Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4109/17 (M.D.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uporedive situacije
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
- In dubio pro reo
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4109/17
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4109/17, rješavajući apelaciju M. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. D. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine i S1 1 K 014293 13 Krl od 8. jula 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Dejan Bogdanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 3. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine i S1 1 K 014293 13 Krl od 8. jula 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 014293 13 Krl od 8. jula 2016. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH, apelant (G. V. i Ž. I.) proglašen je krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ), sve u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 29 KZBiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Istom presudom apelant je na osnovu člana 284 tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen optužbe da je počinio radnje opisane u ovom dijelu presude, čime bi počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ-a u vezi sa članom 180 stav 1, a za preostale radnje koje su apelantu stavljene na teret optužba je odbijena na osnovu člana 283 tačka b) ZKP-a (str. 20–23 presude).
6. U obrazloženju presude, Sud BiH je u okviru procesnih odluka koje je u postupku donio (zaštite svjedoka, isključenja javnosti s glavnog pretresa, izuzetaka od neposrednog izvođenja dokaza, spajanja i razdvajanja predmeta) na prijedlog Tužilaštva donio Rješenje broj S1 1 K 014293 13 Kri od 18. jula 2015. godine kojim su djelimično prihvaćene činjenice utvrđene u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), konkretno iz presuda Tužilac protiv Brđanina od 1. septembra 2004. godine i Tužilac protiv Krajišnika od 27. septembra 2006. godine. U tom smislu su na str. od 35 do 38 presude navedeni paragrafi iz spomenutih presuda koje je donio MKSJ u vezi s kojima je donesena odluka o utvrđenim činjenicama primjenom člana 4 Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ i korišćenju dokaza pribavljenih od strane MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju). Zatim su izneseni principi i relevantne zakonske odredbe koje se tiču opšte ocjene dokaza, te su na str. od 42 do 46 presude pobrojani nesporni materijalni dokazi. U okviru primjene materijalnog prava, Sud BiH je podsjetio zbog čega se u konkretnim okolnostima ne primjenjuju odredbe Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja inkriminisanih radnji. U tom pravcu je napomenuto da zločin protiv čovječnosti nije bio regulisan odredbama KZSFRJ koji je bio na snazi u inkriminisano vrijeme, a da se primjena KZ-a na konkretno krivično djelo zasniva na odredbi člana 4a KZ-a kojom je predmetno krivično djelo definisano kao dio međunarodnog prava (imperativni princip međunarodnog prava). Zatim sud navodi opšta obilježja krivičnog djela iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ-a (u vezi sa tač. a, d, e, f i k), ističući da opšte elemente navedenog krivičnog djela iz tačke h) – progon predstavlja: 1) postojanje širokog i sistematičnog napada, 2) usmjerenost napada na bilo koje civilno stanovništvo, 3) znanje počinioca o postojanju napada i 4) nexus između radnji počinioca i napada (da su zabranjene radnje počinjene kao dio ovog napada).
7. Zatim je pojedinačno obrazloženo šta suštinski predstavlja svaki od navedenih opštih elemenata u okolnostima konkretnog slučaja. U vezi s tim je nakon iscrpnog navođenja svih izvedenih dokaza, između ostalog prihvatanjem utvrđenih činjenica iz presuda MKSJ protiv Brđanina i Krajišnika u kontekstu zaključka o stanju na području opštine Bileća koje je prethodilo događajima u ljeto 1992. godine (pobrojani relevantni paragrafi na str. od 35 do 38 presude), nespornih materijalnih dokaza koji su pobrojani na str. od 42 do 46 i velikog broja saslušanih svjedoka – imajući pri tome u vidu princip zakonitosti i princip slobodne ocjene dokaza – prvostepeno vijeće Suda BiH obrazložilo na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak o postojanju bitnih elemenata navedenog krivičnog djela za koje je utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost. U tom pravcu su prije svega opisane okolnosti koje su prethodile širokom i sistematičnom napadu (događaji iz 1991. godine) koje su, osim neposredno izvedenim dokazima, utvrđene i na osnovu utvrđenih činjenica iz citiranih presuda MKSJ, pri čemu, kako je u presudi obrazloženo, odbrana optuženih nije ponudila niti jedan dokaz koji bi pobio činjenice utvrđene u presudama MKSJ u pogledu tih okolnosti (događaja iz 1991. godine), a zatim je naveden sadržaj neposredno izvedenih dokaza iz kojih je izveden zaključak da se na području opštine Bileća zaista desio širok i sistematičan napad. U okviru širokog i sistematičnog napada su, kako je dalje navedeno, počinjeni mnogobrojni zločini koji su za posljedicu imali veliki broj direktnih i indirektnih žrtava nesrpskog stanovništva opštine Bileća, s gotovo identičnim načinom izvođenja napada po uhodanom i ustaljenom obrascu. U tom kontekstu je izvedenim dokazima, između ostalih nespornim materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka, utvrđeno da je već od početka 1992. godine počela mobilizacija vojno sposobnog stanovništva radi odlaska na ratište u Dubrovnik, da su prva masovnija hapšenja muškaraca civila nesrpske nacionalnosti s područja opštine Bileća počela sredinom juna 1992. godine, da su nosioci tih aktivnosti uglavnom bili pripadnici SJB Bileća, da je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva te da je zbog neodazivanja pozivima za mobilizaciju nesrpskog stanovništva, uglavnom muškaraca, došlo do njihovog masovnog otpuštanja s posla. U obrazloženju presude su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka koji su nakon njihove analize i ocjene dovedeni u kontekst sa svim ostalim izvedenim dokazima iz kojih je proizašao zaključak da je postupanje pripadnika policije prema zatočenim muškarcima nesrpske nacionalnosti sa područja Bileće slijedilo obrazac nezakonitog lišenja slobode, zatvaranja i držanja u nehumanim uslovima, što, osim činjenice da se radilo o širokom napadu ukazuje i na organizovanu prirodu djela nasilja po određenom obrascu, odnosno o njegovoj sistematičnosti u periodu od početka juna do kraja decembra 1992. godine. U pogledu statusa stanovništva (civili) na koje je bio usmjeren napad (drugi bitni elemenat krivičnog djela), prvostepeno vijeće Suda BiH je imalo u vidu iskaze saslušanih svjedoka i relevantne odredbe domaćeg i međunarodnog prava kojima su definisani uslovi pod kojima civili uživaju zaštitu, te u tom kontekstu podsjetilo da su lica u trenutku hapšenja i pritvaranja uživala zaštitu života i tjelesnog integriteta u skladu s odredbama člana 3 Ženevske konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) jer pri lišenju slobode niko od tih lica nije bio uniformisan ili naoružan, niti je aktivno bio uključen u bilo kakav vid oružanog sukoba. U pogledu preostalih bitnih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, konkretno progona, koji se tiču svijesti i znanja o napadu, te veze između djela i napada, prvostepeno vijeće Suda BiH je na osnovu činjenica i okolnosti koje su prezentovane tokom predmetnog postupka utvrdilo postojanje veze između djela optuženih i napada na način da su njegovi postupci i činjenja bili u direktnoj vezi s napadom (str. 67–69). Cijeneći apelantovu ulogu u vezi s opštim elementima krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, dakle njegove svijesti da djelo ulazi u okvir niza rasprostranjenih i sistemskih zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, prvostepeno vijeće Suda BiH je imalo u vidu apelantov položaj u inkriminisano vrijeme, i to da je bio komandir (u) SJB Bileća i konkretne aktivnosti koje je preduzimao u okviru tog položaja, između ostalog masovna protivzakonita hapšenja nesrpskih civila čija su hapšenja omogućili i organizovali (i) apelant (paragraf 148). U vezi s tim je na osnovu dokaza, koji su analizirani pojedinačno i međusobno, izveden zaključak da je apelant bio svjestan svojih djela i njihovih posljedica i da je htio da ona budu dio napada koji se sistemski odvijao na području opštine Bileća, čime su ispunjeni svi potrebni opšti elementi krivičnog djela za koje je osuđen.
8. Obrazlažući progon – djelo u osnovi zločina, prvostepeno vijeće Suda BiH je podsjetilo na relevantne odredbe KZBiH kojima je ovo djelo definisano, iz kojih suštinski proizlazi da počinilac na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednom ili više lica oduzima osnovna ljudska prava, pri čemu je odabir takvih lica izvršen na osnovu identiteta grupe ili kolektiviteta. U tom kontekstu je napomenuto da progon predstavlja oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja s namjerom i rezultatom kršenja osnovnih prava pojedinca, odnosno grupe, te da je pri tome nužno dokazati postojanje diskriminatorne namjere. Prema ocjeni suda, kako je dalje navedeno, u postupku je na pouzdan i nesumnjiv način utvrđeno da je apelant (i ostali) imao diskriminatornu namjeru naspram pripadnika druge nacionalnosti jer mu je bila poznata nacionalna pripadnost žrtava – muškaraca koji su bili zatočeni u objektima u Bileći (zgrada SJB Bileća, Đački dom, zgrada starog zatvora) Na osnovu iskaza svjedoka proizlazi da su žrtve ubistava, premlaćivanja, vrijeđanja i omalovažavanja bili zatočeni nesrpski civili, da su im (apelantu i ostalim) bili poznati odranije, da su neki bili veoma ugledni ljudi i zbog toga, najčešće, bili podvrgnuti još nehumanijem postupanju, odnosno Sud BiH je zaključio da su apelant i ostali posjedovali diskriminatornu namjeru vršeći protivpravna djela, odnosno svojim radnjama učestvovali u progonu.
9. Opet ukazujući na apelantovu funkciju, Sud BiH je na str. 74–78 obrazložio zašto nije prihvatio apelantov alibi. Nadalje, Sud BiH se detaljno bavio konkretnim radnjama koje su počinili optuženi, te je u paragrafu 207 u pogledu tačke 1 optužnice Sud BiH utvrdio učešće apelanta i G. V. u progonu nesrpskog civilnog stanovništva u periodu od juna 1992. godine, tako što su vršeći progon omogućili i organizovali protivpravna lišenja slobode pretežno vojno sposobnih civila nesrpske nacionalnosti, koja lišenja su izvršili njima podređeni pripadnici policije, koji su zatim lica lišena slobode tukli i maltretirali, dovodili u zgradu SJB u Bileći, a kojim dovođenjima je prisustvovao apelant (i G. V.), uz čije znanje i saglasnost je oko 150 lica lišeno slobode bez pravnog osnova i protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, zatvoreno u objekte SJB Bileća i Đačkog doma, bez saopštavanja razloga zatvaranja i vođenja bilo kakvog postupka, uz lišavanje mogućnosti upotrebe bilo kakvih sredstava kojima bi eventualno uticali na osnovanost zatvaranja, gdje su ostali do preciziranog vremena. Sud BiH je u paragrafu 208 naveo da sud nakon ocjene dokaza nije utvrdio da iz dokaza proizlazi da su apelant i G. V. planirali i naredili protivpravna lišenja slobode (kako je navedeno u optužnici), zbog čega je izvršena korekcija u činjeničnom opisu tačke 1 budući da je sud zaključio da su „omogućili i organizovali protivpravna hapšenja“ (u odnosu na tačku 1 protivpravno zatvaranje i deportacija). Takođe, upućujući na činjenice koje treba dokazati, a koje je sud naveo u paragrafu 209, pozivajući se na iskaze svjedoka (optužbe i odbrane, kao i analizirajući navod odbrane da je zatvaranje bilo radi bezbjednosti), Sud BiH je zaključio da su predmet napada bili civili, radno sposobni muškarci nesrpske nacionalnosti, da se protiv njih nikada nije vodio postupak u vezi s njihovim zarobljavanjem, niti su im rečeni razlozi zbog kojih su lišeni slobode, da nisu dobili nikakva rješenja o zarobljavanju i da su u konačnici protjerani u Crnu Goru, zbog čega je zaključio da su predmetnim radnjama opisanim u tački 1 optužnice, uz već utvrđenu diskriminatornu namjeru na strani apelanta i G. V., ostvarena sva potrebna obilježja progona počinjenog protivpravnim zatvaranjem i deportacijom.
10. U odnosu na tačku 2 – nečovječno postupanje u namjeri narušenja zdravlja, držanjem u nehumanim uslovima (u odnosu na apelanta i G. V.), Sud BiH je, opet ukazujući na praksu MKSJ, ali i na član 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i praksu Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da su u preciziranom vremenu apelant i G. V. omogućili i organizovali zatočenje lica nesrpske nacionalnosti koja su prethodno protivpravno lišili slobode, koja lica su uz njihovo znanje i saglasnost bila smještena u nehumanim uslovima (koji su nabrojani) koji su uticali na njihovo zdravlje. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na izjave svjedoka, te obrazložio kako je utvrđeno da su optuženi itekako bili svjesni situacije u kojoj su civili zatočeni, ali ukazujući da nije dokazano da su apelant i G. V. naredili i organizovali zatočenje lica nesrpske nacionalnosti (paragraf 338).
11. Takođe, u pogledu apelantove odgovornosti za radnje koje su mu stavljene na teret (saizvršilac u ubistvu, nečovječno postupanje i mučenje, te ubacivanje dimne bombe i pucanje str. 130–156), Sud BiH je naveo dokaze iz kojih je izveo zaključak da je apelant, na način kako je to opisano, i izvršio navedene radnje, odnosno krivično djelo progona u vezi s nečovječnim postupanjem, mučenjem i da je ubacio dimne bombe i pucao u prostoriju u kojoj su bili zatočeni civili.
12. Pri odmjeravanju kazne za inkriminisani period vijeće je imalo u vidu zakonske okvire za izricanje kazne, te otežavajuće i olakšavajuće okolnosti. U okolnostima konkretnog slučaja, na apelantovoj strani sud je ukazao na brojnost radnji, upornost, okrutnost, kao i na činjenicu da je u većini slučajeva bio neposredni izvršilac radnji za koje je proglašen krivim, zbog čega je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina kojom će se u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja.
13. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine žalba apelantovog branioca i Tužilaštva je odbijena i prvostepena presuda od 8. jula 2016. godine potvrđena u cjelini. U obrazloženju apelaciono vijeće je prije svega navelo razloge žalbe, i to zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivično-pravnoj sankciji s prijedlogom kako je navedeno u presudi (navodi apelantove žalbe str. 10 i 11). Apelaciono vijeće je podsjetilo na odredbe člana 295 stav (1) tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i člana 306 ZKP-a, kao i na standarde za odlučivanje o žalbi.
14. Apelaciono vijeće je, cijeneći pojedinačno sve prigovore iznesene u apelantovoj žalbi koji se tiču bitnih povreda postupka, zaključilo da su neosnovani. U tom pravcu je apelaciono vijeće podsjetilo da povreda prava na odbranu podrazumijeva da nisu primijenjena ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu optuženog (apelanta), da je prvostepeno vijeće imalo u vidu princip zakonitosti i princip da niko nevin ne bude osuđen, te da se krivičnopravna sankcija izrekne pod uslovima propisanim krivičnim zakonom. Djelovanje prvostepenog vijeća, kako je dalje obrazloženo, u pogledu korigovanja činjeničnog opisa iz optužnice učinjeno na osnovu utvrđenih činjenica iz dokaznog postupka, učinjeno je u korist apelanta (i ostalih) isključujući pri tome svaku razumnu sumnju u pogledu činjeničnog stanja. U tom kontekstu je apelaciono vijeće podsjetilo da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz optužnice te da ni u tom pogledu nije bilo povreda na koje upućuje žalba budući da činjenični opis iz optužnice u objektivnom identitetu nije u bitnom izmijenjen, nego su vršene korekcije nakon izvođenja svih dokaza s ciljem preciziranja činjeničnog opisa kako bi vjerodostojno bila prikazana cjelokupna slika događanja i učešća optuženih u izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret. To se odnosi i na vrijeme pojedinih inkriminacija (juni–decembar 1992. godine), u kom pogledu je korigovana optužnica, upućujući da je vrijeme izvršenja krivičnog djela bitno zbog primjene instituta zastare, ali navedeno djelo ne podliježe zastarjelosti krivičnog gonjenja. Što se tiče apelantovih navoda, vrijeme izvršenja krivičnog djela je bilo potrebno cijeniti prilikom dokazivanja apelantovog alibija, što je i uradilo prvostepeno vijeće pravilno poklonivši vjeru iskazima oštećenih koji su saglasni u pogledu prepoznavanja apelanta (nasuprot dokazima odbrane koji su na nepouzdan način ukazivali da je apelant bio na ratištu). Stoga, kako je ocijenilo apelaciono vijeće, navodi žalbe u vezi s bitnim povredama krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka d) ZKP-a nisu osnovani jer žalbom nije osnovano ukazano da je u prvostepenom postupku došlo do kršenja odredbi procesnog zakona, niti da je donijeta nepravedna presuda. Što se tiče žalbenih tvrdnji iste odredbe, ali obuhvaćene članom 297 stav 1 tačka i) ZKP-a, apelaciono vijeće je ukazalo na član 10 ZKP-a. Apelaciono vijeće je navelo da Zakon o ustupanju predmeta propisuje da se rješenje o prihvatanju utvrđenih činjenica može osporavati kroz žalbu na presudu, a ne propisuje posebnu žalbu protiv takvog rješenja, a sve radi ekonomičnosti postupka, a što nije u suprotnosti s pravičnim suđenjem iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uz uslov da njihovo korišćenje nije dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Stoga je zaključeno da korišćenje dokazanih činjenica utvrđenih u drugim postupcima pred MKSJ, koje odbrana osporava, ne narušava principe na koje je odbrana ukazivala, a stranke na suđenju mogu pobijati činjenice o kojima je presuđeno. Isti zaključak je izveden i u pogledu člana 297 stav 1 tačka j) ZKP-a (da je žalba neosnovana) u odnosu na navode o prekoračenju optužbe, navode o miješanju termina PS Bileća i SJB Bileća, navod o vojnim i paravojnim snagama koje su spominju (paragraf 86–89), navod apelantove odbrane u pogledu vremenske odrednice za inkriminisani događaj. Slijedom navedenog je odbijen i ovaj žalbeni navod. Na str. 31– 36 drugostepene presude apelaciono vijeće je navelo apelantove žalbene navode u odnosu na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKP-a. Ukazujući šta je apsolutno bitna povreda odredbi krivičnog postupaka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKP-a, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepena presuda dovoljno jasna i razumljiva, da joj dati razlozi nisu protivrječni i da su forma i sadržaj presude u skladu s odredbama krivičnog zakona, kao i da je činjenični opis iz izreke presude jasan, određen i potpun, te da sadrži činjenice i okolnosti koji predstavljaju bitne elemente krivičnih djela za koja su optuženi proglašeni krivim. Takođe, dokazi Tužilaštva, prema ocjeni apelacionog vijeća, u cijelosti dokazuju da je predmetno krivično djelo počinjeno na način, u vrijeme i na mjestu kako je navedeno u izreci pobijane presude, za šta je prvostepeno vijeće u obrazloženju prvostepene odluke dalo logične i dovoljne razloge. Stoga je zaključeno da su u presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama koje su relevantne za presuđenje uz adekvatnu ocjenu dokaza, pa je i ovaj žalbeni prigovor ocijenjen neosnovanim. U tom pravcu je apelaciono vijeće podsjetilo da obrazloženje presude ne treba da sadrži sve detalje i da daje odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente jer obim obrazloženja zavisi od prirode odluke. U vezi s konkretnom prvostepenom presudom protiv koje je izjavljena žalba je zaključeno da je dala odgovore na sva ključna pitanja uz argumente izvedene na osnovu ocjene dokaza i razloge o odlučnim činjenicama. Apelaciono vijeće je u tom kontekstu zaključilo da je prvostepeno vijeće primjenom principa slobodne ocjene dokaza (član 15 ZKP-a) pravilno ocijenilo sve dokaze, njihovu pouzdanost i dokaznu vrijednost, uz poseban osvrt na dokaze koji su bili od presudnog značaja u smislu člana 231 stav 6 tačka b) ZKP-a. Shodno tome, na osnovu dokaza optužbe, a posebno iskaza svjedoka koji su početkom juna 1992. godine živjeli na području opštine Bileća i okolnih naselja, materijalne dokumentacije (između ostalog i nespornih materijalnih dokaza) i prihvatanjem utvrđenih činjenica iz drugih predmeta presuđenih pred MKSJ, prvostepeno vijeće je, prema ocjeni apelacionog vijeća, izvelo pravilan zaključak u pogledu postojanja svih opštih bitnih elemenata krivičnog djela i konkretnih radnji optuženih u pogledu njihove krivičnopravne odgovornosti, što je detaljno navedeno (str. 39–46).
15. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na relativno bitne povrede postupka iz člana 297 stav 2 ZKP-a, apelaciono vijeće je ukazalo na neophodnost da se u žalbi obrazloži kako je i na koji način neprimjenjivanje ili nepravilna primjena određene odredbe procesnog zakona uticala na zakonito i pravilno donošenje presude. U tom pravcu je navedeno da je prvostepeno vijeće uzelo u obzir sve dokaze provedene na glavom pretresu, upuštajući se u njihovu detaljnu analizu u mjeri koja je potrebna za donošenje odluke. Nasuprot žalbenim tvrdnjama, apelaciono vijeće je utvrdilo da je tokom cijelog postupka poštovan princip „jednakosti oružja“, da su stranke imale jednak proceduralni položaj tokom suđenja, kao i jednak položaj prilikom iznošenja argumenata odbrane i optužbe. U paragrafu 198 drugostepene presude je dat odgovor na apelantove navode o ocjeni dokaza koja je izostala u vezi s apelantovim alibijem, kao i drugih okolnosti. Isti zaključak je proistekao i u pogledu tvrdnji o relativno bitnoj povredi postupka koja se tiče ocjene dokaza (član 281 stav 2 ZKPBiH), te u tom kontekstu napomenuto da je prvostepeno vijeće valjano obrazložilo svoju odluku u pogledu ocjene dokaza, uz zaključke koji su izvedeni na pravilan način. Stoga se žalbeni navodi da je u pobijanoj presudi izostala sveobuhvatna ocjena dokaza nisu mogli prihvatiti. Isti zaključak je zauzet i u pogledu tvrdnji o nepostojanju širokog i sistematičnog napada, pa su u daljnjem obrazloženju presude ponovljene konkretne radnje izvršenja apelanta (iz prvostepene presude) koje je žalbom osporio. Apelaciono vijeće je razmotrilo apelantove žalbene prigovore (detaljno navedeni na str. 65–76, ali i prigovore ostalih) istaknute u okviru pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, podsjećajući na relevantne dijelove prvostepene presude i pravilnu argumentaciju koja se odnosi na utvrđeno činjenično stanje i apelantovo učešće u inkriminisanim radnjama krivičnog djela progona (protivpravnim zatvaranjem, deportacijom, nečovječnim postupanjem, ubistvom, mučenjem) u odnosu na pojedinačne tačke, kako je navedeno u prvostepenoj presudi (paragrafi od 429 do 432 i od 450 do 454 prvostepene presude). U vezi s tim je zaključeno da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i da apelantova žalba u tom pravcu nije osnovano ukazala na greške prvostepenog vijeća ili dokaze koji bi doveli do drugačijih činjeničnih utvrđenja, te su stoga odbijeni kao neosnovani.
16. U pogledu žalbenih navoda kojima je ukazano na povredu krivičnog zakona navedeno je da apelantova žalba ne sadrži razloge za ovaj prigovor (strana 115). Odlučujući o žalbama ostalih optuženih da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, dakle KZSFRJ, apelaciono vijeće je podsjetilo na relevantne odredbe kojima je regulisan princip zakonitosti i princip vremenskog važenja zakona (čl. 3 i 4 KZBiH), te mogućnost odstupanja od navedenih principa koje je predviđeno članom 4a) KZBiH. Navedenom odredbom je propisano, kako je dalje obrazloženo, da čl. 3 i 4 KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim principima međunarodnog prava. Shodno navedenom, apelaciono vijeće je smatralo da je prvostepeno vijeće na pravilan način pravno kvalifikovalo radnje izvršenja optuženih kao zločin protiv čovječnosti, te da je pravilno primijenilo KZBiH i za svoju odluku dalo valjanu i dovoljnu argumentaciju. U tom kontekstu su ponovljeni zaključci iz prvostepene presude i mogućnost odstupanja od principa vremenskog važenja zakona upravo u odnosu na krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH jer se radi o krivičnom djelu koje nije bilo propisano i sankcionisano u KZSFRJ, ali koje u svojoj inkriminaciji uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. Apelaciono vijeće je, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog navoda, imalo u vidu praksu Ustavnog suda BiH i stavove zauzete u odlukama br. AP 519/07, AP 1785/06, AP 3620/07, AP 2947/09, koji su potvrđeni presudama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 7 Evropske konvencije.
18. U veoma obimnoj i detaljnoj apelaciji povredu prava na pravično suđenje apelant suštinski obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, onemogućavanjem prava na odbranu, odnosno da svoje dokaze suprotstavi dokazima Tužilaštva, konkretno da ospori činjenice koje su prihvaćene kao utvrđene iz predmeta koji su presuđeni pred MKSJ, zbog čega je presuda zasnovana na dokazima na kojima se nije mogla zasnovati. Apelant ističe da u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, naročito u pogledu utvrđenja postojanja opštih elemenata krivičnog djela za koje je osuđen, diskriminatorne namjere i da su u tom kontekstu osporene presude pogrešne i neosnovane s aspekta ocjene dokaza, za koju apelant smatra da je „restriktivno tumačenje odredbi člana 281 stav 2“ kojim je došlo do kršenja prava na pravičan postupak, kao i da dokaze odbrane sud uopšte nije cijenio. Apelant navodi da je optužnica prekoračena intervencijom suda (u odnosu na apelanta i G. V.), koju obrazlaže u odnosu na tač. 1 i 2 izreke presude (zamijenjeno „planirali i naredili“ sa „organizovali i omogućili“), bez opisa konkretnih radnji kako, osim što su funkcijama koje su obavljali na odlučujući način doprinijeli progonu nesrpskog stanovništva. Apelant ukazuje da je presuda nerazumljiva ukazujući na nedostatak obrazloženja osporenih presuda, te je apelant iznio sopstveni stav koji je suprotan mišljenju i zaključcima iz osporenih presuda, smatrajući da su prigovori njegove odbrane isticani tokom postupka paušalno odbijeni i da niti jedan dokaz ne ide u prilog zaključku da je postojao „rasprostranjen i sistematičan napad“ i da je apelant zaista bio svjestan da su njegove radnje, pod uslovom da ih je uopšte počinio, bile preduzete u okviru napada i da su bile diskriminatorne, da je postojalo „protivpravno zatvaranje“, „nečovječno postupanje“, deportacija i drugo, kako apelant detaljno obrazlaže.
19. Apelant, takođe, smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđena presumpcija nevinosti i princip in dubio pro reo zato što je teret dokazivanja prebačen na odbranu, umjesto na Tužilaštvo, te što su prihvaćeni dokazi Tužilaštva bez mogućnosti odbrane da ih u postupku ospori, čime je prekršen princip „jednakosti oružja“. U tom kontekstu, apelant ukazuje na nedostatke pri ocjeni dokaza, i to kako kod utvrđenja postojanja opštih elemenata krivičnog djela za koje je osuđen tako i kod utvrđenja pojedinačnih radnji u inkriminisanom periodu koje su mu stavljene na teret, cijeneći da su pogrešni i pri tome neadekvatno obrazloženi, što je u krajnjem rezultiralo osuđujućom presudom na njegovu štetu. Apelant navodi da apelaciono vijeće nije na potreban način ispitalo ili uopšte nije ispitalo apelantove navode iz žalbe (npr. navodi se da apelant nije dao osnov za žalbeni osnov povreda krivičnog zakona, ili ukazuje kako je sud propustio utvrditi olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, suprotno od situacije G. V., te se žali na odluku o kazni).
20. U vezi s kršenjem prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije apelant je istakao da u konkretnom slučaju djelo za koje je osuđen nije bilo propisano kao krivično djelo po zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja KZSFRJ, te da se u tom smislu na konkretan slučaj nikako nije mogao primijeniti KZBiH koji je na snazi od 2003. godine. Smatra da je, pod uslovom da je uopšte počinio inkriminisane radnje, svakako trebalo primijeniti KZSFRJ, a ne KZBiH. U tom pravcu se pozvao na neke od predmeta Ustavnog suda BiH u kojima je retroaktivna primjena KZBiH umjesto KZSFRJ bila na štetu okrivljenih odnosno apelanata. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da ostaje pri obrazloženju datom u presudi, navodeći da nije povrijeđeno apelantovo pravo. Pri tome je Sud BiH naveo da kontinuirano osporavanje činjenica iz razloga što utvrđene činjenice ne idu u prilog tezi odbrane ne ukazuje na nejednako postupanje, niti dovodi u pitanje pravičan postupak. Postupak koji je vođen protiv apelanta prošao je sve faze koje zakon nalaže i apelant je koristio sve pravne lijekove. Drugostepena presuda je takođe potvrdila prvostepenu i sadrži slaganje s utvrđenjima prvostepenog suda. U pogledu primjene materijalnog prava, Sud BiH se pozvao na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer je presudom na zakonit i pravilan način sud utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost za radnje koje su mu stavljene na teret, a kojim se u cijelosti ostvaruju sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanično prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 281. stav 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
25. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 61/04, 46/06, 53/06, 76/06). U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanično prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Opći princip (1) Dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH.
(2) Sudovi ne mogu zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu.
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnom odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. avgusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije, člana 7 stav 1 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, šta ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; […]
33. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, u daljnjem tekstu Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se odluka zasniva na iskazu dva dokaza (iskazi svjedoka R1 i preminulog O. H.) na kojima se presuda nije mogla zasnivati, te problematizuje način ocjene dokaza od strane suda – konkretno iskaza svjedoka, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo.
35. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34), kako će se ispitati i predmetna apelacija.
36. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, osporava dokaze koji su provedeni u toku postupka, osporava činjenice koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ i od strane Suda BiH prihvaćene u pogledu dokazanosti pri čemu je njemu (apelantu) uskraćeno da ih direktno ispita u postupku koji se protiv njega vodio, osporava način na koji je sud ocijenio izvedene dokaze, te zaključke koje je u vezi s tim izveo i, shodno tome, utvrdio činjenično stanje, ukazuje na prekoračenje optužnice, te navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.
37. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant skoro sve identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se prvostepeno i apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo. Apelant osporava zaključke suda, pri tome dajući svoje subjektivno mišljenje i zaključak u odnosu na provedene dokaze, njihovu ocjenu, opšte elemente krivičnog djela i dokazanost, prekoračenje optužnice i drugo.
38. Ustavni sud, takođe, zapaža da je skoro identične prigovore jednog od optuženih zajedno sa apelantom (Željko Ilić) ispitao u svojoj Odluci broj AP 4187/17 od 17. jula 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), te je apelaciju odbio kao neosnovanu, pa se umjesto posebnog obrazloženja u svemu poziva na stav zauzet u navedenoj odluci jer Ustavni sud nije našao razloga da u konkretnom slučaju postupi drugačije. U navedenom predmetu broj AP 4187/17 je, između ostalog (tač. 37–42), navedeno da apelantova odbrana u postupku nije ponudila nijednu činjenicu niti dokaz kojim bi pobila činjenice utvrđene u presudama MKSJ koje se tiču isključivo događaja iz 1991. godine, te da nije prekoračena optužnica niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Zatim je razmotren prigovor da je izreka presude protivrječna razlozima presude u pogledu svih bitnih elemenata krivičnog djela za koje je apelant u konačnici proglašen odgovornim i zbog toga osuđen, dat je poseban osvrt na dokaze za koje apelant smatra da nisu mogli biti korišćeni u postupku koji se protiv njega vodio, konkretno o dokazanosti nekih činjenica utvrđenih u presudama MKSJ u pogledu postojanja bitnih elemenata krivičnog djela za koje je u konačnici osuđen. Ukazano je na sadržaj relevantnih odredbi Zakona o ustupanju (čl. 3 i 4), te u vezi s tim mogućnosti prihvatanja utvrđenih činjenica iz presuda MKSJ koje se u konkretnom slučaju tiču isključivo zaključka o stanju na području opštine Bileća iz 1991. godine (formiranje srpskih autonomnih oblasti u sastavu Srpske republike, aktiviranje snaga rezervne policije, naoružavanje, mobilizacija) koje je prethodilo napadu (širokom i sistematičnom) u inkriminisanom periodu, uz analizu i ocjenu svih ostalih dokaza koji su u postupku izvedeni. U navedenoj presudi je napomenuto da progon predstavlja oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja s namjerom i rezultatom kršenja osnovnih prava pojedinca odnosno grupe, te da je pri tome nužno dokazati postojanje diskriminatorne namjere, a, prema ocjeni apelacionog vijeća, u postupku je na pouzdan i nesumnjiv način utvrđeno da je apelant (i ostali) imao diskriminatornu namjeru naspram pripadnika druge nacionalnosti jer iz dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi da mu je bila poznata nacionalna pripadnost žrtava – muškaraca koji su bili zatočeni u objektima u Bileći (zgrada MUP-a, Đački dom, zgrada starog zatvora), da su žrtve ubistava, premlaćivanja, vrijeđanja i omalovažavanja bili zatočeni nesrpski civili, te da su neki od njih apelantu bili poznati odranije. Ustavni sud je u predmetu broj AP 4187/17 zaključio da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentovano i cjelovito obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na uskraćivanje prava na odbranu zbog prekoračenja optužbe, nedostatke u pogledu činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica, kao i da su neosnovani navodi o povredi presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je 15. oktobra 2019. godine odlučio o predmetu prvooptuženog (takođe lica koje je u istom predmetu proglašeno krivim za isto krivično djelo – Goran Vujović), te je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4188/17 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelacija protiv istih presuda koje osporava apelant, takođe, odbijena kao neosnovana.
39. Dakle, Ustavni sud nije našao niti jedan razlog da stav koji je zauzeo u Odluci broj AP 4187/17 i Odluci broj AP 4188/17 u odnosu na pitanje pravičnosti postupka promijeni u odnosu na apelanta, odnosno razlog da u odnosu na bilo koji navod koji apelant iznosi u apelaciji odluči drugačije, niti je našao potrebnim da apelantove navode detaljno posebno obrazlaže, pa umjesto posebnog obrazloženja ukazuje na navedene odluke br. AP 4187/17 i AP 4188/17, čiji su zaključci u potpunosti primjenljivi na apelanta jer iz navoda apelantove apelacije koje je Ustavni sud detaljno razmotrio (čak i u dijelu koji nije posebno razmotren u Odluci broj AP 4187/17, koji se odnosi isključivo na apelanta i ono šta je njemu stavljeno na teret, kao i u dijelu koji se odnosi na odluku o kazni) Ustavni sud ne može izvući zaključak o kršenju bilo koje garancije ustanovljene članom II/3e) i članom 6 Evropske konvencije.
40. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
41. Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu.
Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.
42. U suštini, apelantovi navodi o povredi navedenog prava svode se na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim, a ne KZBiH.
43. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi s apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločina protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46 sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome je Ustavni sud isticao da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).
44. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i zaključak iz Odluke broj AP 4187/17 od 17. jula 2019. godine, koja se odnosi na lice koje je optuženo zajedno s apelantom i proglašeno krivim (kao i apelant) da je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ-a, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije neosnovani, te se umjesto posebnog obrazloženja i u ovom dijelu u potpunosti poziva na obrazloženje dato u Odluci broj AP 4187/17, tač. 43–49.
45. Ustavni sud, dakle zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 7 Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana diskriminacije
46. U odnosu na navode o zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud takođe ukazuje da je navod o povredi ovog prava ispitao u Odluci broj AP 4187/17, ali ukazujući da on nije posebno obrazložen, već je doveden u vezu s navodima o utvrđenom činjeničnom stanju i ocjenom dokaza (a o čemu se Ustavni sud već izjasnio zaključivši da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti) i da apelant nije ponudio nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta, zbog čega je zaključeno da su navodi o povredi člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
47. U konkretnom predmetu apelant navod o diskriminaciji dovodi u vezi s povredom prava iz člana 7 Evropske konvencije, ukazujući da „kao posljedicu nedopuštene, a godinama primjenjivane retroaktivne primjene KZBiH, sada imamo situaciju diskriminacije unutar Suda BiH, pa se na teški srebrenički zločin iz 1995. godine, a nakon donošenja odluke suda u Strazburu u predmetima Maktouf i dr. primjenjuje KZSFRJ (5–20 god)“, dok se za krivična djela „zločin protiv civilnog stanovništva iz 1992. godine“ koji se kvalifikuje (kako apelant navodi) kao zločin protiv čovječnosti, što je nedopustivo, nastavlja primjena KZ-a (10–45 godina). Međutim, Ustavni sud primjećuje da u navedenom dijelu apelant nije ponudio bilo kakve dokaze o različitom tretmanu. Radi se o apelantovom viđenju pravne teorije i praske generalno, bez navođenja konkretnih primjera, te Ustavni sud nalazi, najprije ukazujući na prethodni zaključak o neosnovanosti apelacije u dijelu koji se odnosi na član 7 Evropske konvencije, da su navodi o diskriminaciji u vezi sa članom 7 Evropske konvencije proizvoljni i neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu je obrazloženo da nema prekoračenja optužnice, ni apelantovog prava na odbranu, povrede principa in dubio pro reo, uz jasne i argumentovane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
50. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 7 Evropske konvencije jer je apelant navode o povredi ovog prava zasnovao na sopstvenom viđenju primjene materijalnog prava i nije ponudio niti jedan konkretan argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević