Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4188/17 (G. V.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uporedive situacije
  • Pretpostavka nevinosti
  • Ratni zločin
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4188/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4188/17, rješavajući apelaciju Gorana Vujovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Vujovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine i S1 1 K 014293 13 Krl od 8. jula 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Vujović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 6. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine i S1 1 K 014293 13 Krl od 8. jula 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 014293 13 Krl od 8. jula 2016. godine, koja je potvrđena presudom apelacionog vijeća Suda BiH, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa članom 180 stav 1 i čl. 21 i 29 KZBiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Za preostale radnje iz optužnice optužba je odbijena (str. 20–23 presude).

5. U obrazloženju presude, Sud BiH je u okviru procesnih odluka koje je donio tokom postupka (zaštite svjedoka, isključenja javnosti s glavnog pretresa, izuzetaka od neposrednog izvođenja dokaza, spajanja i razdvajanja predmeta), na prijedlog Tužilaštva donio Rješenje broj S1 1 K 014293 13 Kri od 18. jula 2015. godine kojim su djelimično prihvaćene činjenice utvrđene u presudama MKSJ, konkretno iz presuda Tužilac protiv Brđanina od 1. septembra 2004. godine i Tužilac protiv Krajišnika od 27. septembra 2006. godine. U tom smislu su na str. od 35 do 38 presude navedeni paragrafi iz spomenutih presuda MKSJ u vezi s kojima je donesena odluka o utvrđenim činjenicama primjenom člana 4 Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ i korišćenju dokaza pribavljenih od strane MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju). Zatim su izneseni principi i relevantne zakonske odredbe koje se tiču opšte ocjene dokaza, te su na str. od 42 do 46 presude pobrojani nesporni materijalni dokazi. U okviru primjene materijalnog prava, Sud BiH je podsjetio zbog čega se u konkretnim okolnostima ne primjenjuju odredbe Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja inkriminisanih radnji. U vezi s tim, napomenuto je da zločin protiv čovječnosti nije bio propisan odredbama KZSFRJ koji je bio na snazi u inkriminisano vrijeme, pa se primjena KZBiH na konkretno krivično djelo zasniva na odredbi člana 4a KZBiH kojom je predmetno krivično djelo definisano kao dio međunarodnog prava (imperativni princip međunarodnog prava). Zatim je navedena relevantna zakonska odredba člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH (u vezi s tač. a), d), e), f) i k)) ističući da opšte elemente navedenog krivičnog djela iz tačke h) – progon, predstavlja: 1) postojanje širokog i sistematičnog napada, 2) usmjerenost napada na bilo koje civilno stanovništvo, 3) znanje počinioca o postojanju napada i 4) veza između radnji počinioca i napada (da su zabranjene radnje počinjene kao dio ovog napada).

6. Zatim je pojedinačno obrazloženo šta suštinski predstavlja svaki od navedenih opštih elemenata u okolnostima konkretnog slučaja. U vezi s tim je nakon iscrpnog navođenja svih izvedenih dokaza, između ostalog prihvatanjem utvrđenih činjenica iz presuda MKSJ protiv Brđanina i Krajišnika u kontekstu zaključka o stanju na području opštine Bileća koje je prethodilo događajima u ljeto 1992. godine (pobrojani relevantni paragrafi na str. od 35 do 38 presude), nespornih materijalnih dokaza koji su pobrojani na str. od 42 do 46 i velikog broja saslušanih svjedoka, imajući pri tome u vidu princip zakonitosti i princip slobodne ocjene dokaza, prvostepeno vijeće Suda BiH obrazložilo na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak o postojanju bitnih elemenata navedenog krivičnog djela za koje je utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost. U vezi s tim su, prije svega, opisane okolnosti koje su prethodile širokom i sistematičnom napadu (događaji iz 1991. godine) koje su, osim neposredno izvedenim dokazima, utvrđene i na osnovu utvrđenih činjenica iz citiranih presuda MKSJ, pri čemu, kako je u presudi obrazloženo, apelantova odbrana, a ni odbrana ostalih sapočinilaca nije ponudila niti jedan dokaz koji bi pobio činjenice utvrđene u presudama MKSJ u pogledu tih okolnosti (događaja iz 1991. godine), zatim je naveden sadržaj neposredno izvedenih dokaza iz kojih je izveden zaključak da se na području opštine Bileća zaista dogodio širok i sistematičan napad. U okviru tog širokog i sistematičnog napada su počinjeni mnogobrojni zločini koji su za posljedicu imali veliki broj direktnih i indirektnih žrtava nesrpskog stanovništva opštine Bileća, s gotovo identičnim načinom izvođenja napada, po uhodanom i ustaljenom obrascu. U tom kontekstu je izvedenim dokazima, između ostalih nespornim materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka, utvrđeno da je već od početka 1992. godine počela mobilizacija vojno sposobnog stanovništva radi odlaska na ratište u Dubrovnik, da su prva masovnija hapšenja muškaraca civila nesrpske nacionalnosti s područja opštine Bileća počela sredinom juna 1992. godine, da su nosioci tih aktivnosti uglavnom bili pripadnici SJB Bileća, da je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva, te da je zbog neodazivanja pozivima za mobilizaciju nesrpskog stanovništva, uglavnom muškaraca, došlo do njihovog masovnog otpuštanja s posla. U obrazloženju presude su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka koji su nakon njihove analize i ocjene dovedeni u kontekst sa svim ostalim izvedenim dokazima iz kojih je proizašao zaključak da je postupanje pripadnika policije prema zatočenim muškarcima nesrpske nacionalnosti s područja Bileće slijedio obrazac nezakonitog lišenja slobode, zatvaranja i držanja u nehumanim uslovima, što, osim činjenice da se radilo o širokom napadu, ukazuje i na organizovanu prirodu djela nasilja po određenom obrascu, odnosno njegovu sistematičnost u periodu od početka juna do kraja decembra 1992. godine. U pogledu statusa stanovništva (civili) na koje je bio usmjeren napad (drugi bitan elemenat krivičnog djela), prvostepeno vijeće Suda BiH je imalo u vidu iskaze saslušanih svjedoka i relevantne odredbe domaćeg i međunarodnog prava kojim su definisani uslovi pod kojima civili uživaju zaštitu, te u tom kontekstu podsjetilo da su lica u trenutku hapšenja i pritvaranja uživala zaštitu života i tjelesnog integriteta u skladu s odredbama člana 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) jer pri lišenju slobode niko od tih lica nije bio uniformisan ni naoružan, niti je aktivno bio uključen u bilo kakav vid oružanog sukoba. U pogledu preostalih bitnih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, konkretno progona, koji se tiču svijesti i znanja o napadu, te veze između djela i napada, prvostepeno vijeće Suda BiH je na osnovu činjenica i okolnosti koje su prezentovane tokom predmetnog postupka utvrdilo postojanje svijesti i veze između djela apelanta (i ostalih sapočinilaca) i napada, na način da su njegovi/njihovi postupci bili u direktnoj vezi s napadom. Cijeneći apelantovu ulogu u vezi s opštim elementima krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, dakle njegove svijesti da djelo ulazi u okvir niza rasprostranjenih i sistemskih zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, prvostepeno vijeće Suda BiH je imalo u vidu apelantov položaj u inkriminisano vrijeme (kao i položaj sapočinilaca) i to da je bio načelnik SJB Bileća i njegovo ponašanje u okviru tog položaja, konkretno nečinjenja, odnosno pasivnog držanja i propuštanja da postupi u skladu s ovlašćenjima i obavezama koje je imao kao načelnik SJB. U vezi s tim je na osnovu dokaza, koji su analizirani pojedinačno i međusobno, izveden zaključak da je apelant krivično djelo počinio umišljajno, nečinjenjem, odnosno propuštanjem da izvrši obavezu koju je bio pravno obavezan preduzeti uzevši u obzir njegov položaj načelnika SJB Bileća.

7. U pogledu apelantove odgovornosti za konkretne radnje koje su mu stavljene na teret, prvostepeno vijeće Suda BiH je na osnovu izvedenih dokaza našlo da je apelant svojim nečinjenjem počinio krivično djelo progona, i to ubistvom, mučenjem i nečovječnim postupanjem. Naime, prvostepeno vijeće je zaključilo da apelantova uloga uopšte nije zanemariva, nego njegovo propuštanje da spriječi zabranjene posljedice krivičnog djela, što je bio pravno obavezan spriječiti kao načelnik SJB Bileća, ima jednaku težinu kao i radnje neposrednih počinilaca – njegovih potčinjenih. Prvostepeno vijeće je našlo da je apelant odgovoran zbog svog nečinjenja, odnosno pasivnog držanja i propuštanja da postupi u skladu sa svojim ovlašćenjima i obavezama koje je imao kao načelnik u odnosu na sve pripadnike policije, ali i njegove obaveze da u skladu sa zakonom pruži zaštitu svim licima ukoliko su im život ili imovina ugroženi (uključujući i zatočene civile), što je on u konkretnom slučaju propustio da učini. Upravo time što je propustio preduzeti bilo koju radnju kojom bi spriječio ubistva, mučenja i druga nečovječna djela koja su se preduzimala prema zatočenim civilima, dakle svojim nečinjenjem, apelant je podržavao i ohrabrivao pripadnike policije da i dalje tako postupaju, stvarajući atmosferu da su takva djela dopustiva iako je kao načelnik imao zakonsku obavezu da ih spriječi. Dakle, kada je u pitanju krivično djelo progona kao djelo u osnovi krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, prvostepeni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama, odnosno u njegovom propuštanju da djeluje, ostvarili elementi umišljajnog nečinjenja kao načina izvršenja krivičnog djela. Opisani način izvršenja krivičnog djela, odnosno takvo nečinjenje, prema ocjeni prvostepenog vijeća, ima veću težinu nego da je takvo djelo počinio bilo koji civil jer službeni položaj i ovlašćenja zasigurno nose određenu težinu i odgovornost za postupanje, što apelanta izjednačava s neposrednim počiniocima. Naime, iako ne postoje dokazi da je on lično preduzeo bilo koju radnju (za šta ga optužnica i ne tereti), on je, time što je htio ili se saglasio s radnjama koje su preduzeli pripadnici policije, to dopustio, te je takvo propuštanje i po djelovanju i po značenju jednako samom preduzimanju radnji izvršenja. Prvostepeno vijeće je dalje ocijenilo da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant znao da se vrše protivpravna zatvaranja civila nesrpske nacionalnosti. Takav zaključak vijeće je izvelo analizom i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza saslušanih svjedoka – oštećenih, kao i drugih svjedoka, te materijalne dokumentacije.

8. Pri odmjeravanju kazne vijeće je imalo u vidu zakonske okvire za izricanje kazne, te otežavajuće i olakšavajuće okolnosti. U pogledu olakšavajućih okolnosti prvostepeno vijeće je imalo u vidu da je apelant porodičan čovjek, da nije ranije osuđivan, izuzetno korektno ponašanje i poštovanje suda, činjenicu da u inkriminisano vrijeme nije pokazao okrutnost u postupanju, niti se nasilno ponašao, kao i činjenicu da je za većinu tačaka optužnice proglašen krivim zbog nečinjenja. Od otežavajućih okolnosti prvostepeni sud je imao u vidu činjenicu da je apelant u inkriminisano vrijeme obavljao funkciju načelnika SJB Bileća i da je imao dužnost brinuti se za bezbjednost svojih sugrađana. Na osnovu navedenog, prvostepeno vijeće je zaključilo da olakšavajuće okolnosti nadilaze otežavajuće, odnosno da predstavljaju naročito olakšavajuće okolnosti, zbog čega je zaključilo da se ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

9. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine odbijene su i apelantova i žalba Tužilaštva i prvostepena presuda od 8. jula 2016. godine je potvrđena u cjelini. Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude navelo razloge zbog kojih je apelant podnio žalbu, i to: bitne povrede odredbi krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivično-pravnoj sankciji s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači.

10. Apelaciono vijeće je, cijeneći pojedinačno sve prigovore iznesene u apelantovoj žalbi koji se tiču bitnih povreda postupka, zaključilo da su neosnovani. Apelaciono vijeće je podsjetilo da povreda prava na odbranu podrazumijeva da nisu primijenjena ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu optuženog, da je prvostepeno vijeće imalo u vidu princip zakonitosti i princip da niko nevin ne bude osuđen, te da se krivičnopravna sankcija izrekne pod uslovima propisanim krivičnim zakonom. Djelovanje prvostepenog vijeća u pogledu korigovanja činjeničnog opisa iz optužnice, učinjeno na osnovu utvrđenih činjenica iz dokaznog postupka, učinjeno je u apelantovu korist, isključujući pri tome svaku razumnu sumnju u pogledu činjeničnog stanja. U tom kontekstu, apelaciono vijeće je podsjetilo da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz optužnice, te da ni u tom pogledu nije bilo povreda budući da činjenični opis iz optužnice u objektivnom identitetu nije u bitnom izmijenjen nego su vršene korekcije nakon izvođenja svih dokaza s ciljem preciziranja činjeničnog opisa kako bi vjerodostojno bila prikazana cjelokupna slika događanja i učešća apelanta i ostalih sapočinilaca u počinjenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret. U pogledu žalbenih navoda o bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka i) ZKPBiH kojom je propisano da postoji povreda ukoliko se presuda zasniva na dokazu na kome se prema odredbama ZKPBiH ne može zasnivati, apelaciono vijeće je podsjetilo da sud u smislu člana 10 ZKPBiH cijeni zakonitost svakog pojedinačnog dokaza prema okolnostima konkretnog slučaja. Stoga, prihvatanje materijalnih dokaza na okolnost dokazanih činjenica utvrđenih u postupku pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) nije u suprotnosti s pravičnim suđenjem iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uz uslov da njihovo korišćenje nije dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Stoga je zaključeno da korišćenjem dokazanih činjenica utvrđenih u drugim postupcima pred MKSJ, koje odbrana osporava, a koje se konkretno odnose na događaje iz 1991. godine koji su prethodili inkriminisanim radnjama koje su se dogodile 1992. godine, nije povrijeđeno apelantovo pravo, te da nisu počinjene bitne povrede postupka iz člana 297 stav 1 tačka i) ZKPBiH, pri čemu ti dokazi (o dokazanosti činjenica) u konkretnom postupku nisu bili jedini i isključivi. Isti zaključak je izveden i u pogledu tačke j) ove zakonske odredbe (prekoračenje optužbe). Apelaciono vijeće je podsjetilo da ovu povredu odredbi krivičnog postupka sud može učiniti samo u izreci presude; da objektivni identitet optužbe u stvari predstavlja događaj o kojem se sudi, a da se pitanje subjektivnog identiteta rješava provjerom identiteta lica u pogledu kojeg je sproveden postupak i donesena presuda. Imajući u vidu konkretne apelantove žalbene prigovore da je prvostepeno vijeće iz činjeničnog opisa optužnice izbacilo elemente komandne odgovornosti, apelaciono vijeće je našlo da se apelant nikada nije ni teretio po osnovu komandne odgovornosti. To što je prvostepeno vijeće izvršilo korekciju činjeničnog opisa kako bi prilagodilo opis dokazanim činjenicama, odnosno izmijenilo način počinjenja krivičnog djela, ne znači po automatizmu da je i prekoračilo optužbu. Funkciju apelanta kao načelnika SJB Bileća prvostepeno vijeće je cijenilo samo kod dokazivanja autoriteta i ugleda koji je apelant u to vrijeme imao. Istaknuto je da sud prilikom donošenja odluke nije vezan za prijedlog Tužilaštva o pravnoj ocjeni djela, pa opisani činjenični supstrat iz optužnice sud može i smije podvesti i pod drugu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, pazeći pri tome da u potpunosti riješi predmet optužbe i da optužbu ne prekorači. Dakle, odbrana nije dovedena u položaj da ne zna za šta se njihovi branjenici terete, te da zbog toga nisu bili u mogućnosti da pripreme adekvatnu odbranu. U tom pogledu, prvostepeno vijeće nije prešlo granicu dozvoljenog intervenisanja u činjenični opis iz optužnice, te je pravilno utvrdilo da apelantov lični doprinos izvršenju inkriminisanih radnji poprima oblik ličnog apelantovog učešća u izvršenju krivičnog djela nečinjenjem, odnosno propuštanjem da kao načelnik SJB Bileća spriječi nastupanje zakonom zabranjene posljedice. U pogledu prigovora da je prvostepeno vijeće izvršilo spajanje dvije tačke optuženja, a u vezi s oštećenim F. A., apelaciono vijeće je istaklo da se time apelantu nije stavila veća količina inkriminacija na teret, niti se predmetni događaj izmijenio. Naime, radnje izvršenja apelanta i saoptuženog M. D. su međusobno povezane, te se ne može samim tim odvojiti ni činjenični opis iz izreke presude, kao ni obrazloženje s obzirom na to da su ta dvojica optuženih bila povezana funkcijama i dužnostima koje su vršili u SJB Bileća iako su različito rangirani, dakle svako u okvirima svojih nadležnosti i ovlašćenja, te se u konkretnom slučaju radi o istom oštećenom licu. Pri tome je naglašeno da se iz činjeničnog opisa jasno vidi doprinos oba optužena pojedinačno izvršenju predmetnog krivičnog djela. Dalja individualizacija radnji izvršenja bi samo dovela do toga da je činjenično stanje podijeljeno na više identičnih tačaka optuženja, s razlikom u optuženim licima, što nikako ne bi doprinijelo boljem razumijevanju činjeničnog opisa krivičnog djela, a time ni argumentacije suda. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da je nesporno utvrđeno da se na osnovu provedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka koji su početkom juna 1992. godine živjeli na području opštine Bileća i okolnih naselja, zatim materijalne dokumentacije, kao i prihvaćenih utvrđenih činjenica iz predmeta Krajišnik i Brđanin, da je u periodu od početka juna pa do kraja decembra 1992. godine, na području opštine Bileća postojao širok i sistematičan napad, koji je bio isključivo usmjeren protiv civilnog nesrpskog stanovništva navedene opštine, koji su preduzeli pripadnici aktivnog i rezervnog sastava policije, te dio vojske i paravojnih jedinica Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Dalje, iz provedenih dokaza takođe jasno proizlazi da su najviše tokom juna 1992. godine, a djelimično i jula iste godine, na području opštine Bileća sprovedena masovna i pojedinačna hapšenja, odnosno lišenja slobode velikog broja civilnih lica nesrpske nacionalnosti, koja su sproveli pripadnici tadašnje SJB u Bileći, i to kako aktivnog tako i rezervnog sastava, kojima je u to vrijeme apelant bio direktno nadređen kao načelnik SJB Bileća. Kako se u pobijanoj presudi navodi, činjenica je da su svjedoci spominjali i ljude iz Gacka i Nevesinja, kao i pripadnike vojske, međutim apelaciono vijeće je stava da je njihova uloga bila minorna, odnosno nesporna je činjenica da je akcija hapšenja bila u organizaciji PS Bileća, odnosno da su je organizovali čelni ljudi iz PS Bileća, prije svega apelant i saoptuženi M. D., dok je uloga pripadnika vojske i paravojske bila više kao ispomoć, posebno ako se ima u vidu činjenica da su sva uhapšena lica dovođena isključivo u zgradu PS Bileća. Iz istog razloga apelant je u žalbi ukazao da je izreka pobijane presude u protivrječnosti s njenim obrazloženjem (član 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH). U žalbi je ukazano da se prvostepeno vijeće, u dijelu obrazloženja u kojem se bavilo zaključcima o postojanju širokog i sistematičnog napada, vodilo zakonskim elementima širokog napada, što bi predstavljalo postojanje široke razmjere počinjenih djela i broja žrtava, što je utvrđeno u paragrafima 75 i 76 pobijane presude. Odbrana smatra da napad nije bio obiman i usmjeren protiv velikog broja lica nesrpske nacionalnosti, na šta ukazuju i određene činjenice, koje prvostepeno vijeće nije uopšte cijenilo, te je odbrana ukazala na iskaze svjedoka, koji u potpunosti negiraju krivično djelo progona. Odbrana tvrdi da na području opštine Bileća nije bilo uhodanih napada po određenom obrascu prije 10. juna 1992. godine, dok sud, da bi opravdao svoju tvrdnju o postojanju takvog napada, pribjegava objašnjavanju takvih napada još u 1991. godini. U vezi s tim, apelaciono vijeće je u tom smjeru izvršilo analizu izreke pobijane presude i ocijenilo da je ona dovoljno jasna i razumljiva, te da razlozi obrazloženja nisu protivrječni, da su forma i sadržaj presude u skladu s odredbama procesnog zakona, te da ni u tom pogledu nije bilo kršenja zakona. Pri tome je napomenuto da su činjenični opisi iz izreke pobijane presude u dovoljnoj mjeri jasni, određeni i potpuni, te da sadrže činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Apelaciono vijeće je u tom kontekstu zaključilo da je prvostepeno vijeće, primjenom principa slobodne ocjene dokaza (član 15 ZKPBiH), pravilno ocijenilo sve dokaze, njihovu pouzdanost i dokaznu vrijednost, uz poseban osvrt na dokaze koji su bili od presudnog značaja u smislu člana 231 stav 6 tačka b) ZKPBiH. Shodno tome, na osnovu dokaza optužbe, posebno iskaza svjedoka koji su početkom juna 1992. godine živjeli na području opštine Bileća i okolnih naselja, materijalne dokumentacije (između ostalog i nespornih materijalnih dokaza) i prihvaćenih utvrđenih činjenica iz drugih predmeta presuđenih pred MKSJ, prvostepeno vijeće je, prema ocjeni apelacionog vijeća, izvelo pravilan zaključak u pogledu postojanja svih bitnih elemenata krivičnog djela i apelantovih konkretnih radnji u pogledu njegove krivičnopravne odgovornosti.

11. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na povrede postupka iz člana 297 stav 2 ZKPBiH apelaciono vijeće je ukazalo na neophodnost da se u žalbi obrazloži kako je i na koji način neprimjenjivanje ili nepravilna primjena određene odredbe procesnog zakona uticala na zakonito i pravilno donošenje presude. U vezi s navedenim istaknuto je da apelantova odbrana nije uspješno dokazala da je prvostepeno vijeće donijelo nezakonitu i nepravilnu odluku jer su prilikom donošenja presude uzeti u obzir svi dokazi provedeni na glavnom pretresu, uz njihovu detaljnu analizu u onoj mjeri koliko je to relevantno za donošenje konačne odluke o apelantovoj krivici. Nasuprot žalbenim tvrdnjama, apelaciono vijeće je utvrdilo da je tokom cijelog postupka poštovan princip „jednakosti oružja“, da su stranke imale jednak proceduralni položaj tokom suđenja, kao i jednak položaj prilikom iznošenja argumenata odbrane i optužbe. Isti zaključak je proistekao i u pogledu tvrdnji o relativno bitnoj povredi postupka koja se tiče ocjene dokaza (član 281 stav 2 ZKPBiH), te u tom kontekstu napomenuto da je prvostepeno vijeće valjano obrazložilo svoju odluku u pogledu ocjene dokaza, uz zaključke koji su izvedeni na pravilan način. Stoga se žalbeni navodi da je u pobijanoj presudi izostala sveobuhvatna ocjena dokaza nisu mogli prihvatiti. Isti zaključak je zauzet i u pogledu tvrdnji o nepostojanju širokog i sistematičnog napada, pa su u daljem obrazloženju presude ponovljene konkretne radnje izvršenja (iz prvostepene presude) apelanta koje je žalbom osporio. Apelaciono vijeće je u tom pravcu razmotrilo prigovore istaknute u okviru pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, podsjećajući na relevantne dijelove prvostepene presude i pravilnu argumentaciju koja se odnosi na utvrđeno činjenično stanje i apelantovo učešće u inkriminisanim radnjama krivičnog djela progona u vezi s nečovječnim postupanjem (paragrafi od 344 do 361 i od 394 do 399 presude). U vezi s tim je zaključeno da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i da apelantova žalba u tom pravcu nije osnovano ukazala na greške prvostepenog vijeća ili dokaze koji bi doveli do drugačijih činjeničnih utvrđenja, te su stoga odbijeni kao neosnovani.

12. U pogledu žalbenih navoda kojima je ukazano na povredu krivičnog zakona tvrdnjama da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, dakle KZSFRJ, apelaciono vijeće je podsjetilo na relevantne odredbe kojima je regulisan princip zakonitosti i princip vremenskog važenja zakona (čl. 3 i 4 KZBiH), te mogućnost odstupanja od navedenih principa, koja je predviđena članom 4a) KZBiH. Navedenom odredbom je propisano, kako je dalje obrazloženo, da čl. 3 i 4 KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim principima međunarodnog prava. Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće na pravilan način pravno kvalifikovalo radnje izvršenja apelanta (i ostalih sapočinilaca) kao zločin protiv čovječnosti, te da je pravilno primijenilo KZBiH i za svoju odluku dalo valjanu i dovoljnu argumentaciju. U tom kontekstu su ponovljeni zaključci iz prvostepene presude i mogućnost odstupanja od principa vremenskog važenja zakona upravo u odnosu na krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH jer se radi o krivičnom djelu koje nije bilo propisano i sankcionisano u KZSFRJ, ali koje u svojoj inkriminaciji uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. Apelaciono vijeće je, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog navoda, imalo u vidu praksu Ustavnog suda BiH i stavove zauzete u odlukama br. AP 519/07, AP 1785/06, AP 3620/07, AP 2947/09, koji su potvrđeni presudama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).

13. Najzad, apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće prilikom odmjeravanja kazne pravilno ocijenilo sve okolnosti koje mogu biti od značaja da kazna bude veća ili manja (član 48 KZBiH). Ukazano je da je prvostepeno vijeće, nakon što je ocijenilo i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pravilno zaključilo da olakšavajući faktori nadilaze otežavajuće, posebno oni u vezi s načinom počinjenja djela, te da ti faktori predstavljaju naročito olakšavajuće okolnosti i da se s ublaženom kaznom u trajanju od šest godina zatvora može postići svrha kažnjavanja. Apelaciono vijeće je istaklo da iz navedenog proizlazi da je prvostepeno vijeće cijenilo sve okolnosti na pravilan način, te da im je dalo i poseban značaj, što je opredijelilo prvostepeno vijeće da kaznu ublaži ispod zakonom propisane granice. Stoga je apelaciono vijeće izrečenu kaznu našlo adekvatnom i primjerenom, a žalbene prigovore neosnovanim.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant suštinski obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, proizvoljnom primjenom materijalnog prava, onemogućavanjem prava na izvođenje dokaza, odnosno da svoje dokaze suprotstavi dokazima Tužilaštva, konkretno da ispita svjedoke optužbe u pogledu utvrđenih činjenica iz predmeta koji su presuđeni pred MKSJ. U vezi s navedenim istakao je da u osporenim presudama nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, naročito u pogledu utvrđenja činjenice kako je to apelant znao, odnosno morao da zna – imao razloga da zna za radnje koju su preduzimali pripadnici policije. Osim toga, apelant smatra da je tač. 1 i 2 izreke presude prvostepeni sud prekoračio optužbu. Istakao je da se apelant i saoptuženi optužnicom terete da su planirali, naredili i organizovali deportaciju i protivpravna lišenja slobode lica nesrpske nacionalnosti, dok je u izreci presude navedeno da su „(…) vršeći progon omogućili i organizovali protivpravna lišenja slobode i deportacije“. Ukazujući na nedostatak obrazloženja osporenih presuda, apelant je dalje iznio sopstveni stav koji je suprotan mišljenju i zaključcima iz osporenih presuda, smatrajući da su prigovori njegove odbrane isticani tokom postupka paušalno odbijeni i da nije sproveden niti jedan dokaz, niti je opisana ijedna konkretna radnja koja bi potkrijepila zaključak suda o apelantovoj krivici. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip pretpostavke nevinosti in dubio pro reo zato što je teret dokazivanja prebačen na odbranu umjesto na Tužilaštvo, te što su prihvaćeni dokazi Tužilaštva, a da odbrana nije imala mogućnost da ih ospori tokom postupka, što je dovelo do povrede principa „jednakosti oružja“. U vezi s tim, apelant je ukazao na nedostatke pri ocjeni dokaza, i to kako kod utvrđenja postojanja opštih elemenata krivičnog djela za koje je osuđen tako i kod utvrđenja pojedinačnih radnji u inkriminisanom periodu koje su mu stavljene na teret, cijeneći da su pogrešni i pri tome neadekvatno obrazloženi, što je u krajnjem rezultiralo osuđujućom presudom na njegovu štetu. U vezi s kršenjem prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije apelant je istakao da u konkretnom slučaju djelo za koje je osuđen nije bilo propisano kao krivično djelo po zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja KZSFRJ, te da se u tom smislu na konkretan slučaj nikako nije mogao primijeniti KZBiH koji je na snazi od 2003. godine. Smatra da je, pod uslovom da je uopšte počinio inkriminisane radnje, svakako trebalo primijeniti KZSFRJ, a ne KZBiH. U vezi s tim se pozvao na neke od odluka Ustavnog suda BiH u kojima je retroaktivna primjena KZBiH umjesto KZSFRJ bila na štetu okrivljenih odnosno apelanata. Imajući u vidu navedeno, predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostepeno vijeće Suda BiH dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svoje odluke, kao i da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude, o čemu se apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnilo u svojoj presudi. Istaknuto je da apelantovo kontinuirano osporavanje određenih činjenica i dokaza samo zato što ne idu u prilog tezi odbrane ne može ukazivati da je prema njemu sud postupao pristrasno ili nejednako, niti da mu je doveden u pitanje pravičan postupak. Istaknuto je da drugostepena odluka sadrži detaljno obrazloženje, odnosno da je prvostepeno vijeće na pravilan način pravno kvalifikovalo radnje počinjenja optuženih kao zločine protiv čovječnosti, odnosno pravilno je primijenilo KZBiH kada je odstupilo od principa vremenskog važenja krivičnog zakona, što je potvrdilo i drugostepeno vijeće. U pogledu apelantovih navoda da osporene odluke ne sadrže obrazloženje u pogledu ocjene svih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, Sud BiH je istakao da je prvostepeno vijeće dalo adekvatno obrazloženje za svoju odluku, kao i da je apelaciono vijeće pravne stavove izražene u prvostepenoj presudi moglo ispitati jer je sud dao potpuno i logično obrazloženje. Istaknuto je da je sud razmatrao i cijenio sve izvedene dokaze, ali da se u odluci osvrtao samo na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagao i iznosio zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je data ocjena iskaza svjedoka i drugih dokaza, iako je zaista mogla biti daleko konkretnija i detaljnija, ipak izvršena na način koji može zadovoljiti potrebni minimum standarda ocjenjivanja. Takođe je istaknuto da su zaključci prvostepenog vijeća na pravilan način izvedeni iz tih dokaza. Pored toga, činjenica da sud nije ocijenio dokaznu građu na način i u mjeri kako to odgovara odbrani ne čini presudu manjkavom, već jasnom i koncentrisanom na bitne elemente djela za koje se apelantu sudilo. U pogledu djelovanja prvostepenog vijeća u pogledu korigovanja činjeničnog opisa iz optužnice, navedeno je da je to učinjeno s ciljem utvrđivanja činjenica isključujući svaku razumnu sumnju, dok je takvo uplitanje u činjenični opis učinjeno u korist optuženih. U pogledu apelantovog prigovora da je povrijeđen objektivni identitet optužbe, istaknuto je da je u drugostepenoj presudi navedeno da su neosnovani navodi odbrane da je prvostepeno vijeće iz činjeničnog opisa optužnice izbacilo elemente komandne odgovornosti s obzirom na to da se apelant nikada nije ni teretio po osnovu komandne odgovornosti. To što je prvostepeno vijeće izvršilo korekciju činjeničnog opisa kako bi prilagodilo opis dokazanim činjenicama, odnosno izmijenilo način počinjenja krivičnog djela, ne znači po automatizmu i da je prekoračilo optužbu. Navedeno je da je apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi dalo odgovore i na apelantov prigovor u pogledu utvrđenih činjenica, pri čemu je istaknuto da prihvatanje presuđenih činjenica „kao dokazanih“ ne isključuje poštovanje pretpostavke nevinosti, te je naglašeno da, iako opšti princip krivičnog prava nalaže da tužilac treba dokazati krivičnu odgovornost optuženog, taj princip nije narušen prihvatanjem činjenica o kojima je već presuđeno jer su te činjenice već bile utvrđene pred MKSJ, a da bi se poštovala pravičnost suđenja, stranke u svakom slučaju mogu tu činjenicu pobijati na suđenju, i to na način da prezentuju sudu dokaze koji dovode u pitanje istinitost činjenica o kojima je presuđeno. Dalje je navedeno da je, s obzirom na to da je u drugostepenoj presudi utvrđeno da nije došlo do povreda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog zakona u prvostepenoj presudi, apelaciono vijeće našlo da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti princip in dubio pro reo i osloboditi optuženog optužbe, koji zaključak sud i dalje podržava.

16. Tužilaštvo je navelo da u postupcima koji su prethodili donošenju osporenih presuda, kao i u samim presudama nisu povrijeđena bilo koja apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, niti bilo koja druga prava koja su mu bila zagarantovana u postupcima, pa je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanično prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnova i granice krivičnopravne prinude Član 2.

(2) Propisivanje krivičnih djela i vrste i raspona krivičnopravnih sankcija zasniva se na neophodnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj srazmjernosti jačini opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti.

Način učinjenja krivičnog djela Član 21.

(1) Krivično djelo može se učiniti činjenjem ili nečinjenjem.

(2) Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem kad je počinilac koji je pravno obavezan sprečiti nastupanje zakonom opisane posljedice krivičnog djela to propustio učiniti, a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju jednako učinjenju tog krivičnog djela činjenjem.

Saučiniteljstvo Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Svrha kažnjavanja Član 39.

Svrha kažnjavanja je:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela i podstakne njegov preodgoj;

c) da se utiče na ostale da ne čine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.

Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48.

(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen „krivice“, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca. (…) Zločini protiv čovječnosti Član 172.

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

Individualna i komandna odgovornost Član 180.

(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171.

(Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177.

(Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, "kriva je" za to krivično djelo.

Službeni položaj "bilo kojeg lica", bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu "krivice" niti utiče na ublažavanje kazne.

(…)

18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 295.

Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (1)Žalba treba sadržavati:

(...)

b) osnov za pobijanje presude,

c) obrazloženje žalbe, Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)

f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, (...)

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 306.

Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

19. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 61/04, 46/06, 53/06, 76/06). U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanično prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Opći princip (1) Dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH.

(2) Sudovi ne mogu zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu.

Član 4.

Činjenice ustanovljene pravosnažnom odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. avgusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije, člana 7 stav 1 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega. […]

27. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, osporava dokaze koji su provedeni u toku postupka, da osporava iskaze svjedoka koji su saslušani u postupcima pred MKSJ i od strane Suda BiH prihvaćeni u pogledu dokazanosti nekih činjenica (opštih elemenata predmetnog krivičnog djela), pri čemu je njemu uskraćeno da ih direktno ispita u postupku koji se protiv njega vodio, da osporava način na koji je sud ocijenio izvedene dokaze, te zaključke koje je u vezi s tim izveo i, shodno tome, utvrdio činjenično stanje, zbog čega mu je, kako tvrdi, povrijeđeno pravo na odbranu, princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.

29. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je takođe naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, princip slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30).

31. Apelant smatra da je presuda zasnovana na dokazima (materijalnim i nematerijalnim), pri čemu jednim dijelom i na dokazima iz postupaka okončanih pred MKSJ (dokazane činjenice) u kojima su saslušavani svjedoci koje u postupku koji se protiv njega vodio nije mogao direktno ispitati i suprotstaviti im svoje dokaze što, prema njegovom mišljenju, dovodi do zaključka da u konkretnom slučaju njegova krivična odgovornost nije mogla biti utvrđena van razumne sumnje. U tom smislu podsjeća na prekoračenje optužbe (vremenski opis inkriminisanih radnji), uskraćivanje prava na odbranu, kršenje presumpcije nevinosti, principa in dubio pro reo i jednakosti oružja.

32. U vezi s dijelom apelacionih navoda o prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15 ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant sve prigovore koje je istakao u apelaciji prethodno isticao u žalbi protiv prvostepene presude. Iz obrazloženja presude apelacionog vijeća proizlazi da je, prije svega, razmotren prigovor prekoračenja optužbe u vezi s izvedenim dokazima (zbog opisa događaja u 1991. godini) na apelantovu štetu, pri čemu je apelaciono vijeće zaključilo da navedeni prigovor nije osnovan, te je u obrazloženju presude navelo jasne razloge za takav zaključak. Obrazloženo je da apelantu prvostepenom presudom taj period nije ni stavljen na teret, već su u obrazloženju presude (u dijelu obrazlaganja postojanja bitnih elemenata krivičnog djela koji se tiče širokog i sistematičnog napada) opisane okolnosti iz 1991. godine koje su relevantne samo u kontekstu zaključka o stanju na području opštine Bileća, koje su prethodile napadu (pobrojane na str. od 35 do 38 prvostepene presude) i koje su dovele do napetosti i tenzija na području opštine Bileća (formiranje SAO Hercegovina, postavljanje kontrolnih punktova, javno nošenje oružja), što, prema mišljenju apelacionog vijeća, ne znači da je optužba prekoračena i da je apelant takvim obrazloženjem doveden u nepovoljniji položaj. Pri tome je napomenuto da apelantova odbrana u postupku nije ponudila nijednu činjenicu ili dokaz kojim bi pobila činjenice utvrđene u presudama MKSJ (već citirane Brđanin i Krajišnik) koje se tiču isključivo događaja iz 1991. godine, te je u vezi s tim zaključeno da činjeničnim opisom iz izreke pobijane presude u kojem je, između ostalog, navedeno i vrijeme inkriminisanih radnji (početak juna 1992. do kraja decembra 1992. godine), nije prekoračena optužnica, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Zatim je razmotren prigovor da je izreka presude protivrječna razlozima presude u pogledu svih bitnih elemenata krivičnog djela za koje je apelant u konačnici proglašen odgovornim i zbog toga osuđen. U pogledu tih navoda, apelaciono vijeće je, cijeneći ih kao neosnovane, podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja i zaključke iz prvostepene presude koji su proistekli iz analize i ocjene svih izvedenih dokaza, između ostalog i neposrednog saslušanja svjedoka na glavnom pretresu, uz opis njihove pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene i izvođenje zaključka o apelantovoj krivici. Pri tome je jasno navedeno u kojim dijelovima su i na koje okolnosti dokazi podudarni, koje činjenice su na osnovu izvedenih dokaza utvrđene i zbog čega apelaciono vijeće, imajući u vidu zakonski okvir ispitivanja presude u žalbenom postupku, nije u obavezi da u svojoj presudi iznosi detaljne odgovore na svaki žalbeni navod, već samo one koji su bili ključni kako bi se ispitala odlučna pitanja na koja je odbrana ukazala. Apelaciono vijeće je podsjetilo da je prvostepeno vijeće dalo jasno obrazloženje za svoju odluku, te da su pravni stavovi iz te odluke mogli da budu ispitani u žalbenom postupku u vezi s povredama na koje je odbrana ukazala žalbom. U vezi s tim dat je poseban osvrt na dokaze za koje apelant smatra da nisu mogli da budu korišćeni u postupku koji se protiv njega vodio, konkretno o dokazanosti nekih činjenica utvrđenih u presudama MKSJ u pogledu postojanja bitnih elemenata krivičnog djela za koje je osuđen. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće, razmatrajući neosnovanost navedenog prigovora, imalo u vidu da je apelant navedeni prigovor doveo u kontekst nepostojanja širokog i sistematičnog napada, da je prvostepeno vijeće, osim dokaza na koje je apelant ukazao (utvrđenih činjenica u presudama MKSJ), imalo u vidu sadržaj relevantnih odredbi Zakona o ustupanju (čl. 3 i 4), te u vezi s tim mogućnosti prihvatanja utvrđenih činjenica iz presuda MKSJ koje se u konkretnom slučaju tiču isključivo zaključka o stanju na području opštine Bileća iz 1991. godine koje je prethodilo (širokom i sistematičnom) napadu u inkriminisanom periodu. Osim toga, apelaciono vijeće je u kontekstu neosnovanosti ovog prigovora podsjetilo na pravilan zaključak prvostepenog vijeća koje je, osim činjenica utvrđenih presudama MKSJ (za događaje iz 1991), izvršilo analizu i ocjenu svih ostalih dokaza koji su u postupku izvedeni, dakle nesporne materijalne dokaze i dokaze proistekle iz neposrednog saslušanja svjedoka i oštećenih, te se osvrnulo na ključne odluke MKSJ i Ustavnog suda BiH u kojima je definisan pojam širokog i sistematičnog napada. Iz navedenog proizlazi da činjenice utvrđene u presudama MKSJ koje se isključivo tiču događaja i okolnosti koje su prethodile napadu u inkriminisanom periodu (juni–decembar 1992. godine), koje je Sud BiH prihvatio na osnovu člana 4 Zakona o ustupanju, nisu bile jedini i isključivi dokazi pri izvođenju zaključka da se napad zaista i desio 1992. godine, već su uz te već utvrđene činjenice ocijenjeni i drugi dokazi (detaljno interpretirani u prvostepenoj presudi) u okviru obrazlaganja postojanja opštih elemenata bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti.

34. U pogledu navoda o nepostojanju umišljaja, odnosno diskriminatorne namjere, ukazano je na relevantnu odredbu KZBiH kojom je to krivično djelo definisano, iz koje suštinski proizlazi da počinilac na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednom ili više lica oduzima osnovna ljudska prava, pri čemu je odabir takvih lica izvršen na osnovu identiteta grupe ili kolektiviteta. Ukazano je da progon predstavlja oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja s namjerom i rezultatom kršenja osnovnih prava pojedinca odnosno grupe, te da je pri tome nužno dokazati postojanje diskriminatorne namjere. Prema ocjeni apelacionog vijeća, tokom postupka je na pouzdan i nesumnjiv način utvrđeno da je apelant (i ostali sapočinioci) imao diskriminatornu namjeru naspram pripadnika druge nacionalnosti jer iz dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi da mu je bila poznata nacionalna pripadnost žrtava – muškaraca koji su bili zatočeni u objektima u Bileći (zgrada MUP-a, Đački dom, zgrada starog zatvora), da su ta lica – žrtve ubistava, premlaćivanja, vrijeđanja i omalovažavanja bila zatočeni nesrpski civili, te da su neki od njih apelantu bili poznati odranije. S tog aspekta su ponovljeni dokazi iz kojih je van razumne sumnje utvrđeno postojanje širokog sistematičnog napada na civilno stanovništvo, apelantova veza s takvim napadom, svijest da su njegove radnje diskriminatorne i da su dio tog napada, te status oštećenih kao pripadnika civilnog (napadnutog) stanovništva.

35. Nadalje, u vezi s navodima da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u vezi s principom pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo jer iz izvedenih dokaza nije moglo da bude pouzdano utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen odgovornim i osuđen, odnosno da je mogao i morao znati za događanja u inkriminisanom periodu, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće, razmatrajući navedeni prigovor, podsjetilo da se on zapravo izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te u vezi s tim prigovorima isticanim kako u prvostepenom postupku tako i u postupku odlučivanja o žalbi. U tom kontekstu je apelaciono vijeće podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja prvostepene presude i dokaze iz kojih je apelantova krivica utvrđena van svake razumne sumnje, te stoga isključenja primjene principa in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti.

36. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentovano i cjelovito obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti princip in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentovani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je utvrđena apelantova odgovornost i zbog čega je u konačnici osuđen.

37. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak koji se protiv apelanta vodio, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije, te zaključuje da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

38. Član 7 Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.

39. U suštini, apelantovi navodi o povredi navedenog prava svode se na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim, a ne KZBiH.

40. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi s apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločina protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome je Ustavni sud isticao da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).

41. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003. godine, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8–13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidljivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992– 1995. s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“

42. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stava. Pri tome podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 7 stav 1 Evropske konvencije garantuje ne samo zabranu retroaktivnosti strožeg zakona, već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovaj princip sadržan je u pravilu da kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donesen prije konačne odluke, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome, pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi Evropski sud, Scoppola protiv Italije broj 2, presuda od st. 109 i 110). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odrediti kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).

43. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH, počinjeno u periodu od početka juna 1992. do kraja decembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada protiv nesrpskog civilnog stanovništva opštine Bileća, te da se njegov doprinos izvršenju inkriminisanih radnji opisanih u tačkama 3, 3a, 3b i 3c optužnice ogleda u propuštanju da spriječi zabranjene posljedice krivičnog djela, što je bio obavezan spriječiti kao načelnik SJB, što ima jednaku težinu kao i radnje neposrednih počinilaca – njegovih potčinjenih. To „nečinjenje“ se događalo tokom 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločina protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog počinjenja. S obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela tako i kazne mogao jedino primijeniti KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo s obzirom na to da KZSFRJ kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa posljedično ni sankciju za takvo djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema za rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7 Evropske konvencije.

44. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana diskriminacije

45. U odnosu na navode o zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, nije dostavio dokaze, niti je iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica.

46. U vezi s tim, Ustavni sud dalje primjećuje da je apelant zapravo navode o povredi ovog prava doveo u usku vezu s pravom na pravično suđenje, dakle činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

47. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije posebno obrazložio zbog čega smatra da je diskriminisan, već je ovo pravo doveo u isključivu vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti. Osim toga, apelant nije ponudio nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant „nečinjenjem“ počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu je Sud BiH detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je došao do navedenog zaključka i detaljno objasnio proces njihove ocjene pojedinačno i u vezi s drugim dokazima. U vezi s tim, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo, uz jasne i argumentovane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.

50. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer je apelant pozivanje na kršenje navedenog prava doveo u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, za koje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti, i kada apelant nije ponudio drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4188/17 (G. V.) | Sudska praksa | Aktio