Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4378/17 (I. L.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4378/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4378/17, rješavajući apelaciju I. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. L. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014952 17 Gž 2 od 21.

aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 23. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 014952 14 P 2 od 2. juna 2017. godine i Presude Suda BiH S1 3 P 014952 17 Gž 2 od 21. aprila 2017. godine. Apelantica je 17. septembra 2018. godine Ustavnom sudu dostavila punomoć kojom je apelantica ovlastila Adelu Duraković, advokata iz Sarajeva, da kao apelanticin punomoćnik preuzme odluku Ustavnog suda po apelanticinoj apelaciji. Apelantica je 3. oktobra 2018. godine, također, dostavila podnesak Ustavnom sudu, dok je 12. septembra 2019. godine urgirala donošenje odluke u predmetnoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2606/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2606/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju broj AP 2606/17 podnesenu protiv presude Suda BiH, koja je precizirana u prethodnoj tački ove odluke.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, prvotužene BiH – Fond za povratak, zastupane po Pravobranilaštvu BiH, drugotuženog M. B. (direktora Fonda za povratak) i trećetuženog S. Z. (pomoćnika pravobranioca BiH; u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 14. maja do 16. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju, odnosno da Sud BiH dostavi dostavnicu o uručenju osporenog rješenja apelantici.

4. Sud BiH, prvotužena i trećetuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 16. maja do 18. septembra 2019. godine, dok drugotuženi nije dostavio traženi odgovor (Fond za povratak je dopisom od 15. maja 2019. godine obavijestio Ustavni sud da drugotuženi više ne obavlja dužnost direktora, te da nije poznata njegova adresa stanovanja).

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 014952 14 P od 15. aprila 2014. godine odbačena je apelanticina tužba ponesena 24. januara 2014. godine protiv prvotužene, Pravobranilaštva BiH i Z. K. radi naknade nematerijalne štete.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 014952 14 Gž od 14. oktobra 2014. godine usvojena je apelanticina žalba, ukinuto je prvostepeno rješenje od 15. aprila 2014. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da o zahtjevu koji je postavljen u konkretnoj tužbi teče druga parnica.

8. Odlučujući u ponovnom postupku Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 014952 14 P 2 od 19. decembra 2016. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi da joj solidarno naknade nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih boli u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da upute javno izvinjenje apelantici u medijima FBiH i RS, te da ga objave na svojim oglasnim pločama. Istom presudom obavezana je apelantica da prvotuženoj i drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je u ponovnom postupku apelantica 3. novembra 2014. godine dostavila sudu uređeni tužbeni zahtjev, dok je tokom postupka povukla tužbu u odnosu na D. B., što je sud primio na znanje rješenjem od 7. jula 2016. godine. U obrazloženju tužbe apelantica je tražila da joj tuženi solidarno naknade nematerijalnu štetu zbog duševnih boli koje su u uzročnoj vezi sa nezakonitom obradom apelanticinih ličnih podataka, i to dostavljanjem u parnici sudu apelanticine prijave prebivališta, podataka o njenom zdravstvenom stanju u vidu materijalnih dokaza sudu i široj javnosti kroz javna saopćenja, te dostavljanjem predmeta o ocjeni rada na postupanje nenadležnom organu Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (u daljnjem tekstu: APIK). U tužbi je, između ostalog, navedeno da su prvotužena kao poslodavac i drugotuženi u svojstvu direktora iz apelanticinog dosjea nezakonito i neovlašteno dostavljali apelanticine lične podatke, što je činio i trećetuženi kao pomoćnik pravobranioca postupajući kao zakonski zastupnik prvotužene. Apelantica je navela da je po njenim prigovorima Agencija za zaštitu ličnih podataka u BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) donijela dva rješenja (18. decembra 2012. i 31. januara 2013. godine) kojima je konstatirano da prvotužena nikada nije ispunila osnovne obaveze propisane Zakonom o zaštiti ličnih podataka (koje se tiču postupanja s ličnim podacima zaposlenih), odnosno konstatirana je nezakonita obrada apelanticinih ličnih podataka i kršenje čl. 4. i 5. navedenog zakona. Apelantica smatra da su joj tuženi svojim ponašanjem nanijeli duševnu bol (zbog povrede prava na privatnost i povrede ugleda i časti), te joj na taj način nanijeli nematerijalnu štetu s ciljem da joj naprave i materijalnu štetu na način da pred Sudom BiH izgubi pokrenute parnice protiv tuženih.

10. Sud BiH je dalje obrazložio da je nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u veliki broj materijalnih dokaza, između ostalog, pročitan je i iskaz svjedoka Z. G. koji je predložen na pripremnom ročištu), analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno nesporno utvrdio da je rješenjem Agencije preciziran broj od 18. decembra 2012. godine naloženo prvotuženoj da otkloni taksativno navedene nedostatke utvrđene inspekcijskim nadzorom iz oblasti zaštite ličnih podataka. Nadalje proizlazi da je rješenjem Agencije od 31. januara 2013. godine usvojen apelanticin prigovor i zabranjeno prvotuženoj kao poslodavcu i Pravobranilaštvu BiH kao zastupniku poslodavca da u sudskom sporu iz radnog odnosa o visini platnog koeficijenta koristi podatke o apelanticinom prebivalištu. Rješenjem Agencije od 27. novembra 2013. godine također je odbijen apelanticin prigovor i utvrđeno da prvotužena nije izvršila obradu apelanticinih ličnih podataka vezanu za njeno zdravstveno stanje u saopćenju za javnost od 2. februara 2012. godine, te da prvotužena predlaganjem kao dokaza u sudskom postupku izvještaja o bolovanju koji sadrži JMB i šifru bolesti i zdravstvenog kartona nije povrijedila član 4. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti ličnih podataka.

11. Sud BiH je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da tuženi ne mogu biti odgovorni zato što su u javnom postupku koji se vodio u predmetima br. S 1 3 P 000681 12 P 2 i S 1 3 P 006190 12 P2 omogućili pristup podacima koji se tiču apelanticinog zdravstvenog stanja i njenog prebivališta. Ovo zato što postoje ograničenja prava na zaštitu ličnih podataka predviđena članom 9. stav 2. tačka f) Zakona o zaštiti ličnih podataka koji dopušta obradu posebne kategorije ličnih podataka ako ih nosilac učini javnim ili je obrada neophodna za pokretanje, provođenje ili odbranu od pravnih zahtjeva. S druge strane, Sud BiH je istakao da su lični podaci koji su objavljeni u navedenom saopćenju za javnost od 2. februara 2012. godine, prema mišljenju suda, podaci o apelanticinom zdravstvenom stanju jer poslodavac javnosti bez ikakvog legitimnog cilja i potrebe neophodnosti navodi da je njegova zaposlenica bolesna, da je u periodu od 2007. do 2012. godine provela više od 50% vremena na bolovanju, te da je njena bolest identificirana još 2001. godine. Dakle, radi se o javnoj objavi posebne kategorije ličnih podataka, čija je obrada zabranjena prema odredbi člana 9. stav 1. Zakona o zaštiti ličnih podataka, te da ne postoji zakonski osnov koji bi dopuštao takvu obradu podataka. Sud BiH je također zaključio da dostavljanje APIK-u rješenja i obrasca za ocjenjivanje apelanticinog rada za 2013. godinu predstavlja povredu njenog prava na zaštitu privatnosti. Ovo zato što nije dokazano da se kod navedene agencije (APIK) vodio postupak koji bi opravdao tako dostavljanje apelanticinih ličnih podataka. Sud BiH je istakao da je navedenim postupanjem (objavljivanjem saopćenja za javnost, te dostavljanjem rješenja i obrasca za ocjenjivanje apelantice) došlo do bitne povrede apelanticinog prava na zaštitu privatnosti, zbog čega je apelantica trpjela odgovarajuću nematerijalnu štetu.

12. Međutim, Sud BiH je naveo da bi prepuštanje apelantice sudu da utvrdi pravičnu naknadu nematerijalne štete na osnovu njegove uključenosti u više predmeta u kojima su stranke apelantica i prvotužena vodilo proizvoljnosti, što je protivno i svrsi dokazivanja i samoj funkciji suda. Naime, pravo na novčanu zadovoljštinu ne priznaje se svim slučajevima takvih povreda, te da bi se oštećenom licu moglo priznati pravo na naknadu nije dovoljno faktičko postojanje, već je neophodno uvjerenje suda da okolnosti slučaja, jačina boli, trpljenja i njihovo trajanje to opravdavaju. Budući da se radi o medicinskim štetnim posljedicama koje štetnik trpi u odnosu na prethodno stanje svog duševnog zdravlja, poznato je da sud ne raspolaže znanjem kako bi utvrdio navedene činjenice. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je na tužiteljici bio teret dokazivanja bitnih činjenica na kojima zasniva tužbeni zahtjev, pa kako one nisu dokazane sud je, primjenom tereta dokazivanja, zaključio da one ne postoje i da je stoga i apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega je shodno članu 93. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka sud je donio u skladu sa članom 323. stav 1. ZPP, te u okvirima postavljenih zahtjeva u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

13. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 014952 17 Gž 2 od 21. aprila 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da su zaključci prvostepenog suda o tome kojim postupanjem su tuženi izvršili nezakonitu obradu apelanticinih ličnih podataka zasnovani na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je zaključak prvostepenog suda da dostavljanje u sudskom sporu podataka o apelanticinom prebivalištu predstavlja dopuštenu obradu podataka u smislu člana 9. stav 2. tačka f) Zakona o zaštiti ličnih podataka suprotan rješenju Agencije od 31. januara 2013. godine, koja je upravo u ovoj radnji utvrdila povredu prava iz člana 4. stav 1. tač. a, b. i c. Zakona o zaštiti ličnih podataka. Nadalje, zaključak prvostepenog suda da je prvotužena u saopćenju od 2. februara 2012. godine javno iznijela posebnu kategoriju ličnih podataka o apelanticinom zdravstvenom stanju suprotan je rješenju Agencije od 27. novembra 2013. godine koje utvrđuje da navodima saopćenja prvotužena nije izvršila obradu posebne kategorije apelanticinih ličnih podataka. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud kod odlučivanja o postojanju odnosno nepostojanju nezakonite obrade apelanticinih ličnih podataka propustio primijeniti odredbe koje nesumnjivo propisuju u kojoj proceduri i pred kojim organom se utvrđuje povreda prava kod obrade ličnih podataka, te da je ovaj propust imao za posljedicu da je prvostepeni sud izveo zaključke koji su suprotni utvrđenjima iz konačnih i pravomoćnih akata Agencije. Naime, prvostepeni sud nije mogao prihvatiti navod tuženih da je u sudskom sporu iz radnog odnosa o visini platnog koeficijenta korištenje podataka o apelanticinom prebivalištu dopuštena obrada shodno članu 9. stav 2. tačka

f) Zakona o zaštiti ličnih podataka, kad ova činjenica nije utvrđena u rješenju Agencije od 31. januara 2013. godine. Prvotužena i Pravobranilaštvo BiH na koje se navedeno rješenje odnosi mogli su se na ograničenja predmetnog prava pozivati samo u postupku koji je vođen pred Agencijom ili ovu činjenicu isticati osporavajući zakonitost rješenja Agencije u upravnom sporu na koji su upućeni u pouci navedenog rješenja. S obzirom na to da prvotužena nije pokretala upravni spor, rješenje Agencije od 31. januara 2013. godine je postalo pravomoćno, tako da činjenice koje su u njemu utvrđene prvotužena nije mogla osporavati u parnici, niti je prvostepeni sud mogao ta osporavanja prihvatiti. Također, u vezi s pogrešnim zaključkom prvostepenog suda u odnosu na javno objavljivanje podataka o apelanticinom zdravstvenom stanju (koji je prvostepeni sud izveo suprotno utvrđenju iz rješenja Agencije od 27. novembra 2013. godine), drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da apelantica nema osnov da u parnici preispituje ovu činjenicu utvrđenu pravomoćnim rješenjem Agencije (apelantica nije osporavala zakonitost rješenja u upravnom sporu), odnosno da je prvostepeni sud zaključak o povredi apelanticinog prava izveo suprotno činjenicama iz izvedenih dokaza.

14. Osim toga, zaključak prvostepenog suda da je prvotužena povrijedila prava na zaštitu apelanticinih ličnih podataka dostavljanjem rješenja i obrasca za ocjenjivanje apelantice u 2013. godini zasnovan je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, postojanje navedene povrede nije utvrdila Agencija kao organizacija osnovana radi osiguranja zaštite ličnih podataka, odnosno nije utvrđivana činjenica od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, koja pri tome nije u sudskoj nadležnosti, niti je u ovom sporu postavljena u vidu prethodnog pitanja shodno odredbi člana 17. stav 1. ZPP. Naime, ukoliko je smatrala da je dostavljanjem akata Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) prvotužena nezakonito obradila njene lične podatke, apelantica je bila ovlaštena da zaštitu ostvari podnošenjem prigovora Agenciji za zaštitu ličnih podataka. Međutim, kako je to apelantica propustila, postojanje ove povrede nije utvrđeno u odgovarajućem postupku, pa time ni prvostepeni sud nije imao osnov za zaključak da je na ovaj način apelantici počinjena povreda zbog koje je trpjela odgovarajuću nematerijalnu štetu.

15. Nakon otklanjanja ukazanih propusta prvostepenog suda, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantici povrijeđeno pravo na privatnost i zaštitu podataka samo u vezi s dostavljanjem njenog prebivališta u sudskom postupku povodom zaštite prava iz radnog spora. Budući da je ove podatke dostavila prvotužena kao poslodavac, postavlja se pitanje pasivne legitimacije drugotuženog i trećetuženog za štetu koja je u uzročno-posljedičnoj vezi s ovom povredom, koje prigovore su tuženi isticali, ali o njima sud nije odlučivao. U vezi s tim je istaknuto da je u ovakvim slučajevima (primjenom odredbe člana

170. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) odgovornost za štetu na poslodavcu, a ne na zaposleniku koji je postupao u vrijeme štetnog događaja. Budući da apelantica nije dokazala da su drugotuženi i trećetuženi štetu prouzrokovali namjerno, proizlazi da drugotuženi i trećetuženi nisu pasivno legitimirani u predmetnoj parnici, što je osnov odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na njih, a ne razlozi na kojima je zasnovana prvostepena presuda. Dakle, prvotužena kao apelanticin poslodavac, koji je u radnom sporu nezakonito obradio njene lične podatke koji se odnose na prebivalište, odgovorna je za štetu primjenom odredbi člana 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH i člana 154. stav 1. ZOO. Kako je prvotužena istovremeno i kontrolor apelanticinih podataka koji su nezakonito obrađeni, odgovorna je za štetu i primjenom člana 32. Zakona o zaštiti ličnih podataka. Međutim, svi citirani propisi kao preduvjet za odgovornost štetnika propisuju postojanje štete, dok u predmetnom postupku apelantica ni u tužbi ni tokom postupka nije konkretizirala u čemu se ogleda šteta koja joj je nanesena zbog povrede prava na privatnost nezakonitom obradom podataka o prebivalištu.

16. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je apelantica u tužbi navela da joj je radnjama tuženih (korištenjem njenih ličnih podataka protiv nje s ciljem trajnog narušavanja njene časti i ugleda, te diskreditacije u javnosti i pred sudom) nanesena nematerijalna šteta s ciljem da se napravi materijalna šteta na način da izgubi pokrenute parnice pred Sudom BiH. U vezi s tim, sud navodi da je utvrđena nezakonita obrada apelanticinih ličnih podataka u parničnom postupku (proizašlom iz radnog spora koji je apelantica vodila u vezi s visinom platnog koeficijenta za obračun plaće), te da je nezakonito obrađeni lični podatak bio dostupan ograničenom broju lica budući da je pregledavanje i prepisivanje spisa shodno odredbi člana

294. ZPP licima koja nisu parnične stranke dozvoljeno samo pod posebnim uvjetima. Stoga, podatak iznesen tokom parničnog postupka ne može imati za posljedicu diskreditaciju apelantice u javnosti jer nije ni dostupan širem krugu lica, pa time ne može ni utjecati na promjenu mišljenja sredine o apelantici, niti na promjenu apelanticinih moralnih vrijednosti, odnosno povredu ugleda i časti. Dalje, odluka o apelanticinom koeficijentu za obračun plaće ne cijeni se u odnosu na podatak koji je poslodavac nezakonito obradio nego u odnosu na zakonski propis koji visinu koeficijenta propisuje za određeni platni razred i primjenjuje se na zaposlenika bez obzira na koji način poslodavac u postupku oslikava moralni lik zaposlenika. Zbog navedenog se ne može prihvatiti diskreditacija apelantice pred sudom u postupku povodom koeficijenta, niti u drugim postupcima koje je apelantica pokrenula pošto u tim sporovima kao dokaz nije proveden akt koji je sadržavao nezakonito obrađen podatak da bi mogla nastupiti štetna posljedica koja će utjecati na odlučivanje i rezultirati negativnom odlukom za apelanticu. S obzirom na navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da iz navoda tužbe i provedenih dokaza ne proizlazi da je nastupila bilo kakva šteta koja je u vezi s povredom utvrđenog prava na privatnost apelantice, odnosno nije ispunjen osnovni uvjet za odgovornost prvotužene kao štetnika.

17. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da apelanticina žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud propustio provesti dokaz koji je prihvatio na pripremnom ročištu i saslušati apelanticu u svojstvu parnične stranke. Međutim, kako je apelantica svoje saslušanje predložila na okolnost navoda iz tužbe, a sama tužba ne označava štetnu posljedicu, to propust prvostepenog suda nije utjecao na zakonitost odluke. Apelantica, također, pogrešno smatra da postojanje same povrede osigurava pravo na naknadu štete i da ona predstavlja sankciju za prvotuženu. Međutim, budući da nije utvrđeno nastupanje štetne posljedice zahtjev za naknadu štete je neosnovan u odnosu na prvotuženu iz ovog razloga, a ne iz razloga kojima se rukovodio prvostepeni sud. U vezi s propustom prvostepenog suda da odluči o zahtjevu za obavezivanje tuženih da apelantici upute javno izvinjenje, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da ovaj propust ne utječe na pravilnost odluke jer je on neosnovan. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za primjenu odredbe člana 32. stav 4. Zakona o zaštiti ličnih podataka (kojim je predviđeno javno izvinjenje) budući da je izostala štetna posljedica povrede prava na zaštićene podatke. Dakle, u konkretnom sporu, i pored utvrđene povrede prava na privatnost, nije ostvarena svrha zakonskog oblika nadoknade nematerijalne štete u vidu javnog izvinjenja jer nije nastupila posljedica koja takav zahtjev opravdava, niti je zahtjev adekvatan načinu na koji je povreda izvršena. U odnosu na dio odluke o troškovima spora drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je apelantica izgubila spor, te da je dužna prvotuženoj i drugotuženom nadoknaditi troškove koje je prvostepeni sud utvrdio pravilnom primjenom odredbi na koje se pozvao, kao i da time nije materijalno opteretio apelanticu nego ju je obavezao da snosi posljedice spora koji je pokrenula i koji nije okončan u njenu korist.

18. Sud BiH je, odlučujući o apelanticinoj reviziji, donio Rješenje broj S1 3 P 014952 14 P 2 od 2. juna 2017. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu jer ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno za njeno podnošenje u skladu sa članom 214. stav (2) ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Suda BiH došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Obrazlažući povredu navedenih prava apelantica je izložila postupak koji je prethodio donošenju osporene odluke i istakla da je drugostepeno vijeće proizvoljno primijenilo materijalno i procesno pravo, čime je došlo do povrede prava na pristup sudu i sudskoj zaštiti. Apelantica je navela da prvostepeni sud nije dozvolio da izvede dokaze koje je usvojio na pripremnom ročištu (saslušanje svjedoka Z. G. i apelantice kao parnične stranke), te da je drugostepeno vijeće Suda BiH, iako je utvrdilo propust prvostepenog suda, zaključilo da neprovođenje ovog dokaza ne utječe na zakonitost odluke. Apelantica smatra da je drugostepeno vijeće Suda BiH trebalo otvoriti raspravu i otkloniti navedenu povredu. Osim toga, apelantica navodi da se drugostepeno vijeće Suda BiH u žalbenom postupku ponaša kao tužena strana u postupku kada prvostepenu presudu ispituje u pogledu primjene materijalnog prava bez pozivanja na materijalni propis u svojoj odluci, te na taj način grubo krši načelo ravnopravnosti stranaka u parničnom postupku. Iz navoda apelacije, također, proizlazi da apelantica osporava i činjenično stanje koje su utvrdili redovni sudovi prilikom utvrđivanja odgovornosti tuženih, smatrajući da su iznesene neistinite tvrdnje kako bi se od krivične odgovornosti amnestirali drugotuženi i trećetuženi. Apelantica smatra da nije bila obavezna angažirati sudskog vještaka u svrhu dokazivanja pretrpljenih duševnih boli s obzirom na to da je u teškoj materijalnoj situaciji u koju je dovedena nakon dugogodišnje borbe protiv korupcije u institucijama BiH. Apelantica, također, smatra da njena revizija koja je odbačena zbog nedopuštenosti (apelantica nije osigurala advokata za njeno podnošenje iz objektivnih razloga) ne smije biti razlog da joj se uskrati pravo na pristup sudu. Apelantica je na kraju navela da je povredu njenog prava na privatnost i nezakonitu obradu ličnih podataka utvrdio Sud BiH Presudom broj S1 3 P 022278 16 P od 31. augusta 2017. godine, koja je potpuno suprotna postupanju istog suda i sudije u vezi s apelanticom u istovjetnom postupku kao u predmetnoj apelaciji.

b)Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je naveo da je osporenom odlukom raspravio sve apelanticine žalbene navode, te u skladu sa članom 188. ZPP ispitao i pravilnost primjene materijalnog prava, što se ne može smatrati ispitivanjem presude u nepobijanom dijelu, kako to navodi apelantica, pri čemu apelantica zanemaruje da je žalbu izjavila i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje, propust prvostepenog suda da sasluša apelanticu u svojstvu parnične stranke nije uskratio njeno pravo na pristup sudu. Naime, drugostepeno vijeće je ovaj propust cijenilo u odnosu na ostvarivanje utuženog prava primjenom relevantnog materijalnog prava, te je utvrdilo da propust nije utjecao na zakonitost konačne odluke o odbijanju apelanticinog tužbenog zahtjeva, za koji zaključak je dalo jasno i argumentirano obrazloženje. Sud BiH je istakao da prilikom donošenja osporene presude nisu povrijeđene procesne odredbe i da je odluka zasnovana na odgovarajućim odredbama materijalnog prava čijim tumačenjem nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. Osim toga, Sud BiH je istakao da predmet rasprave nije bila povreda apelanticinog prava na privatnost, nego je predmet spora bila šteta nanesena zbog povrede prava na privatnost, te da je utvrđivanje same povrede bilo predmet upravnog, a ne sudskog postupka, zbog čega je neosnovano apelanticino pozivanje na povredu prava zagarantiranih članom 8. Evropske konvencije. Sud BiH je također dostavio fotokopije dostavnica o uručenju apelantici Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 014952 14 P 2 od 2. juna 2017. godine. Iz dostavljenih fotokopija proizlazi da je rješenje Suda BiH broj od 2. juna 2017. godine apelantici dostavljeno 22. juna 2017. godine (preporučenom pošiljkom) i 29. septembra 2017. godine (ličnom dostavom).

21. Pravobranilaštvo BiH je u svom odgovoru navelo da je u konkretnom predmetu Sud BiH pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da pri tome nije počinio povrede ZPP. Pravobranilaštvo BiH je kratko izložilo činjenično stanje i navelo da u konkretnom postupku nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložilo da se apelacije odbije kao neosnovana.

22. Trećetuženi je u svom odgovoru naveo da je osporenom presudom pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nije počinjena povreda parničnog postupka. Istaknuto je da nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva, te je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 93.

Ako Sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 188.

Drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka iz člana 176. stav (2) tač. 2), 7), 8), 11) i 12) ovog zakona.

Član 214.

[…] (2)Revizija je nedopuštena ako nije izjavljena u skladu s članom 241b. ovog zakona, ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno na podnošenje revizije, ili lice koje je odustalo od revizije, ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

Član 241.b U postupku po reviziji stranku mora zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat.

XVII - PREGLEDANJE I PREPISIVANJE SPISA

Član 294.

(1)Stranke imaju pravo pregledati i prepisivati spise parnice u kojoj učestvuju.

(2)Ostalim licima koja imaju opravdan interes može se dopustiti pregledanje i prepisivanje pojedinih spisa.

[…]

24. Zakon o zaštiti ličnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 49/06, 76/11 i 89/11 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 9.

(Obrada posebnih kategorija ličnih podataka) (1)Obrada posebnih kategorija ličnih podataka zabranjena je.

(2)Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, obrada posebne kategorije ličnih podataka dozvoljena je ako:

[…] f)se vrši obrada podataka koje je nosilac podataka jasno učinio javnim ili je obrada neophodna za pokretanje, provođenje ili odbranu od pravnih zahtjeva;

Član 32.

(Odgovornost za štetu) (1)Kontrolor podataka dužan je nadoknaditi materijalnu ili nematerijalnu štetu nosiocu podataka ako mu je ona nanesena zbog povrede prava na privatnost.

[…] (4)Nematerijalna šteta nadoknađuje se javnim izvinjenjem te isplatom pravične novčane naknade.

[…] Član 40.

(Nadležnosti i poslovi Agencije) (1)Poslovi iz nadležnosti Agencije su:

a)nadgledanje provođenja odredbi ovog Zakona i drugih zakona o obradi ličnih podataka;

b)postupanje po podnesenim prigovorima nosioca podataka;

[…] (2)Agencija je ovlaštena da:

a)posredstvom inspekcije, nadzire ispunjavanje obaveza propisanih ovim zakonom;

[…] c)prima primjedbe i prigovore građana koje se odnose na kršenje ovog Zakona;

[…] e)nalaže blokiranje, brisanje ili uništavanje podataka, privremenu ili trajnu zabranu obrade, upozorava ili opominje kontrolora;

[…] Član 41.

(Kontrola koju vrši Agencija) (1)Kad uoči da je neka obrada ličnih podataka nezakonita, Agencija zahtijeva od kontrolora da prekine takvu obradu te nalaže druge mjere. Kontrolor bez odgađanja preduzima naložene mjere i o tome u roku od 15 dana pisanim putem informira Agenciju.

(2)U obavljanju dužnosti Agencija može zahtijevati od kontrolora ili obrađivača podataka da joj dostavi informacije o bilo kojem pitanju, a može izvršiti i uvid u bilo koji dokument i evidenciju u kojima mogu biti lični podaci.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[…].

Odgovornost preduzeća Član 170.

(1)Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

[…].

26. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – Z.O, 60/10, 32/13 i 93/17) glasi:

Član 70.

[…]

6. Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ustavni sud zapaža da je osporeno Rješenje Suda BiH broj S1 3 P 014952 14 P 2 od 2. juna 2017. godine apelantici dostavljeno 22. juna 2017. i 29. septembra 2017. godine, te da se Ustavni sud ne može upustiti u utvrđivanje urednosti sporne dostave (od 22. juna 2017. godine), odnosno da će u konkretnom slučaju uzeti datum dostave koji je povoljniji za apelanticu, a to je 29. septembar 2017. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica u roku propisanim članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela apelaciju protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 014952 14 P 2 od 2. juna 2017. godine kojim je odbačena njena revizija kao nedopuštena iz formalnih razloga jer ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno za njeno podnošenje. Stoga, Ustavni sud ne može ispitivati apelanticine navode da joj je (odbacivanjem izjavljene revizije zbog nedopuštenosti) uskraćeno pravo na pristup sudu. Ovo tim prije što je u svojoj praksi već zauzeo stav da u takvim situacijama (zakonsko ograničenje lica koja mogu podnijeti reviziju) nije prekršeno pravo pristupa sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Suda BiH S1 3 P 014952 17 Gž 2 od 21. aprila 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu, koju je apelantica osporila u apelaciji broj AP 2606/17, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

30. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelanticina apelacija u predmetu broj AP 2606/17 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 2606/17 od 7. septembra 2017. godine (vidi tačku 2. ove odluke). Navedenu presudu apelantica je primila 24. aprila 2017. godine, a apelaciju broj AP 2606/17 kojom je osporila tu presudu podnijela je 22. juna 2017. godine, dakle blagovremeno, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

31. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (1) (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

32. Apelantica smatra da su osporenom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica od tuženih tražila naknadu nematerijalne štete, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. U vezi s apelanticinim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH, koje je odbilo apelanticinu žalbu i potvrdilo prvostepene presude, osporenom odlukom, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, ocjenom izvedenih materijalnih dokaza zaključilo da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju, ali iz drugih razloga od onih na kojim je prvostepeni sud zasnovao svoje odlučenje. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava izveo zaključke o tome kojim su postupanjem tuženi izvršili nezakonitu obradu apelanticinih podataka. U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je u osporenoj odluci istaklo da utvrđivanje povrede prava kod obrade ličnih podataka nije u sudskoj nadležnosti, već nju utvrđuje Agencija u skladu s odredbama čl. 40. i 41. Zakona o zaštiti ličnih podataka, te da je prvostepeni sud izveo zaključke suprotne izvedenim dokazima. Dalje, na osnovu provedenih dokaza (pravomoćnih rješenja Agencije), drugostepeno vijeće Suda BiH je primjenom odredbi ZOO i Zakona o radu u institucijama BiH zaključilo da je apelantici prvotužena povrijedila pravo na privatnost i zaštitu podataka samo u vezi s dostavljanjem njenog prebivališta u sudskom postupku povodom zaštite prava iz radnog spora. Međutim, s obzirom da iz navoda tužbe i provedenih dokaza ne proizlazi da je nastupila bilo kakva šteta u vezi s povredom utvrđenog prava na privatnost, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da nije ispunjen osnovni uvjet (postojanje štete) za odgovornost prvotužene kao štetnika. Drugostepeno vijeće Suda BiH je također zaključilo da propust prvostepenog suda da sasluša apelanticu kao parničnu stranku (na okolnosti navoda iz tužbe) nije utjecao na zakonitost odluke s obzirom na to da sama tužba ne označava štetnu posljedicu. U vezi s apelanticinim žalbenim navodima o propustu prvostepenog suda da odluči o zahtjevu za obavezivanje tuženih da apelantici upute javno izvinjenje, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da su oni neosnovani zbog činjenice da je izostala štetna posljedica povrede prava na zaštićene podatke, dok je u pogledu odluke o troškovima postupka zaključio da je prvostepeni sud njihovu visinu odredio pravilnom primjenom odredbi ZPP.

39. Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH u obrazloženju svoje presude ukazalo na propuste prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, odnosno ukazalo na izvedene zaključke koji su suprotni utvrđenom činjeničnom stanju (aktima Agencije). Suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud, također, primjećuje da je drugostepeno vijeće Suda BiH za svoju odluku dalo jasan stav u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava u konkretnom slučaju, te da je za svoje odlučenje dalo jasno i precizno obrazloženje iz kojeg proizlazi da nije ostvarena povreda odredbi parničnog postupka na koju ukazuje apelantica. Naime, iz obrazloženja osporene i prvostepene presude proizlazi da je, suprotno apelanticinim navodima kojima tvrdi da je sud trebao saslušati svjedoka Z. G., sud proveo dokaz čitanjem iskaza svjedoka Z. G. u skladu s rješenjem donesenim na pripremnom ročištu u pogledu predloženih dokaza. Ustavni sud, također, zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH zaključilo da propust prvostepenog suda da sasluša apelanticu kao svjedoka nije utjecao na zakonitost odluke budući da u konkretnom slučaju tužba ne označava štetnu posljedicu, niti je utvrđeno da je za apelanticu nastupila bilo kakva šteta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je neosnovano apelanticino pozivanje da je u istovjetnom predmetu koji je pokrenula pred istim sudom i sudijom donesena drugačija odluka (S1 3 P 022278 16 P od 31. augusta 2017. godine). Ovo zato što se u konkretnom i navedenom predmetu ne radi o istim parničnim strankama (na strani tuženih), niti o istom pravnom osnovu (apelantica potražuje naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na privatnost na osnovu činjenica koje je utvrdila Agencija u drugom postupku).

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelanticinim navodima, detaljno ispitao sve apelanticine navode koje ona ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dao jasno i precizno obrazloženje zašto je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud, također, smatra da osporena odluka u pogledu obrazloženja zadovoljava standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke dao jasno i argumentirano obrazloženje na osnovu kojeg je zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnog suda u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja osporene odluke, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnog suda, zbog čega su neosnovani apelanticini navodi u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelantica, također, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica svoje navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni odredbi materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, dao jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava na koju je apelantica neosnovano ukazivala.

44. Ustavni sud, također, smatra da nema kršenja prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević