Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4719/17 (A. P.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4719/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4719/17, rješavajući apelaciju Aleksandra Pekića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Pekića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 021263 17 Kž2 od 10. avgusta 2017. godine i S1 2 K 021263 16 K od 13. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aleksandar Pekić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Derganc, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 10. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 021263 17 Kž2 od 10. avgusta 2017. godine i S1 2 K 021263 16 K od 13. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, Od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 021263 16 K od 13. aprila 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 220 stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 54 KZ, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Istom presudom apelantu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta, i to jedne novčanice u iznosu od 100,00 KM i dvije novčanice u iznosu od po 100,00 evra. Dalje, apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane vršenja određenog poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od tri godine od pravosnažnosti presude s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja mjere bezbjednosti.

5. Apelant je proglašen krivim što je u martu 2016. godine, kao službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine, policijski službenik Jedinice Granične policije, vođa tima pasoške kontrole na Međunarodnom graničnom prelazu Aerodrom Sarajevo u Sarajevu, s namjerom sticanja za sebe protivpravne imovinske koristi, iskoristio i prekoračio svoj službeni položaj prilikom izvršavanja službenih dužnosti koje se odnose na redovnu kontrolu putnika prilikom prelaska državne granice, tokom pregleda lične prtljage i putnih isprava tih putnika, na način da je 12. marta 2016. godine u prostorijama međunarodnog graničnog prelaza Aerodrom Sarajevo u Sarajevu, u svojstvu policijskog službenika Jedinice Granične policije, vođe tima pasoške kontrole, tako što službenu radnju provjere putnih isprava propisanu odredbom člana 31 stav 1 tačka b) Zakona o graničnoj kontroli nije preduzeo u interesu službe, već u ličnom interesu, što je suprotno odredbi člana 5 st. 1 i 2 Zakona o graničnoj kontroli, na način da je od državljanina Turske i Bosne i Hercegovine M. K. prilikom vršenja kontrole ulaska putnika u BiH i uvida u dokumenta, iskoristivši njegovu nepažnju, iz pasoša tog putnika u kojem se nalazila novčanica od 100 KM novčanicu uzeo i prisvojio. Istog dana, na istom mjestu i u istom svojstvu apelant je, s namjerom sticanja za sebe protivpravne imovinske koristi, iskoristio svoj službeni položaj tako što službenu radnju nije preduzeo u interesu službe, već u ličnom interesu postupivši suprotno odredbama propisanim članom 5 st. 1 i 2, članom 32 stav 1 i članom 33 Zakona o graničnoj kontroli, te članom 36 st. 1 i 2 Pravilnika o načinu obavljanja graničnih provjera i unosa podataka u putne isprave („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 103/14), te odredbama člana 2 stav 2 tačka 9 Uputstva o radu službenika JGP Aerodrom Sarajevo broj 18-15-4-INT/10 od 8. februara 2010. godine, na način da je prilikom kontrole ulaska državljanina Turske F. O. tog putnika uveo u službenu prostoriju, pa mu naredio da sve stvari stavi na sto, uključujući i one koje su mu se nalazile u džepovima, što je ovaj učinio, te iskoristivši trenutak dok su te lične stvari bile van vidokruga F. O., iz novčanika koji se nalazio na stolu sa ostalim stvarima uzeo i prisvojio novčani iznos od 200 evra (dvije novčanice od 100 evra), a potom mu odbio ulazak u Bosnu i Hercegovinu iako je on ispunjavao uslove za ulazak.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je na stranama 5-8 naveo dokaze optužbe i odbrane. Navedeno je da je na pretresu održanom 10. aprila 2017. godine kao dokaz Suda BiH u spis uložena službena zabilješka dežurnog sudije broj S1 2 K 021263 16 Krn od 14. marta 2016. godine kojom se opismenjuje usmena naredba za pretres, koja je označena kao dokaz S-1. Apelant je osporio navedenu naredbu za pretres kao nezakonitu, jer ju je načinilo ovlašćeno službeno lice, dok je službena zabilješka dežurnog sudije načinjena dva dana nakon izdavanja naredbe, pa je takvim postupkom povrijeđena odredba člana 56 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), te su svi dokazi proizašli iz tog postupka nezakoniti. U vezi s tim apelantovim navodima, prvostepeno vijeće je izvršilo uvid u predmetnu naredbu i utvrdilo da je načinjena u skladu sa Zakonom da ju je načinilo ovlašćeno službeno lice, po prethodno dobivenoj saglasnosti Tužilaštva, te usmeno podnesenog zahtjeva za izdavanje naredbe sudiji za prethodni postupak Suda BiH, koji je 12. marta 2016. godine i izdao navedenu naredbu. Iz sadržaja zapisnika o izvršenom pretresu službenih prostorija, te pretresanju lica Granične policije BiH od 12. marta 2016. godine (dokazi T-1 i T-2) proizilazi da je pretres izvršen na osnovu usmene naredbe Suda BiH od 12. marta 2016. godine, u prisustvu ovlašćenih službenih lica, lica nad kojim se vrši pretres, te dva punoljetna svjedoka, čiji potpisi se nalaze na zapisniku. Nadalje, Sud je izvršio uvid i u sadržaj službene zabilješke sudije za prethodni postupak od 14. marta 2016. godine (dokaz Suda S-I), koji je izdao usmenu naredbu za pretres, u kojoj je navedeno da je sudija za prethodni postupak na obrazložen zahtjev ovlašćenog službenog lica od 12. marta 2016. godine, te uz saglasnost tužioca odlučio izdati naredbu za pretres koji će se izvršiti 12. marta 2016. godine, da je podnosilac zahtjeva, ovlašćeno službeno lice sastavilo pismenu naredbu za pretresanje lica (apelanta) i službenih prostorija koje apelant koristi, kao i da je tako načinjenu naredbu pročitao sudiji u cjelini. Konačno, Sud je izvršio uvid i u izvještaj o realizaciji po usmenoj naredbi za pretresanje Granične policije BiH broj 17-10-2-04-22- 249/16 od 14. marta 2016. godine (dokaz T-6), dostavljen sudiji za prethodni postupak koji je izdao naredbu za pretres iz kojeg proizilazi da su ovlašćena službena lica nakon što su dobila saglasnost tužioca i usmenu naredbu za pretres i privremeno oduzimanje predmeta od sudije za prethodni postupak načinila naredbu broj 17-10-2-04-22-249/16 od 12. marta 2016. godine, te izvršila pretres apelanta i službenih prostorija JGP Aerodrom Sarajevo, te tom prilikom privremeno oduzela predmete precizno pobrojane u izvještaju, ispitali apelanta-osumnjičenog i o tome načinili zapisnik, te saslušali svjedoke, državljane Turske. Prilikom ocjene navedenoga prvostepeni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju poštovana suština pravilnog i zakonitog postupanja u prikupljanju dokaza pretresanjem stana, prostorija i lica, koja se sastoji u tome da postoji zahtjev ovlašćenog lica za pretresanje, da je naredbu za pretresanje izdao nadležni sud, te da je pretresanje izvršeno u skladu s tom naredbom, pa se ni u kom slučaju ne može raditi o nezakonitim dokazima. Nadalje, prema ocjeni suda, rok od 24 časa na koji se apelant pozvao ne može se smatrati prekluzivnim, jer ga zakon nije tako odredio budući da nema posljedica propuštanja tog roka, ocjenjujući da nije ni potrebno vršiti kontrolu da li je taj rok prekoračen nekoliko minuta, časova ili dana i koja je šteta ako je on prekoračen, kada je naredba zbog hitnosti najčešće izvršena prije njegovog isteka, a po svemu drugom je autentična (kao što je to u konkretnom slučaju). Konačno, niko ne može biti veći jemac da je usmena naredba za pretres izdata isključivo na osnovu odobrenja sudije za prethodni postupak od samog sudije koji je tu naredbu izdao (njegovog odobrenja), što potvrđuje i službena zabilješka koju je sudija za prethodni postupak načinio.

7. U pogledu sprovedenih dokaza i njihove ocjene, prvostepeno vijeće je na stranama od 22 do 32 opisalo koji su dokazi sprovedeni tokom postupka, njihovu analizu i ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, te zaključilo da činjenice utvrđene u postupku posmatrane u međusobnoj vezi tvore tako čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka osim onoga da je apelant počinio predmetno krivično djelo, kao i da taj zaključak suda odbrana ničim nije dovela u pitanje.

8. U pogledu krivičnopravne sankcije, prvostepeno vijeće je navelo da je za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 220 stav 1 KZBiH propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Sud je, ocjenjujući konkretne radnje izvršenja, te količinu apelantove kriminalne aktivnosti u radnjama izvršenja, imajući u vidu opšta pravila o odmjeravanju kazne, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci uz obrazloženje da je ta kazna u granicama propisanim zakonom, te s ubjeđenjem da će se tom vrstom i visinom sankcije dovoljno uticati na apelanta i druga lica da ne čine krivična djela. Dalje, navedeno je da je prilikom utvrđivanja kazne Sud imao u vidu sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća. Sud je, tako, od olakšavajućih okolnosti ocijenio činjenicu da je apelant oženjen, otac dvoje maloljetne djece, da se radi o relativno mladom licu, kao i da je neosuđivan, te njegovo korektno držanje pred Sudom tokom postupka, dok nije ustanovio otežavajuće okolnosti. U pogledu izrečene mjere bezbjednosti, Sud je ukazao da je na osnovu okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno i načina počinjenja zaključio da postoji opasnost da bi daljnje vršenje dužnosti u svojstvu policijskog službenika Jedinice Granične policije moglo poticajno djelovati na apelanta da svoje znanje i stručne sposobnosti iskoristi za ponovno izvršenje nekog od krivičnih djela vezanih za obavljanje navedene dužnosti.

9. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 021263 17 KŽ2 od 10. avgusta 2017. godine apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude je odbijena kao neosnovana, dok je žalba Tužilaštva uvažena i Presuda Suda BiH broj S1 2 K 021263 16 K od 13. aprila 2017. godine u osuđujućem dijelu je preinačena u odnosu na odluku o kazni, tako da je apelant za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 220 stav 1 KZ u vezi sa članom 54 KZBiH, za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u žalbi osporio prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tač. c), d), k) i i) ZKPBiH, navodeći da je odbrani onemogućeno da iznese činjenice i dokaze u svoju korist, te da je prvostepeni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu time što apelant nije ispitan na propisan način, pa se zbog toga nije ni mogla podnijeti optužnica, kao i da se optužnica i prvostepena presuda zasnivaju na nezakonitim dokazima i da u prvostepenoj presudi nisu dati razlozi o svim odlučnim činjenicama.

11. U obrazloženju svog prigovora da tokom istrage nije propisno ispitan apelant je naveo da je način na koji su apelantu saopšteni osnovi sumnje u odnosu na tač. 2 i 3 optužnice u suprotnosti sa odredbama čl. 6, 7 i 78 stav 2 ZKP zbog toga što mu prilikom njegovog prvog saslušanja u odnosu na ove tačke optužnice nije jasno, precizno, potpuno i detaljno predočen osnov sumnje. Dalje je elaborirao da su ovlašćena službena lica prilikom ispitivanja apelantu dala samo šturo obavještenje koje se ne može smatrati potpunim i detaljnim obavještenjem o optužbi, slijedom čega tada osumnjičeni nije bio u mogućnosti da iznese sve činjenice i okolnosti koje mu idu u korist, niti je bio u mogućnosti da obezbijedi dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Sve dok nije zaprimio optužnicu, apelant nije mogao znati za koja dva putnika se tereti da im je uzeo novac, a s obzirom na to da je prilikom prvog ispitivanja obaviješten da se saslušava za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 220 stav 1 KZBiH i krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217 KZBiH, nije bio u mogućnosti da razluči da li se sumnjiči da je novac uzeo s namjerom sticanja protivpravne imovinske koristi bez znanja putnika, ili je novac primio na poklon. U odgovoru na ove apelantove navode Apelaciono vijeće je ukazalo da navedeni prigovor nije osnovan, budući da su ovlašćena službena lica Granične policije prilikom prvog apelantovog ispitivanja u potpunosti postupala u skladu sa odredbama člana 6 stav 1 i člana 78 stav 2 ZKP, pružajući apelantu, tada osumnjičenom, dovoljno informacija o krivičnom djelu i osnovima sumnje protiv njega. Apelaciono vijeće je pošlo od činjenice da je navedenim zakonskim odredbama propisano pravo osumnjičenog, odnosno optuženog lica da bude obaviješteno o optužbama protiv njega, te obaveza tužioca, odnosno ovlašćenih službenih lica da osumnjičenom/optuženom saopšte za koje se krivično djelo tereti i koji su osnovi sumnje protiv njega. Dalje, navedeno je da, nasuprot iznesenom žalbenom prigovoru, Apelaciono vijeće smatra da su ovlašćena službena lica optuženom prilikom ispitivanja u dovoljnoj mjeri saopštila šta mu se stavlja na teret. Istaknuto je da apelant nije doveo u pitanje zakonitost sprovedene radnje ispitivanja, već da je tvrdio da tokom postupka nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten o optužbi, što ga je spriječilo da se na adekvatan način brani od onoga što mu se stavlja na teret. Apelaciono vijeće je u vezi s navedenim istaklo da je odredbama čl. 6 i 78 ZKP, kao i odredbom člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) propisan minimum prava osumnjičenog, odnosno optuženog, ali da ta prava nisu svrha sama sebi. U konkretnom slučaju apelant je prilikom prvog ispitivanja, koje su sprovela ovlašćena službena lica neposredno nakon izvršenja krivičnog djela, obaviješten o tome za koje se krivično djelo sumnjiči, odnosno koje su to radnje sa kojima se dovodi u vezu, te kako su te radnje kvalifikovane. Stav Apelacionog vijeća je da je to obavještenje po prirodi i sadržaju bilo u skladu sa odredbama člana 6 stav 1 i člana 78 stav 2 ZKPBiH, ali i člana 6 Evropske konvencije, budući da je bilo u dovoljnoj mjeri detaljno, da je uključivalo vrijeme i mjesto izvršenja inkriminisane radnje, način izvršenja, određenje oštećenih lica koje je u tom trenutku bilo dovoljno jasno i precizno. Nakon prvog saslušanja i okončanja istrage apelant je navodima u optužnici u cijelosti upoznat sa svim detaljima krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, te je u toku prvostepenog postupka bio u mogućnosti, što je svakako iskoristio, da iznese svoju odbranu, da predloži i sprovodi dokaze i da ospori dokaze optužbe. Na osnovu navedenoga Apelaciono vijeće smatra da je apelant bio upoznat sa optužbom protiv njega već prilikom prvog saslušanja, a da optužnica ne sadrži drugačiji opis radnji koje mu se stavljaju na teret u odnosu na ono o čemu je obaviješten prilikom prvog saslušanja. Sam identitet oštećenih lica, odnosno njihova imena u trenutku prvog saslušanja nisu bila neophodna. Istaknuto je da Evropska konvencija zahtijeva da obavještenje o optužbi bude detaljno i potpuno, ali da u praksi Evropskog suda postoji razlika u odnosu na to kada se saopštenje vrši, da li na samom početku istrage ili u kasnijoj fazi. Imajući u vidu da je ispitivanje apelanta obavljeno isti dan, neposredno nakon saznanja o počinjenju krivičnog djela, nije ni moguće očekivati da će se svi precizni podaci i saznanja moći saopštiti osumnjičenom licu. Međutim, apelantu je saopšteno o kojem se krivičnom djelu radi, obaviješten je o vremenu, mjestu i načinu izvršenja, obaviješten je da se radi o putnicima koji su doputovali na aerodrom Sarajevo redovnom avionskom linijom, te da se radi o državljaninu BiH i Turske i državljaninu Turske, kao i da se sumnjiči da je od državljanina BiH i Turske prisvojio novčani iznos od 100 KM, a od državljanina Turske iznos od 200 evra. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da su ovlašćena službena lica apelantu dala dovoljno jasno, detaljno i precizno saopštenje o optužbi.

12. Dalje, Apelaciono vijeće smatra da nije osnovan žalbeni prigovor da su apelantova prava povrijeđena time što je prilikom ispitivanja tokom istrage navedeno da se sumnjiči za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja i krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi. Navedeno je da se u konkretnom slučaju radnji ispitivanja pristupilo odmah nakon počinjenja djela, kada se sumnjalo i da je počinjeno krivično djelo primanje poklona. Daljnjim istražnim radnjama, saslušanjem svjedoka i prikupljanjem dokaza Tužilaštvo je kvalifikovalo apelantove radnje kao krivično djelo zloupotreba službenog položaja, što je jasno i nedvosmisleno navedeno u samoj optužnici. Apelant je, dakle, od prvog ispitivanja upoznat s tim da mu se na teret stavlja krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 220 KZBiH, a nakon podnošenja optužnice bio je nedvosmisleno upoznat sa time da je to jedina pravna kvalifikacija koja mu se stavlja na teret. Apelaciono vijeće je, na osnovu navedenoga, ustanovilo da apelant nije bio onemogućen u svojim pravima, budući da je kontinuirano od prvog ispitivanja preko optužnice i prvostepene presude bio upoznat s tim koje mu se radnje činjenično stavljaju na teret, kao i kako su pravno kvalifikovane.

13. Dalje, apelant je u žalbi naveo da je na pretresu održanom 13. marta 2017. godine okončan dokazni postupak, da je na narednom pretresu održanom 3. aprila 2017. godine Tužilaštvo dostavilo izmijenjenu optužnicu, a da je sud na narednom ročištu sproveo dokaz suda S-1 - službena zabilješka sudije za prethodni postupak povodom usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje od 14. marta 2016. godine. U vezi s navedenim, apelant je osporio zakonitost svih dokaza koji su oduzeti od optuženog prilikom pretresa prostorija, tvrdeći da odredba člana 261 stav 2 tačka e) ZKP ne daje pravo sudiji da izvodi dokaze kako bi se otklonili propusti Tužilaštva. Apelant je istakao da je u konkretnom slučaju došlo do bitne povrede odredaba postupka, budući da je pomenuti dokaz uložen dva ročišta nakon što je objavljeno da je dokazni postupak okončan. Osim toga, istakao je da navedena zabilješka nije načinjena u skladu sa odredbom člana 55 ZKP s obzirom na to da nije načinjena i predata sudu u roku od 24 časa od izdavanja naredbe. Istaknuto je da su odredbe člana 56 ZKP imperativnog karaktera, da je rok prekluzivan i da je, stoga, pogrešan stav prvostepenog suda iznesen u tački 37 osporene presude. Dalje, u žalbi je osporena zakonitost dokaza - zapisnika o ispitivanju svjedoka K. C. i F. O. za koje odbrana tvrdi da nisu ispitani u skladu s odredbom člana 86 stav 7 ZKP, budući da su im ovlašćena službena lica postavljala sugestivna pitanja, što je, prema navodima žalbe, prvostepeni sud potvrdio u osporenoj presudi. Osim toga, u žalbi je istaknuto da navedeni svjedoci nisu identifikovali svoje potpise na zapisnicima o prepoznavanju, što znači da ih nisu autorizovali, pa ih sud nije mogao uložiti u spis, niti na njima zasnovati svoju odluku.

14. U vezi s navedenim, Apelaciono vijeće je ustanovilo da nije osnovan žalbeni prigovor u odnosu na sprovedeni dokaz suda S-I. Istaknuto je da je nesporno da je prvostepeni sud na pretresu održanom 13. marta 2017. godine objavio da je dokazni postupak završen i da će se pristupiti iznošenju završnih riječi. Činjenica da je nakon toga sud sproveo sopstveni dokaz ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, kako se to žalbom insinuira. Prvostepeni sud je procijenio da je, nakon sprovedenih dokaza optužbe i odbrane, ostalo sporno i, stoga, potrebno da se razjasni pitanje zakonitosti sprovedene radnje pretresa službenih prostorija koje je u inkriminisano vrijeme koristio apelant. Odbrana je osporavala zakonitost sprovedenog pretresa, ukazujući da je naredba sudije za prethodni postupak sačinjena dva dana nakon sprovedenog pretresa, a Tužilaštvo nije uložilo u spis i pomenutu službenu zabilješku. Stav Apelacionog vijeća je da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je u spis uveo službenu zabilješku označenu kao dokaz suda S-1, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, te obavezu suda da se stara o svestranom pretresanju, kako to nalaže član 239 stav 2 ZKPBiH. Sama činjenica da je taj dokaz sproveden nakon što je već proglašeno da je dokazni postupak okončan ne dovodi u pitanje zakonitost postupanja prvostepenog suda, niti dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude. Strankama je data mogućnost da se izjasne u pogledu navedenog dokaza, a evidentno je iz ranijih podnesaka i postupanja stranaka da su bile upoznate s postojanjem i sadržajem navedenog dokaza, zbog čega je Apelaciono vijeće ustanovilo da žalbeni prigovori u tom pogledu nisu osnovani.

15. Apelaciono vijeće je ustanovilo da je žalbeni prigovor kojim se osporava sama zakonitost sprovedene radnje pretresanja osnovan, odnosno da je osnovano ukazano da su odredbe člana 56 ZKP imperativnog karaktera. Sudija za prethodni postupak je dužan sastaviti zapisnik i predati ga u spis u roku od 24 časa. Činjenica je da je u ovom predmetu usmena naredba izdata 12. marta 2016. godine, a da je službena zabilješka sastavljena 14. marta 2016. godine, dakle, dva dana nakon izdavanja naredbe. U ZKP su određena jasna i restriktivna pravila postupanja kod izdavanja i izvršenja naredbi u fazi istrage s obzirom na osjetljivost istrage i prava i slobode osumnjičenih i drugih lica prema kojima se takve radnje sprovode. Formalna sudska kontrola nad postupanjem ovlašćenih službenih lica i tužilaštva u istrazi obezbjeđuje zakonitost postupka. Onda kada je sud propustio da postupi u skladu sa zakonom, naročito kada se radi o imperativnoj normi i dužnosti da se postupi na određeni način, dovodi se u pitanje zakonitost sprovedene radnje. Apelaciono vijeće je istaklo da se zakonitost ocjenjuje primarno sa aspekta formalnog postupanja, odnosno postupanja u skladu sa normom. Budući da norma određuje da se zabilješka mora sastaviti i uložiti u spis u roku od 24 časa, propust da se djeluje u ovom vremenskom okviru povlači i nezakonitost obavljene radnje. Ove odredbe su strogo formalne i kao takve ih je valjalo primijeniti i u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da nije osnovan stav prvostepenog suda da se ne radi o prekluzivnom roku zbog toga što zakonom nije propisana posljedica propuštanja suda da postupi u predviđenom roku. Rok iz člana 56 stav 2 ZKP, kao određeni vremenski period u kojem se neka procesna radnja može preduzeti, precizno je određen zakonom, dakle, prekluzivan je. Zakon nije predvidio mogućnost produžavanja ovog roka, pa je tako, po ocjeni Apelacionog vijeća, pogrešan stav prvostepenog suda da nije ni potrebno vršiti kontrolu da li je taj rok prekoračen nekoliko minuta, časova ili dana i koja je šteta ako je on prekoračen, iako ZKP u navedenom članu ne propisuje posljedicu propuštanja da se zapisnik, odnosno službena zabilješka sastavi u roku od 24 časa. Apelaciono vijeće je podsjetilo da je članom 10 stav 2 ZKPBiH propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na „...dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona“. Onda kada je postupano suprotno imperativnoj odredbi, odnosno kada nije poštovan prekluzivni rok, imaju se primijeniti navedene odredbe. Na osnovu navedenoga, Apelaciono vijeće je ustanovilo da je osnovano dovedena u pitanje zakonitost sprovedenog pretresanja prostorija koje je apelant koristio u inkriminisanom periodu uslijed čega je nezakonit dokaz zapisnik o pretresanju službenih prostorija, označen kao dokaz Tužilaštva T-2. Međutim, stav Apelacionog vijeća je da nezakonitost navedenih dokaza nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost same presude zbog toga što smatra da se prvostepena presuda ne zasniva na tom dokazu, a što proizilazi iz obrazloženja pobijane presude u kojoj su dati jasni i konkretni razlozi o odlučnim činjenicama i dokazima na osnovu kojih su utvrđene.

16. Apelaciono vijeće je ustanovilo da je neosnovan apelantov prigovor kojim je osporio zakonitost ispitivanja svjedoka F.O. od ovlašćenih službenih lica Granične policije BiH, odnosno zakonitost zapisnika o saslušanju svjedoka, označenog kao dokaz Tužilaštva T-60, i zapisnika o saslušanju svjedoka K.C. označenog kao dokaz Tužilaštva T-60. Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeni sud pravilno konstatovao da je nezakonit dokaz onaj koji je dobijen povredama ljudskih prava i sloboda, odnosno onaj koji je dobijen bitnim povredama procesnog zakona, u skladu sa članom 10 stav 2 ZKPBiH. U konkretnom slučaju ovlašćena službena lica su prilikom ispitivanja svjedoka F. O. u prvom pitanju, kako se to navodi u pobijanoj presudi, iznijela više informacija nego što je to potrebno. Međutim, stav prvostepenog suda da se ne radi o bitnoj povredi postupka koja bi kao rezultat imala nezakonitost ovog dokaza je ispravan. Dalje, Apelaciono vijeće je primijetilo da je svjedok podrobno upoznat sa svim pravima i obavezama, u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, kao i da je izjavu dao slobodno, bez prekidanja i intervencija ovlašćenih službenih lica, gdje je detaljno opisao cjelokupan tok događaja. Apelaciono vijeće je imalo u vidu i činjenicu, koja je konstatovana i u osporenoj presudi, da je svjedok i prije formalnog ispitivanja već komunicirao sa ovlašćenim službenim licima, kada je prijavio da mu je nestao novac. Dakle, Apelaciono vijeće, zbog svih navedenih razloga, smatra da pitanje koje su postavila ovlašćena službena lica, iako pruža određene informacije od kojih su se ovlašćena službena lica trebala suzdržati, ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i ne dovodi u pitanje validnost sprovedene radnje saslušanja svjedoka, u smislu člana 10 stav 2 ZKPBiH.

17. U odnosu na žalbene navode kojima se osporavaju zakonitost i autentičnost dokaza - zapisnika o prepoznavanju lica Granične policija BiH, Centralna istražna kancelarija Sarajevo, označenih kao dokaz T-8 i T-11, Apelaciono vijeće je zaključilo da su u cijelosti neosnovani. Navodi odbrane da je moguće da su svjedoci F.O. i K.C. obmanuti pitanjima ovlašćenih službenih lica prilikom njihovog ispitivanja, odnosno prilikom radnje prepoznavanja, pa da nije jasno da li se vrši prepoznavanje lica koje je vršilo kontrolu, ili lica za koje sumnjaju da im je uzelo novac, ničim nisu potkrijepljeni. Apelaciono vijeće smatra da je iz oba zapisnika o ispitivanju svjedoka vidljivo da su pitani da li mogu prepoznati policijskog službenika za kojeg sumnjaju da im je uzeo novac, dok su u zapisnicima o prepoznavanju kod navođenja opisa osobina lica koje prepoznaju, oba svjedoka prvenstveno navela da se radi o policajcu. Pored toga, svjedok F.O. je jasno naveo da je lice pod rednim brojem 5 policijski službenik koji ga je kontrolisao i vršio pregled njegovog prtljaga, a za kojeg sumnja da mu je iz novčanika uzeo dvije novčanice od po 100 evra.

18. U odnosu na žalbeni prigovor da svjedoci nisu identifikovali svoje potpise na zapisnicima o prepoznavanju, odnosno da ih nisu autorizovali, pa ih sud nije ni mogao uložiti u spis i na njima zasnovati svoju odluku, Apelaciono vijeće je ustanovilo da je i taj prigovor neosnovan. Naime, sami navodi o autorizaciji potpisa, po ocjeni Apelacionog vijeća, nisu dovoljno jasni i konkretizovani. Navedeni zapisnici sastavljeni su u proceduri propisanoj zakonom, na zakonit i valjan način. Niti jednom odredbom ZKP nije propisana obaveza autorizacije potpisa svjedoka na zapisniku o prepoznavanju. Svrha potpisivanja zapisnika se ogleda upravo u tome da svjedok svojim potpisom potvrđuje da je ono što je uneseno u zapisnik zaista i ono što je rečeno i učinjeno u stvarnosti. Ukazano je da, ukoliko se putem tog žalbenog prigovora željela iznijeti sumnja da su svjedoci uistinu potpisali predmetne zapisnike, onda je odbrana bila dužna tako i koncipirati prigovor, te ga obrazložiti i dokazati. Nesporno je da je standard dokazivanja na strani odbrane znatno niži, pa je tako potrebno da se tvrdnja odbrane samo učini vjerovatnom, ili da se osnovano dovede u sumnju neka teza tužilaštva. Međutim, samo paušalno iznošenje prigovora ne daje osnova za preispitivanje zaključaka prvostepenog suda.

19. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Apelaciono vijeće je na stranama 15 i 16 detaljno analiziralo te navode i istaklo da je prvostepeni sud ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje i u dovoljnoj mjeri obrazložio svoje zaključke, zbog čega su apelantovi prigovori u tom smjeru u cijelosti neosnovani.

20. U pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, istaknuto je da je Apelaciono vijeće odluku o kazni koja je u osporenoj presudi izrečena apelantu ispitalo kako u vezi sa žalbenim prigovorima Tužilaštva, tako i u skladu sa odredbom člana 308 ZKP o proširenom djelovanju apelantove žalbe podnesene zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navedeno je da je Tužilaštvo u žalbi navelo da je prvostepeni sud nepravilno prihvatio ekstenzivan kriterijum za ocjenu okolnosti kao olakšavajućih, a neopravdano restriktivan pristup pri ocjeni da li se određene okolnosti mogu tretirati kao otežavajuće, odnosno da je sud posvetio pažnju okolnostima koje ne bi mogle biti osnov za ublažavanje kazne, poput činjenice da je optuženi oženjen ili njegove životne dobi, a da su zanemarene otežavajuće okolnosti. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ustanovilo da se osnovano u žalbi Tužilaštva ukazuje da je prvostepeni sud dao karakter olakšavajućih okolnosti takvim činjenicama i okolnostima, koje takav značaj ne mogu imati, dok je istovremeno propustio da pravilno vrednuje otežavajuće okolnosti koje su se stekle na apelantovoj strani. Apelaciono vijeće smatra da je u žalbi Tužilaštva osnovano ukazano da činjenica da je apelant oženjen nije od tolikog značaja prilikom odmjeravanja kazne. Nesporno je da su porodične prilike jedna od okolnosti koje sud treba imati u vidu i cijeniti prilikom odmjeravanja kazne, ali, prema stavu Apelacionog vijeća, ne radi se o okolnosti koja bi nosila toliki značaj da bi opravdavala odmjeravanje kazne bliže zakonskom minimumu, kada se uzmu u obzir sve ostale okolnosti konkretnog slučaja. Jednako tako, stav Apelacionog vijeća je da je u žalbi Tužilaštva osnovano ukazano da se ne može govoriti o relativno mladoj životnoj dobi, kada se ima u vidu da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao 39 godina. Okolnost da se apelant korektno držao pred sudom, takođe, nije relevantna, budući da je korektno ponašanje i držanje u sudnici obaveza optuženog i od njega se upravo to i očekuje. Činjenica da je optuženi postupao u skladu sa zakonskim obavezama, odnosno da je njegovo ponašanje bilo korektno, nije takvog značaja da se mogla vrednovati kao olakšavajuća okolnost. Stav Apelacionog vijeća je da je osnovano u žalbi Tužilaštva istaknuto da je upravo činjenica da je apelant u godinama koje podrazumijevaju punu zrelost i svijest o radnjama koje je preduzimao i da je oženjen trebalo da ga odvrati od kriminalnog ponašanja. Pored navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da je osnovano u žalbi Tužilaštva ukazano da je prvostepeni sud propustio da utvrdi otežavajuće okolnosti na apelantovoj strani. Činjenica da se radi o produženom krivičnom djelu, gdje je apelant u kratkom vremenskom periodu preduzeo dvije radnje izvršenja istog krivičnog djela, da je djelo izvršeno na posebno bezobziran način, a da je apelant u inkriminisanom periodu bio na poziciji vođe smjene, po ocjeni Apelacionog vijeća, predstavljaju otežavajuće okolnosti koje je prvostepeni sud propustio da ocijeni. Na osnovu navedenog, odnosno utvrđenih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, te imajući u vidu zakonski raspon kazne predviđene za predmetno krivično djelo, Apelaciono vijeće je ustanovilo da kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci nije srazmjerna težini počinjenog djela, stepenu krivice i svim okolnostima počinjenja djela, već da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine adekvatna mjera kazne koju treba izreći apelantu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

22. Naveo je da se slaže sa odlukom Apelacionog vijeća da je odredba člana 56 stav 2 ZKP imperativnog karaktera a rok prekluzivan, pa su svi dokazi prikupljeni pretresom lica i prostorija nezakoniti, a dokazi proistekli iz njih su plodovi otrovne voćke, pa sud, u smislu člana 10 ZKPBiH, na takvim dokazima ne može zasnivati svoju odluku. Međutim, bez obzira što su i pretres lica i pretres prostorija izvršeni na osnovu istog usmenog zahtjeva ovlašćenog službenog lica i što je za oba pretresa načinjena ista službena zabilješka, drugostepeni sud je zaključio da je nezakonit dokaz samo zapisnik o pretresu prostorija, a ne i zapisnik o pretresu lica, za što uopšte nije dato obrazloženje. Zbog toga, smatra da zaključak Apelacionog vijeća da očigledno kršenje odredbe člana 56 ZKP čini nezakonitim samo zapisnik o pretresanju prostorija, a ne zapisnik o pretresanju lica, kao ni dokaze prikupljene radnjama pretresanja predstavlja očigledno proizvoljnu primjenu ove odredbe koja je dovela do kršenja apelantovih prava koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Smatra da je navedeno naročito važno zbog toga što je prvostepeni sud u tački 10 presude jasno naveo da je Sud „određene relevantne činjenice utvrdio na osnovu posrednih dokaza-indicija, te da u ovome predmetu postoji mnoštvo dokaza koji upućuju na određene okolnosti, a koje zajedno upućuju na postojanje određenih činjenica". Na žalbene navode kojima je ukazano da prvostepeni sud jasno stavlja do znanja da je presudu donio na osnovu indicija drugostepeni sud u tački 37 presude zaključuje da se u žalbi pogrešno ukazuje da prvostepeni sud konstatuje da je presuda donesena na osnovu indicija, te da prvostepeni sud, suprotno od onog što se žalbom sugeriše, ne iznosi zaključak da nema direktnih dokaza o apelantovoj krivici. Dalje, u vezi sa navodima Apelacionog suda kojima je ukazano na dokaze za koje smatra da direktno dokazuju da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, pa su pobrojani svjedoci, službena lica Edis Spahić, Emir Kulagić, Mirza Zerem, Amela Memić i Milovan Pandurević, koji su potvrdili određene odlučne činjenice, apelant je ukazao da je sud izgubio iz vida da lica koja su sprovodila istražne radnje ne mogu biti svjedoci činjenica, jer su saznanja koja su dobili izvršavanjem svojih službenih dužnosti involvirana u činjeničnu građu, pa njihova svjedočenja u pogledu činjenica predstavljaju dokaze na kojima Sud ne može zasnovati odluku, a ukoliko to učini, počinjena je bitna povreda ZKP. U prilog svom stavu apelant je ukazao na Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 000124 10 Kz, kao i da je navedeno istakao u žalbi protiv prvostepene presude, a ostalo je bez odgovora u drugostepenoj presudi. Dakle, apelant smatra da bi, u situaciji da je pravilno utvrđeno da su i drugi dokazi (osim dokaza T-2) nezakoniti, sud morao primjenom načela in dubio pro reo donijeti drugačiju odluku od one koju je donio.

23. Dalje, apelant je naveo da je tokom postupka, pa i u žalbi, isticao da u odnosu na tač. 2 i 3 optužnice za koje je osuđen nije ispitan u skladu sa odredbom čl. 6, 7 i 78 stav 2 ZKP, s obzirom na to da mu nisu jasno, precizno, potpuno i detaljno predočeni osnovi sumnje, budući da mu je prilikom ispitivanja, pored krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 220 stav 1 KZ, saopšteno da se saslušava i zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217 KZ.

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su činjenice i obrazloženja u ovom predmetu izloženi valjano i argumentovano kako u prvostepenoj, tako i u drugostepenoj presudi, pri čemu Sud u potpunosti ostaje uz ocjenu da prema apelantu nije učinjena nijedna od povreda na koje se pozvao. Istaknuto je da kontinuirano osporavanje određenih činjenica i dokaza od apelanta, samo iz razloga što ne odgovaraju tezi odbrane, ne može ukazivati da je prema njemu sud postupao nejednako, niti da je odluka zasnovana na eventualno nezakonitim dokazima. Navedeno je da je postupak koji je vođen protiv apelanta prošao sve faze koje zakon nalaže, da je apelant iscrpio sve pravne lijekove predviđene zakonom, te da su mu poštovana sva prava i da mu je data mogućnost osporavanja svih pitanja spornih za odbranu. Dalje, Sud je istakao da drugostepena presuda predstavlja odluku donesenu u žalbenom postupku, a kada je u pitanju njeno obrazloženje, dovoljno je da se u njoj upućuje, odnosno da ona sadrži slaganje sa utvrđenjima i ocjenama nižestepenog suda u smislu da žalbeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazuje na prihvatljivost stavova i ocjena nižeg suda, odnosno njegovih utvrđenja sa kojima se slaže, odnosno da nije bilo neophodno odgovoriti i obrazložiti svaki žalbeni navod, već je dovoljno da je drugostepeni sud razmotrio osnovna pitanja koja žalbe osporavaju i koja su od odlučujućeg značaja u donošenju konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti. S tim u vezi, navedeno je da je u drugostepenoj odluci iznesen veoma detaljan pregled razloga koji su za Apelaciono vijeće imali odlučujući značaj prilikom donošenja odluke, pa je, u pogledu pitanja sporne službene zabilješke, ukazano na par. 24-28 drugostepene presude. U pogledu apelantovih navoda o dokazivanju indicijama u kojima tvrdi da je njegova krivica utvrđena isključivo posrednim dokazima, Sud BiH je ukazao na par. 37-39 drugostepene presude i podsjetio da dokazivanje putem posrednih dokaza nije samo po sebi protivno načelima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, ukazano je da se Sud u presudi i osvrnuo samo na one dokaze koji potkrepljuju odlučujuće činjenice koje su dovele do konačne odluke. Dakle, u pogledu same činjenične strane predmeta, Sud je ostao kod svojih zaključaka iznesenih u drugostepenoj presudi, a to je da je pretresno vijeće ispitalo sve sprovedene dokaze, dalo njihovu potpunu ocjenu kako svakog dokaza pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijelo odluku o pitanju činjenica na koju se oni odnose. U pogledu apelantovih navoda da se kao svjedoci ne mogu pojaviti lica koja su sprovodila istražne radnje, ukazano je da izvještaji i prijave o počinjenom krivičnom djelu, kao ni iskazi ovlašćenih službenih lica u vezi sa saznanjima o počinjenju krivičnog djela ne mogu biti predstavljeni kao isključivo nezakoniti dokazi, kako to tvrdi apelant. Naime, takvi dokazi, zbog svoje suštine, ne mogu biti a priori nezakoniti, nego samo ne mogu biti krucijalni dokazi za donošenje odluke. Međutim, ti dokazi, ocijenjeni zajedno s drugim dokazima, čine dokaznu građu koju pretresna vijeća ocjenjuju u relevantnom obimu. U slučaju da su takvi dokazi pribavljeni nezakonito, ili da su nastali kao rezultat nekih ranije preduzetih nezakonitih radnji, tada bi se moglo raditi o njihovoj stvarnoj nezakonitosti kakvu poznaje član 10 ZKPBiH i tačka i) člana 297 stav 1 ZKPBiH. Na kraju, u pogledu apelantovih navoda da nije zadovoljen standard obavještenja o optužbi, Sud BiH je ukazao na par. 10-18 drugostepene presude, te istakao da apelant nije bio onemogućen u svojim pravima, budući da je kontinuirano od prvog ispitivanja preko optužnice i prvostepene presude bio upoznat s tim koje mu se radnje činjenično stavljaju na teret, kao i kako su te radnje pravno kvalifikovane. Činjenica da je nakon okončanja istrage Tužilaštvo našlo da ne postoje dokazi da se apelantove radnje pravno kvalifikuju i kao krivično djelo primanja poklona, ne utiče na prava odbrane, kao ni na apelantovu mogućnost da se adekvatno pripremi i brani od optužbi.

25. Tužilaštvo je, u pogledu apelantovih navoda o nezakonitosti dokaza, konkretno službene zabilješke, navelo da je pravilno postupilo Apelaciono vijeće kada je našlo neosnovanim žalbeni prigovor u odnosu na sprovedeni dokaz suda S-I. Dalje, Tužilaštvo smatra da je Apelaciono vijeće ispravno ustanovilo da se prvostepena presuda ne zasniva na nezakonitom dokazu, o čemu su dati jasni i konkretni razlozi o odlučnim činjenicama i dokazima na osnovu kojih su utvrđene. Ukazano je da se ne mogu osporiti brojni sprovedeni dokazi i obezvrijediti i zanemariti njihova dokazna snaga, kao i utemeljenost na istini, jer se radi o tome da je uredno obaviješteni sudija za prethodni postupak saznanja pretočio u službenu zabilješku ne odmah i isti dan, već prvi radni dan nakon sprovedenog pretresa i nakon što je obaviješten, a takvim postupkom nije dovedeno do propusta povodom pitanja drugih radnji. Navedena službena zabilješka nesporno je načinjena 14. marta 2016. godine jer je pretres vršen u subotu, 12. marta 2016. godine, odnosno u dane vikenda, pa je ona načinjena već prvi radni dan u ponedjeljak, 14. marta 2016. godine. Dakle, prvostepeni sud je pravilno ocijenio činjenicu da nema posljedice propuštanja u konkretnom slučaju i da je zabilješka sačinjena u skladu sa ZKP. Osim toga, navedeno je da službena zabilješka koja je uložena kao dokaz suda nije jedan od odlučujućih dokaza za konačnu odluku prvostepenog suda, već jedan od potkrepljujućih dokaza, pa se ne može, prema navodima odbrane u žalbi, smatrati “plodovima otrovne voćke”, jer sud nije svoju konačnu odluku zasnovao isključivo na tom dokazu. U pogledu apelantovih navoda o sprovedenim dokazima saslušanjem svjedoka ovlašćenih službenika Granične policije BiH koji su svjedočili o službenim radnjama koje su obavljali u okviru svojih službenih ovlašćenja, dakle, radnjama koje su preduzimali u ovom predmetu, ukazano je da se ti iskazi uklapaju u jednu logičku cjelinu u svojoj međusobnoj vezi i sveukupnosti, na osnovu koje je sud zasnovao odluku da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i da u tom pogledu nije dovedeno u pitanje načelo in dubio pro reo. U pogledu apelantovih navoda o obavještavanju o činjenicama koje su mu stavljene na teret, navedeno je da je Apelaciono vijeće pravilno zaključilo da su ovlašćena službena lica Granične policije prilikom prvog ispitivanja u potpunosti postupila u skladu sa odredbama čl. 6 stav 1 i 78 stav 2 ZKPBiH, pružajući apelantu dovoljno informacija o krivičnom djelu i osnovu sumnje protiv njega, kao i da mu je u dovoljnoj mjeri saopšteno što mu se stavlja na teret. Na kraju, Tužilaštvo je navelo da smatra su u obrazloženju osporenih odluka dati detaljni, jasni i precizni razlozi za donesene odluke, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Produženo krivično djelo Član 54.

(1) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Zloupotreba položaja ili ovlaštenja Član 220.

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne izvršivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - odluka USBiH i 42/18 - rješenje USBiH, 65/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 56.

Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje (1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti Sudu i telefonom, radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.

(2) Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, Sud će daljnji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, zapisnik se u roku od 24 sata mora dati na prijepis čija će se istovjetnost ovjeriti i čuvati s originalnim zapisnikom.

Član 78.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (1) Kad se osumnjičeni prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni matični broj građana državljanina Bosne i Hercegovine, čime se zanima, kakve su mu obiteljske prilike, je li pismen, kakve je škole završio, je li, gdje i kad služio vojsku odnosno ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadležnog za poslove odbrane, je li odlikovan, kakvog je imovnog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik.

Osumnjičeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah saopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozorit će se i na posljedice ako po tome ne postupi.

(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branitelja po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branitelja bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu,

d) da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage,

e) da ima pravo na besplatne usluge prevoditelja ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.

(3) Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2.

ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi pismeno i dok ne bude potpisana od strane osumnjičenog. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branitelja ako je njegova odbrana obavezna u skladu s ovim zakonom.

(4) U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branitelja, a kasnije izrazi želju da uzme branitelja, ispitivanje će se odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branitelja ili mu se branitelj postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja.

(5) Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.

(6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 239.

Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.

(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

[...] Član 261.

Izvođenje dokaza (1) Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze. (2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

a) dokazi optužbe,

b) dokazi odbrane,

c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),

d) dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika),

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,

f) sve dokaze relevantne za izricanje krivičnopravne sankcije.

(3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 021263 17 Kž2 od 10. avgusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Osim toga, apelant je ukazao i na povrede prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 stav 1 i stav 3 tačka a) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da odmah na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

35. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.

36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 115, str. 21, stav 54). Apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer prilikom ispitivanja nije obaviješten o osnovu optužbe protiv njega, jer se osporene presude zasnivaju na nezakonito pribavljenim dokazima, jer su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti sprovedene dokaze, te zbog toga što su redovni sudovi propustili da se izjasne o njegovim tvrdnjama prilikom odlučivanja o žalbi.

37. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant, u suštini, ponovio navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, prvenstveno pred Apelacionim vijećem, koje je taj sud ispitao i ocijenio kao neosnovane. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o tome da su osporene presude zasnovane na nezakonito prikupljenim dokazima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu tih apelantovih prigovora. Naime, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu sproveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi, kao i da je Apelaciono vijeće dalo detaljan pregled razloga koji su imali odlučujući značaj prilikom donošenja odluke. U pogledu sporne službene zabilješke, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo detaljno obrazloženje u par. 24-28 drugostepene presude. U pogledu apelantovih navoda o dokazivanju indicijama u kojima tvrdi da je njegova krivica utvrđena isključivo posrednim dokazima, ukazano je na par. 37-39 drugostepene presude, kao i na činjenicu da dokazivanje putem posrednih dokaza nije samo po sebi protivno načelima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, ukazano je da se Sud u presudi i osvrnuo samo na one dokaze koji potkrepljuju odlučujuće činjenice koje su dovele do konačne odluke. Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da su, naprotiv, redovni sudovi u svojim presudama opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak sproveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud o čemu je, takođe, dao jasne razloge koji, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.

39. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da prilikom ispitivanja u istrazi nije obaviješten o osnovu optužbi protiv njega, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, a detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentovani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Dalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski uslov za pravičnost postupka. Iako obim „detaljnog“ obavještenja o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59 i 60).

40. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi identične apelantove navode ocijenili neosnovanim. Naime, redovni sudovi su na dvije instance utvrdili da su ovlašćena službena lica Granične policije prilikom prvog apelantovog ispitivanja u potpunosti postupala u skladu sa odredbama člana 6 stav 1 i člana 78 stav 2 ZKP, pružajući apelantu, tada osumnjičenom, dovoljno informacija o krivičnom djelu i osnovima sumnje protiv njega. Apelaciono vijeće je istaklo da je odredbama čl. 6 i 78 ZKP, kao i odredbom člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije propisan minimum prava osumnjičenog, odnosno optuženog, ali ta prava nisu svrha sama sebi, budući da je u konkretnom slučaju apelant prilikom prvog ispitivanja obaviješten o tome za koje se krivično djelo sumnjiči, odnosno koje su to radnje sa kojima se dovodi u vezu, te kako su te radnje kvalifikovane, odnosno da je bilo u dovoljnoj mjeri detaljno, uključivalo vrijeme i mjesto izvršenja inkriminisane radnje, način izvršenja, određenje oštećenih lica, koje je u tom trenutku bilo dovoljno jasno i precizno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je ukazano da je prilikom apelantovog ispitivanja tokom istrage navedeno da se sumnjiči za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja i krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi, budući da se u konkretnom slučaju radnji ispitivanja pristupilo odmah nakon počinjenja djela, kada se sumnjalo da je apelant počinio oba krivična djela. Daljnjim istražnim radnjama, saslušanjem svjedoka i prikupljanjem dokaza Tužilaštvo je apelantove radnje kvalifikovalo kao krivično djelo zloupotreba službenog položaja, što je jasno i nedvosmisleno navedeno u samoj optužnici. Iz navedenog proizilazi da je apelant od prvog ispitivanja upoznat da mu se na teret stavlja krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 220 KZBiH, a nakon podnošenja optužnice bio nedvosmisleno upoznat sa time da je to jedina pravna kvalifikacija koja mu se stavlja na teret, pa proizilazi da apelant nije bio onemogućen u svojim pravima, budući da je kontinuirano od prvog ispitivanja preko optužnice i prvostepene presude bio upoznat s tim koje mu se radnje činjenično stavljaju na teret, kao i kako su pravno kvalifikovane. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizilazilo da nije bio obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje protiv njega, odnosno da mu je tokom postupka uskraćena mogućnost da se izjašnjava o činjenicama i dokazima protiv njega, kao i da predlaže dokaze koji mu idu u prilog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje u ovom dijelu.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelant se u apelaciji pozvao (i) na kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, s obzirom na to da je apelant u tekstu apelacije samo označio član kojim je navedeno pravo zaštićeno, a pri tome nije dao bilo kakve razloge zašto smatra da je do kršenja navedenog prava u postupku zaista (i) došlo, Ustavni sud nije bio u prilici ispitati da li je zaista došlo do kršenja navedenog prava.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su sudovi detaljno obrazložili proces ocjene dokaza iz kojih su proizašle činjenice koje posmatrane u međusobnoj vezi tvore tako čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka osim onoga da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu je apelant bio detaljno obaviješten o optužbama protiv njega.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4719/17 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio