Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3114/17 (S. P.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
  • Dokaz
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3114/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3114/17, rješavajući apelaciju Samira Padžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) točka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Samira Padžića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 017004 17 Kžk 2 od 26. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samir Padžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Asim Ibrelić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 017004 17 Kžk 2 od 26. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Apelant je 30. marta 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 2 K 017004 15 Kžk od 15. januara 2016. godine kojom je proglašen krivim da je radnjama opisanim u točki I izreke presude počinio kazneno djelo protuzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom

29. KZ, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci kao glavnu i novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM kao sporednu kaznu.

5. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1442/16 od 19. juna 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio navedenu apelaciju, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

6. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je naveo da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 865/16 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelomično uvažio apelaciju A. J. (suoptuženik u postupku pred Sudom BiH), utvrdio povredu prava na pravično suđenje i ukinuo Presudu Suda BiH broj S1 2 K 017004 15 Kžk od 15. januara 2016. godine, te predmet vratio Sudu BiH na ponovno odlučivanje. Nakon toga Sud BiH donio je Presudu broj S1 2 K 017004 17 Kžk 2 od 26. aprila 2017. godine (koju apelant osporava ovom apelacijom) kojom je A. J. i apelanta proglasio krivima da su na način opisan u presudi počinili kazneno djelo protuzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZ u vezi sa članom 29. KZ, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci kao glavnu i novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM kao sporednu kaznu. Na temelju navedenoga, Ustavni sud je konstatirao da su, imajući u vidu da je osporena odluka već ukinuta, nastupile izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na osporenu presudu zbog kojih je razmatranje apelantovih navoda postalo bespredmetno, pa je, imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. točka g) Pravila Ustavnog suda, apelaciju odbacio kao nedopuštenu.

7. Apelacijsko vijeće je, postupajući nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 865/16, Presudom broj S1 2 K 017004 15 Kžk 2 od 26. aprila 2017. godine apelanta i suoptuženika A. J. proglasilo krivima što su počinili kazneno djelo protuzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZ u vezi sa članom 29. istog zakona, te apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci kao glavnom kaznom i novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM kao sporednom kaznom. Djelo za koje je osuđen apelant je počinio na način da je, zajedno sa suoptuženikom A. J., kao službena osoba, na način opisan u izreci presude, primio novac u iznosu od 1.500,00 eura da bi posredovao kod određenih njima nadređenih lica u Graničnoj policiji da autoservis „Gavrić“ d.o.o. Karakaj dobije tender podizvođača za servisiranje vozila Granične policije na području Zvornika. Nakon što je navedeni autoservis i dobio posao podizvođača, apelant i suoptuženik su od njegovog vlasnika Radana Gavrića primili novac u navedenom iznosu.

8. Apelacijsko vijeće je u obrazloženju presude navelo da je, postupajući po nalogu Ustavnog suda, 24. aprila 2017. godine održan pretres pred tim vijećem, te da su, na prijedlog stranaka i branitelja optuženih, prihvaćeni dokazi i Tužiteljstva i dokazi koje je predložila obrana koji su izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka, osim onih dokaza Tužiteljstva koji su rješenjem kojim je ukinuta prvostepena presuda ocijenjeni nezakonitim.

9. Nakon otvaranja pretresa pred Apelacijskim vijećem, tijekom dokaznog postupka, na prijedlog Tužiteljstva i optuženih prihvaćeni su svi dokazi, subjektivni i objektivni, kako Tužilaštva, tako i obrane, izvedeni pred prvostupanjskim sudom, izuzev dokaza Tužiteljstva koji su rješenjem kojim je ukinuta prvostupanjska presuda ocijenjeni nezakonitima. Apelacijsko vijeće je navelo da je, u skladu sa odlukom Ustavnog suda, tijekom pretresa utvrđeno da postoje nezakonitosti u odnosu na radnju ispitivanja A. J. kod Tužiteljstva, i to u vidu propusta da se optuženom saopći u cijelosti za koje se kazneno djelo tereti i osnove sumnje protiv njega, u smislu člana 78. stav (2) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) s obzirom na to da iz zapisnika o ispitivanju ovog osumnjičenog u Tužiteljstvu proizlazi da nije obaviješten da se kazneni postupak protiv njega vodi i zbog radnji za koje je kasnije optužen optužnicom.

10. Apelacijsko vijeće je navelo da je, nasuprot tvrdnjama obrane da je cjelokupan postupak protiv optuženih kontaminiran navedenim propustima, povreda konstatirana u Odluci Ustavnog sud bila od utjecaja samo na dio ukinute presude za koji je, nakon što je Tužiteljstvo odustalo od kaznenog gonjenja, sada donesena odbijajuća presuda, kao i da ta povreda nema nikakvog relevantnog značaja za presudu u odnosu na točku 1. optužnice kojom su obuhvaćene radnje za čije se počinjenje terete A. J. i apelant. Apelacijsko vijeće zbog tog razloga smatra da ne postoje bilo kakve smetnje da se spomenuti zapisnik o saslušanju A. J. koristi u odnosu na radnje opisane pod točkom I izreke presude, niti da samo postojanje ovog dokaza u sudskom spisu dovodi do kontaminacije sudskog postupka. Nadalje, Apelacijsko vijeće je navelo da je ostalo kod svojih ranije donesenih odluka u pogledu nezakonitih dokaza, u skladu s rješenjem kojim je ukinuta prvostupanjska presuda, pa su iz spisa izdvojeni svi oni dokazi koji su pribavljeni po osnovu posebnih istražnih radnji, bliže označeni u presudi.

11. Apelacijsko vijeće je istaklo da je u postupku ocjene dokaza bilo suočeno sa posebnim izazovom postavljenim kroz činjenicu da je ključni svjedok u ovom predmetu Rađan Gavrić, osoba koja je i sama na određeni način bila involvirana u kriminalne aktivnosti zbog kojih je vođen predmetni postupak, koji je sa Tužiteljstvom zaključio sporazum o priznanju krivnje za radnje koje su optuženima u ovom predmetu stavljene na teret u točki I izreke presude. Kod ocjene iskaza ovog svjedoka Apelacijsko vijeće je navelo da je imalo u vidu i stav Ustavnog suda, prema kojem se na iskaz svjedoka koji svjedoči nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivnje primjenjuju isti kriteriji kakvi se primjenjuju i na bilo koji drugi izvedeni dokaz, odnosno ocjena takvog iskaza vrši se jednako kao i ocjena svih drugih dokaza.

12. Da su optuženi počinili kazneno djelo protuzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZBiH koje im je stavljeno na teret, prvenstveno proizlazi iz iskaza svjedoka Rađana Gavrića, vlasnika autoservisa ,,Gavrić“ d.o.o. Karakaj, koji je potvrdio da je duži vremenski period pružao usluge u vidu servisiranja i održavanja vozila za JGP Zvornik, čiji je komandir optuženi A. J. U periodu pružanja usluga njegovo svojstvo se mijenjalo, tako da je u određenom periodu radove poduzimao kao izvođač, a u drugom periodu kao podizvođač. Nadalje je ovaj svjedok izjavio da mu je optuženi saopćio da je „Unitrade" Ljubuški dobio tender kao izvođač, te da će pokušati završiti da njegov autoservis prođe kao podizvođač radova, da bi mu zatim rekao da mu ne može pomoći, jer ga ranije nije „ispoštovao", u smislu činjenja nekih usluga koje je A. J. zahtijevao od njega. Nakon toga se svjedok za pomoć obratio apelantu, koji je bio zaposlen u JGP kao vođa sektora i time podređen optuženom A. J. Svjedok je naveo da se obratio apelantu s obzirom na to da mu je optuženi A. J. rekao da „dok je on u jedinici, da on neće dobiti tender”. Apelant mu je tada obećao da će to pokušati da bi kasnije od svjedoka za tu pomoć zahtijevao da mu isplati novčani iznos od 1.500 eura u više rata, jer je apelant rekao da to mora nekome dati i proslijediti. Svjedok je poslije toga iz priča po Zvorniku saznao da je taj neko bio optuženi A. J. Kao zamjenu za novac Radan Gavrić je nudio motorno vozilo „golf 3“, ali je apelant inzistirao da iznos isplati u novcu, pa je svjedok isplatu traženog navedenog iznosa i izvršio u ratama, i to na mjestima kako je to opisano u izreci ove presude.

13. Apelacijsko vijeće je navelo da je pri ocjeni iskaza svjedoka imalo u vidu da se iskazi Jure Miličevića i Radana Gavrića unekoliko razlikuju, ali da su suglasni u pogledu bitne činjenice, i to da su se krajem 2012. ili početkom 2013. godine sastali u Zvorniku radi izbora podizvođača za servisiranje vozila za Graničnu policiju u Zvorniku. Iako svjedok Jure Miličević navodi da se na tom sastanku nije pričalo o poslovima Granične policije, Apelacijsko vijeće je ove navode ocijenilo neuvjerljivim, te vjeru poklonilo iskazu svjedoka Radana Gavrića s obzirom na to da je on, kao neposredni učesnik opisanog događaja, uvjerljivo iznio svoja saznanja da je, bez obzira na formalnu proceduru, A. J. bio taj koji ima utjecaj na određene ljude koji odlučuju o izboru podizvođača za područje jedinice čiji je bio komandir i da je uloga apelanta, kao podređenog A. J., bila u skladu sa nalozima njegovog nadređenog. Činjenica da je svjedok Jure Miličević govorio drugačije kada je u pitanju postupak izbora podizvođača, nije mogla dovesti do drugačijeg zaključka Apelacijskog vijeća, kada se ima u vidu da ovaj svjedok u tom pravcu i nije imao nekih saznanja. Pored toga, Apelacijsko vijeće je imalo u vidu i to da je ovaj svjedok imao određeni interes da govori drugačije, naročito kada se uzme u obzir njegov iskaz prema kojemu misli da je obavijestio A. J. o izboru „Gavrića“ d.o.o. kao podizvođača. Svjedok je prvo naveo da je bilo potrebno da o tome obavijesti A. J., pa potom da to nije bilo potrebno, ali i da ne zna da li je morala postojati suglasnost komandira A. J. s obzirom na to da se radi o komunikaciji između Glavnog ureda i jedinice Granične policije, pojašnjavajući svoj iskaz iz istrage, kada je izjavio da je morala postojati suglasnost i komandira Granične policije u Zvorniku. Svjedok je, stoga, u ovom dijelu svjedočenja iskazao određenu nesigurnost koja je, po ocjeni Apelacijskog vijeća, rezultat nastojanja da svoj iskaz prilagodi onome kako svjedok poima da treba predstaviti stanje stvari. Zbog tog razloga, Apelacijsko vijeće je poklonilo vjeru svjedoku Radanu Gavriću u pogledu održanih sastanaka i suglasnosti A. J. o izboru podizvođača.

14. Nadalje, navedeno je da su i svjedoci Slobodan Dragičević i Vitomir Čuturić (zaposleni na benzinskoj pumpi „Nestro“) potvrdili iskaz Radana Gavrića u dijelu u kojem je objasnio kada je i gdje jednom ili dvaput ostavio zatvorenu kovertu sa novcem za apelanta, a prilikom isplate iznosa od 1.500 eura na više rata. Dakle, iako svjedoci Vitomir Čuturić i Slobodan Dragičević nisu mogli identificirati osobu koja je na pumpi preuzimala kovertu koju je Radan Gavrić ostavljao za nekoga iz Granične policije, ipak, iz njihovih iskaza nesumnjivo proizlazi da je Radan Gavrić ostavljao koverte za nekoga iz Granične policije i da ih je ta osoba preuzimala, dakle, ti iskazi potvrđuju iskaz svjedoka Radana Gavrića.

15. Apelacijsko vijeće je navelo da nije moglo pokloniti vjeru iskazu koji je apelant dao u svojstvu svjedoka u kojemu je tvrdio da je na ime ranijeg duga primao novac od Radana Gavrića. Suprotno takvoj njegovoj obrani, svi u presudi analizirani dokazi upućuju da je apelant, nakon što mu se Radan Gavrić obratio za pomoć radi izbora njegovog autoservisa kao podizvođača za servisiranje i održavanje vozila za Graničnu policiju, tražio novčani iznos od 1.500 eura, kako bi mu to A. J. i apelant završili, nakon čega je Radan Gavrić dobio posao podizvođača i u više rata apelantu isplatio traženi novčani iznos. Iskaz svjedoka Tužiteljstva Nove Anđelića, kao šefa smjene u Graničnoj policiji, koji je svjedočio na okolnost ranijeg puštanja sa posla apelanta od komandira A. J., također, govori u prilog zaključku o posebnom odnosu apelanta i A. J., odnosno zaključku o njihovom zajedničkom djelovanju u izvršenju inkriminiranih radnji.

16. Dalje, analizom provedenih dokaza nesumnjivo je utvrđeno da su apelant i A. J. postupali na način opisan u osuđujućem dijelu izreke presude, pri čemu treba naglasiti da je u odnosu na činjenični opis potvrđene optužnice Apelacijsko vijeće izvršilo određene izmjene radi preciziranja i usklađivanja činjeničnog opisa izreke presude sa provedenim dokazima, te su u presudi opisani dijelovi koji su izmijenjeni i razlozi zbog kojih je došlo do izmjene (toč. 36. i 37. presude).

17. Apelacijsko vijeće je navelo da, u smislu odredaba člana 280. ZKP, nije prihvatilo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice od 18. avgusta 2014. godine kojom je apelantu i A. J. stavljeno na teret kazneno djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZ u stjecaju sa kaznenim djelom primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZ zbog toga što iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da radnje optuženih predstavljaju posredovanje da se izvrši ili ne izvrši neka službena radnja za šta su dobili novčanu korist, odnosno ostvarenje obilježja bića kaznenog djela protuzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZ.

18. Apelacijsko vijeće je, također, zaključilo da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi da su apelant i A. J. u izvršenju inkriminiranih radnji postupali sa direktnim umišljajem, jer su bili svjesni svih bitnih obilježja svojih djela i htjeli njihovo izvršenje, a kako uračunljivost optuženih tokom postupka ničim nije dovedena u pitanje, to su oni za navedena kaznena djela i proglašeni krivim. Naime, iz samog činjeničnog opisa proizlazi da su apelant i A. J. djelovali i poduzimali inkriminirane radnje potpuno svjesni da se radi o nezakonitim postupanjima, upravo sa ciljem da se pribavi imovinska korist. Radnje koje su zajedno poduzeli jasno ukazuju na postojanje svijesti i volje da djeluju u ostvarenju zajedničkog kriminalnog cilja, odnosno dobivanja i podjele nagrade u iznosu od 1.500 eura, zbog čega je Apelacijsko vijeće utvrdilo da su predmetno kazneno djelo izvršili u svojstvu supočinitelja.

19. Prilikom odmjeravanja kazne Apelacijsko vijeće je, u skladu sa odredbom člana 48. stav 1. KZBiH, prvenstveno imalo u vidu zakonom propisanu kaznu za kazneno djelo za koje je apelant proglašen krivim (novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine), ali i sve okolnosti koje mogu biti od utjecaja da kazna bude veća ili manja, pri čemu se u pogledu izrečene kazne i mjere Apelacijsko vijeće vodilo doprinosom koji su optuženi dali u izvršenju djela, kao i njihovim službenim položajima, posebno imajući u vidu da je apelant bio na poziciji vođe sektora. Osim toga, Apelacijsko vijeće je posebno imalo u vidu da je riječ o kaznenom djelu koruptivne prirode, koje su počinile službene osobe, od kojih se u najvećoj mjeri očekuje poštivanje zakona. Kao olakšavajuće okolnosti ocijenjena je činjenica da je riječ o osobama koje ranije nisu osuđivane, a u obzir je uzeto i to da imaju porodice i korektno držanje tijekom postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Europske konvencije i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije.

21. Naveo je da je Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj SI 2 K 017004 15 Kžk od 15. januara 2016. godine, koja je evidentirana pod brojem AP 1442/16, ali da Ustavni sud BiH nikada nije odlučio o toj apelaciji, kao i da će u ovoj apelaciji ponoviti ono što je istakao u prethodnoj. Dalje, ukazao je da je Sud BiH potpuno zanemario zaključak Ustavnog suda iz Odluke broj AP 865/16 da postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da ne postoji mogućnost naknadnog konvalidiranja propusta Tužiteljstva, pa niti od Suda BiH, i da smatra da je u takvoj pravnoj situaciji, kada je iz spisa predmeta izdvojen kao dokaz zapisnik o saslušanju osumnjičenog A. J., bilo neophodno primijeniti odredbu iz člana 225. stav 3. ZKPBiH koja u noveliranoj odredbi propisuje da se optužnica ne može podići bez pravilnog i zakonitog saslušanja, što je ovdje slučaj, i posljedica primjene te odredbe bila bi obustava kaznenog postupka, što se nije dogodilo. Nadalje, apelant smatra da je Apelacijsko vijeće propustilo da pravilno dovede u vezu i ocijeni sve izvedene dokaze kako materijalne, tako i iskaze svjedoka, što je dovelo do toga da je pogrešno osuđen i kažnjen novčanom kaznom. Zatim, apelant ističe da su sva saznanja svjedoka Radana Gavrića pribavljena na temelju nezakonito prisluškivanih razgovora, što njegov iskaz čini nezakonitim dokazom. Smatra da je zaključak Apelacijskog vijeća, kojim poklanja punu vjeru iskazu svjedoka Radana Gavrića, suprotan sadržaju iskaza drugih svjedoka saslušanih tijekom postupka, što detaljno analizira u apelaciji navodeći dijelove iskaza svjedoka.

22. Dalje, naveo je da su tijekom cijelog kaznenog postupka apelantu grubo kršena ljudska prava i slobode garantirani članom II. točka 3. pod d), e) i Aneksom 1 pod toč. 10. i 11. Ustava BiH koja su u direktnoj vezi sa članom 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, što se ogleda u primjeni posebnih istražnih radnji, te kršenjem ZKP od Tužiteljstva a kroz povrede odredaba ZKPBiH iz člana 10. pod a), b) i c). U pogledu mjere pritvora, apelant je istakao da su navodi iz prijedloga za određivanje mjere pritvora zasnovani gotovo isključivo na dokazima pribavljenim provođenjem istražnih radnji (pribavljenim povredom odredbe člana 8. Europske konvencije), što je imalo kao posljedicu nepravilno i nezakonito utvrđenje Suda BiH u rješenjima koja se pobijaju apelacijom da postoji opravdana sumnja da je apelant izvršio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret i zbog čega je počinjena povreda apelantovog prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav I c).

b)Odgovor na apelaciju

23. Sud BiH je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, Apelacijsko vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svoje odluke, kao i da je apelant prigovore identične onima u apelaciji iznosio i ranije tijekom postupka o čemu se žalbeno vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano već izjasnilo u presudi. Sud BiH je naveo da kontinuirano osporavanje određenih činjenica i dokaza od apelanta, samo zbog toga što ne idu u prilog tezi obrane, ne može ukazivati da je prema apelantu sud postupao pristrano, nejednako, niti da je doveden u pitanje pravičan postupak. Osim toga, postupak koji je vođen protiv apelanta prošao je sve faze koje zakon propisuje, apelant je iscrpio sve pravne lijekove predviđene zakonom, te su poštovana sva apelantova prava i dana mogućnost da se osporavaju sva pitanja sporna za obranu. U pogledu apelantovog prigovora da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima, te da je cjelokupan postupak protiv optuženog kontaminiran, Apelacijsko vijeće je naglasilo da je povreda konstatirana u odluci Ustavnog suda bila od utjecaja samo na dio ukinute presude za koji je, nakon odustanka Tužiteljstva od gonjenja, donesena odbijajuća presuda i da ona nema nikakvog relevantnog značaja za presuđenje u odnosu na točku 1. optužnice. Naglašeno je da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda u odnosu na apelanta. Istaknuto je da je sud sa posebnom pažnjom ocijenio iskaz svjedoka Rađana Gavrića, te da je imao u vidu stav Ustavnog suda, prema kojem se na iskaz svjedoka koji svjedoči nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivnje primjenjuju isti kriteriji kakvi se primjenjuju i na bilo koji drugi izvedeni dokaz s tim da je i obrani omogućeno da unakrsno ispita svjedoka i na taj način pokuša pokazati nedosljednosti u njegovim iskazima i eventualno ga diskreditirati. Na koncu, navedeno je da je u pogledu navodnih povreda na koje je apelant ukazao Sud našao da su neosnovane, smatrajući da nije potrebno posebno se osvrtati na njih zbog toga što su u pobijanoj presudi dati jasni i razumljivi razlozi kojim se rukovodio sud prilikom donošenja svoje odluke.

24. Tužiteljstvo smatra da su apelantovi navodi apsolutno neosnovani s obzirom na to da iz analize navoda apelacije, kao i analize osporenih presuda ne proizlazi da je tijekom kaznenog postupka Sud BiH povrijedio bilo koju odredbu kako ZKP, KZ, Ustava Bosne i Hercegovine, tako ni Europske konvencije.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.

Protuzakonito posredovanje Član 219.

(1)Ko primi nagradu ili kakvu drugu korist da korištenjem svog službenog ili uticajnog položaja u institucijama Bosne i Hercegovine posreduje da se izvrši ili ne izvrši neka službena radnja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

26. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 280. stav (2) Vezanost presude za optužbu (2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 017004 17 Kžk2 od 26. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. maja 2017. godine a apelacija je podnesena 21. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1.

Pravo na pravično suđenje

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde.

33. U konkretnom slučaju se radi o kaznenom postupku u kojemu je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije.

34. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što nije obustavljen postupak protiv njega nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 865/16, te što je slijedom toga redovni sud proizvoljno postupao prilikom utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnopravnih propisa, zbog povrede principa in dubio pro reo, jer su postojale činjenice koje su išle u prilog apelantu, ali ih sud nije pravilno ocijenio.

35. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Pri tome Ustavni sud napominje da član 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje je regulirano domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni tijekom kaznenog postupka samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izveli zaključke iz provedenih dokaza. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Europski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

37. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje promatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju u kojem odredbe člana 281. stav (2) glase: „[...] Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Odluku broj AP 661/04, stav 30).

38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda koja je utemeljena, između ostalih dokaza, i na iskazu svjedoka Radana Gavrića, čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno naveo da je prilikom ocjene iskaza tog svjedoka bio suočen sa posebnim izazovom, budući da je taj svjedok i sam na određeni način bio involviran u kriminalne aktivnosti zbog kojih je vođen predmetni kazneni postupak i koji je sa tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivnje za radnje koje su apelantu i suoptuženiku u ovom predmetu stavljene na teret u točki 1. izreke presude. Kod ocjene iskaza ovog svjedoka Apelacijsko vijeće je imalo u vidu i stav Ustavnog suda, prema kojem se na iskaz svjedoka koji svjedoči nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivnje primjenjuju isti kriteriji kakvi se primjenjuju i na bilo koji drugi izvedeni dokaz, te je u tom smislu citiran dio (toč. 37. i 38) iz odluke Ustavnog suda broj AP 661/04. Apelacijsko vijeće je navelo da je imalo u vidu, što je također Ustavni sud konstatirao u navedenoj odluci, i da „zakon, s druge strane, daje mogućnost obrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskreditira“, a kakvo ispitivanje je u konkretnom predmetu obrani omogućeno u odnosu na svjedoka Radana Gavrića. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iskaz navedenog svjedoka nije jedini dokaz na kojem se osuđujuća presuda temelji. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kao redovan sud ispitao i ovaj navod, odnosno prigovor obrane i dao odgovor zašto je neosnovan. Naime, Apelacijsko vijeće je istaklo da je taj svjedok iznio svoja saznanja o načinu, vremenu i mjestu počinjenja kaznenih djela, počiniteljima i drugim važnim okolnostima, a njegova saznanja o tome nisu proistekla iz presretnutih telefonskih razgovora, već iz realnih životnih događaja, čiji je bio akter i o kojima je svjedočio. Pri tome Ustavni sud zapaža da je ovaj svjedok saslušan na glavnom pretresu kada je apelant imao mogućnost (koju je i iskoristio) da svjedoka unakrsno ispita na koji način je mogao diskreditirati njegov iskaz.

39. Dalje, u odnosu na apelantove navode da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, Ustavni sud podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stavu Europskog suda, mora se utvrditi da li je osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, i mora se, u vezi s tim, ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi obrane i optužbe, te da je na osnovu toga utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, zajedno sa A. J. počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim i kažnjen. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je Apelacijsko vijeće u svojoj presudi u potpunosti opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće za svoje stavove dalo jasna, precizna i argumentirana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne mogu ocijeniti proizvoljnim.

40. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava i način na koji je Apelacijsko vijeće odlučilo o kaznenopravnoj sankciji u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Europske konvencije pokriva sve faze kaznenog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne (vidi, naprimjer, presude Europskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23).

41. Dovodeći u vezu citirane standarde sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj kaznenopravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis prilikom donošenja odluke o apelantovoj kazni zatvora. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće prilikom odmjeravanja kazne apelantu imalo u vidu zakonom propisanu kaznu za djelo za koje je apelant proglašen krivim, ali i sve okolnosti koje mogu biti od utjecaja da kazna bude veća ili manja. U odnosu na izrečene kazne i mjere, Apelacijsko vijeće se vodilo doprinosom koji su optuženi dali u izvršenju predmetnog kaznenog djela, kao i njihovim službenim položajima, imajući posebno u vidu apelantovu poziciju, te posebno okolnost da se radi o kaznenom djelu koruptivne prirode, počinjenom od službenih osoba sa rukovodnom funkcijom u Graničnoj policiji od kojih se očekuje u najvećoj mjeri poštivanje zakona. Po ocjeni Apelacijskog vijeća, karakter olakšavajućih okolnosti ima činjenica da je riječ o osobama koje ranije nisu osuđivane, a u obzir je uzeto i to da su porodični i njihovo korektno držanje tokom kaznenog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u odnosu na odluku o kazni koja mu je izrečena.

42. Konačno, što se tiče navodnog kršenja principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode zasniva na vlastitoj interpretaciji i analizi provedenih dokaza. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovaj princip, kao dio principa presumpcije nevinosti, prekršen. Kako je Ustavni sud zaključio, sudovi su u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije. Ostali navodi

43. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava BiH i člana 5. Europske konvencije zbog toga što mu je pritvor određen, pa poslije i produžen, te povredi člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Europske konvencije zbog provođenja posebnih istražnih radnji, Ustavni sud zapaža da se ti navodi odnose na presudu Suda BiH od 15. januara 2016. godine (s obzirom na to da je i sam apelant naveo da će u apelaciji ponoviti navode koje je istakao u apelaciji koju je podnio protiv te presude Suda BiH), odnosno da se u presudi Suda BiH osporenoj ovom apelacijom nije odlučivalo niti o jednoj od ove dvije pravne situacije, pa Ustavni sud smatra ove navode neosnovanima.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije kada je Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke otklonio nepravilnosti počinjene tijekom predmetnog postupka zbog kojih je Ustavni sud u Odluci broj AP 865/16 djelomično usvojio apelaciju apelanta i ukinuo Presudu Suda BiH broj S1 2 K 017004 15 Kžk od 15. januara 2016. godine, te kada je u preostalom dijelu predmetni postupak, gledajući u cjelini, bio pravičan s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasna, logična i argumentirana obrazloženja primjenom pozitivnopravnih propisa u vezi sa odlukom o apelantovoj krivnji i u načinu na koji je odlučeno o sankciji koja je apelantu izrečena.

45. Na temelju člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3114/17 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio