Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4556/17 (N. B.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Materijalna šteta
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kamata
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata · čl. 12, 277
- Zakon o obligacionim odnosima
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH · čl. 277
Predmeti (1)
AP-4556/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4556/17, rješavajući apelaciju Nebojše Brborića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Nebojše Brborića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 024991 17 Gž od 25. rujna 2017. godine i S1 3 P 024991 17 P od 31.
srpnja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nebojša Brborić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 31. listopada 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 024991 17 Gž od 25. rujna 2017. godine i S1 3 P 024991 17 P od 31. srpnja 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4556/17.
2. Apelant je 17. studenog 2018. godine, kojeg zastupa odvjetnik Jerko Čilić, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 024991 17 Rev od 21. rujna 2018. godine, te presuda Suda BiH br. S1 3 P 024991 17 Gž od 25. rujna 2017. godine i S1 3 P 024991 17 P od 31. srpnja 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 6621/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine (tužene u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 30. studenog 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 4556/17, a 8. kolovoza 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 6621/18.
4. Sud BiH i tužena su dostavili odgovore na apelaciju broj AP 4556/17 5. prosinca 2018. godine. Također, Sud BiH je 8. kolovoza 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju broj AP 6621/18, dok tužena nije dostavila odgovor na tu apelaciju.
5. Obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4556/17.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 024991 17 P od 31. srpnja 2017. godine (stavak I. izreke presude) naloženo je tuženoj da apelantu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 11.273,48 KM, i to na ime naknade nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišavanja slobode, duševne boli, povrede časti, ugleda i prava ličnosti i straha, iznos od 2.520,00 KM, te na ime materijalne štete u vidu zakonske zatezne kamate počevši od 23. rujna 2011. godine do 10. rujna 2015. godine na iznos od 7.879,61 KM, a što iznosi 3.751,13 KM, kao i na ime razlike svake neisplaćene plaće za period od 23. rujna 2011. do 26. aprila 2015. godine, kao dana isplate razlike neisplaćenih plaća, iznos od 5.002,35 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. Predmetnom presudom (stavak 2. izreke presude) odbijen je kao neutemeljen preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa. Pored toga, predmetnom presudom (stavak 3. izreke presude) naloženo je tuženoj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.798,54 KM.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnesenom tužbom i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom (sukladno nalazima vještaka medicinske i ekonomske struke) na glavnoj raspravi održanoj 10. srpnja 2017. godine predložio da se tužena obveže da mu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 17.703,48 KM, i to: na ime nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišavanja slobode iznos od 3.000,00 KM, na ime duševne boli i povrede časti, ugleda, slobode i prava ličnosti iznos od 2.550,00 KM i straha iznos od 1.400,00 KM, te materijalne štete u vidu zakonske zatezne kamate u iznosu od 3.751,13 KM, a na iznos od 7.879,61 KM, počevši od 23. rujna 2011. godine pa do 10. rujna 2015. godine, te u vidu zakonske zatezne kamate na ime razlike svake neisplaćene plaće za razdoblje od 23. rujna 2011. godine do 26. travnja 2015. godine, kao dana isplate razlike neisplaćenih plaća u iznosu od 5.002,35 KM.
9. Iz obrazloženja predmetne presude proizlazi da su u postupku pred Sudom BiH provedeni dokazi čitanjem materijalnih dokaza (preciziranih na str. 2. i 3. predmetne presude), te vještačenjem vještaka medicinske struke - stalnog sudskog vještaka iz neuropsihijatrije, dr. Omera Ćemalovića (u daljnjem tekstu: vještak medicinske struke) i vještaka financijske struke Nedeljka Tanaskovića (u daljnjem tekstu: vještak financijske struke). Pri tome u obrazloženju presude je (na str. 3. i 4. presude) prezentiran sadržaj nalaza i mišljenja navedenih vještaka. Također, ukazano je da je vještačenje vještaka medicinske struke izvršeno na okolnosti utvrđivanja nematerijalne štete na temelju neosnovanog lišavanja slobode i umanjenje opće životne aktivnosti, duševne boli zbog povrede časti, ugleda, slobode i prava ličnosti, kao i straha, pri čemu je razdvojeno vrijeme trajanja pritvora i vrijeme nakon pritvora, a da je vještačenje vještaka finanacijske struke izvršeno na okolnosti utvrđivanja visine materijalne štete, i to na način da se, između ostalog, izvrši obračun zakonske zatezne kamate na ime oduzetog novca u iznosu od 7.879,60 KM od dana oduzimanja novca (23. rujna 2011. godine) pa do dana vraćanja (10. rujna 2015. godine), te obračun zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos razlike neisplaćene plaće za period od 23. rujna 2011. do 26. travnja 2015. godine.
10. Sud BiH je ukazao da je, nakon ocjene provedenih dokaza sukladno članku 13. Zakona o parničnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), konstatirao da je u konkretnom slučaju nesporno da je pred tim sudom vođen kazneni postupak protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio kaznenoi djelo organiziranje skupine ljudi ili udruga za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe iz članka 215. stavak 2, a u vezi sa stavom 1. Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i kazneno djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz članka 220. stavak 1. KZBiH, sve u svezi sa člankom 53. KZBiH. Dalje, konstatirao je da je nesporno da je rješenjem Suda BiH precizirani broj od 16. rujna 2011. godine apelantu određen pritvor u trajanju od mjesec dana, odnosno do 14. listopada 2011. godine do 15.30 sati, koji mu je ukinut rješenjem istog suda precizirani broj od 13. listopada 2011. godine, i da je u pritvoru proveo 28 dana, a da mu je po puštanju na slobodu izrečena mjera zabrane koja se odnosi na zabranu sastajanja sa određenim osobama iz članka 126. a) stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Zatim, nesporno je utvrđeno da je presudom Suda BiH, precizirani broj, od 15. listopada 2014. godine odbijena optužba u odnosu na apelanta, a da je rješenjem Suda BiH od 13. veljače 2015. godine navedena presuda potvrđena u tom dijelu. Zatim, nesporno je utvrđeno da su na temelju rješenja Suda BiH precizirani broj od 1. rujna 2015. godine apelantu vraćeni oduzeti predmeti, a koji su oduzeti prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta od 14. rujna 2011. godine, i to: jedna novčanica od 500,00 eura, jedna novčanica od 200,00 eura, dvadeset dvije novčanice od 100,00 eura, jedanaest novčanica od 50,00 eura, devet novčanica od 100,00 KM i pet novčanica od 50,00 KM. Pored toga, nesporno je utvrđeno da je apelant rješenjem Ministarstva sigurnosti - Granične policije BiH (u daljnjem tekstu: Granična policija), precizirani broj od 23. rujna 2011. godine, raspoređen u činu policajac na radno mjesto policajac za nadzor i kontrolu prelaska državne granice u jedinici Granične policije Trebinje, suspendiran počev od 23. rujna 2011. godine do okončanja kaznenog postupka, odnosno kaznene istrage, a da je 14. svibnja 2015. godine Granična policija rješenjem ukinula navedeno rješenje o privremenoj suspenziji u odnosu na apelanta i odredila da on ima pravo na punu naknadu svoje plaće i druga prava po osnovi rada, kao i obvezu vraćanja na posao sa 18. svibnjem 2015. godine. Osim toga, nesporno je utvrđeno da se apelant nakon toga obratio Ministarstvu pravde BiH radi sporazumnog rješavanja konkretne pravne stvari, koje ga je aktom, precizirani broj od 4. travnja 2017. godine, uputilo da svoja prava može ostvariti putem Suda BiH.
11. U svezi sa navedenim, Sud BiH je citirao odredbu članka 436. stavak 1. ZKP i ukazao da se pravni temelj apelantovog tuženog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete nalazi u toj zakonskoj odredbi. Dalje, ukazao je da ZKP ne propisuje vrste pripadajućih naknada štete, niti način određivanja visine te naknade, zbog čega se ona određuje po općim pravilima o naknadi štete propisanim Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je konstatirao da se u konkretnom slučaju pitanje naknade nematerijalne štete razmatra u okviru članka 200. ZOO. Zatim, istaknuo je da se pri razmatranju tužbenog zahtjeva, prije svega, vodio kriterijem povrede temeljnog ljudskog prava - prava na osobnu slobodu i sigurnost, koje je propisano kako Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), tako i domaćom legislativom. Dalje, ukazao je da je prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete imao u vidu težinu i prirodu kaznenog djela za koje se apelant teretio, te činjenicu da se kazneni postupak u konkretnom slučaju protiv apelanta vodio u periodu od 16. rujna 2011. do 13. veljače 2015. godine, odnosno tri i pol godine, i da je u odnosu na apelanta odbijena optužba. Nadalje, ukazao je da je u tom smislu imao u vidu i činjenicu da je apelant trpio neugodan osjećaj zbog neizvjesnosti o ishodu tijekom trajanja cjelokupnog postupka, te da je u pritvoru proveo ukupno 28 dana, kao i da su o njegovom uhićenju pisala sredstva javnog informiranja („Press RS“ i „Glas Srpske“) i da je ono objavljivano u javnim medijima. Također, ukazao je da je ocijenio i vrstu poslova koje je apelant obavljao kod tijela tužene - Granične policije (policajac za nadzor i kontrolu prelaska državne granice). Pored toga, ukazao je da je ocijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke na koji stranke nisu imale primjedaba. Sukladno navedenom, Sud BiH je usvojio tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.520,00 KM. Pri tome ukazao je da je prilikom odlučivanja o visini naknade štete posebice vodio računa o svrsi njenog davanja kojom se oštećenom želi omogućiti da putem nje pribavi neko zadovoljstvo i da se na taj način, što je moguće potpunije, uspostavi narušena psihička i emocionalna ravnoteža. Zaključio je da dosuđeni iznos predstavlja adekvatnu satisfakciju i da se njime ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom. Pored toga, obrazložio je da je odbio apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.430,00 KM, smatrajući da je on previsoko postavljen, a imajući u vidu navode i dokaze provedene tijekom postupka, te činjenicu da mjera zabrane sastajanja sa određenim osobama iz članka 126. stavak 1. točka c) ZKPBiH, obzirom na njezinn karakter, ne može utjecati na visinu određene naknade.
12. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, a kod utvrđenja da je apelantu 14. rujna 2011. godine oduzet ukupan novčani iznos od 7.879,61 KM (1.150,00 KM i 3.450,00 eura, što u protuvrijednosti iznosi 6.747,61 KM), a da su mu ta sredstava vraćena 10. rujna 2015. godine, Sud BiH je zaključio da apelant ima pravo na naknadu na ime štete u vidu zakonskih zateznih kamata. Pri tome ukazao je da je vještak obračun kamata izvršio za period od 23. rujna 2011. godine do 10. rujna 2015. godine, i to sukladno apelantovom zahtjevu, iako iz preciziranog provedenog materijalnog dokaza proizlazi da su novčana sredstva od apelanta oduzeta 14. rujna 2011. godine. Dalje, Sud BiH je konstatirao da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio suspendiran u periodu od 23. rujna 2011. godine do 14. svibnja 2015. godine, te da je u periodu od 23. rujna 2011. godine do 26. travnja 2015. godine primao dio plaće, a da je tužena po pravomoćnosti presude Suda BiH, precizirani broj (od 15. listopada 2014. godine), utvrdila apelantu pravo na isplatu pune naknade u periodu za vrijeme suspenzije primjenom odredbe članka 113. stavak 2. Zakona o policijskim službenicima BiH, te da mu je nakon donošenja rješenja o ukidanju suspenzije isplatila razliku plaće. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ocijenio da apelant ima pravo na naknadu štete u vidu zakonskih zateznih kamata u iznosu od 8.753,48 KM zbog manje isplaćenog iznosa na ime plaće u spornom periodu sukladno odredbama članka 186. ZOO, a u svezi sa odredbom članka 277. istog zakona, pri tome ukazavši da je visinu zakonskih zateznih kamata utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan.
13. Sud BiH je naveo da je odluku o troškovima postupka u visini kao u izreci presude donio na temelju odredaba čl. 323. i 324. ZPP, ukazavši da se ti troškovi odnose na sastavljanje tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu, zastupanje na glavnoj raspravi, te troškove vještačenja, sve u preciziranim iznosima, kao i troškove korištenja vlastitog automobila na relaciji Ljubuški -Sarajevo –Ljubuški, dva odlaska, u iznosu od 429,94 KM „(166 km x 4 = 664 km x (1,85 KM -prosječna cijena litre goriva x 35%)“. Pri tome ukazao je da navedeni troškovi pripadaju apelantu na temelju odredaba čl. 12. i 13. stavak 1. toč. a), b) i c) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine FBiH“ broj 22/04, u daljnjem tekstu: Tarifa). Također, ukazao je da je odbio zahtjev apelantovog opunomoćenika za naknadu troškova odsustva iz ureda za vrijeme putovanja (16 sati) u iznosu od 960,00 KM zbog toga što mu je priznao troškove upotrebe vlastitog automobila i troškove pristupa na raspravu, zbog čega je zaključio da bi dosuđivanjem navedenih troškova došlo do njihove kumulacije, pa smatra da bi došlo do njihove kumulacije dosuđivanjem navedenih troškova. Sud BiH je naveo da je stoga primjenom odredbe članka 324. ZPP odlučio na navedeni način, brižljivo ocjenjujući sve okolnosti i troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.
14. Apelant i tužena su podnijeli žalbe protiv navedene presude Suda BiH. Odlučujući o žalbama, Sud BiH je u drugostupanjskom vijeću (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko vijeće) donio Presudu broj S1 3 P 024991 17 Gž od 25. rujna 2017. godine kojom je žalba tužene djelomično usvojena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je tužena obvezana na isplatu apelantu iznosa od 3.751,13 KM na ime materijalne štete u vidu zakonske zatezne kamate, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka (stavak 3. izreke prvostupanjske presude), tako što je odbijen tužbeni zahtjev za obvezivanje tužene da apelantu na ime materijalne štete u vidu zakonske zatezne kamate na iznos privremeno oduzetih novčanih sredstava od 7.879,61 za period od 23. rujna 2011. do 10. rujna 2015. godine isplati iznos od 3.741,13 KM, te je tužena obvezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 681,57 KM. Predmetnom presudom odbijena je apelantova žalba u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa od 2.520,00 KM do potraživanog iznosa od 6.950,00, te je odbijena žalba tužene u dijelu dosuđene nematerijalne štete apelantu u iznosu od 2.520,00 KM i u dijelu dosuđenih zateznih kamata na razliku plaća u iznosu od 5.002,35 KM i u tom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda.
15. U obrazloženju presude je prilikom razmatranja žalbenih navoda, između ostalog, ukazano da je, po shvaćanju drugostupanjskog vijeća, prvostupanjski sud, odlučujući o visini tužbenog zahtjeva na ime nematerijalne štete, pravilnom primjenom odredbe članka 200. stavak 2. ZOO psihičke patnje i bolove, kao i pretrpljeni strah promatrao kao jedinstven vid štete za sve duševne bolove koje je apelant trpio zbog neutemeljenog lišavanja slobode, što uključuje kako duševne bolove i strah zbog povrede slobode (pritvaranja), tako i duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. S tim u svezi, drugostupanjsko vijeće je zaključilo da je apelant u žalbi neutemeljeno istaknuo da se iz obrazloženja prvostupanjske presude ne vidi koliki iznos za pojedini vid nematerijalne štete je dosudio prvostupanjski sud osim ukupnog iznosa od 2.520,00 KM. Zaključilo je da je u žalbi neutemeljeno istaknuto da je nematerijalna štete zbog neutemeljenog lišavanja slobode ograničena samo na vrijeme provedeno u pritvoru, a ne i nakon boravka u pritvoru. Naime, ukazalo je da duševni bolovi zbog neutemeljenog lišavanja slobode i povrede časti i ugleda ne prestaju automatski izlaskom iz pritvora, već da traju određeno vrijeme i nakon toga. Drugostupanjsko vijeće je dalje zaključilo da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju visine pravične naknade uzeo u obzir sve okolnosti slučaja koje su se mogle ocijeniti u konkretnom postupku, a koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih patnji kod apelanta, te da je ocijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke (čiji je sadržaj prezentiran na str. 3. prvostupanjske presude). Imajući u vidu navedeno, po shvaćanju drugostupanjskog vijeća, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da dosuđena naknada predstavlja adekvatnu satisfakciju apelantu za sve duševne bolove i strah koji je trpio zbog neutemeljenog lišavanja slobode i povrede časti i ugleda. Pri tome ukazao je da je svakako prilikom odmjeravanja novčane naknade vođeno računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.
16. Drugostupanjsko vijeće je zaključilo da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na orijentacione kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete za fizičke bolove i strah, a koji su prihvaćeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH), održanoj 27. siječnja 2016. godine. Istaknulo je da se, i prema navedenim kriterijima kod dosuđenja nematerijalne štete zbog neopravdane osude ili neutemeljenog lišavanja slobode, ne primjenjuju utvrđeni kriteriji i iznosi za utvrđenje visine naknade za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah, već je za naknadu štete zbog neopravdane osude ili neutemeljenog lišavanja slobode kao poseban orijentacioni kriterij utvrđen iznos od 100,00 KM po danu, a ovo upravo zbog toga što duševni bolovi zbog neopravdane osude, odnosno neutemeljenog lišavanja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvaća sve štetne posljedice nematerijalne štete u svezi sa ličnošću oštećenog proistekle iz neopravdane osude, odnosno neutemeljenog lišavanja slobode. Također, istaknulo je da se za ovu štetu dosuđuje jedan iznos naknade pri čijem odmjeravanju sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja (ugled koji je oštećeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu poslije osude, odnosno lišavanja slobode i sve druge okolnosti koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova). Osim toga, navelo je da navedeni orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda FBiH nisu matematička formula koja pukim automatizmom služi za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade, jer odlučivanje o iznosu nematerijalne štete jeste suđenje u kojem se primjenjuje pravni standard pravičnosti pri odmjeravanju novčane odštete.
17. Drugostupanjsko vijeće je ocijenilo da je žalbom tužene neutemeljeno osporena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužena obvezana na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznose razlike između apelantove pune plaće i naknade plaće za vrijeme trajanja suspenzije, jer je nesporno da je prvostupanjskom presudom utvrđeno da je apelant bio suspendiran u preciziranom periodu i da je u preciziranom periodu primao umanjenu plaću, te mu je nakon donošenja rješenja o ukidanju suspenzije isplaćena razlika plaće. Sukladno tome, zaključilo je da je prvostupanjski sud primjenom članka 277. ZOO pravilno obvezao tuženu na isplatu apelantu zakonskih zateznih kamata na utvrđene iznose razlike plaća, jer su isplaćene sa zakašnjenjem u odnosu na vrijeme dospjelosti za isplatu svakog mjesečnog iznosa plaće.
18. Međutim, drugostupanjsko vijeće je zaključilo da je žalbom utemeljeno osporena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu zakonske zatezne kamate u iznosu od 3.751,13 KM, obračunate na iznos privremeno oduzetih novčanih sredstava od 7.879,61 KM za period od 23. rujna 2011. do 10. rujna 2015. godine. U svezi sa tim, podsjetilo je da su novčana sredstava u iznosu od 7.879,61 KM oduzeta apelantu 14. rujna 2011. godine na temelju članka 62. ZKP, sukladno naredbi za pretresanje, a o čemu je izdana odgovarajuća potvrda, te da su ta sredstva vraćena apelantu 10. rujna 2015. godine na temelju rješenja Suda Bosne i Hercegovine, precizirani broj od 1. rujna 2015. godine, kojim je naloženo vraćanje oduzetih predmeta. Imajući u vidu navedeno, drugostupanjsko vijeće je zaključilo da je za odlučivanje o utemeljenosti tužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata na privremeno oduzeta novčana sredstva u kaznenom postupku, osim činjenice da su sredstva apelanta bila u posjedu tužene od 14. rujna 2011. do 10. rujna 2015. godine, potrebno bilo utvrditi kada je nastala obveza tužene za povrat oduzetih novčanih sredstava, odnosno je li tužena zadocnila u ispunjenju svoje obveze. Po shvaćanju drugostupanjskog vijeća, zakašnjenje u vraćanju oduzetog novca i obveza na plaćanje zatezne kamate nastupaju pravomoćnošću odluke u sudskom postupku, a kojom je naložen povrat oduzetog novca. Pri tome ukazalo je da je ovakav stav zauzet i u Presudi Suda BiH broj S1 3 P010188 15 Rev od 14. listopada 2015. godine a koji je objavljen i u Biltenu sudske prakse Suda BiH broj 5/2015. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju povrat oduzetog novca naložen rješenjem Suda BiH, precizirani broj od 1. rujna 2015. godine, koje je postalo pravomoćno 4. rujna 2015. godine, a da je apelantu oduzeti novac vraćen 10. rujna 2015. godine, u roku od pet dana od pravomoćnosti sudske odluke kojom je naložen povrat oduzetog novca, drugostupanjsko vijeće je zaključilo da je neutemeljen njegov tužbeni zahtjev u tom dijelu.
19. Imajući u vidu da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena uvaženjem žalbe tužene, drugostupanjsko vijeće je s pozivom na odredbu članka 334. stavak 2. ZPP preinačilo odluku prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka, pa je, s pozivom na odredbu članka 323. stavak 2. istog zakona, obvezalo tuženu da apelantu, obzirom na postignuti uspjeh u parnici, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu kao u izreci drugostupanjske presude. U svezi sa tim, obrazložilo je da je visina apelantovog tužbenog zahtjeva, prema konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu po pojedinim vidovima štete (3.000,00+2.550,00+1.400,00+3.751,13+5.002,35), preciziranom na glavnoj raspravi od 10. srpnja 2017. godine, iznosila ukupno 15.703,48 KM, a ne 17.703,48 KM, kako je to pogrešno sabrao apelantov opunomoćenik. Dalje, konstatiralo je da je apelant uspio sa tužbenim zahtjevom za iznos od 7.522,35 KM, dakle, približno 50%, u kojem omjeru mu pripadaju parnični troškovi. Pri tome ukazao je da se apelantovi troškovi sastoje od nagrade opunomoćeniku, odvjetniku, za sastavljanje tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu, te na ime nagrade za sastavljanje žalbe, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama čl. 12. i 13. točka 1.a), b) i c) i točke 2a) Tarife, kao i troškova vještačenja, sve u preciziranim iznosima. Također, obrazložio je da su apelantovom opunomoćeniku priznati i troškovi korišćenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški - Sarajevo - Ljubuški (dva dolaska) u iznosu od 492,94 KM. Konstatirajući da ukupni apelantovi troškovi iznose 4.423,14 KM, utvrđeno je da je 50% od tog iznosa iznos od 2.211,57 KM. Dalje, drugostupanjsko vijeće je ukazalo da troškovi tužene iznose 3.060,00 KM, pa imajući u vidu i da je i tužena uspjela sa tužbenim zahtjevom od oko 50%, zaključilo je da joj pripadaju i parnični troškovi u istom omjeru, odnosno u iznosu od 1.530,00 KM. Drugostupanjsko vijeće je, stoga, obvezalo tuženu da, nakon izvršenog prebijanja troškova apelanta i tužene ( 2.211,57 KM - 1.530,00 KM), nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 681,57 KM. Pri tome, i po mišljenju drugostupanjskog vijeća, apelant je neutemeljeno potraživao iznos od 960,00 KM na ime odsustva iz ureda za vrijeme putovanja (16 sati) radi pristupa na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu. U svezi sa tim, drugostupanjsko vijeće je navelo da je sud dužan primjenom odredbe članka 324. stavak 1. ZPPBiH kod odlučivanja o vrsti i visini troškova imati u vidu da angažiranom opunomoćeniku pripada pravo na nagradu za uloženi stručni trud za svaku poduzetu radnju i pravo na naknadu troškova. Također, ukazalo je da naknada odsustva angažiranog opunomoćenika iz ureda po utrošenom satu koja je propisana odredbom članka 26. Tarife ne predstavlja nužan trošak potreban za vođenje parnice, niti se radi o stvarnim troškovima kao što su troškovi prijevoza, nagrada za zastupanje, naknada za troškove vještačenja, pa se oni ne mogu tretirati kao opravdani. Naime, ocijenilo je da svako postupanje opunomoćenika i pred sudom u sjedištu odvjetničkog ureda i izvan sjedišta ima kao posljedice odsustvo iz ureda, što je skopčano sa prirodom posla, a ne činjenicom neophodnosti za vođenje parničnog postupka.
20. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Suda BiH, koju je Sud BiH, odlučujući u revizijskom vijeću, Rješenjem broj S1 3 P 024991 17 Rev od 21. rujna 2018. godine odbacio kao nedopuštenu s obrazloženjem da vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi cenzus iz odredbe članka 204. stavak 2. ZPP (koji iznosi 30.000,00 KM), niti su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za iznimno razmatranje revizije u smislu članka 204. stavak 3. ZPP. IV.Apelacije I.Navodi iz apelacija
21. Apelant u apelaciji broj AP 4556/17 ukazuje da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljnom ocjenom dokaza proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U svezi sa tim, apelant vezano za njegov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, navodi da izreka (prvostupanjske) presude nije sukladna obrazloženju. Ovo, kako tvrdi, zato što uvidom u izreku te presude proizlazi da je sud udovoljio kompletnom tužbenom zahtjevu u tom dijelu, dok iz obrazloženja presude ne proizlazi koliki iznos za pojedini vid nematerijalne štete je dosudio osim ukupnog iznosa od 2.520,00 KM. Dalje, apelant vezano za taj tužbeni zahtjev tvrdi da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da Sud BiH nije odvojio dva aspekta naknade štete, tj. za vrijeme trajanja neutemeljenog lišavanja slobode i posljedica zbog pokretanja i trajanja postupka koji je vođen neutemeljeno protiv apelanta. Apelant smatra da redovni sudovi u dijelu koji se odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete nisu ocijenili provedene dokaze sukladno odredbi članka 13. ZPP, naročito nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Naime, apelant ukazuje da su redovni sudovi, imajući u vidu da su prihvatili taj nalaz i mišljenje kao stručne i objektivne, propustili obrazložiti zašto nisu usvojili tužbeni zahtjev u ovom dijelu u cijelosti. Također, smatra da je naknada štete u ovom dijelu trebala biti dosuđena sukladno orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete za fizičke bolove i strah, a koji su prihvaćeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda FBiH, održanoj 27. siječnja 2016. godine. Apelant dalje smatra da je Sud BiH prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete u vidu kamata na iznos oduzetog novca pogrešno tumačio odredbu članka 277. ZOO i da se nije pravilno pozvao na Presudu Apelacijskog vijeća broj S1 3 P010188 15 Rev od 14. listopada 2015. godina. Naime, apelant smatra da je, sukladno navedenom, tužena već po prijemu zadržanog novca zapala u docnju, a najkasnije po pravomoćnosti presude kojom je optužba odbijena (13. veljače 2015. godine). Također, apelant osporava odluku Suda BiH u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, smatrajući da su njome pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant smatra da mu je, sukladno odlukama Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) broj CH/02/12468 i CH/03/15129, članka 324. st. 1. i 2. ZPP i na temelju odredbe članka 26. stavak 1. točka 5. i 31. stavak 4. Tarife, Sud BiH trebao priznati troškove na ime nagrade za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja, jer su, po apelantovom mišljenju, ti troškovi potrebni za vođenje parnice obzirom na to da bez odsustva iz ureda nije mogao obavljati odvjetnički posao. Također, apelant smatra da Sud BiH nije mogao prebiti apelantove parnične troškove sa parničnim troškovima tužene.
22. Apelant se u apelaciji broj AP 6621/18 poziva na ista prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, kao i u apelaciji broj AP 4556/17, pri tome ponavljajući identične navode u prilog svojim tvrdnjama o povredi tih prava kakve je iznio i u navedenoj apelaciji. Pored toga, tvrdi da nije točno da se u reviziji „nije pozvao na pravna pitanja“, kako to tvrdi Vrhovni sud.
II.Odgovori na apelacije
23. Sud BiH u odgovoru na apelaciju broj AP 4556/17 smatra da osporenim presudama nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije na koje se apelant pozvao u apelaciji. Navodi da ostaje kod razloga navedenih u pobijanoj (drugostupanjskoj) presudi u kojoj je, po mišljenju tog suda, dao potpune i jasne razloge za svoju odluku. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Tužena u odgovoru na apelaciju broj AP 4556/17 smatra da je osporena odluka Suda BiH pravilna i zakonita, te predlaže da se apelacije odbije kao neutemeljena. U svezi sa tim, tvrdi da je tužbeni zahtjev u suprotnosti sa odredbama ZOO i ZKP, jer je iz dokaza koje je apelant dostavio - rješenja o određivanju pritvora jasno da je pritvor određen zbog razloga propisanih odredbom članka 132.1. toč. b) i c) ZKPBiH iz kojih su se ispunili uvjeti za primjenu odredaba članka 436.3. ZKP. Također, ukazuje da Bosna i Hercegovina kao država ima legitimno pravo i obvezu da ostvaruje sve funkcije jedne demokratske države, a što uključuje i pravo države da vodi kazneni postupak protiv osoba osumnjičenih da su počinila kaznena djela bez obzira na ishod postupka. Pored toga, ukazuje da je pritvaranje kao vid ograničenja slobode kretanja nužna mjera za pravilno i zakonito vođenje postupka u službi vladavine prava i da ne predstavlja odmazdu ili nehumanu mjeru kojom bi se, samo po sebi, štetilo časti i ugledu pritvorenoj osobi. Navodi da se ova mjera izriče na način i pod uvjetima predviđenim zakonom, što je potrebno imati u vidu, kao i činjenicu da lišavanje slobode ne predstavlja samo po sebi jedinu i dovoljnu osnovu za naknadu nematerijalne štete. Osim toga, tvrdi da je dio tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete nejasan i neobrazložen, te u suprotnosti sa odredbom članka 277. ZOO.
25. Sud BiH u odgovoru na apelaciju broj AP 6621/18 navodi da ostaje kod rješenja tog suda kojim je odbačena apelantova revizija kao nedopuštena primjenom odredbe članka 204. st. 2. i 3. ZPP obzirom na to da vrijednost predmeta spora nije prelazila iznos od 30.000,00 KM, a apelant nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je podnio reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, odnosno nije izložio razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i jednakopravnosti svih u njegovoj primjeni. Smatra da je apelacija neutemeljena.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 323.
[…] (2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, Sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
[…] Članak 324.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, Sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje Sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
27. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-odluka USBiH i 42/18-rješenje USBiH i 65/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 49/17-odluka USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 436.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena, […]
28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Kad dospeva obaveza naknade Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospelom od trenutka nastanka štete.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
III - ZATEZNA KAMATA
Kad se duguje Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
[…]
29. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Službene novine Federacije BiH" br. 22/04 i 24/04 - ispravak) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Naknada po utrošenom satu Članak 26.
Odvjetnik ima pravo obračunati nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
[…]
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
[…] Članak 31.
Odvjetniku pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta odvjetničkog ureda, odvjetniku pripada naknada putnih troškova za prijevoz i dnevnica.
Odvjetnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene avionske karte ili drugog prijevoznog sredstva koje koristi.
Za upotrebu vlastitog automobila, odvjetniku pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
[…] VI.Dopustivost
30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant apelacijom broj AP 4556/17 osporio drugostupanjsku Presudu Suda BiH broj S1 3 P 024991 17 Gž od 25. rujna 2017. godine (kao i prvostupanjsku presudu tog suda), a da je apelacijom broj AP 6621/18 osporio Rješenje Suda BiH broj S1 3 P 024991 17 Rev od 21. rujna 2018. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija koju je izjavio protiv navedene drugostupanjske presude. Također, Ustavni sud napominje da je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 024991 17 Rev od 21. rujna 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u ovom predmetu osporena Presuda Suda BiH broj S1 3 P 024991 17 Gž od 25. rujna 2017. godine (vidi, između ostalih, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 3154/14 od 19. travnja 2017. godine, stavak 23, i AP 1624/13 od 3. ožujka 2016. godine, stavak 16), pa će Ustavni sud predmetne apelacije razmatrati u odnosu na tu presudu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. listopada 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. listopada 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
37. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenim presudama Suda BiH odnosi na postupak naknade materijalne i nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode. Dakle, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
38. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da Sud BiH, zbog proizvoljne ocjene dokaza, te s tim u svezi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene relevantnih propisa nije u cijelosti usvojio njegov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete (zbog neutemeljenog lišavanja slobode, duševne boli, povrede časti, ugleda i prava ličnosti i straha). Također, u suštini, smatra da je drugostupanjsko vijeće tog suda, preinačivši prvostupanjsku presudu i odbivši u konačnici njegov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu kamata na iznos oduzetog novca, pogrešno primijenilo odredbe članka 277. ZOO. Pored toga, smatra da je u konkretnom slučaju Sud BiH proizvoljno primijenio relevantne propise kada njegovom opunomoćeniku nije priznao troškove odsustva iz ureda za vrijeme putovanja radi pristupa na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu.
39. U svezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24).
40. U svezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda i dostavljene dokumentacije, nasuprot apelacionim navodima, proizlazi da je dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden sukladno relevantnim odredbama ZPP, odnosno da je prvostupanjski sud ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je osporena presuda donesena nakon tako provedenog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su, nasuprot apelantovim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama, u svezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišavanja slobode, duševne boli, povrede časti, ugleda i prava ličnosti i straha, dali dovoljno jasne, logične i argumentirane razloge za svoju odluku da taj zahtjev djelomično usvoje (u iznosu od 2.520,00 KM), a da odbiju taj tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (u iznosu od 4.430,00 KM), zaključivši da je on previsoko postavljen. Pri tome Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe članka 200. ZOO i članka 436. stavak 1. točka a) ZKP. Također, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud u osporenoj presudi razmatrao apelantove žalbene navode koje apelant u ovom kontekstu, zapravo, ponavlja i u apelaciji, te da je dao dovoljno jasne, logične i argumentirane razloge za svoj zaključak da su takvi žalbeni navodi neutemeljeni. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o određivanju visine naknade nematerijalne štete imali u vidu težinu i prirodu kaznenog djela za koje se teretio apelant, period vođenja kaznenog postupka protiv apelanta, činjenicu da je u odnosu na apelanta odbijena optužba, činjenicu da je apelant trpio neugodan osjećaj zbog neizvjesnosti o ishodu tijekom trajanja cjelokupnog postupka, te da je u pritvoru proveo ukupno 28 dana, kao i da su o njegovom uhićenju pisala sredstva javnog informiranja („Press RS“ i „Glas Srpske“) i da je to objavljivano u javnim medijima, te vrstu poslova koje je apelant obavljao kod tijela tužene - Granične policije (policajac za nadzor i kontrolu prelaska državne granice), kao i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Dalje, Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj odredaba članka 200. ZOO i članka 436. stavak 1. točka
a) ZKP, a kojima je regulirano pitanje visine naknade štete po ovoj osnovi, ukazuje da iz tih odredaba proizlazi da je visina naknade, zapravo, determinirana činjenicama svakog konkretnog predmeta i da sud treba izvršiti njezinu konkretizaciju. Dovodeći u svezu navedeno sa obrazloženjem osporenih presuda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naknadu nematerijalne štete u visini preciziranoj u izreci prvostupanjske presude dosudili upravo imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlaze elementi proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa ( ZOO i ZKP) u ovom dijelu.
41. Dalje, Ustavni sud smatra da je drugostupanjsko vijeće Suda BiH u osporenoj drugostupanjskoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, dalo dovoljne, jasne i argumentirane razloge za svoju odluku da djelomično preinači prvostupanjsku presudu i odbije apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu kamata na iznos oduzetog novca. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u svezi sa tim u osporenoj odluci zaključio da zakašnjenje u vraćanju oduzetog novca i obveza na plaćanje zatezne kamate nastupa pravomoćnošću odluke u sudskom postupku, a kojom je naložen povrat oduzetog novca (u konkretnom slučaju rješenja suda BiH od 1. rujna 2015. godine). Dovodeći u svezu navedeno sa odredbom članka 277. ZOO, na koju se Sud BiH pozvao u obrazloženju osporene odluke u ovom dijelu, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u primjeni te odredbe u konkretnom slučaju. Također, u svezi sa navedenim zaključkom Suda BiH o vremenu nastanaka obveze na plaćanje zakonske zatezne kamate u slučaju privremenog oduzimanja novca, Ustavni sud smatra potrebnim, mutatis mutandis, ukazati na praksu u predmetu broj AP 2357/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2357/17 od 25. listopada 2017. godine). U tom predmetu apelacija je podnesena protiv presude Suda BiH kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u tom predmetu za naknadu materijalne štete u vidu kamate a u kojoj je taj sud, također, zauzeo stav da je obveza tužene dospjela danom pravomoćnosti rješenja o vraćanju privremeno oduzetih predmeta (novca). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke u tome predmetu dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neutemeljena.
42. Ustavni sud zapaža da apelant osporava i odluke Suda BiH i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, smatrajući da su mu u konkretnom slučaju, sukladno praksi iz odluka Povjerenstva za ljudska prava i relevantnim odredbama ZPP i Tarife, trebali biti priznati troškovi na ime nagrade za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja jer su, po njegovom mišljenju, ti troškovi bili potrebni za vođenje parnice. Takođet, smatra da Sud BiH u osporenoj odluci nije mogao apelantove parnične troškove prebiti sa parničnim troškovima tužene.
43. U svezi sa apelantovim pozivanjem na odluke Povjerenstva za ljudska prava u predmetima br. CH/02/12468 i CH/03/15129, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je Ustavni sud, imajući u vidu navedenu praksu Povjerenstva za ljudska prava, ali i pravno shvaćanje u svezi sa pitanjem putnih troškova odvjetnika zauzeto na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, na kojem su sudjelovali predstavnici Suda BiH, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacijskog suda Distrikta Brčko BiH, održanom 30. siječnja 2014. godine, prilikom razmatranja apelacija podnesenih protiv odluka koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska opunomoćenika iz mjesta sjedišta suda, troškova apelantovog odvjetnika i za boravak izvan ureda, a u kojima su ti sudovi obrazložili da se ne radi o troškovima potrebnim radi vođenja parnice, donio odluke (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1398/14 od 11. travnja 2017. godine i broj AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine) kojim je odbio te apelacije kao neutemeljene.
44. Dovodeći u svezu navedenu praksu Ustavnog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, razmatrajući žalbene navode o nepriznavanju troškova za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja, koje apelant ponavlja u apelaciji, s pozivom na članak 324. ZPP, a kojim je propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, ocijenio da ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je ustanovio da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice. Imajući u vudu navedeno, te uzimajući u obzir da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH proizlazi da su apelantu priznati ostali troškovi postupka koji se sastoje od nagrade opunomoćeniku odvjetniku za sastavljanje tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu, za sastavljanje žalbe i troškova vještačenja, kao i troškova korišćenja osobnog automobila apelantovog opunomoćenika na relaciji Ljubuški - Sarajevo - Ljubuški (dva dolaska), Ustavni sud u takvom obrazloženju Suda BiH ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti ni u obrazloženju Suda BiH da apelantove troškove prebije sa troškovima postupka tužene. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovom dijelu neutemeljena
45. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelacija neutemeljena i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da su ovi apelantovi navodi u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra neutemeljenim i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je nakon provedenog dokaznog postupka Sud BiH ocijenio dokaze i utvrdio činjenice, te donio odluku kojom je odbijen kao neutemeljen dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (zbog neutemeljenog lišavanja slobode, duševne boli, povrede časti, ugleda i prava ličnosti i straha) preko dosuđenog iznosa, pri čemu je dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za tu odluku iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Dalje, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede navedenog apelantovog prava kada je Sud BiH (drugostupanjsko vijeće) preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu zakonske zatezne kamate na iznos privremeno oduzetih novčanih sredstava i dosudio apelantu troškove postupka u iznosu od 681,57 KM, pri čemu je odbilo apelantov zahtjev za priznavanje troškova postupka u vidu odsustva iz ureda za vrijeme putovanja, pri čemu je dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje i za te odluk, iz kojeg, također, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa.
48. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje.
49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević