Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2959/19 (E. T.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2959/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP 2959/19, rješavajući zahtjev Emira Topuza za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Emira Topuza za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Topuz (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zajednički odvjetnički ured Sesar- Ćurić-Miletić, iz Mostara podnio je 17. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 156597 19 Kž 2 od 19. juna 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 156597 14 K od 14. marta 2016. godine apelant je oglašen da je na način naveden u presudi počinio krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) pa mu je sud izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
3. Kantonalni sud je donio presudu broj 58 0 K 156597 16 Kž od 29. septembra 2017. godine kojom je žalba apelanta odbijena kao neosnovana dok je uvažavanjem žalbe Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) presuda preinačena tako da je apelant oglašen krivim za krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 1. KZ i za krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 1. KZ, pa mu je za krivično djelo prijevare utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za krivično djelo iz člana 373. stav 1. KZ kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa mu je primjenom člana 54. KZ izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca.
4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je donio rješenje broj 58 0 K 156597 17 Kžž od 12. aprila 2019. godine kojim je žalbu apelanta uvažio i ukinuo presudu Kantonalnog suda od 29. septembra 2017. godine i predmet vratio na ponovno suđenje tom sudu.
5. Nakon održane sjednice vijeća Kantonalni sud je donio presudu broj 58 0 K 156597 19 Kž 2, od 19. juna 2019. godine kojom je žalbu apelanta izjavljenu protiv presude Općinskog suda od 14. marta 2016. godine odbio kao neosnovanu, dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe Tužilaštva presuda preinačena tako da je apelant oglašen krivim za krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 1. KZ pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
6. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno da presuda „vrvi“ od bitnih povreda odredaba ZKP, pa je kao takva neodrživa i vodi kršenju ljudskih prava apelanta na pravično suđenje i to primarno prava na pristup sudu u vezi sa pravom na na pravično suđenje. Apelant ukazuje da i pored izričitog traženja u žalbi apelant (ni njegov branilac) nije pozvan na sjednicu vijeća. Apelant ističe da je u uputi o pravnom lijeku navedeno da žalba nije dozvoljena što je nezakonito, te je i pored ovakve upute izjavio žalbu o kojoj nije odlučeno. Apelant ukazuje da je Vrhovni sud ranije donijetu presudu Kantonalnog suda ukinuo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te je naložio ponovno suđenje, a Kantonalni sud je donio presudu na nejavnoj sjednici, čime je počinio bitnu povredu krivičnog postupka. Apelant je dostavio uputni akt, sa obavezom da se javi 22. jula 2019. godine u KPZ Mostara. Zbog navedenog apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izdržavanje kazne apelantu do odluke Vrhovnog suda po žalbi ili do odluke Ustavnog suda.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
12. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnjama o kršenju ljudskih prava. S tim u vezi Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federacije Bosne i Hercegovine Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH ” br. 44/98 , 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS) uređuje izvršenje krivičnih sankcija i drugih mjera izrečenih u krivičnom postupku, utvrđenih zakonima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija). Relevantnim odredbama ZIKS-a je propisana mogućnost odlaganja izvršenja kazne zatvora. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant uz prijedlog za donošenje privremene mjere nije dostavio dokaze da se prethodno, u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a, obraćao radi odgađanja izvršenja kazne zatvora. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbe člana 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da zahtjev za privremenu mjeru može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odgađanje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima.
13. Stoga, imajući u vidu navedeno, posebno okolnost da je apelant opravdanost zahtjeva za privremenu mjeru utemeljio isključivo na razlozima koji se suštinski odnose na meritum apelacije, o čemu Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka, te okolnost da apelant, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije tražio odgađanje kazne zatvora u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević