Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3234/18 (G. J.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3234/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3234/18, rješavajući apelaciju Gorana Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Jovanovića podnesena protiv Presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine i S1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017. godine.

Na temelju člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP-3234/18 od 4. oktobra 2019. godine

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Srđan Petrić advokat iz Zenice, podnio je 9. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine i S1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017. godine. Istovremeno je apelant zatražio donošenje privremene mjere kojom bi „Sudu BiH bilo naloženo da obustavi sve radnje izvršenja kazne zatvora po pozivu broj S 1 2 K 020632 18 Iks od 22. maja 2018. godine“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 26. juna 2018. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 2. jula 2018. godine, a Tužilaštvo BiH je svoj odgovor na apelaciju dostavilo 28. juna 2018. godine.

4. Postupajući po apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere od 9. juna 2018. godine, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3234/18 od 5. jula 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je predmetni zahtjev odbijen.

5. Apelant je 19. jula 2019. godine, putem pravnog zastupnika (advokata Nenada Maglajlića iz Sarajeva), podnio ponovo zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom će se apelantu odgoditi izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke po apelaciji“.

6. Postupajući po apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere od 19. jula 2018. godine, Ustavni sud je 4. oktobra 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3234/18 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je predmetni zahtjev usvojen, te je naloženo Sudu Bosne i Hercegovine da ne poduzima radnje radi izvršenja kazne zatvora apelantu koja je izrečena presudom Suda BiH broj S 1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017. godine, a koja je potvrđena presudom Suda BiH broj S1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine. Također je odlučno da ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji. Pri tome je Ustavni sud u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da „odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije“ (stav 27).

7. Sud BiH je 15. oktobra 2019. godine obavijestio Ustavni sud da je, postupajući u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3234/18 od 4. oktobra 2019. godine, donio Rješenje broj S1 2 K 020632 16 Iks od 15. oktobra 2019. godine, kojim se prekida izdržavanje kazne apelantu i nalaže Upravi Kazneno-popravnog zavoda u Foči da odmah po prijemu ovog rješenja apelanta pusti na slobodu, te da prekid izdržavanja kazne zatvora apelantu ima trajati do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Tužilaštvo BiH je 28. januara 2016. godine podiglo optužnicu protiv apelanta, zbog krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 1. KZ BiH i krivičnim djelom Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. navedenog Zakona.

10. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017. godine apelant je, zajedno sa Alenom Jahićem, proglašen krivim da je (radnjama pobliže opisanim u izreci presude) kao pripadnik kriminalne grupe (koja je djelovala od početka 2012. godine do kraja februara 2013. godine, te koju je organizovao i njome rukovodio apelantov brat H.J.Z, a koju grupu su činila lica iz više država, te koja je vršila međunarodnu prodaju, prevoz, prijenos i isporuku opojne droge „kokain“) počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 1. navedenog Zakona, slijedom čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju se ima uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 30. maja 2013. godine do 30. augusta 2013. godine. Presudom je, također, određeno da se od apelanta oduzima nekretnina i novčani iznosu pobliže opisani u izreci presude, kao i da je apelant obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka o čijoj će visini Sud BiH odlučiti posebnim rješenjem.

11. U obrazloženju presude Sud BiH je, prije svega, na detaljan način (str. 8-24. presude) ukazao na dokaze kako optužbe tako i odbrane koje je proveo u predmetnom postupku, te potom naveo da je u njemu ispoštovano načelo prava na odbranu, s obzirom na to da su apelant i optuženi Alen Jahić imali stručnu pomoć branilaca tokom postupka, te da su tokom trajanja cijelog postupka imali mogućnost ispitivanja svjedoka i vještaka, osporavanja materijalnih dokaza, te predlaganja dokaza u svoju korist, koje pravo je odbrana i iskoristila, a sve u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Potom se Sud BiH, u kontekstu slobodne ocjene dokaza i standarda „van razumne sumnje“, referirao (str. 27-30. presude) na relevantne standarde, kao i na odredbe materijalnog prava (član 20. stav 1, član 195. stav 1, član 209. stav 1. i član 250. stav 2. KZ BiH) primjenjive u konkretnom slučaju (uključujući i pitanje primjene principa blažeg zakona). Pri tome je Sud BiH naveo (str. 30-31. presude) da njegova nadležnost nije bila dovedena u pitanje tokom postupka od strane odbrane, te da je ona u smislu odredbi člana 8. stav 1. i člana 9. stav 2. KZ BiH utvrđena cijeneći činjenično-pravni opis radnji koje su apelantu i optuženom Alenu Jahiću stavljene na teret, kao i da je novac pribavljen izvršenjem krivičnih djela u inostranstvu dopreman apelantu sve sa ciljem stavljanja takvog novca u legalne tokove.

12. Razmatrajući prigovor apelantove odbrane vezane za zakonitost pojedinih dokaza (zakonitost pribavljanja) koje je uložilo Tužilaštvo BiH na okolnost provođenja posebnih istražnih radnji (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija), Sud BiH je naveo (detaljno opisano na str. 31. i 32. presude) da apelantova odbrana nije iznijela obrazložen prigovor, već da je on paušalan, tj. ne može se utvrditi u odnosu na koji segment provođenja posebnih istražnih radnji je istaknut navedeni prigovor, imajući u vidu potrebu utvrđivanja eventualne povrede prava i slobode pojedinaca zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i njegovim sastavnim dijelovima, posebno ako se ima u vidu da se posebne istražne radnje poduzimane po naredbama sudova više različitih država. Pri tom je Sud BiH ukazao da se zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji provedenih po naredbama sudova drugih država ne može dovesti u pitanje ukoliko su dokazi pribavljeni u skladu sa propisima te države, te ukoliko nisu u suprotnosti sa domaćim propisima. S tim u vezi je Sud BiH naveo da, iako je nadležan da procjenjuje i preispituje zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji po naredbama tog suda, ta nadležnost prestaje kada su u pitanju naredbe druge države, s obzirom na to da je naredbe izdao nadležni organ druge države, u skladu sa procesnim zakonom te države, u kojoj Sud BiH nema jurisdikcije. Osim toga, Sud BiH je istakao da se radi o naredbama u kojima je naznačeno da se izdaju u skladu sa procesnim zakonom države, pri čemu je u samim naredbama naznačena radnja koja se provodi, osoba prema kojoj se sprovodi posebna istražna radnja, kao i trajanje istražne radnje, te organi koji je sprovode, pri čemu je sadržano i obrazloženje razloga koji opravdavaju određivanje/produženje takve mjere. Stoga je Sud BiH naveo da je neosnovan ovaj prigovor apelantovog branioca u odnosu na ove dokaze Tužilaštva BiH.

13. Osim toga, Sud BiH je naveo (str. 32. i 33. presude) da su, također, zakoniti i dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama tog suda, s obzirom na to da su naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji usklađene sa pozitivnim zakonskim okvirima, referirajući se u tom smislu na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U-5/16 od 1. juna 2017. godine.

14. Također je Sud BiH istakao da je odbio prijedlog odbrane optuženog Alena Jahića za saslušanje svjedoka Mirsada Halilovića zato što je stanje stvari u pogledu predloženih okolnosti na koje bi navedeni svjedok bio saslušavan (okolnost hapšenja i odnos sa optuženim Alenom Jahić) bilo dovoljno razjašnjeno tokom postupka, te da bi saslušavanje bilo povezano sa nesrazmjernim poteškoćama, te je navedeni prijedlog ocijenjen kao usmjeren ka bespotrebnom odugovlačenju postupka.

15. S obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao da je, iz dokaza koje su stranke prezentirale tokom glavnog pretresa (saslušanje svjedoka, preslušavanje presretnutih telefonskih razgovora optuženih, zabilježenih SMS poruka, snimaka tajne pratnje i ostalih materijalnih dokaza), nesporno utvrdio krivicu apelanta i optuženog Alena Jahić za izvršenje krivičnih djela za koja su proglašeni krivima, odnosno postojanje organizovane grupe čiji je organizator, kako se to osnovano sumnja, bio J.H.Z. (protiv kojeg se vodi krivični postupak u Republici Srbiji). Pri tome je Sud BiH ukazao da je cijenio sadržaj samo onih telefonskih komunikacija koje su preslušane na ročištima za nastavak glavnog pretresa kao dokaz koji potkrepljuju drugi dokazi na osnovu kojih je utvrđena apelantova krivica, a iz kojih je cijenjen sadržaj i smisao međusobne komunikacije između optuženih kao i u razgovorima sa drugim licima. Pored rezultata presretnutih razgovora i snimaka proizašlih kao rezultat provođenja posebne istražne radnje tajnog praćenja i snimanja, činjenično stanje je utvrđeno i na osnovu rezultata izvršnih pretresa, odnosno privremeno oduzetih predmeta kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Kraljevini Holandiji i Republici Srbiji, te prilikom pretresa i hapšenja lica od kojih je oduzeta određena količina opojne droge kokain.

16. Osim toga, Sud BiH je naveo da se nije upustio u utvrđivanje krivice ostalih lica, nego samo utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti optuženih u konkretnom slučaju, tim prije što su navedene radnje Suda BiH poduzimane isključivo sa označenim ciljem. U tom smislu je Sud BiH na opširan način (str. 36-51. presude) ukazao na način na koji su provedene posebne istražne radnje u konkretnom slučaju, kao i na sadržaj materijala prikupljenih navedenim radnjama s ciljem utvrđivanja samog sadržaja i učestalosti komunikacije pripadnika organizovane grupe u konkretnom slučaju, te utvrđivanja identiteta sagovornika u ostvarenim komunikacijama. Također, Sud BiH je istakao da nije vezan utvrđenim činjeničnim stanjem od strane drugih sudova niti ono obvezuje Sud BiH u bilo kojem smislu, ukazujući da se ocjena dokaza vrši u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza, što je jedino vezano zakonitošću dokaza. Stoga, utvrđenja drugih sudova u konkretnom krivičnom predmetu nisu od značaja što se tiče krivične odgovornosti optuženih, nego mogu samo imati dejstvo potkrepljujuće okolnosti.

17. Zatim je Sud BiH (u odnosu na tačku 1. optužnice koja se odnosila na apelanta) istakao da je ocjenom svih dokaza, a na šta posebno upućuju sadržaji presretnutih razgovora, izveo zaključak o uključenosti apelanta u radnje grupe za organizovani kriminal i njegovo znanje o porijeklu novca koje je preuzeo. Zaključak da je apelant ostvario obilježja krivičnih djela za koja je proglašen krivim nije zasnovan samo na pojedinačno ocjenjivanim dokazima, nego je bilo neophodno izvedene dokaze dovesti u međusobnu vezu i to rezultate sprovođenih posebnih istražnih radnji u vezi sa navodima svjedoka-stručnog lica O.Z, dokaza pribavljenih putem međunarodne pravne pomoći, dovodeći sve u vezu sa iskazom svjedoka J.J, ali i međusobnim suočavanjem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke u odnosu na provedenu finansijsku istragu. S obzirom na navedeno, Sud BiH je naveo da je apelant, zajedno sa optuženim Alenom Jahićem, u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje i u mogućnosti da shvati i razumije značaj svojih radnji, kao i da je bio potpuno sposoban da donese odluku i da shvati njen značaj. Na osnovu utvrđenih činjenica, Sud BiH je istakao da su apelant i optuženi Alen Jahić postupali sa direktnim umišljajem, odnosno da su u trenutku pristupanja grupi za organizovani kriminal bili svjesni preduzetih aktivnosti, te su stoga prihvatanjem da učestvuju u aktivnostima grupe, prihvatili i ciljeve grupe kao svoje, odnosno uzeli neposredno učešće u aktivnostima opisanim u izreci presude. Osim toga, Sud BiH je naveo da je umišljaj apelanta i optuženog Alena Jahića upravljen u pravcu pristupanja grupi za organizovani kriminal, a sve u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi.

18. Također, Sud BiH je ukazao i na to zašto se apelantove radnje ne mogu podvesti pod obilježja krivičnog djela Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH, odnosno iz kojih razloga navedene radnje čine obilježja krivičnog djela Pranje novca iz člana 209. stav 1. KZ BiH počinjenog u okviru grupe za organizovani kriminal, za koje krivično djelo je apelant i proglašen krivim (pobliže obrazloženo na str. 51. presude).

19. Konačno, Sud BiH je, između ostalog, naveo da navodi apelantove odbrane da je on postupao samo po zahtjevima brata ni u kojem slučaju ne mogu isključiti ili umanjiti njegovu krivičnu odgovornost. Naime, iz provedenih dokaza jasno se utvrđuje apelantova uloga i to kao pripadnika grupe za organizovani kriminal, na čijem se čelu nalazio, kako se to osnovano sumnja, J.H.Z, tako da apelantove radnje nisu ni bile usmjerene u smislu davanja naloga i uputstva ostalim pripadnicima, nego izvršavanje radnji u okviru svoje uloge i mjesta u grupi.

20. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i Alena Jahića, te potvrđena prvostepena presuda.

21. U obrazloženju presude se Apelaciono vijeće prvenstveno osvrnulo na žalbeni navod apelantove odbrane u vezi sa nadležnošću Suda BiH da vodi postupak u ovoj krivičnopravnoj stvari. S tim u vezi je Apelaciono vijeće ukazalo da nadležnost Suda BiH nije bila dovedena u pitanje tokom prvostepenog postupka od strane apelantove odbrane, zbog čega nema mjesta isticanju ovakvog prigovora ni u ovoj fazi postupka, pa bi se takvi prigovori imali a priori odbiti kao neosnovani. U tom smislu je Apelaciono vijeće ukazalo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se nadležnost utvrđuje iz činjenično pravnog opisa radnji koje su apelantu i optuženom Alenu Jahiću stavljene na teret (međunarodna dimenzija prodaje opojne droge), što čini nepobitan temelj nadležnosti kako Suda BiH, tako i krivičnog zakonodavstva uopšte.

22. Nadalje je, između ostalog, Apelaciono vijeće navelo da se, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, u konkretnom slučaju ne radi o tome da je prvostepeni sud propustio da odluči o dijelu optuženja, već je opravdano ispustio inkriminaciju koja se tiče krivičnog djela Neovlašteni promet opojnim drogama, s obzirom na to da je prvostepeni sud našao da se u apelantovim radnjama navedeno djelo nije ostvarilo, o čemu je dao i valjano obrazloženje. S tim u vezi je Apelaciono vijeće podsjetilo na stav tog suda da u takvim slučajevima prvostepeni sud nije u obavezi donositi oslobađajuću presudu, već je dovoljno u obrazloženju presude dati razloge zašto su pojedine radnje i posljedice izostavljene iz izreke presude, što je prvostepenom presudom i učinjeno.

23. Zatim je Apelaciono vijeće istaklo da je neosnovan i paušalan prigovor apelantove odbrane da je zbog nedostatka kvalitetnih i zakonito pribavljenih dokaza i utvrđenja došlo u svojoj ukupnosti do povrede iz tačke k) člana 297. stav 1. ZKP BiH. Također, neosnovanim i paušalnim je ocijenjen i prigovor vezan za pitanja zakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji jer ne sadrži nikakvo obrazloženje. S tim u vezi je Apelaciono vijeće ukazalo da žalba apelantove odbrane parcijalno pristupa pravilnim utvrđenjima prvostepenog suda, pogrešno smatrajući da je tačka 1. izreke prvostepene presude u osnovi isključivo zasnovana na komunikacijama apelanta sa njegovim bratom, što prema mišljenju iste uporište temelji samo na krvnom srodstvu. Naime, kod donošenja ovakvih zaključaka branilac apelanta previđa niz drugih okolnosti koje je prvostepeni sud cijenio kako zasebno, tako i u njihovom sadejstvu i čija je analiza prethodila donošenju konačne (prvostepene) odluke. Prvostepeni sud pravilno konstatuje da učestalost komunikacija između apelanta i H.Z.J. po osnovu krvnog srodstva nije bila sporna ni za optužbu. Međutim, kada se brojnost takvih komunikacija dovede u vezu sa samom sadržinom, odnosno činjenicom da se koriste šifrovani termini, kao i da se iste komunikacije ne završavaju samo između apelanta i njegovog brata, nego imaju dalju razradu u komunikacijama sa drugim članovima grupe, također u šifrovanim izrazima, onda ni za Apelaciono vijeće, kao i ni za prvostepeni sud, ne postoji ni najmanja sumnja u pogledu uloge i radnji apelanta. U tom smislu, Apelaciono vijeće je navelo da ni apelantov identitet u predmetnim komunikacijama nije sporan, budući da on i optuženi Alen Jahić nisu tokom prvostepenog postupka sporili da su sagovornici u konkretnim razgovorima, niti da to nisu bili njihovi brojevi telefona, već su očigledno samo dovodili u pitanje sadržinu samih razgovora, odnosno zaključke da iz istih proizlaze dokazi za inkriminisane radnje.

24. Također je Apelaciono vijeće, između ostalog, ukazalo da se postojanje grupe može utvrditi i bez činjenice da su pravosnažno presuđena sva lica koja joj navodno pripadaju (ili je organizuju), s obzirom na to da se već prilikom utvrđivanja da li ona postoji jasno ukazuje postojanje tri ili više članova grupe, gdje spoznaja o definitivnom identitetu tih članova, odnosno njihovom presuđenju, nije odlučujuća. Ono što je bitno jeste da sud nesumnjivo utvrdi da postoje članovi grupe sa svojim jasnim ulogama, pa činjenica da su prvostepenom presudom presuđena samo dva člana grupe, ni na koji način ne narušava dokazanu činjenicu postojanja grupe, s obzirom na to da su oni upravo i presuđeni po svojim jasno dokazanim ulogama koje su imali u sastavu takve organizacije. Pri tome je Apelaciono vijeće ponovo apostrofiralo da činjenica da neki drugi članovi, za čiju pripadnost grupi se osnovano sumnja ali koji nisu predmetom ovog postupka, imaju pravosnažne presude, pa i oslobađajuće, u drugim državama, nije od odlučnog značaja, ukazujući s tim u vezi da sud ne ulazi u činjenično stanje utvrđeno od strane drugih sudova.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3. a), b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 3, člana 4. st. 1. i 2, člana 5. stav 1. tač. a) i b), člana 6. stav 1, člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovanih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te iz člana II A, član 2. stav 1. tač. b), c), d), f) i k) i člana 6. Ustava Federacije BiH.

26. Naime, apelant smatra da „u svojoj ukupnosti nije imao pravo na fer i pravičan postupak, niti mu se žalbom omogućilo njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek, te pravo na obrazloženje sudske odluke“, te da je „sasvim jasno“ da je osuđen samo na temelju telefonskih razgovora sa svojim bratom (H.Z.J), te da se radilo samo o komunikaciji dva brata a ne komunikaciji šefa i pripadnika grupe kako se to pokušava „zamaskirati“ kroz obrazloženje osporenih odluka. Također, apelant ukazuje i na povredu prava na odbranu i „jednakosti oruđa optužbe i odbrane pred sudom“.

27. Apelant najprije osporava stvarnu nadležnost Suda BiH da sudi u ovoj krivičnopravnoj stvari, te da je pogledu tog prigovora neosnovno odbijen njegov žalbeni navod iz razloga što nije istican i u prvostepenom postupku. Nadalje ukazuje da je prvostepeni sud propustio da odluči o dijelu optuženja, posljedično čemu apelantu problematizira i stav Apelacionog vijeća iz osporene drugostepene odluke o opravdanosti ispuštanja inkriminacije, što je rezultiralo povredom njegovog prava na „obrazloženje valjane sudske odluke“. Ovakvim postupanjem se, po ocjeni apelanta, kreira pravna nesigurnost, imajući u vidu tumačenja vrhovnih sudova entiteta u odnosu na sadržajno identične zakonske odredbe prema kom se u slučaju nedokazanosti optužbe donosi oslobađajuća presuda. Zatim apelant ističe da obrazloženja osporenih odluka također ne sadrže niti jednu „komparaciju izvedenih dokaza“ koji se prihvataju od strane suda i na temelju kojih se apelant osuđuje. Pri tome, apelant ističe da neprihvatanje Suda BiH za saslušanje Mirsada Halilovića (koji bi kako to apelant navodi po konstrukciji optužnice bio njegov šef i dao odgovore o nepostojanju naloga za pranje novca u korist grupe) također predstavlja nezakonitost i onemogućavanje prava na odbranu apelanta, jer bi se kroz unakrsno ispitivanje tog svjedoka došlo do elemenata u korist oslobađanja apelanta od krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo za koje je osuđen. Osim toga, apelant problematizira i utvrđenje sudova u pogledu postojanja organizovane kriminalne grupe u konkretnom slučaju, posebice imajući u vidu presude sudova drugih država koje su se bavile tim pitanjem. U tom smislu je, po apelantovom shvatanju, neprihvatljiv stav Apelacionog vijeća koji prihvata stav prvostepenog suda da nisu bitne činjenice utvrđene pred sudovima drugih država. S tim u vezi, apelant smatra da navedene činjenice predstavljaju nove dokaze „nepostojanja sudski utvrđenih činjenica“ koje su jedine bitne sa aspekta ocjene zakonitost presuđenja. b)Odgovor na apelaciju

28. Sud BiH je, između ostalog, naveo da se u apelaciji ne nude novi argumenti ili dokazi, koji već nisu bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude, te su kao takvi razmatrani i cijenjeni od strane drugostepenog vijeća. S tim u vezi je Sud BiH istakao da su u postupku protiv apelanta cijenjeni svi dokazi pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima. Shodno navedenom, Sud BiH je ukazao da je došao do nepobitnog zaključka da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje se teretio, čime su ostvarena sva obilježja predmetnog krivičnog djela iz člana 250. stav 2. KZ BiH (Organizovani kriminal) u vezi sa krivičnim djelom iz člana 209. stav 1. navedenog Zakona (Pranje novca) uz pravilno utvrđenje osporavane činjenice postojanja organizovane kriminalne grupe, odnosno apelantove pripadnosti grupi. Presretnuti razgovori apelanta sa drugim sagovornicima, dovedeni u vezu sa drugim izvedenim dokazima, objektivno isključuju mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na tu činjenicu, a koji zaključak nije mogao biti doveden u pitanje ni činjenicama da su neki drugi članovi (za čiju pripadnost grupi se osnovano sumnja ali koji nisu bili predmetom ovog postupka) pravosnažno oslobođeni presudama drugih država, a koje pravilo dokazivanja nije u suprotnosti sa načelom pravičnosti suđenja, prema Ustavu Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode apelacije da Sud BiH presudom nije potpuno riješio predmet optužbe, a kako bi se izbjeglo ponavljanje argumentacije, Sud BiH je Ustavni sud uputio na razloge date u paragrafima od 27 do 30 osporene drugostepene presude, a pri kojim stavovima i dalje ostaje. Iz naprijed navedenih razloga, a što je sve detaljno analizirano i obrazloženo u osporenim odlukama, Sud BiH je naveo da navodne povrede nisu učinjene, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

29. Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena.

V.Relevantni propisi

30. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovni pojmovi Član 1. stav (20) (20) Grupa za organizirani kriminal je grupa od tri ili više lica koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi sticanja materijalne koristi.

Primjena krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine prema svakome ko na teritoriji Bosne i Hercegovine počini krivično djelo Član 8. stav (1) (1) Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine primjenjuje se prema svakome ko počini krivično djelo na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Primjena krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine za krivična djela počinjena izvan Bosne i Hercegovine Član 9. stav 2.

(2) Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine primjenjuje se prema državljaninu Bosne i Hercegovine koji izvan teritorije Bosne i Hercegovine počini bilo koje krivično djelo.

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav (1) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.

Pranje novca Član 209. stav (1) (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, Organizirani kriminal Član 250. stav 2.

(2) Ko kao pripadnik organizirane grupe kriminalaca učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

31. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 40/15). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi Član 17.

U članu 209. stav (1) mijenja se i glasi:

"(1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela:

-u inozemstvu ili na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine ili na teritoriji dva entiteta ili na teritoriji jednog entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili -koje je propisano Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine ili drugim zakonom na državnom nivou, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do osam godina."

32. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službene glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

[...] Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantov branilac je primio 12. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. U konkretnom slučaju, apelant je u apelaciji ukazao na kršenje više članova kako Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, tako i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovim pravnim osnovama. Ovo osobito imajući u vidu da je Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji jasno ukazao da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (vidi Odluka o dopustivosti broj AP- 521/07 od 24. juna 2009. godine).

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

40. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

41. Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

42. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

43. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

44. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

45. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnih krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnih krivičnih djela u konkretnom slučaju. Navedeno po ocjeni Ustavnog suda pokreće pitanje povredu načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP BiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

46. Stoga će Ustavni sud ispitati da jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.

47. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi materijalno i procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti dokaza, ali i stvarne nadležnosti Suda BiH da postupa u ovoj krivičnopravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da su se redovni sudovi na obje sudske instance izjasnili povodom navedenog prigovora-navoda apelacije (prvostepeni sud ex officio, a drugostepeni sud odlučujući po žalbenom prigovoru s tim u vezi) u čijim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u kontekstu primjene relevantnih odredbi materijalnog prava (član 8. stav 1. i član 9. stav 2. KZ BiH), s obzirom na međunarodnu dimenziju krivičnopravnih radnji koje su apelantu stavljene na teret, a posebice imajući pritom u vidu i činjenicu da ni apelant niti njegov branilac pitanje nadležnosti Suda BiH nisu problematizirali u toku prvostepenog postupak. Zatim, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Apelacionog vijeća iz obrazloženja osporene drugostepene presude, u odnosu na prigovor apelantove odbrane koji se ticao propusta prvostepenog suda da odluči o dijelu optuženja (za krivično djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195, stav 1. KZ BiH), a na šta je pobliže ukazano u stavu 22 u vezi sa stavom 18. ove odluke. Dakle, kada se ima u vidu da je Sud BiH sve dokaze, uključujući i sadržaj presretnutih telefonskih razgovora, detaljno analizirao te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH u pogledu utvrđenja postojanja organizovane kriminalne grupe, te apelantove pripadnosti istoj zajedno sa optuženim Alenom Jahićem, te apelantovog učešća u inkriminisanim događajima za koje je proglašen krivim, ne nalazeći pritom ni proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da odluke sudova drugih država (kojima je utvrđivano postojanje krivičnopravne odgovornosti drugih lica-pripadnika kriminalne grupe) u konkretnom slučaju nisu od odlučnog značaja kod utvrđivanja krivice u apelantovom slučaju, te da takvi dokazi imaju mogu samo imati potkrepljujuće dejstvo. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava

1. Evropske konvencije, odnosno da Sud BiH i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

48. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utječe na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6. Evropske konvencije (Verdú Verdú protiv Španije, st. 23–29). Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano isključivo na navedenim presretnutim telefonskim razgovorima, već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, dok u kontekstu apelantovog navoda koji se tiče neprihvatanje saslušanja Mirsada Halilovića kao svjedoka, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja navedene osporene prvostepene presude proizlazi da je zahtjev za saslušanje navedenog svjedoka podnijela odbrana suoptuženog Alena Jahića, a ne apelantova odbrana koja je također imala pravo na to, ali kojim pravom se nije koristila. Stoga se ovaj prigovor, po ocjeni Ustavnog suda, isključivo tiče prava odbrane optuženog Alena Jahića, a ne apelantove odbrane, slijedom čega se ukazuju neosnovanim ovi apelantovi u kontekstu garancija obuhvaćenih pravom na „jednakost oružja“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant suštinski nije bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo BiH i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d.) Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

50. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da apelant navode o povredu ovog prava veže za pravo na pravično suđenje u kontekstu odlučivanja po njegovoj žalbi protiv prvostepene presude. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio navedeni pravni lijek propisan zakonom, budući da je protiv prvostepene presude podnio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Apelaciono vijeće odlučilo o apelantovoj žalbi, razmotrilo njegove žalbene navode, za koje je smatralo da su relevantni, te dalo razloge za svoje odlučenje.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo BiH da predlaže dokaze, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja postojanja i pripadnosti apelanta organizovanoj kriminalnoj grupi te počinjenja krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 250. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 1. KZ BiH. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježja krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi propisani pravni lijek-žalbu u predmetnom krivičnom postupku, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je on nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen.

54. U skladu sa članom 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-3234/18 od 4. oktobra 2019. godine.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3234/18 (G. J.) | Sudska praksa | Aktio