Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2403/18 (S. Č.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2403/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2403/18, rješavajući apelaciju Suvada Čurta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Suvad Čurt.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 059396 17 Gž 2 od 9. februara 2018. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Suvadu Čurtu isplati iznos od 675,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Suvada Čurta podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 059396 17 Gž 2 od 9. februara 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Suvad Čurt (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dino Imamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 059396 17 Gž 2 od 9. februara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. jula 2019, 9. augusta 2019. i 2. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 26. augusta 2019. do 10. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Apelant je 26. septembra 2008. godine podnio tužbu protiv tužene radi naknade uloženih sredstava.

6. Općinski sud je 4. oktobra 2011. godine donio presudu kojom se tužba odbacuje kao preuranjena.

7. Postupajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je 24. novembra 2014. godine donio rješenje kojim se apelantova žalba uvažava, prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na daljnji postupak.

8. Općinski sud je 8. septembra 2017. godine donio prvostepenu presudu.

9. Postupajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je 9. februara 2018. godine donio osporenu presudu.

Osporene odluke

10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 059396 17 P 2 od 8. septembra 2017. godine obavezana je tužena da apelantu na ime izvršenog ulaganja u poslovni prostor radi obavljanja odobrene djelatnosti isplati iznos od 10.678,57 KM, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kao zakupoprimac s tuženom kao zakupodavcem 9. februara 2001. i 14. februara 2002. godine zaključio ugovore o zakupu poslovnog prostora. Nadalje je utvrđeno da je apelant adaptirao predmetni poslovni prostor tako što ga je proširio s ciljem omogućavanja obavljanja usluga pranja vozila, te da je za izvedene radove apelantu izdata naknadna urbanistička saglasnost. Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da su navedeni građevinski radovi bili nužni s obzirom na to da se u postojećim gabaritima predmetnog poslovnog prostora nije mogla obavljati djelatnost pranja vozila. Općinski sud je nadalje naveo da iz predmetnog ugovora o zakupu proizlazi da je apelant za izvedene radove trebao imati odobrenje za građenje, koje u konkretnom slučaju nije imao. Općinski sud je, međutim, istakao da je apelant, iz čijeg iskaza, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, proizlazi da je imao usmeni dogovor s načelnikom o vršenju spornih radova, da je neuka stranka i da mu je taj dogovor, kao i postojanje urbanističke saglasnosti bio dovoljan da preduzme sporne građevinske radove. Pri tome je istakao da iz potvrde tužene od 2. septembra 2011. godine proizlazi da je postupak za dobivanje građevinske dozvole bio u toku, te da apelant nije ni mogao imati građevinsku dozvolu s obzirom na to da za predmetni poslovni prostor nije bilo izdato odobrenje za upotrebu. Pored toga je naglasio da je u konkretnom slučaju relevantna i činjenica da je tužena za sporne građevinske radove apelantu izdala i naknadnu urbanističku saglasnost. Općinski sud je zauzeo stav da sporna ulaganja predstavljaju nužne i korisne radove koje je apelant bio prinuđen da vrši kako bi mogao na adekvatan način obavljati djelatnost za koju je i zakupio poslovni prostor, te da su sporna ulaganja izvršena u korist tužene koja je i danas u njegovom posjedu. U vezi s tim je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju postupao kao poslovođa bez naloga, u smislu odredbe člana 223. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je imao usmeno odobrenje tužene i urbanističku saglasnost. Slijedom navedenog, apelant ima pravo zahtijevati da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svih obaveza koje je zbog tog posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze koje je zaključio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut. Pri tome je istakao da se predmetni slučaj može podvesti i pod vršenje poslova u namjeri da drugome pomogne u smislu odredbe člana

224. ZOO, te da je ulaganjem apelantovih ličnih sredstava u predmetni poslovni prostor došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tužene.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 059396 17 Gž 2 od 9. februara 2018. godine uvažena je žalba tužene i preinačena prvostepena presuda tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

13. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud, usvajajući tužbeni zahtjev, pogrešno primijenio odredbe ZOO. U vezi s tim je istakao da apelant nije dokazao da je imao zakonski osnov za izvođenje spornih građevinskih radova. Kantonalni sud je ukazao da odobravanje građenja i drugih zahvata u prostoru podrazumijeva izdavanje urbanističke saglasnosti, odobrenja za građenje i upotrebne dozvole, kako je to propisano odredbom člana 66. stav 2. Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju). Kantonalni sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 97. navedenog zakona propisano da urbanistička saglasnost važi godinu dana od njene pravomoćnosti, u kojem roku se može podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje. Kantonalni sud je istakao i da je odredbom člana 9. ugovora o zakupu propisano da zakupac ne može vršiti rekonstrukciju i adaptaciju poslovnog prostora bez prethodne saglasnosti nadležnog organa. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o bespravnoj gradnji, protivno ugovoru o zakupu i bez dozvole za građenje, pa je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je u predmetnom postupku Kantonalni sud proizvoljno utvrđivao činjenice i primijenio materijalno pravo. Navodi da je za sporne radove dobio naknadnu urbanističku saglasnost i da je postupak dobivanja odobrenja za građenje bio u toku, te da predmetni poslovni prostor prije davanja u zakup apelantu nije imao odobrenje za upotrebu, pa samim tim ni apelant, uslijed propusta tužene, za sporne građevinske radove nije mogao dobiti odobrenje za građenje. Također navodi da je nalazom i mišljenjem vještaka potvrđeno da je apelant morao izvesti sporne radove kako bi bio u mogućnosti da obavlja djelatnost radi koje je i zakupio poslovni prostor, te da je poslovni prostor sa izvedenim radovima sada u posjedu tužene, koja nije donijela rješenje o uklanjanju ili rušenju izvedenih radova, već izdaje poslovni prostor u zakup trećim licima i ima koristi od radova koje je izveo apelant. Apelant navodi da je Kantonalni sud postupao proizvoljno kada je u konkretnom slučaju primijenio odredbe Zakona o prostornom uređenju iako je trebao primijeniti odredbe čl. 223. i 224. ZOO. U konačnici, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Navodi da je prvostepeni sud vodio postupak tri godine, nakon čega je donio presudu kojom se tužba odbacuje kao preuranjena, a što je protivno odredbama Zakona o parničnom postupku kojim nije propisana mogućnost da se presudom odbaci tužba, i to kao preuranjena. Nadalje navodi da je, odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud odluku donio tek nakon tri godine. Apelant je zahtijevao i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka od skoro 10 godina.

II.Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da je taj sud prilikom donošenja osporene odluke postupao u skladu sa zakonom i da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka navedenu u činjeničnom dijelu ove odluke, te da je parnični postupak proveden u skladu sa zakonom i odluka donesena prema stanju u spisu.

17. Tužena je navela da su apelantovi navodi neosnovani, te da je Kantonalni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Tužena je predložila da se apelacije odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 220.

Vršenju tuđeg posla može se nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi.

Prava poslovođe bez naloga Član 223.

(1) Poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale, ima pravo zahtijevati da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svih obaveza koje je zbog toga posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze koje je zaključio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut.

(2) Njemu pripada i primjerna naknada, za trud, ako je otklonio štetu od lica čiji je posao ili ako mu je pribavio korist koja odgovara u svemu njegovim namjerama i potrebama.

Vršenje tuđih poslova u namjeri da se drugom pomogne Član 224.

Ko vrši tuđi posao u namjeri da drugome pomogne, a nisu ispunjeni uslovi za poslovodstvo bez naloga, pripada mu pravo na naknadu učinjenih troškova, ali najviše do visine koristi koju je drugi postigao.

20. Zakon o prostornom uređenju Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 66.

Građenja građevina i drugi zahvati u prostoru mogu se odobriti samo u skladu sa planom prostornog uređenja, ovim zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na osnovu tih zakona.

Odobravanje građenja i odobravanje izvođenja drugih zahvata u prostoru, u smislu ovog zakona, podrazumijeva provođenje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti, izdavanja odobrenja za građenje i upotrebne dozvole.

[…] Član 97.

Urbanistička saglasnost važi godinu dana od dana njene pravosnažnosti u kojem roku se može podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje.

Izuzetno, važnost urbanističke saglasnosti može se produžiti, ali najviše za godinu dana, ako se nisu promijenili uvjeti u skladu sa kojim je izdato urbanistička saglasnost.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 059396 17 Gž 2 od 9. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2018. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je uslijed proizvoljnog utvrđivanja činjenica, proizvoljne primjene materijalnog prava, te nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

28. Ustavni sud, in primo, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu sredstava koja je apelant uložio u sporni poslovni prostor, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

U odnosu na osporene odluke

29. U odnosu apelantove navode da je Kantonalni sud proizvoljno utvrđivao činjenice i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je u postupanju Kantonalnog suda bilo proizvoljnosti na koju apelant ukazuje.

31. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud smatrao da je apelant u konkretnom slučaju postupao kao poslovođa bez naloga (član 223. ZOO), odnosno da je sporne građevinske radove preduzeo u namjeri da pomogne tuženoj (član 224. ZOO), slijedom čega je usvojio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je, s druge strane, zauzeo stav da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan zato što se radi o bespravnoj izgradnji, odnosno jer su sporni građevinski radovi preduzeti protivno Zakonu o prostornom uređenju i protivno ugovoru o zakupu. Naime, Ustavni sud primjećuje, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene odluke, da je apelant u trenutku zaključenja ugovora o zakupu s tuženom bio upoznat sa zabranom vršenja rekonstrukcije i adaptacije poslovnog prostora bez prethodne saglasnosti nadležnog organa, sadržane u članu 9. ugovora, te je uprkos toj zabrani izvršio sporne radove, a da za njih nije imao izdatu građevinsku dozvolu i odobrenje za građenje, kako je to propisano odredbama člana 66. stav 2. Zakona o prostornom uređenju. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu rezultat proizvoljnog utvrđivanja činjenica i proizvoljne primjene materijalnog prava, kako to apelant pogrešno smatra. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

32. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 26. septembra 2008. godine kao dana podnošenja tužbe do 9. februara 2018. godine kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je devet godina i četiri mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka

35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku pokrenutom radi naknade uloženih sredstava, te da, s obzirom na činjenice i predočene dokumente, Ustavni sud ne može zaključiti da se radi o naročito složenom postupku.

36. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.

37. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud 4. oktobra 2011. godine, nakon provedenog postupka, donio presudu kojom se tužba odbacuje kao preuranjena iako ZPP ne predviđa preuranjenost kao razlog za odbacivanje tužbe, koji propust je otklonjen odlukom Kantonalnog suda od 24. novembra 2014. godine, te je postupak vođen iznova i trajao je tri godine. Na navedeni način Općinski sud je u odlučujućoj mjeri doprinio trajanju predmetnog postupka koji je na toj instanci trajao ukupno oko šest godina. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao oko tri godine, odnosno u drugom navratu oko četiri mjeseca. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da se ne radi o naročito složenom predmetu, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja predmetnog postupka od devet godina i četiri mjeseca prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

39. U vezi s tim, s obzirom na to da se u apelantovom predmetu radi o hitnom postupku, a s druge strane da je postupak vođen na dvije instance i da je apelant došao do konačne odluke prije podnošenja apelacije, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 675,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

40. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer dužina trajanja predmetnog postupka od devet godina i četiri mjeseca u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz ovog člana.

42. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, nisu zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pa u tom segmentu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2403/18 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio