Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4637/17 (H. M.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4637/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4637/17, rješavajući apelaciju Hilmije Mašovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hilmije Mašovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022335 17 Gž od 14. jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hilmija Mašović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022335 17 Gž od 14. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena BiH) zatraženo je 29. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena BiH su dostavili odgovore na apelaciju 4, odnosno 8. aprila 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 28. juna 2016. godine podnio tužbu Sudu BiH protiv tužene BiH radi naknade nematerijalne i materijalne štete, a osnov za naknadu utemeljio je na odredbama člana 432. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u vezi sa pravosnažnom Presudom Suda BiH broj S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine kojom je apelant oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom zločinačka organizacija iz člana 342. stav (2) KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da se apelant za naknadu štete po osnovu neosnovanog vođenja krivičnog postupka prvo obratio Ministarstvu pravde BiH, koje je aktom od 14. aprila 2016. godine informiralo apelanta da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnom osnovu propisanom čl. 432. i 436. ZKPBiH i da stoga apelant nema pravo na naknadu štete.
7. Nakon toga apelant je pokrenuo predmetni parnični postupak. Visinu štete apelant je tokom postupka uskladio sa nalazom vještaka (ukupno 29.584,76 KM) iako je apelant visinu spora označio u iznosu od 70.000,00 KM.
8. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022335 16 P od 4. maja 2017. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev tako što je tužena BiH obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog pretrpljenog straha i duševnih bolova, a zbog neosnovanog vođenja krivičnog postupka, isplati iznos od 17.000,00 KM, te iznos od 12.584,76 KM na ime naknade materijalne štete uslijed izgubljene dobiti, kao stalnog sudskog vještaka, a i to zbog neosnovanog vođenja krivičnog postupka, sve za zakonskim zateznim kamatama uz obavezivanje tužene BiH na naknadu troškova postupka u iznosu od 3.127,20 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Prvostepeni sud je prilikom odlučenja imao u vidu relevantne odredbe ZKPBiH, i to čl. 436. i 437. koje je citirao, a koje propisuju uvjete za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, odnosno mogućnost da se u novinama ili drugim sredstvima javnog informiranja objavi saopćenje o odluci iz koje proizlazi neopravdanost ranije osude ili neosnovanost lišavanja slobode. Iz provedenih dokumenata prvostepeni sud je utvrdio da apelant tokom krivičnog postupka nije bio u pritvoru, niti mu je bila određena neka druga mjera zabrane. Prvostepeni sud je, također, utvrdio da je među parničnim strankama sporno novčano potraživanje koje apelant potražuje od tužene BiH zbog krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta koji je pravosnažnom presudom oslobođen optužbi za krivična djela iz tačke 5. ove odluke.
10. Prvostepeni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 154, 189, 199. i 200. koje je citirao, a na kojima je i utemeljio osnovanost tužbenog zahtjeva.
11. Osnovanost tužbenog zahtjeva u kontekstu naknade nematerijalne štete prvostepeni sud je obrazložio činjenicom da je tokom postupka utvrđeno da je u toku krivičnog postupka javnost putem medija, posebno printanih, obavještavana o krivičnom predmetu na način da se radi o jednom od najozbiljnijih predmeta protiv zločinačke organizacije kojoj je na teret stavljeno vršenje pet svirepih ubistava, iznuda, neovlašteni promet oružja, vojne opreme, te pljačka 2,5 miliona KM. Prvostepeni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i nalaz i miljenje vještaka neuropsihijatra iz kog je, između ostalog, proizašlo da je apelant tokom vođenja krivičnog postupka bio izložen jakom i dugotrajnom stresu i da je kod apelanta u periodu od šest mjeseci postojalo privremeno umanjenje životne sposobnosti od 10% (detaljnije na strani 9. obrazloženja). Prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete prvostepeni sud je vodio računa o svrsi davanja novčane naknade uzimajući u obzir sve opće i posebne razloge, uključujući krivična djela za koja se apelant teretio, dužinu trajanja krivičnog postupka (tri i po godine), kao i činjenicu da su se u sredstvima javnog informiranja objavljivala saopćenja o toku krivičnog postupka u kojima se spominjalo i ime apelanta koji je radio u Federalnoj upravi policije u kojoj je obavljao poslove stručnog saradnika za hemijska vještačenja, kao i poslove sudskog vještaka za opću hemiju i druge slične poslove. Kako nematerijalna šteta predstavlja oblik popravljanja štete, koja se ocjenjuje po principu pravičnosti i vid novčanog zadovoljenja, prvostepeni sud je apelantu dosudio novčani iznos za koji je taj sud ocijenio da je adekvatan cilju.
12. U vezi sa naknadom materijalne štete, prvostepeni sud je naveo da se visina izmakle koristi određuje na osnovu novčane vrijednosti dobitka koji bi oštećeno lice osnovano ostvarilo prema uobičajenom načinu poslovanja da nije bilo štetne radnje ili propuštanja tužene BiH, a u konkretnom slučaju sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, smatrajući ga objektivnim i stručnim. U vezi s tim, prvostepeni sud je obrazložio da je vještak u svom nalazu istakao da je od dana potvrđivanja optužnice (16. juni 2011. godine) do dana donošenja odluke Apelacionog vijeća Suda BiH (22. januar 2014. godine), odnosno za period od dvije godine i sedam mjeseci apelant u prosjeku na godišnjem nivou mogao ostvariti zaradu od 6.000,00 na ime nagrade za obavljanje vještačenja kao dopunske djelatnosti, i to u brutoiznosu, odnosno ukupno 12.584,76 KM u netoiznosu (nakon odbitka zakonskih obaveza). Vještak je na glavnoj raspravi, također, obrazložio da je izgubljena zarada u konkretnom slučaju tretirana kao apelantovo dopunsko zanimanje pored redovnog posla, odnosno vremena u kom je bio u radnom odnosu.
13. U vezi sa osnovanošću ovog dijela zahtjeva (izgubljena dobit), prvostepeni sud je istakao da je, zbog vođenja krivičnog postupka, apelantu bio narušen poslovni ugled, te da, zbog psihoza i aktivnosti u vezi sa pripremom odbrane, apelant nije bio u mogućnosti obavljati poslove dopunske djelatnosti, te da na taj način nije mogao ostvariti dobit, koju apelant opravdano traži i koja mu je dosuđena u iznosu koji je vještak precizirao u nalazu i mišljenju.
14. Odluku o troškovima postupka prvostepeni sud je donio na osnovu odredbe člana 323. stav
1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) dosuđujući apelantu iznos kao u izreci presude koji se odnosi na troškove sastavljanja tužbe, pristupa pripremnom ročištu i glavnoj raspravi u iznosima od po 720,00 KM, što ukupno iznosi 2.160,00 KM uvećano za PDV od 17%, odnosno 367,20 KM, te troškove vještačenja u iznosu do 600,00 KM.
15. Odlučujući o žalbi tužene BiH (koju je zastupalo Pravobranilaštvo BiH, kao zakonski zastupnik), Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio Presudu broj S1 3 P 022335 17 Gž od 14. jula 2017. godine.
16. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu istaknutih prigovora tužene BiH, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da se žalbom opravdano ukazuje da je prvostepena presuda donesena na temelju pogrešne primjene prava. U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je prvo podsjetilo da apelant pravni osnov zahtjeva za nematerijalnu štetu zasniva na neosnovnom vođenju krivičnog postupka, a shodno odredbi člana 432. ZKPBiH, pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude pripada osobi kojoj je bila pravosnažno izrečena krivičnopravna sankcija ili je proglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravosnažno obustavljen ili je optužba odbijena. Shodno tome, prema shvatanju drugostepenog vijeća Suda BiH, da bi se osuda smatrala neopravdanom, moraju biti ispunjene kumulativno dvije pretpostavke, i to da je osuda postala pravosnažna i da je pokrenut novi postupak povodom vanrednog pravnog lijeka na šta tužena BiH žalbom sa pravom ukazuje. Dakle, samo pravosnažno izrečena kaznena sankcija i vanredni pravni lijek mogu dovesti do ispunjenja pretpostavki za naknadu štete. Potom je drugostepeno vijeće Suda BiH navelo da se osnov za naknadu štete nije mogao vezati ni za odredbu člana 436. stav 1. ZKPBiH, jer apelant tokom krivičnog postupka nije bio u pritvoru, odnosno nije bio lišen slobode. Shodno navedenom, prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, pravosnažna presuda kojom je apelant za inkriminirano djelo oslobođen optužbe ne ispunjava uvjete propisane odredbama ZKPBiH.
17. Drugostepeno vijeće Suda BiH je potom navelo da nije sporno da apelant nije bio u pritvoru, pa time ne ostvaruje pravo da zahtijeva naknadu štete od države zbog neosnovnog vođenja krivičnog postupka, pri čemu dužina trajanja krivičnog postupka nije limitirana zakonom, pa činjenica da je postupak trajao tri i po godine, da je javnost obavještavana o vođenju tog postupka putem printanih medija nema utjecaj na osnovanost zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. Kako nisu ispunjene osnovne pretpostavke propisane čl. 432. i 436. ZKPBiH, prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, nije osnovan zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju apelant potražuje od tužene BiH.
18. Pored navedenog, prema ocjeni drugostepenog vijeća, nema elemenata odgovornosti između štetne radnje i pričinjene štete iz člana 154. ZOO u pogledu tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete. Drugostepeno vijeće Suda BiH je, u vezi s tim, navelo da apelant potražuje materijalnu štetu koja se ogleda kroz angažiranje na poslovima vještačenja kao dopunske djelatnosti kojom se apelant bavi kao vještak, što samo po sebi ne dokazuje da je apelant, zbog vođenja krivičnog postupka, bio spriječen da nastavi svoje angažiranje na poslovima vještačenja po određenim predmetima. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, apelant nije dokazao da bi za vrijeme vođenja krivičnog postupka bio angažiran na poslovima vještačenja, pa se, po shvatanju drugostepenog vijeća Suda BiH, ne može prihvatiti nalaz vještaka finansijske struke kojim se visina potraživanja određuje samo na osnovu prethodnog perioda kao pretpostavke da postoji izgubljena dobit za apelanta koja bi se po redovnom toku stvari mogla osnovano očekivati da nije vođen krivični postupak protiv apelanta. Kako iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi, apelant tokom postupka nije ponudio dokaze da je upravo vođenjem krivičnog postupka bio spriječen da bude angažiran kao vještak u određenim predmetima, ili da je otkazano njegovo angažiranje kao vještaka u određenim predmetima. Shodno tome, drugostepeno vijeće Suda BiH nije ni ocijenilo nalaz vještaka finansijske struke u pogledu zahtjeva za materijalnu štetu.
19. Drugostepeno vijeće je preinačavanjem prvostepene presude preinačilo i odluku o troškovima postupka primjenom odredbe člana 334. u vezi sa članom 332. ZPP na način da su tuženoj BiH dosuđeni troškovi postupka koji se odnose na sastavljanje odgovora na tužbu, pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu i sastavljanje žalbe, što ukupno iznosi 3.360,00 KM. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant u iscrpnim navodima apelacije ukazuje da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant postavlja pitanje ko je odgovoran za štetu koja je nastala apelantu neosnovanim vođenjem krivičnog postupka. Apelant se pita da li tužilaštva mogu podizati optužnice za najteža krivična djela, izlagati građane mukotrpnim krivičnim postupcima, izložiti ih osudi javnosti, bez ikakvih posljedica, ili bi država trebalo da bude odgovorna da nadoknadi štetu građanima koji dokažu svoju nevinost. Apelacijom se tvrdi da bi tužena BiH trebalo da bude odgovorna i u ovom slučaju kao što je to slučaj kod neosnovane osude i nezakonitog pritvaranja, jer su posljedice identične. Prema navodima apelacije, u konkretnom slučaju radi se o arbitrarnom tumačenju ZKPBiH i Ustava Bosne i Hercegovine od Suda BiH. U iscrpnim navodima apelacije apelant uopćeno problematizira pitanje naknade za zastupanje Pravobranilaštva BiH u parničnom postupku. U tom pravcu se u apelaciji iscrpno iznose brojni razlozi zbog kojih se zakonskom zastupniku BiH ne bi mogli dosuđivati troškovi zastupanja prema Advokatskoj tarifi. Suštinski apelant tvrdi da zakonski zastupnici ne pružaju pravne usluge, već rade svoj posao u okviru svog radnopravnog odnosa, pri čemu ih finansira država, odnosno porezni obveznici putem poreza. Naknada za rad advokata je „pravna usluga“ i ona se ne može identificirati sa naknadom troškova postupka koje država može da ima. Apelant se u tom pravcu pozvao na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske.
21. Potom, apelant smatra da je drugostepeno vijeće Suda BiH arbitrarno primijenilo i protumačilo član 432. ZKPBiH, jer je taj član tumačilo restriktivno i protivno cilju norme. Apelant smatra da intencija zakonodavca nije bila da ovo pravo ograniči na određene procesne i materijalne situacije, već da u slučaju neosnovanog vođenja krivičnog postupka, neosnovane osude i neosnovanog pritvaranja, omogući potpunu restituciju građanima. Apelant posebno skreće pažnju da je u konkretnom slučaju država stranka u postupku koja je sebe zaštita arbitrarnom primjenom prava. Zatim, apelant ističe da je nesporno pretrpio duševnu bol, što je utvrdio i vještak neuropsihijatar u svom nalazu i mišljenju, a takav nalaz tužena BiH nije ničim opovrgnula. Sa druge strane, i vještak finansijske struke je utvrdio iznos naknade koju je apelant mogao osnovano očekivati da nije bilo krivičnog postupka. Tužena BiH jeste osporila ovaj nalaz, ali nije ponudila nikakav argument i objašnjenje kako je moguće da je apelant sve vrijeme bio angažiran kao vještak, a za tri i po godine (tokom vođenja krivičnog postupka) nije niti jednom. Apelant tvrdi da tužena BiH nije ni mogla ponuditi drugo racionalno objašnjenje. Rezoniranjem čovjeka prosječnog znanja i iskustva može se doći do zaključka da je izostanak angažmana sudskog vještaka posljedica krivičnog postupka, pa je zarada trebalo da uslijedi kao logičan slijed apelantove aktivnosti. Apelacijom se tvrdi da se osporenom odlukom gubi smisao vladavine prava i pravne države, koji nalaže da se svaka vlast mora ponašati prema pravnim procedurama, načelima i ograničenjima, što predstavlja bit pravne države. U predmetnom slučaju miješanje u pravo na apelantovu imovinu ne može izdržati test zakonitosti s obzirom na sve prethodno izneseno u vezi sa primjenom i tumačenjem relevantnih odredaba prava, pa samim tim (arbitrarnim tumačenjem prava) osporena presuda ne slijedi opći interes, a na kraju nije ispunjen ni princip proporcionalnosti.
22. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, da se osporena presuda drugostepenog vijeća Suda BiH ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje. Apelacijom su zatraženi i troškovi zastupanja pred Ustavnim sudom (troškovi apelacije u iznosu od 850,00 KM uz PDV u iznosu od 144,50 KM).
b) Odgovor na apelaciju
23. Sud BiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neutemeljenim. Naime, Sud BiH je, između ostalog, naveo da apelant potražuje naknadu štete za vođenje krivičnog postupka, što zakonom nije priznati osnov za naknadu. Sama činjenica vođenja krivičnog postupka, bez dokazivanja na nepravilan i nezakonit rad tužioca u predmetnom postupku, ne daje apelantu osnov za ostvarivanje prava na naknadu štete. Upravo suprotno, apelant proizvoljno izvodi zaključak da je nematerijalna šteta pretrpljena neosnovanim vođenjem krivičnog postupka. Upravo zbog navedenog, kao relevantan nije se mogao prihvatiti nalaz vještaka, jer je neprihvatljivo da vještak, kao nekompetentna osoba za oblast prava, donosi zaključak da li je krivični postupak osnovan ili ne, a još je manje prihvatljivo da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji i na zaključku vještaka o osnovanosti krivičnog postupka. Sud BiH je u pogledu materijalne štete naveo da, rukovodeći se teretom dokazivanja, apelant nije dokazao da je u skladu sa odredbom člana 189. ZOO pretrpio štetu u vidu dobitka koji je osnovano mogao očekivati po redovnom toku stvari. Prema ocjeni Suda BiH, nije dovoljna tvrdnja da apelant nije bio angažiran kao vještak za vrijeme vođenja krivičnog postupka, što je apelant lako mogao dokazati da mu je otkazan dogovoreni posao zbog vođenja krivičnog postupka. Činjenica koliko je apelant bio angažiran kao vještak nije dovoljan pokazatelj da bi u periodu za koji traži materijalnu štetu bio angažiran na poslovima vještačenja. U pogledu prigovora koji se odnose na troškove zastupanja Pravobranilaštva, Suda BiH je naveo da je odluku u tom dijelu donio primjenom člana 332. ZPP, pa s obzirom na to da je procesnim zakonom propisano na koji način se obračunavaju troškovi stranke koju zastupa Pravobranilaštvo, ne može se prihvatiti apelantova tvrdnja da, zbog toga što pravobranioci obavljaju svoj posao u okviru svog radnopravnog odnosa zbog kojeg su i izabrani na to mjesto, ne pružaju pravne usluge pa ih ne mogu ni naplaćivati. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Tužena BiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenila neosnovanim osvrnuvši se na konkretne apelacione prigovore. Prije svega, u odgovoru na apelaciju je problematizirana dopustivost apelacije, jer, prema saznanjima tužene BiH, apelant nije izjavio reviziju protiv osporene presude, a za to je imao uvjete jer je označena visina spora to dozvoljavala. U odgovoru je, zatim, između ostalog, ukazano da Pravobranilaštvo BiH zastupa tuženu BiH na osnovu člana 13. Zakona o Pravobranilaštvu BiH iz čega slijedi da je Pravobranilaštvo BiH zastupalo stranku koja je uspjela u parnici i kojoj pripadaju svi parnični troškovi na osnovu čl. 323. i 324. ZPP. Shodno odredbi člana 332. ZPP, odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo, a takvo zakonsko rješenje je identično u entitetskim ZPP, kao i u ZPP Brčko Distrikta BiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-odluka USBiH i 42/18-rješenje USBiH i 65/18) relevantne odredbe glase: Član 432.
Naknada štete zbog neopravdane osude (1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima:
a) ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku Tužitelj odustao od krivičnog gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma s osumnjičenim, odnosno optuženim,
b) ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom.
(2) Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzročio svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.
(3) U slučaju osude za krivična djela u stjecaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična djela u pogledu kojih su ispunjeni uvjeti za priznanje naknade. Član 436.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,
b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne,
c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere,
d) osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena. (2) Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova, pripada pravo na naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj.
(3) Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzročila lišenje slobode. U slučajevima iz stava 1. tačke a. ovog člana isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz člana 432. stava 1. ili ako je postupak obustavljen na osnovu člana 205. ovog zakona.
(4) U postupku za naknadu štete, u slučajevima iz stava 1. i 2. ovog člana, shodno će se primjenjivati odredbe ove glave.
Član 437.
Naknada štete prouzrokovane sredstvima javnog informiranja Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode neke osobe prikazan u sredstvima javnog informiranja i time bio povrijeđen ugled te osobe, Sud će, na njen zahtjev, objaviti u novinama ili drugom sredstvu javnog informiranja saopćenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost lišenja slobode. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog informiranja, ovakvo saopćenje će se, na zahtjev te osobe, dostaviti organu ili pravnoj osobi u kojoj je ta osoba zaposlena, a ako je to za njenu rehabilitaciju potrebno - političkoj stranci ili udruženju građana.
26. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 196.
Drugostepeno vijeće će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je sudija u prvostepenom postupku pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 204. st. (1) i (2) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.
(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 konvertibilnih maraka.
1. Parnični troškovi Član 320.
(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.
(2) Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 332.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. U tom slučaju, troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
Član 333. stav (1) (1) O naknadi troškova odlučuje Sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. Član 334. stav (1) (2) Kad Sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 022335 17 Gž od 14. jula 2917. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu s obzirom na to da vrijednost pobijanog dijela osporene presude, suprotno tvrdnjama tužene BiH, ne prelazi imovinski cenzus koji je propisan članom 204. stav (2) ZPP. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija presudu drugostepenog vijeća Suda BiH tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
36. Ustavni sud zapaža da apelant iznosi brojne prigovore kojima osporava odluku drugostepenog vijeća Suda BiH, tvrdeći, između ostalog, da je taj sud proizvoljno primijenio i protumačio odredbu člana 432. ZKPBiH, jer je intencija zakonodavca bila da zaštiti i prava osoba protiv kojih je vođen nezakoniti krivični postupak, kao u konkretnom slučaju, jer su posljedice u svim slučajevima iste. Potom, apelant opširno problematizira zakonske odredbe koje reguliraju pitanje naknade parničnih troškova koji su dodijeljeni tuženoj BiH, koju je zastupalo Pravobranilaštvo BiH, kao zakonski zastupnik, s obzirom na to da su one protivne pravu na pravično suđenje, u smislu prava na pristup sudu, pravu na imovinu, ali i ustavnim principima jedinstvenog tržišta i pravne države. Apelant problematizira i obrazloženje suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu materijalne štete jer smatra da je i taj vid štete dokazao vještačenjem vještaka finansijske struke, ali se i rezoniranjem čovjeka prosječnog znanja i iskustva može izvući zaključak da je izostanak angažmana apelanta kao sudskog vještaka posljedica krivičnog postupka.
37. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
39. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. Imajući u vidu iznesene prigovore u kontekstu obrazloženja osporene presude drugostepenog vijeća Suda BiH, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori opravdani. U vezi sa prigovorom kojim apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu i tumačenje člana 342. ZKPBiH, Ustavni sud podsjeća da je u nadležnosti redovnih sudova da tumače relevantne propise koje primjenjuju prilikom odlučenja, a imajući u vidu sadržaj citirane odredbe ZKPBiH na koju apelant ukazuje, ne proizlazi da je drugostepeno vijeća Suda BiH prilikom odlučenja proizvoljno protumačilo i primijenilo citiranu odredbu na apelantovu štetu. Ustavni sud smatra da se radi o jasnoj odredbi koja ne ostavlja prostor za različito tumačenje, a koja jasno propisuje uvjete za naknadu štete u slučaju neopravdane osude (vidi relevantne propise). Prema ocjeni Ustavnog suda, činjenica da je protiv apelanta vođen krivični postupak, koji je pravosnažno okončan presudom kojom je apelant oslobođen optužbi (dakle, ne radi se o neopravdanoj osudi), pri čemu je apelant tokom krivičnog postupka bio zaštićen presumpcijom nevinosti, per se, ne znači da se radi o nezakonitom postupku, niti apelant nudi relevantnu argumentaciju kojom bi ukazao u čemu se ogleda nezakonitost tog krivičnog postupka, odnosno protivpravnost tužene BiH koja bi, eventualno, za sobom povukla njenu odgovornost. Shodno tome, Ustavni sud prigovore kojima apelant dovodi u pitanje primjenu i tumačenje člana 342. ZKPBiH smatra neutemeljenim. Kako je tokom postupka utvrđeno da apelant tokom vođenja krivičnog postupka nije bio lišen slobode, niti su mu određene druge mjere zabrane, očito je da u okolnostima konkretnog slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti za naknadu štete koje propisuje odredba člana 346. ZKPBiH.
41. Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane ni apelantove prigovore kojim dovodi u pitanje zakonitost odluke u dijelu naknade materijalne štete, jer je, prema ocjeni Ustavnog suda, drugostepeno vijeće Suda BiH jasno navelo razloge za odbijanje tog dijela zahtjeva (vidi tačku 18. ove odluke). Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi odlučuju na temelju dokaza, a ne pretpostavki, posebno u svjetlu činjenice da se radilo o apelantovoj dopunskoj djelatnosti, pa, shodno tome, Ustavni sud u obrazloženju drugostepenog vijeća ne uočava proizvoljnost.
42. U vezi sa apelantovim prigovorima kojima in abstracto pokreće pitanje zakonitosti odredaba ZPP kojima je regulirano pitanje naknade strankama koje u postupcima zastupa Pravobranilaštvo BiH, Ustavni sud podsjeća da se u svojoj novijoj praksi tim pitanjem detaljno bavio u okviru svoje apstraktne nadležnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, tač. 40-73, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisuda.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, ispitujući ustavnost odredaba entitetskih zakona o parničnom postupku kojima je na gotovo identičan način, kao u konkretnom slučaju, riješeno pitanje naknada parničnih troškova strankama koje u postupku zastupaju nadležna pravobranilaštva i u kontekstu gotovo identičnih prigovora, zaključio da su odredba člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo i odredba člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u saglasnosti sa odredbama člana I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ispitao da li sporne odredbe krše pravo na pristup sudu u vezi sa pravom na pravično suđenje, utvrdivši nakon detaljne analize da se spornim odredbama ne narušavaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (op.cit., U 16/18, tač. 63-70). Ustavni sud, također, podsjeća da je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i odluku Evropskog suda na koju se apelant pozvao u apelaciji. Shodno tome, Ustavni sud se poziva na relevantni dio iz citirane odluke: „Evropski sud je naveo da obaveza plaćanja troškova (vidi, Evropski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. septembra 2016. godine, aplikacija broj 72152/13) per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te je naveo da i država ima pravo da se štiti od neosnovanog parničenja (u smislu pokretanja neosnovanih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima), jer ni državni resursi nisu neograničeni. Evropski sud je ukazao da pravilo da onaj ko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog funkcioniranja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih odvraćanjem od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova postupka“ (op.cit., U 16/18, tačka 69).
43. Kako se apelacioni prigovori ne odnose na konkretan slučaj, već apelant in abstracto ukazuje na problem sa zakonskim rješenjem kojim država, kao stranka u postupku, koju tokom parničnog postupka zastupa Pravobranilaštvo BiH ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu sa Advokatskom tarifom, a ustavnost gotovo identičnih odredaba entitetskih ZPP u kontekstu gotovo identičnih prigovora već je ispitana u citiranom predmetu broj U 16/18, Ustavni sud ne uočava niti jedan razlog da u ovom predmetu zaključi drugačije, već se u cijelosti poziva na razloge koje je Ustavni sud već dao u navedenom predmetu.
44. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
45. Budući da se apelantovi prigovori o kršenju prava na imovinu, u suštini, temelje na proizvoljnoj primjeni i tumačenju odredbe člana 432. ZKPBiH, a Ustavni sud je taj prigovor razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, utvrdivši da je prigovor neosnovan, Ustavni sud i prigovor o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim. Troškovi postupka
46. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u primjeni i tumačenju odredbe člana 342. ZKPBiH od drugostepenog vijeća Suda BiH ne proizlazi proizvoljnost, jer se radi o odredbi koja jasno propisuje uvjete za naknadu štete u slučaju neopravdane osude, što kod apelanta nije slučaj, a okolnost da je protiv apelanta vođen krivični postupak koji je pravosnažno okončan presudom kojom je odbijena optužba protiv apelanta per se ne pruža mogućnost za naknadu štete bez ukazivanja na eventualnu nezakonitost nadležnih organa prilikom vođenja postupka, odnosno kada nije ukazano u čemu se ogleda protivpravnost tužene BiH, koja bi, eventualno, za sobom povukla njenu odgovornost.
48. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje ni u odnosu na in abstracto istaknute prigovore u vezi sa troškovima zakonskog zastupanja tužene BiH, koji se dosuđuju prema Advokatskoj tarifi budući da se Ustavni sud u okviru svoje apstraktne nadležnosti tim pitanjem već bavio u Odluci broj U 16/18 u kojoj je zaključeno da su odredbe entitetskih ZPP, kojima je na gotovo identičan način riješeno sporno pitanje kao u ZPP koji se primjenjuje pred Sudom BiH, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević