Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4137/17 (A. M.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4137/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4137/17, rješavajući apelaciju Adisa Muslije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adisa Muslije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 001156 17 Rev od 16. augusta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Adis Muslija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 4. oktobra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 001156 17 Rev od 16. augusta 2017. godine. Apelant je 12. oktobra 2017. godine dostavio Ustavnom sudu i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 001156 16 Gž 3 od 22. decembra 2016. godine i Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 001156 16 P 4 od 23. septembra 2016. godine.

2. Ustavni sud zapaža da su u apelaciji i u punomoći kao apelanti naznačeni i Salko, Mirhada i Amel Muslija, ali da je samo apelantovo ime označeno markerom. Također, iz apelacije proizlazi i da se apelacioni navodi odnose na presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odlučenje vezano za apelanta i troškove postupka, pa će Ustavni sud predmetnu apelaciju rješavati samo u odnosu na apelanta.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) i Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 29. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore 6. maja 2019. godine.

5. Ustavni sud zapaža da je protiv iste presude Vrhovnog suda apelaciju podnijela i tužena i da je navedena apelacija registrirana pod brojem AP 4241/17. U navedenom predmetu Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti 15. oktobra 2019. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 001156 06 P od 8. januara 2010. godine, zbog nepostojanja pasivne legitimacije na strani tužene i drugotuženog, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Salke Muslije (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), Mirhade Muslije (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica), Amela Muslije (u daljnjem tekstu: trećetužitelj) i apelanta (u daljnjem tekstu: zajedno tužitelji) kojom su tražili da im tužena i drugotuženi naknade nematerijalnu i materijalnu štetu.

8. Protiv navedene presude apelant i ostali tužitelji su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Rješenjem broj 39 0 P 001156 10 Gž od 6. aprila 2011. godine osporenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak Općinskom sudu.

9. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 39 0 P 001156 06 P2 od 16. januara 2012. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja.

10. Protiv navedene presude apelant i tužitelji su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 39 0 P 001156 12 Gž2 od 7. decembra 2012. godine osporenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak Općinskom sudu.

11. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 39 0 P 001156 16 P 4 od 23. septembra 2016. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 001156 16 Gž 3 od 22. decembra 2016. godine) kojom su obavezani tužena i drugotuženi da apelantu i tužiteljima solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah, za pretrpljene duševne bolove zbog smrti sina i brata, za pretrpljene fizičke bolove zbog naruženosti, zbog umanjenja životne aktivnosti, zbog teškog invaliditeta sina iznose precizirane u presudi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. decembra 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate iznose precizirane u presudi. Tužena i drugotuženi su obavezani da apelantu i tužiteljima solidarno isplate naknadu materijalne štete u iznosima preciziranim u presudi, za troškove sahrane i podizanje nadgrobnog spomenika za stradalog sina, za troškove liječenja sinova i na ime doživotne i kapitalizirane rente u iznosima preciziranim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Presudom su tužena i drugotuženi obavezani da apelantu i tužiteljima solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi.

12. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je 22. aprila 2006. godine u naseljenom mjestu Šije, općina Tešanj, aktivirana eksplozivna naprava kojom prilikom su nastradala tri lica od kojih je Ibrahim Muslija smrtno stradao, a trećetužitelj i apelant su zadobili teške tjelesne povrede. Utvrđeno je da su prvo i drugotužitelji roditelji stradalog Ibrahima, a trećetužitelj i apelant su njegova braća. Utvrđeno je da područje na kojem se desio štetni događaj nije bilo označeno kao minsko polje, niti je postojala informacija o potrebi da se kontrolira i pregleda zemljište koje je bilo u privatnom vlasništvu trećeg lica od zaostalog NUS-a. Nakon štetnog događaja, kako je obrazložio Općinski sud, područje koje se nalazilo oko mjesta nesreće označeno je kao minsko polje. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je donio odluku kojom odbija prigovore nedostatka pasivne legitimacije istaknute od tuženih zbog toga što je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio na snazi Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti i spašavanju) koji je propisao nadležnosti Federacije BiH i kantona, prema kojima poslovi koji se odnose na problematiku uklanjanja mina i NUS-a vrše jedinice Civilne zaštite za uklanjanje mina i NUS-a na način reguliran Zakonom o deminiranju u BiH, Standardom za uklanjanje mina i NUS-a u BiH (u daljnjem tekstu: Standardi u BiH) i Standardnim operativnim procedurama uklanjanja i uništavanja NUS-a (u daljnjem tekstu: SOP) koje donosi direktor Federalne uprave. Obrazloženo je i da navedene poslove organiziraju Federalna uprava i Uprava Civilne zaštite kantona putem timova za deminiranje koji poslove deminiranja izvršavaju na način utvrđen u Zakonu o deminiranju u BiH, Standardima u BiH i SOP-om. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da je propustom tužene i drugotuženog da preduzmu odgovarajuće mjere, prije svega u vidu obilježavanja i zaštite mjesta na kojem postoje minsko-eksplozivna sredstva, došlo do štetnog događaja, pa je taj sud utvrdio da su tužena i drugotuženi, shodno odredbama čl. 172, 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), solidarno odgovorni za svu nastalu materijalnu i nematerijalnu štetu.

13. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 39 0 P 001156 16 Gž 3 od 22. decembra 2016. godine i apelant i ostali tužitelji, kao i tužena i drugotuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 39 0 P 001156 17 Rev od 16. augusta 2017. godine djelimično uvažio reviziju tužene i drugotuženog i preinačio nižestepene presude na način da je apelantov tužbeni zahtjev, u dijelu u kojem je tražio da mu tužena i drugotuženi naknade nematerijalnu štetu i troškove parničnog postupka preko iznosa od 8.058,68 KM, odbijen. Presudom je odbačena revizija tužene i drugotuženog u odnosu na ostale tužitelje, dok je zajednička revizija trećetužitelja i apelanta odbijena. U obrazloženju je, u odnosu na apelanta, navedeno da je Zakonom o deminiranju u BiH propisana organizaciona struktura za uklanjanje i izviđanje mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava na području BiH, utvrđena tijela nadležna za provođenje deminiranja, prava i obaveze osoba koje obavljaju poslove deminiranja, te nadzor nad provođenjem tog zakona. Navedenim zakonom je, kako je obrazloženo, propisano formiranje Komisije za deminiranje u BiH, a kao stručna služba komisije osnivanje Centra za uklanjanje mina u BiH (u daljem tekstu: BHMAC) sa, između ostalih, zadacima da vodi operacije upoznavanja sa minama, obilježavanje mina, izviđanje i uklanjanje mina i dr. Entitetske vlade su istim zakonom obavezane da osiguraju nadležnosti i odgovornosti Civilne zaštite u poslovima deminiranja u skladu sa tim zakonom. Zakon propisuje provođenje deminiranja na osnovu plana deminiranja u BiH na prijedlog BHMAC-a koji odobrava komisija, a usvaja Vijeće ministara. Plan deminiranja sadrži podatke o područjima i građevinama u BiH ugroženim minsko-eksplozivnim sredstvima i dr. Poslove deminiranja obavljaju kvalificirane međunarodne i domaće organizacije za deminiranje koje su akreditirane od BHMAC-a.

14. Navedeno je da, s druge strane, Zakon o zaštiti i spašavanju u odredbi člana 86. propisuje zaštitu od neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS) a poslove koji se odnose na problematiku uklanjanja mina i NUS-a vrše jedinice Civilne zaštite za uklanjanje mina i NUS-a na način reguliran Zakonom o deminiranju u BiH i Standardom za uklanjanje mina i NUS-a u BiH i SOP-om, koje donosi direktor Federalne uprave. Članom 88. istog zakona je propisano da poslove iz navedenog člana organizira Federalna uprava i uprave Civilne zaštite kantona putem timova za deminiranje, koji poslove deminiranja izvršavaju na način utvrđen u Zakonu o deminiranju u BiH, Standardima BiH i SOP-om. Pripadnici timova za deminiranje moraju ispunjavati uvjete utvrđene zakonom i standardima i moraju imati ovlaštenje za obavljanje tih poslova koje izdaje Centar za uklanjanje mina u BiH. Član 89. propisuje da pravna lica koja se bave poslovima uklanjanja mina i NUS-a i provođenje drugih protivminskih akcija moraju biti akreditirana za te djelatnosti kod BHMAC-a.

15. Iz ovih odredaba, kako je obrazložio Vrhovni sud, može se uočiti da je državnim zakonom o minama uređena nadležnost BHMAC-a u poslovima izviđanja i obilježavanja mina, a entitetskim zakonom je propisana nadležnost federalnih i kantonalnih organa u pogledu uklanjanja NUS-a. Vrhovni sud je naveo da je takvu podjelu nadležnosti utvrdio i Ustavni sud BiH u svojoj Odluci broj U 5/13 kada je rješavao o zahtjevu Općinskog suda o pitanju kompatibilnosti odredaba člana 86. st. 1. i 2. i člana 88. Zakona o zaštiti i spašavanju i čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u BiH. Navedeno je i da je izviđanje i obilježavanje mina u nadležnosti BHMAC-a, a nakon obilježavanja mina nadležnost u pogledu uklanjanja NUS-a prelazi na federalne i kantonalne organe Civilne zaštite s tim što poslove deminiranja vrše, u skladu sa Zakonom o deminiranju u BiH, samo ovlaštene međunarodne i domaće organizacije za deminiranje koje je akreditirao MAC. To, dalje, prema obrazloženju Vrhovnog suda, znači da odgovornosti tužene i drugotuženog nema u pogledu propusta u izvršavanju njihovih obaveza, jer u konkretnom slučaju mjesto gdje se nalazi NUS koji je eksplodirao nije bilo obilježeno. Tek kada se obilježi minsko polje ili mjesto gdje se nalazi mina, prema mišljenju Vrhovnog suda, federalni i kantonalni organi izvršavaju svoju obavezu da uklone mine u skladu sa planom deminiranja i akreditacijom koju je dao BHMAC. Slijedom toga, prema zaključku Vrhovnog suda, proizlazi da su Općinski i Kantonalni sud izrazili pogrešan stav kada su prihvatili postojanje pasivne legitimacije tužene i drugotuženog za propuste u uklanjanju NUS-a koji je eksplozijom nanio štetu apelantu i tužiteljima, jer do tog događaja sporno područje nije bilo označeno kao minsko polje, niti su kod organa tuženih i drugotuženog postojala bilo kakva saznanja, u smislu člana 87. Zakona o zaštiti i spašavanju, o postojanju opasnosti od mina.

16. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da smatra da je relevantna i činjenica koju tužena i drugotuženi ističu u postupku i ponavljaju u reviziji, tj. da je izdavanje akreditacije za deminiranje federalnih organa Civilne zaštite od BHMAC-a počelo tek 2008. godine, a za kantonalne organe tek od 2010. godine, dok se štetni događaj u konkretnom slučaju desio 2006. godine. Ovo stoga što je, kako je obrazložio Vrhovni sud, odredbama Zakona o deminiranju u BiH samo BHMAC mogao akreditirati organizacije za deminiranje, te tužena nije mogla ni u slučaju saznanja o postojanju NUS-a pristupiti bilo kakvom deminiranju bez angažmana BHMAC-a. Stoga su, prema ocjeni tog suda, revizije oba tužena djelimično osnovane, jer u postupku nije dokazano postojanje odgovornosti za štetu propustom u radu njihovog organa u smislu člana 172. ZOO, niti je dokazana odgovornost na osnovu čl. 173. i 174. ZOO, tj. od opasne stvari ili opasne djelatnosti za koju odgovaraju vlasnici opasne stvari ili lica koja se bave opasnom djelatnosti. Kako je obrazložio taj sud, u postupku nije utvrđeno da je NUS kao opasna stvar bio u vlasništvu tuženih ili njihovih organa, pa je u tom smislu neosnovano pozivanje Kantonalnog suda na praksu ovog suda u predmetu broj 46 0 P 001080 10 Rev i presudi od 2. juna 2011. godine, jer su u tom postupku činjenice drugačije s obzirom na to da je utvrđeno čiji je bio NUS, odnosno koji od organa je bio vlasnik te naprave kao opasne stvari. Zbog tih razloga, Vrhovni sud je ustanovio da su osnovani revizijski prigovori tužene i drugotuženog, pa je primjenom člana 250. stav l. ZPP revizije usvojio, pobijane presude djelimično preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio.

17. U odnosu na reviziju trećetužitelja i apelanta, Vrhovni sud je istakao da, shodno navedenim odlukama o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženih, nisu osnovani ni razlozi u odnosu na pobijanje drugostepene presude u odbijajućem dijelu. Stoga je taj sud revizije trećetužitelja i apelanta primjenom člana 248. ZPP odbio kao neosnovane. Vrhovni sud je naveo i da je odluka o troškovima postupka zasnovana na odredbi člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP, pa kako su u odnosu na prvo, drugo i trećetužitelja revizije odbačene kao nedopuštene, to su u tom dijelu tužena i drugotuženi uspjeli sa parnicom, što je relevantno za odluku o troškovima postupka. Ukupni zajednički troškovi parničnog postupka koji su dosuđeni pravomoćnom presudom, kako je obrazložio taj sud, iznose 20.347,14 KM, pa je taj sud, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev od 216.776,00 KM, te da su tužitelji uspjeli sa sporom do iznosa od ukupno 85.850,00 KM, što predstavlja uspjeha tužitelja od 39,6%, proizlazi da je djelimično osnovana revizija tužene i drugotuženog u odnosu na odluku o troškovima postupka, koja se djelimično preinačava na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko iznosa od 8.058,70 KM (pobijanom presudom je utvrđen uspjeh u parnici od 61%, pa je dosuđen iznos od 13.211, 75 KM). Vrhovni sud je istakao da nije dosudio tuženoj troškove parničnog postupka iako je djelimično uspjela sa svojom revizijom, jer troškovi nisu određeni u smislu člana 396. stav 2. ZPP.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da ničim nije utemeljena odluka Vrhovnog suda prema kojoj tuženi nisu odgovorni za nesreću i štetu koja je iz nje proizašla, jer takva odgovornost nesporno proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti i spašavanju koji je propisao nadležnosti Federacije BiH i kantona koje se odnose na problematiku uklanjanja mina i NUS-a. Osim toga, navodi i da je svima bilo poznato da je nakon završetka rata i povlačenja Armije BiH na liniji razgraničenja ostavljeno minsko polje i da je samim tim postojala obaveza tuženih da organiziraju uklanjanje i mina i obilježavanje navedenog područja. Također, navodi da ni troškovi postupka nisu dosuđeni u skladu sa zakonom ni njemu, niti ostalim tužiteljima. Apelant smatra da mu, zbog svega toga, Ustavni sud treba dosuditi naknadu od 50.000,00 KM koju je dužna isplatiti država BiH a sve zbog njegove neravnopravnosti u odnosu na tužene, kao i da treba obavezati tužene da mu naknade troškove za sastavljanje apelacije.

II.Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj presudi obrazložio zašto smatra da je apelantova revizija neosnovana, a revizija tuženih prihvaćena, te zbog tih razloga smatra da i apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

20. Tuženi su naveli da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o deminiranju u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 5/02) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1.

1. Ovim zakonom uređuje se organizaciona struktura za uklanjanje i detektovanje mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava (u daljnjem tekstu: deminiranje) na području Bosne i Hercegovine, utvrđuju tijela nadležna za provođenje deminiranja, prava i obaveze osoba koje obavljaju poslove deminiranja te nadzor nad provođenjem ovoga zakona.

Član 2.

1. Poslovi deminiranja, u smislu ovog zakona, poslovi su od značaja za sigurnost Bosne i Hercegovine i zaštite okoliša i zdravlja ljudi.

2. Osiguranje uvjeta za izvršenje dugoročnog zadatka deminiranja u nadležnosti je vlasti Bosne i Hercegovine i vlasti entiteta.

Član 8.

1. Kao stručna služba Komisije, formirat će se Centar za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BHMAC).

2. BHMAC osniva odlukom Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i utvrđuje njegovu organizaciju kao i dužnosti koje će vršiti u ime Komisije.

3. BHMAC ima urede u Banjoj Luci i Sarajevu, koji za svoj rad odgovaraju BHMAC-u.

4. BHMAC može osnovati privremeno i regionalne urede ako se za to ukaže potreba. Član 9.

1. U ime Komisije BHMAC će obavljati sljedeće zadatke:

a) održavati i voditi centralnu bazu podataka o minskim poljima i kapacitete za mape;

b) predlagati tehničke i sigurnosne standarde, kao i standarde kvaliteta obavljenog posla za operacije deminiranja i predlagati certifikate na odobrenje Komisiji;

c) pregledati dokaze o kvalificiranosti međunarodnih i domaćih firmi za deminiranje za njihovu akreditaciju, koju će odobriti Komisija;

d) predlagati standarde za obuku koju će odobriti Komisija, te pratiti i izvještavati o njihovom provođenju;

e) pripremati prijedloge za rad na deminiranju područja koja su na međuentitetskoj crti razgraničenja, koje će odobriti Komisija;

f) pripremati planove rada i proračune za svoje aktivnosti, kao i izvještaje i obračune, koje će odobriti Komisija i nakon toga dostaviti Odboru donatora;

g) obavljati i druge poslove u skladu sa aktom o osnivanju.

Član 11.

1. Ured BHMAC-a obavljat će sljedeće zadatke:

a) voditi operacije upoznavanja s minama, obilježavanje mina, izviđanja i uklanjanja mina (u tehničkim standardima odobrenim od Komisije i koristeći se postojećom civilnom ekspertizom u strukturama unutar entitetskih vlada);

b) osigurati podatke za centralnu bazu podataka o minskim poljima;

c) koordinirati aktivnosti na deminiranju s drugim operativnim agencijama, vodeći računa da se one bave odobrenim prioritetima i da rade u skladu sa odobrenim standardima;

d) priprema prijedloge prioriteta za operacije deminiranja i izdaje radne zadatke u toku operacija deminiranja; vrši inspekciju, te, nakon završetka zadatka, vrši analizu kontrole kvaliteta i predlaže izdavanje certifikata o izvršenoj kontroli kvaliteta očišćenih površina;

e) predlagati listu prioritetnih zadataka vladi entiteta;

f) pripremati planove rada, proračun, izvještaje i obračune za prezentiranje vladi entiteta, BHMAC-u, Komisiji i Odboru donatora;

g) obavljati druge zadatke u skladu sa aktom o osnivanju.

Član 42.

BHMAC i entitetski MAC-ovi uspostavljeni u skladu sa ranije važećim propisima koji reguliraju oblast deminiranja u Bosni i Hercegovini nastavit će da rade dok se ne zamijene novim tijelima u skladu sa ovim zakonom.

22. U Zakonu o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća („Službene novine FBiH“ br. 39/03, 22/06 i 43/10) relevantne odredbe glase:

Zaštita od neeksplodiranih ubojnih sredstava Član 86.

(1) Zaštita od neeksplodiranih ubojnih sredstava (u daljnjem tekstu: NUS-a) je mjera koja se sastoji u pronalaženju, otkrivanju, označavanju, iskopavanju, prenošenju, utovaru, prevoženju, istovaru, privremenom skladištenju, deaktiviranju i uništavanju NUS-a, na svim područjima na kojima se nalaze ta sredstva.

(2) Poslove koji se odnose na problematiku uklanjanja mina i NUS-a, vrše jedinice civilne zaštite za uklanjanje mina i NUS-a (u daljnjem tekstu: timovi za deminiranje) na način regulisan Zakonom o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 5/02) i Standardom za uklanjanje mina i NUS-a u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Standardi BiH) i Standardnim operativnim procedurama uklanjanja i uništavanja NUS-a, koje donosi direktor Federalne uprave (u daljnjem tekstu: SOP). (3) Mjere zaštite od NUS-a, iz stava 1. ovog člana, ne odnose se na sljedeća sredstva: 1) neeksplodirane diverzantsko-terorističke naprave koje su predmet krivičnog djela ili prekršaja i spadaju u isključivu nadležnost organa unutrašnjih poslova;

2) potrebe Oružanih snaga BiH u postupku uklanjanja i uništavanja upotrijebljenih, a neeksplodiranih ubojnih sredstava za vrijeme i poslije obuke i vježbi njezinih pripadnika, kao i NUS-a kojem je istekao rok upotrebe ili je nepouzdan pa ga treba uništiti;

3) otpadne tvari u proizvodnji naoružanja i vojne opreme privrednih društava koja se bave tim poslom.

Član 87.

Građani, pravna lica, državni organi i druge institucije su dužni o otkrivenim NUS-a odmah obavijestiti najbliži operativni centar civilne zaštite ili najbližu policijsku upravu ili službu civilne zaštite općine, a nekim vidljivim znakom obilježiti mjesto gdje se nalazi NUS-a i, po mogućnosti, to mjesto osigurati dok ne dođu ovlaštena lica.

Član 88.

(1) Poslove iz st. 1. i 2. člana 86. ovog Zakona organizira Federalna uprava i uprave civilne zaštite kantona, preko timova za deminiranje, koji poslove deminiranja izvršavaju na način utvrđen u Zakonu o deminiranju u Bosni i Hercegovini, Standardima BiH i SOP.

(2) Pripadnici timova za deminiranje, koji se bave poslovima iz st. 1. i 2. člana 86. ovog Zakona, moraju ispunjavati uvjete utvrđene u Zakonu i Standardima iz stava 1. ovog člana i imati ovlaštenje za obavljanje tih poslova, koje izdaje Centar za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 396. st. 1, 2, 3. i 4.

(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

(3) O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.

(4) U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi o odluci o glavnoj stvari.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 39 0 P 001156 17 Rev od 16. augusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. septembra 2017. godine a apelacija je podnesena 4. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode, jer je apelant tražio naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih bolova zbog povređivanja i zbog smrti bliskog lica, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, detaljno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo djelimično usvojiti reviziju tuženih i odbiti reviziju apelanta pri tome dajući jasne argumente zašto apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud zapaža da se pri tome Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, pozvao na odredbe relevantnih i važećih zakonskih propisa (Zakon o deminiranju u BiH, čl. 1, 2. i 42. i Zakon o zaštiti i spašavanju, čl. 86. i 88) koji su citirani u prethodnim tačkama ove odluke i iz kojih jasno proizlazi da je u vrijeme relevantno za donošenje odluke u konkretnom predmetu BHMAC bio nadležan i odgovoran za vođenje operacije upoznavanja s minama, obilježavanja mina, izviđanja i uklanjanja mina, a ne tužena i drugotuženi. Pri tome Ustavni sud ističe da je svojom Odlukom broj U 5/13 (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 5/13 od 5. jula 2013. godine, tač. 32, 33. i 34, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), na koju se u svom obrazloženju i pozvao Vrhovni sud, ispitujući saglasnost citiranih odredaba Zakona o zaštiti i spašavanju sa Zakonom o deminiranju u BiH, zaključio da „su odredbe čl. 86. st. 1. i 2. i čl. 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ('Službene novine FBiH' br. 39/03, 22/06 i 43/10) kompatibilne sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini ('Službeni glasnik BiH' broj 5/02), budući da se međusobno dopunjuju na način da federalni zakon razrađuje opće principe u pogledu deminiranja propisane državnim zakonom koji je takvu razradu principa dozvolio svojim odredbama“.

35. Također, iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa odredbama ZPP. Ustavni sud smatra da u ovakvim obrazloženjima Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, već Ustavni sud smatra da su ta obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da apelant u postupku pred Vrhovnim sudom nije bio tretiran na isti način kao i tužena i drugotuženi, niti apelant svojim navodima, osim nezadovoljstva konačnom odlukom tog suda, ne čini vjerovatnim da je bio neravnopravno tretiran pred Vrhovnim sudom. Pri tome činjenica da je revizija tužene i drugotuženog djelimično usvojena, a apelantova odbijena, ne dovodi u pitanje ravnopravnost stranaka u postupku, jer niti jednim propisom nije predviđena obaveza prihvatanja revizije od nadležnog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje na koje se pozvao, pa Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je djelimično uvažio reviziju tužene i drugotuženog a odbio reviziju apelanta i trećetužitelja i pri tome preinačio nižestepene presude na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete sve zbog nepostojanja odgovornosti i pasivne legitimacije tužene i drugotuženog za nastalu štetu, kada nema ništa što bi ukazivalo da su troškovi postupka dosuđeni mimo zakonskih odredaba i kada apelant nije tretiran na neravnopravan način u odnosu na tuženu i drugotuženog.

39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno na kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4137/17 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio