva, uspio s podnesenom žalbom (što je ispunjeno) i da je ponuđač zahtjeva imao realne izglede za izbor njegove ponude. KRŽ je istakao da činjenično stanje i okolnosti ukazuju na propuste, nejasnoće i dvojbe u sadržaju dokumenata postupka i povrede pravila postupka pri sprovođenju radnji postupka, koji onemogućavaju da se nesumnjivo utvrdi postojanje realnog stepena izvjesnosti da je apelant imao realne izglede da dobije predmetni posao.

10. Apelant je 26. oktobra 2015. godine tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja KRŽ od 23. septembra 2015. godine.

11. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 019888 18 U od 5. novembra 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za odgađanje izvršenja konačnog upravnog akta KRŽ od 23. septembra 2015. godine.

12. Presudom vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 019888 15 U od 17. juna 2016. godine apelantova tužba je odbijena.

13. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant tužbom osporio st. 2 i 4 izreke rješenja KRŽ. Sud BiH je dalje naveo da je odredbama ZJN uređen sistem javnih nabavki u Bosni i Hercegovini i utvrđena pravila za postupke javnih nabavki na način da se definišu prava, dužnosti, odgovornost i pravna zaštita učesnika u postupku javne nabavke, te nadležnosti Agencije za javne nabavke BiH i Kancelarije za razmatranje žalbi BiH (član 1 Zakona). Takođe je ukazao da navedeno znači da svaki učesnik (dobavljač) u postupku javne nabavke mora imati isti položaj i mogućnosti da pod jednakim uslovima ne samo učestvuje u postupku javne nabavke već i da bude izabran kao najpovoljniji ponuđač. Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 53 ZJN propisano da je ugovorni organ dužan da pripremi tendersku dokumentaciju u skladu s odredbama ovog zakona i podzakonskim aktima i da u tenderskoj dokumentaciji da potpune informacije o uslovima ugovora i postupku dodjele ugovora, koji su kandidatima/ponuđačima dovoljni za pripremu zahtjeva za učešće, odnosno ponuda na stvarno konkurentskom osnovu. Sud BiH je naveo da se neusklađenost tenderske dokumentacije s odredbama člana 47 stav 3 ZJN ogleda u tome što je u tački 6.8 tenderske dokumentacije navedeno da u slučaju da zahtjeve dostavljaju grupe ponuđača, ugovorni organ će prilikom ocjene stepena u kojem su ispunjeni kriterijumi utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji uzeti u obzir finansijsko stanje, kvalifikacije, tehničku i profesionalnu sposobnost članova grupe ponuđača. Stoga, članovi grupe ponuđača mogu da dostave jedan paket dokumenata koji su navedeni u tač. 6.3 i 6.5 tenderske dokumentacije, a dokumenti koji su navedeni pod tač. 6.2, 6.3.1, 6.4.1 i 6.6 moraju se posebno pripremiti za svakog člana grupe ponuđača, kao i dokumenti za koje je tenderskom dokumentacijom određeno da ih je svaki član grupe ponuđača dužan da dostavi. Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 47 stav 3 ZJN propisano da kandidat/ponuđač može, kad je to odgovarajuće i za određeni ugovor, u ponudi naznačiti da raspolaže kapacitetima drugih subjekata, bez obzira na pravnu prirodu odnosa koji s njima ima. U tom slučaju mora da dokaže ugovornom organu da će imati na raspolaganju potrebne resurse. Pod jednakim uslovima, grupa kandidata/ponuđača može se osloniti na kapacitete učesnika grupe ili drugih privrednih subjekata. Sud BiH je ukazao da se zahtjev ugovornog organa iz tenderske dokumentacije (tač. 6.2, 6.3.1, 6.4.1 i 6.6) moraju posebno pripremiti za svakog člana grupe ponuđača, nije usklađen sa zakonskom formulacijom. Nadalje je ukazao da je odredbama člana 103 stav 1 tačka a) ZJN propisano da su u postupcima javne nabavke apsolutno bitne povrede zakona one povrede o kojima KRŽ vodi računa po službenoj dužnosti i koje mogu dovesti do poništenja postupka u cijelosti ili djelimično, i to neusklađenost tenderske dokumentacije s ovim zakonom ili podzakonskim aktima, koja je dovela do nemogućnosti utvrđivanja osnovanosti žalbenih navoda ili koja je dovela do narušavanja osnovnih principa ovog zakona, odnosno nezakonite dodjele ugovora. Takođe je naveo da je odredbama člana 104 stav 1 istog zakona propisano da KRŽ u postupku pravne zaštite postupa u granicama zahtjeva iz žalbe, a po službenoj dužnosti u odnosu na povrede opisane u odredbama člana 103 stav 1 ovog zakona. Sud BiH je ukazao da KRŽ kao drugostepeni organ ima ovlašćenje da prije zaključenja ugovora, s ciljem primarne zaštite, poništi bilo koji akt, pa tako i tendersku dokumentaciju u dijelu u kojem je ona u suprotnosti sa zakonom, kao i da poništi obavijest o izboru najpovoljnijeg ponuđača i odluku o odbijanju prigovora. S obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao da nije osnovan apelantov prigovor da je KRŽ prekoračio svoja zakonska ovlašćenja.

14. Zatim je ukazao da nije osnovan tužbeni prigovor kojim je osporen stav 4 izreke rješenja KRŽ, te da je pravilno odlučeno kada je odbijen apelantov zahtjev naznačen kao troškovi pripreme ponuda i učešća u postupku javne nabavke, bez obzira na to što je ispunjen uslov iz odredbi člana 119 stav 1 ZJN, odnosno utvrđena povreda zakona od strane ugovornog organa, jer apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je imao stvarne izglede za izbor njegove ponude.

15. Presudom apelacionog upravnog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 019888 16 Uvp od 18. decembra 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke – presude Suda BiH od 17. juna 2016. godine.

16. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da je KRŽ, suprotno apelantovim prigovorima iz zahtjeva, pravilno utvrdio da postavljeni zahtjev iz tenderske dokumentacije nije usklađen sa zakonskom formulacijom, te da je pravilan zaključak iz pobijane presude da je KRŽ svojim rješenjem opravdano u cijelosti poništio postupak javne nabavke. Takođe je ukazao da je odredbama člana 119 stav 1 ZJN propisano da ako ugovorni organ povrijedi odredbe ovog zakona ili podzakonskih akata, privredni subjekat ima pravo da zahtijeva od ugovornog organa naknadu troškova za pripremu ponude i troškova učestvovanja u postupku javne nabavke. Dalje je ukazao da je stavom 2 istog člana propisano da pravo iz odredbi stava 1 ne postoji ako je nakon donošenja odluke o izboru ili nakon odluke o poništenju postupka javne nabavke, KRŽ utvrdio da kandidat/ponuđač, čija ponuda nije razmatrana, ni uz poštovanje odredbi ovog zakona i podzakonskih akata, ne bi imao stvarne izglede za izbor njegove ponude ili čija je žalba odbijena. Sud BiH je naveo da bez obzira na to što je u tom pravcu ispunjen uslov iz odredbi člana 119 stav 1 ZJN, odnosno utvrđena je povreda zakona od strane ugovornog organa, apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je imao stvarne izglede za izbor njegove ponude. Sud BiH je ukazao da je KRŽ u svom rješenju jasno istakao da se u konkretnom slučaju, zbog propusta i nejasnoća u sadržaju zahtjeva i dostavljenih dokumenata, nije moglo objektivno procijeniti šta se traži i da li su ponuđači dostavili zatraženo u vezi s tim, odnosno da li su imali realne izglede za uspjeh.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant je naveo da KRŽ nije postupao po pravilima upravnog postupka, te da nije utvrdio sve relevantne činjenice, a da je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak. Takođe je ukazao da mu je KRŽ uskratio mogućnost da se sporna pitanja rasprave na usmenoj raspravi, što predstavlja povredu člana 140 tačka 1 Zakona o upravnom postupku. Dalje je naveo da je odluka iz stava 2 izreke rješenja KRŽ donesena arbitrarno i nezakonito, odnosno da je donesena s ciljem zaštite privatnih interesa ponuđača koji je podnio nekonkurentnu ponudu. Apelant je ukazao da upravno vijeće Suda BiH nije dalo jasne i prihvatljive razloge u pogledu činjenica koje su od značaja za donošenje odluke u konkretnom predmetu, te da je na nejednak način tretiralo dokaze stranaka u postupku u odnosu na dokaze „tužene“. Zatim je naveo da mu zbog neodržavanja usmene rasprave (član 29 Zakona o upravnim sporovima) nije omogućeno cjelovito izjašnjavanje o svim relevantnim činjenicama i pravnim pitanjima značajnim za donošenje pravilne i zakonite odluke. Dalje je naveo da nije dat odgovor na arbitrarno korišćenje člana 103 ZJN, te da upravno vijeće Suda BiH nije tačno navelo šta iz tenderske dokumentacije nije usklađeno sa zakonskom formulacijom, na koji način i kako ta neusklađenost može uticati na zakonitost cjelokupnog postupka, što otvara pitanje namjere takvog postupanja. U odnosu na stav 4 izreke rješenja KRŽ, ukazao je da je Sud BiH pogrešno prihvatio takav zaključak, zasnovan na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, da apelant ne ispunjava uslove iz člana 119 stav 2 ZJN, te je nejasno na osnovu čega je zaključeno da je „tužena“ dokazala da on ne bi imao stvarne izglede za izbor njegove ponude.

18. Zatim je ukazao da je u donošenju odluke vijeća za upravne sporove Suda BiH učestvovala sudija Maida Bikić, koja je u Izjavi broj S1 3 U 019888 15 U od 30. marta 2016. godine navela da konkretni predmet nije hitne prirode, čime je dovela u pitanje svoj kredibilitet, te da je nakon što je apelant uložio pritužbu na takav stav sudije, predsjednik Suda BiH predmet dodijelio sudiji Jadranki Brenjo i predmet je riješen u narednih 60 dana, zbog čega je sudija Maida Bikić trebala biti izuzeta iz rada vijeća i donošenja konačne odluke. Apelant je takođe naveo da je u donošenju presude apelacionog upravnog vijeća Suda BiH učestvovala sudija Mirsada Džindo koja je 19. jula 2017. godine opozvana, a predmet dodijeljen sudiji Zvjezdani Antonović, te da je prema apelantovom shvatanju sudija Mirsada Džindo trebala biti izuzeta iz rada vijeća i donošenja konačne odluke.

19. Apelant smatra da mu je zbog nezakonitog i nepravilnog rada državnih organa uskraćeno pravo na troškove pripreme ponude i učešća u postupku javne nabavke, te povrijeđeno pravo na imovinu. Takođe je ukazao da mu je uskraćivanjem prava na naknadu troškova pripreme ponude i učešća u postupku javne nabavke, nelogičnim i konfuznim zaključivanjem „tužene“ uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, odnosno da mu je pravni lijek iz člana 119 tačka 1 ZJN nedostupan.

20. U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelant je naveo da je postupak pokrenut žalbom od 29. juna 2015. godine, a da je okončan presudom apelacionog upravnog vijeća Suda BiH od 18. decembra 2017. godine. Apelant je naveo da je KRŽ odugovlačio s donošenjem odluke o žalbi, a da je ZJN regulisano da se upravni spor u postupku javnih nabavki vodi po hitnom postupku. Takođe je naveo da svojim postupcima nije uzrokovao odugovlačenje postupka.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja osporene konačne odluke, te je istakao da nisu osnovani apelacioni razlozi u odnosu na navedene povrede, kao i da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo.

22. KRŽ je naveo da je u konkretnom predmetu pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su pravilno primijenjene odredbe postupka, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 39/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

[...] (3) Kandidat/ponuđač može, gdje je to odgovarajuće i za određeni ugovor, u ponudi naznačiti da raspolaže kapacitetima drugih subjekata, bez obzira na pravnu prirodu odnosa koji s njima ima. U tom slučaju, mora dokazati ugovornom organu da će na raspolaganju imati potrebne resurse.

Pod istim uslovima grupa kandidata/ponuđača može se osloniti na kapacitete učesnika grupe ili drugih privrednih subjekata.

[...] Član 53.

(1) Ugovorni organ dužan je pripremiti tendersku dokumentaciju u skladu s odredbama ovog zakona i podzakonskim aktima. U tenderskoj dokumentaciji ugovorni organ daje potpune informacije o uslovima ugovora i postupku dodjele ugovora, a koji su kandidatima/ponuđačima dovoljni za pripremu zahtjeva za učešće, odnosno ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi.

Član 103.

(1) U postupcima javne nabavke apsolutno bitne povrede zakona su one povrede o kojima URŽ vodi računa po službenoj dužnosti, i koje mogu dovesti do poništenja postupka u potpunosti ili djelimično, i to:

a) neusklađenost tenderske dokumentacije s ovim zakonom ili podzakonskim aktima, koja je dovela do nemogućnosti utvrđivanja osnovanosti žalbenih navoda ili koja je dovela do narušavanja osnovnih principa ovog zakona, odnosno nezakonite dodjele ugovora;

[...] Član 104.

(1)URŽ u postupku pravne zaštite postupa u granicama zahtjeva iz žalbe, a po službenoj dužnosti u odnosu na povrede opisane u članu 103.

stav (1) ovog zakona.

[...] Član 115.

[...] (2) Upravni spor po tužbi koju podnesu stranke u postupku javne nabavke vodi se po hitnom postupku.

[...] Član 119.

(1)Ako ugovorni organ povrijedi odredbe ovog zakona ili podzakonskih akata, privredni subjekat ima pravo od ugovornog organa zahtijevati naknadu troškova za pripremu ponude i troškova učešća u postupku javne nabavke.

(2)Pravo iz odredbe stava (1) ovog člana ne postoji ako je, nakon donošenja odluke o izboru ili nakon odluke o poništenju postupka javne nabavke, URŽ utvrdio da kandidat/ponuđač čija ponuda nije razmatrana, ni uz poštivanje odredbi ovog zakona i podzakonskih akata, ne bi imao realne izglede za izbor njegove ponude, ili čija je žalba odbijena.

24. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

O upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.

V-a OSTALE ODREDBE POSTUPKA

Član 60. a) Za pitanja o postupku u upravnim sporovima koja nisu regulisana ovim zakonom shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

25. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) u relevantnom dijelu glasi:

5. Usmena rasprava Član 140.

Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:

1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

26. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi: Član 15.

(1)Stranka ima pravo na to da Sud odluči u razumnom roku o njenim zahtjevima i prijedlozima.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 296.

(1)Stranka podnosi zahtjev za isključenje, odnosno izuzeće sudije, čim sazna da postoji neki od razloga za isključenje, odnosno izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

[...] VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja su upravni postupak i upravni spor koji je okončan Presudom Suda BiH broj S1 3 U 019888 16 Uvp od 18. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 21. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant navodi da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji je pokrenut u postupku javnih nabavki, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

35. U vezi s apelantovim navodima da su u konkretnom slučaju pogrešno cijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište, između ostalog, stav 2 izreke rješenja KRŽ kojim je poništena tenderska dokumentacija i obavještenje o nabavci i stav 4 izreke istog rješenja kojim je odbijen apelantov postavljeni zahtjev naznačen kao troškovi pripreme ponuda i učešća u postupku javne nabavke u određenom novčanom iznosu.

37. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH (vijeće za upravne sporove i apelaciono upravno vijeće) istog stava kao i KRŽ da je u predmetnom postupku trebalo, između ostalog, poništiti tendersku dokumentaciju i obavještenje o nabavci, kao i odbiti apelantov postavljeni zahtjev naznačen kao troškovi pripreme ponuda i učešća u postupku javne nabavke. U pogledu apelantovih tvrdnji kojima osporava osnovanost takvog zaključka, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da određeni dokumenti navedeni u tenderskoj dokumentaciji nisu usklađeni sa zakonskom formulacijom, odnosno odredbama ZJN, za koji zaključak je KRŽ dao precizne i detaljne razloge i koji je u svojoj odluci jasno ukazao na osnovu kojih je dokaza i utvrđenih činjenica, te relevantnih odredbi ZJN došao do zaključka iz stava 2 izreke rješenja, a koje obrazloženje je kao pravilno prihvatio Sud BiH. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz obrazloženja presuda Suda BiH proizlazi da o apsolutno bitnim povredama zakona (neusklađenost tenderske dokumentacije sa ZJN ili podzakonskim aktima), po službenoj dužnosti računa vodi KRŽ i koji ima ovlašćenje da prije zaključenja ugovora, s ciljem primarne zaštite, poništi bilo koji akt, pa i tendersku dokumentaciju, te je jasno ukazano da KRŽ, shodno navedenom, nije prekoračio svoja zakonska ovlašćenja. U odnosu na apelantov zahtjev u vezi s troškovima pripreme ponuda i učešća u postupku javne nabavke, Ustavni sud primjećuje da su se Sud BiH i KRŽ u obrazloženjima svojih odluka pozvali na odredbe člana 119 ZJN i da su istakli da iako je ispunjen stav 1 navedenog člana (utvrđena povreda zakona od strane ugovornog organa), apelant nije dokazao da je imao stvarne izglede za izbor njegove ponude, iz kog razloga je odbijen takav zahtjev. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo da ravnopravno učestvuje u postupku, što uključuje predlaganje dokaza, niti je ravnopravnost stranaka u postupku bila narušena.

38. U odnosu na apelantov navod da ni u upravnom postupku, niti u upravnom sporu nisu održane usmene i javne rasprave, a da je prema članu 104 stav 1 Zakona o upravnom postupku usmena rasprava bila obavezna te da je, s obzirom na to da u pogledu utvrđenih činjenica postoje protivrječnosti, bilo razumno da sud na osnovu člana 29 Zakona o upravnim sporovima održi usmenu raspravu, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Ustavni sud primjećuje da iz dokumentacije koja je predočena proizlazi da apelant nije predložio održavanje usmene rasprave pred organom uprave, a koju mogućnost je imao u skladu s relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku, niti je u tužbi koju je podnio Sudu BiH protiv rješenja KRŽ od 23. septembra 2015. godine istakao takav prigovor, odnosno predložio održavanje usmene rasprave pred upravnim vijećem tog suda. Dakle, navedene prigovore apelant prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio da iskoristi priliku da predloži organu uprave održavanje usmene rasprave, a nakon toga putem redovnog pravnog sredstva koje je imao na raspolaganju istakne prigovor po tom pitanju i na taj način pruži mogućnost Sudu BiH da se o tom prigovoru izjasni. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

39. Takođe, u odnosu na apelantov navod da je sudija vijeća za upravne sporove Suda BiH Maida Bikić trebala biti izuzeta iz rada vijeća i donošenja presude jer je dovela u pitanje svoj kredibilitet izjavom od 30. marta 2016. godine da konkretni predmet nije hitne prirode, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da je apelant na navedenu izjavu uložio pritužbu, a da je nakon toga predsjednik Suda BiH predmet dodijelio drugom sudiji. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant, ukoliko je smatrao da je sudija trebala biti izuzeta iz rada vijeća, imao mogućnost da, u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pokrene takvo pitanje, odnosno podnese zahtjev za izuzeće, a što, prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije učinio, niti je u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke ukazao na ovo pitanje. U suprotnom, apelant ne može svoje navode po prvi put isticati u apelaciji, a da prethodno nije dao mogućnost sudu da eventualne povrede, ukoliko ih je bilo, otkloni. Stoga, Ustavni sud nalazi da apelant nije koristio zakonsku mogućnost da takve navode iznese pred redovni sud, odnosno zahtijeva izuzeće sudije, pa se ne može očekivati da Ustavni sud odlučuje o takvom navodu. Dalje, u odnosu na apelantov navod da je sudija apelacionog vijeća za upravne sporove Suda BiH Mirsada Džindo učestvovala u donošenju presude tog vijeća, a koja je 19. jula 2017. godine opozvana s rada na predmetu, nakon čega je predmet dodijeljen drugom sudiji, te da je sudija Mirsada Džindo trebala biti izuzeta iz rada vijeća, Ustavni sud smatra da se ovakvi apelantovi navodi, dati uopšteno, ne mogu prihvatiti niti ispitati.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo 29. juna 2015. godine podnošenjem žalbe protiv rješenja ugovornog organa, a da je postupak okončan Presudom Suda BiH broj S1 3 U 019888 16 Uvp od 18. decembra 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko dvije godine i šest mjeseci.

42. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku javnih nabavki, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o složenom predmetu. Ustavni sud, takođe, smatra da apelant svojim ponašanjem nije doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.

43. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred KRŽ pokrenut žalbama koje su podnijeli apelant i Konzorcijum Asa auto od 29. juna 2015. godine, a da je KRŽ o navedenim žalbama odlučio rješenjem od 23. septembra 2015. godine, dakle u periodu kraćem od tri mjeseca.

44. U pogledu ponašanja Suda BiH (vijeće za upravne sporove i apelaciono upravno vijeće), Ustavni sud zapaža da je postupak pred Sudom BiH ukupno trajao nešto duže od dvije godine i jedan mjesec, u kojem periodu je taj sud donio tri odluke (dvije presude i jedno rješenje). Naime, vijeće za upravne sporove Suda BiH je odlučilo o apelantovoj tužbi u vremenskom roku nešto dužem od sedam mjeseci, dok je apelaciono vijeće Suda BiH o apelantovom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke odlučilo presudom od 18. decembra 2017. godine, dakle u periodu od godinu i šest mjeseci. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Sud BiH donio rješenje od 5. novembra 2015. godine kojim je odbijen zahtjev kojim je apelant tražio da se odgodi izvršenje konačnog upravnog akta.

45. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini i da su u periodu od oko dvije godine i šest mjeseci KRŽ i Sud BiH donijeli ukupno četiri odluke (tri meritorne odluke i jedno rješenje), te iako je predmetni postupak po zakonu hitne prirode, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

47. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava nije posebno obrazlagao, već ih je zasnovao na tvrdnji da mu je zbog nezakonitog i nepravilnog rada državnih organa uskraćeno pravo na troškove pripreme ponude i učešća u postupku javne nabavke, iz čega proizlazi da ih zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.

48. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te je u vezi s tim naveo da mu je uskraćivanjem prava na naknadu troškova pripreme ponude i učešća u postupku javne nabavke, nelogičnim i konfuznim zaključivanjem „tužene“ uskraćeno ovo pravo, odnosno da mu je pravni lijek iz člana 119 tačka 1 ZJN nedostupan, iz čega proizlazi da povredu ovog prava apelant nalazi u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u postupku koristio pravo na podnošenje žalbe, tužbe i zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, a činjenica da korišćenje navedenih pravnih lijekova nije rezultiralo odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio svoje odluke kada je, pozivajući se na relevantne odredbe ZJN, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak u relevantnom periodu trajao dvije godine i šest mjeseci, u kom periodu su donesene tri meritorne odluke i jedno rješenje, odnosno kada nije utvrđeno da su organ uprave i redovni sud bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.

50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-862/18 (Konzorcij Lada Auto d.o.o. Banja Luka… | Sudska praksa | Aktio