Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5336/17 (Đ. Č.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5336/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5336/17, rješavajući apelaciju Đ. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đ. Č. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 009401 16 Kžk od 25.
jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant Đ. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Alija Oruč, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 009401 16 Kžk od 25. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 3. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore na apelaciju 10. i 11. januara 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Optužnicom Tužilaštva BiH od 27. novembra 2014. godine, koja je potvrđena 2. decembra 2014. godine, apelant je zajedno sa još dva lica (Almir Č. i Ale Č.), optužen da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u stjecaju s produženim krivičnim djelom krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH. Na nastavku glavnog pretresa od 3. februara 2016. godine Tužilaštvo BiH je dostavilo Sudu BiH izmijenjenu i preciziranu optužnicu od 20. januara 2016. godine kojom je izvršena prekvalifikacija na član 249. KZBiH, pa se izmijenjenom optužnicom optuženima na teret stavilo krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz stava 2. navedenog člana.
6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 009401 15 K od 25. maja 2016. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude zajedno sa Almirom Č. i Alom Č. počinio krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. KZBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH, a u vezi sa članom 54. istog zakona, pa je apelantu, između ostalog, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine u koju se ima uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 10. jula 2012. godine do 3. augusta 2012. godine, a prema rješenju Suda BiH od 12. jula 2012. godine.
7. Rješenjem apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 009401 16 Kž od 1. decembra 2016. godine uvažene su žalbe branilaca apelanta i ostalih optuženih, te prvostepena presuda Suda BiH od 25. maja 2016. godine ukinuta i određeno održavanje pretresa pred apelacionim vijećem Suda BiH. Razlog ukidanja navedene presude su bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) jer se prvostepena presuda zasnivala na dokazima na kojim se prema odredbama ZKPBiH nije mogla zasnivati, i to naredbama Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji (uloženih kao dokazi Tužilaštva BiH od DT7 do DT16 i DT17 do DT18). U vezi s tim je navedeno da navedene naredbe nisu sadržavale ni minimum obrazloženja u pogledu postojanja osnova sumnje, niti da se dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama nisu mogli pribaviti na drugi način ili pak da bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. U tom smislu je apelaciono vijeće Suda BiH dalo smjernice navodeći da će se u toku pretresa pred apelacionim vijećem Suda BiH na osnovu već izvedenih, a po potrebi i novih dokaza razlučiti koji to sve dokazi proizlaze iz primjene naredbi Suda BiH koje su ocijenjene nezakonitim i ti dokazi izuzeti iz dokazne građe s ciljem otklanjanja utvrđene bitne povrede odredaba krivičnog postupka koja je dovela do ukidanja prvostepene presude, te razjasniti sve činjenice u vezi s potrebom otvaranja oduzetih predmeta, provesti dokazi u vezi s identitetom lica koja su učestvovala u zakonito presretnutim razgovorima i mogućnosti neposrednog saslušanja lica koja su krijumčarena.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
8. Pred apelacionim vijećem Suda BiH 9. marta 2017. godine otvoren je pretres na kojem je tužilac Tužilaštva BiH pročitao optužnicu i dao uvodnu riječ naglasivši da u cijelosti ostaje pri navodima iz optužnice, dok branioci optuženih i optuženi nisu iznosili uvodnu riječ.
9. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 009401 16 Kžk od 25. jula 2017. godine apelant je, između ostalog, proglašen krivim što je u vrijeme, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci kao pripadnik grupe koju je s ciljem učinjenja krivičnih djela propisanih KZBiH organizirao Arif Č. (apelantov otac), te zajedno s njim i drugim članovima grupe iz koristoljublja, zajedničkim djelovanjem i koordiniranim aktivnostima, omogućio i realizirao najprije prihvat migranata državljana Republike Turske, a potom ilegalno učestvovao u prevođenje migranata preko državne granice iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku radi njihovog daljnjeg prebacivanja u zemlje Zapadne Evrope. Na navedeni način (tačke 1, 2. i 3. izreke presude) apelant je počinio krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. u stjecaju s produženim krivičnim djelom krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. istog zakona, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru prema rješenju Suda BiH od 12. jula 2012. godine. U odnosu na pojedine tačke optužnice, apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo presudu kojom se optužba protiv apelanta odbija (pobliže navedeno u izreci presude).
10. U obrazloženju presude apelaciono vijeće Suda BiH se, prije svega, osvrnulo na procesnopravne odluke i prigovore odbrane u vezi s prijedlogom Tužilaštva BiH za saslušanje pojedinih svjedoka (turskih državljana) koji se nalaze van Bosne i Hercegovine, odnosno da se pročitaju zapisnici Granične policije Bosne i Hercegovine o njihovom saslušanju i prepoznavanju lica (apelanta) u smislu odredbe člana 273. stav 2. ZKPBiH. U vezi s tim je apelaciono vijeće Suda BiH na detaljan način (pobliže opisano na str. 29-31. presude) ukazao na razloge kojima se rukovodio kod dopuštanja od neposrednog izvođenja dokaza u konkretnom slučaju, odnosno zbog čega je dopustio čitanje označenih zapisnika.
11. Nadalje se apelaciono vijeće Suda BiH osvrnulo na prigovore odbrane na dokaze Tužilaštva BiH pribavljene putem međunarodne pravne pomoći, ukazujući na detaljan način (str. 31-33. presude) na relevantne domaće i međunarodnopravne propise u skladu s kojima je postupano u tom pogledu, pri tom se referirajući i na ranije rješenje apelacionog vijeća Suda BiH od 1. decembra 2016. godine u kojem je konstatirano da se takvi dokazi imaju smatrati zakonitim. Stoga je apelaciono vijeće Suda BiH istaklo da u konkretnom slučaju navedeni način pribavljanja dokaza (od DT-4, DT-4.1. do 4.26, DT-5, DT-5.5, DT-5-6, DT-5.7, D.T.-6, D.T.-6.1., DDT-7) iz Republike Hrvatske nije nezakonit u smislu člana 10. ZKPBiH.
12. Zatim je apelaciono vijeće raspravilo prigovor zakonitosti u kontekstu naredbe Suda BiH od 6. jula 2012. godine (DT-25) za pretresanje i svih dokaza proizašlih iz nje (potvrde, zapisnici i certifikati), pri tome navodeći da je postupilo u skladu s ranijim rješenjem tog suda od 1. decembra 2016. godine te izdvojilo dokaze za koje je utvrđeno da su nezakoniti (vidi tačku 7. Odluke). U vezi s tim je apelaciono vijeće Suda BiH navelo da je, suprotno navodima odbrane, navedeni dokaz (DT- 25) zakonit, odnosno da ne predstavlja „plodove otrovne voćke“, kako smatra odbrana. U tom smislu je apelaciono vijeće ukazalo da su u potvrdama u okviru navedenog dokaza svi oduzeti predmeti (radilo se o mobilnim telefonima i SIM karticama čiji su brojevi uredno navedeni) adekvatno identificirani i apelant i ostali optuženi su imali pravo prigovora, te da su navedene potvrde apelant i ostali kao osumnjičeni lično potpisali i nisu imali nikakve primjedbe, slijedom čega su ti predmeti dostavljeni Sudu BiH, a potom su proslijeđeni Tužilaštvu BiH. Također je apelaciono vijeće Suda BiH, suprotno prigovorima odbrane, istaklo da otvaranje navedenih predmeta nije ni bilo obavezno, te da neprisustvo apelanta kao osumnjičenog i njegovog branioca tom činu u prostorijama Tužilaštva BiH ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih radnji i njihovih rezultata, kao ni mogućnost korištenja oduzetih predmeta kao zakonitih dokaza.
13. U kontekstu ocjene dokaza – zapisnika o prepoznavanju apelanta i ostalih optuženih kao počinilaca predmetnih krivičnih djela, apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da ti dokazi, također, ne predstavljaju „plodove otrovne voćke“, kako to odbrana smatra. U tom smislu je apelaciono vijeće na detaljan način ukazalo na sadržaj navedenih dokaza (str. 42-45. presude), zaključujući da je radnja prepoznavanja izvršena u skladu s odredbom člana 85. ZKPBiH.
14. Dakle, ocjenom svih provedenih dokaza apelaciono vijeće Suda BiH je utvrdilo da je apelant znao za postojanje grupe i njeno djelovanje, da je svjesno i voljno pristupio grupi, te svjesno i voljno odrađivao svoju ulogu u okviru grupe, slijedom čega je utvrđeno da je nesumnjivo apelant postupao s direktnim umišljajem vođen motivom zarade, odnosno koristoljubljem, čime je ispunjen zakonski element krivičnog djela krijumčarenja ljudi iz člana 189. KZBiH. Nadalje je apelaciono vijeće Suda BiH istaklo da se u konkretnom slučaju radi o produženom krivičnom djelu krijumčarenja, pa proizlazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti propisani članom 54. stav 2. KZBiH. Da su ispunjeni navedeni uvjeti vidljivo je iz činjeničnog opisa jer je apelant izvršio više radnji koje su istovrsne, od kojih svaka pojedinačno sadrži sva zakonska obilježja istog krivičnog djela, između kojih postoji određeni vremenski kontinuitet (jer su počinjena u toku aprila i maja 2012. godine), zatim istovjetnost direktnog umišljaja, identičan način postupanja, isti zaštitni objekt. Sve te okolnosti čine jedinstvenu prirodnu cjelinu i opravdavaju konstrukciju produženog krivičnog djela. Prethodno opisani i navedeni dokazi potvrđuju uvjerenje o učinjenom krivičnom djelu i dokazuju apelantovu krivnju u odnosu na svaku od tačaka osuđujućeg dijela izreke presude, o čemu je apelaciono vijeće Suda BiH dalo detaljno obrazloženje za svaku pojedinu radnju iz precizirane optužnice (pobliže opisano na str. 50-59. presude).
15. Konačno, apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu cijenilo sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne u smislu odredbe člana 48. st. 1. i
2. KZBiH, a naročito granice kazne propisane zakonom, svrhu kažnjavanja, kao i sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća, i to stepen krivice, pobude iz kojih je djelo izvršeno, okolnosti pod kojima je izvršeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i držanje nakon počinjenog krivičnog djela.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, ukazuje na kršenje pretpostavke nevinosti i načela in dubio pro reo, kao i na način na koji je Sud BiH proveo dokazni postupak i cijenio dokaze, pri tome navodeći da je osporena odluka zasnovana na nezakonitim dokazima koji su „plod otrovne voćke“. U tom smislu ukazuje da je naredba Suda BiH od 6. jula 2012. godine nezakonita i da na tom dokazu nije mogla biti zasnovana osporena odluke. Također, apelant ukazuje i na povredu prava na odbranu, a što dovodi u vezu s „podobnošću dokaza da budu dokazi na kojim se može zasnovati drugostepena presuda“. Pri tome, apelant ističe da apelaciono vijeće Suda BiH na pretresu nije moglo dopustiti čitanje zapisnika o saslušanju svjedoka turskih državljana, kao i da njegova odbrana nije bila u prilici na pretresu pred Apelacionim sudom BiH unakrsno ispitati navedene svjedoke o načinu na koji je vršeno prepoznavanje apelanta jer je, prema apelantovoj ocjeni, to prepoznavanje bilo nezakonito i predstavlja „plod otrovne voćke“. Stoga, apelant ukazuje da je posljedica svega navedenog da u konkretnom slučaju ne postoje dokazi koji bi potvrdili identitet apelanta kao pripadnika grupe koja je počinila predmetna krivična djela. Shodno navedenom, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporenu odluku, te vrati predmet Sudu BiH na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosi na apelanta. Osim toga, apelant predlaže da mu se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, kao i da mu se naknade troškovi na ime sastavljanja predmetne apelacije u iznosu od 840,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je naveo da su apelantovi argumenti koje je iznio u predmetnoj apelaciji bili već predmet razmatranja pred apelacionim vijećem Suda BiH koje je o njima zauzelo konkretne stavove i u vezi s njima dalo jasne i konkretne razloge u obrazloženju osporene odluke. Stoga je Sud BiH istakao da je osporena odluka rezultat postupka provedenog u razumnom roku i u skladu s odredbama ZKPBiH, te da se apelaciono vijeće Suda BiH pri tome ponašalo potpuno nezavisno i nepristrano, te da je poštovana pretpostavka nevinosti i sva apelantova prava, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana u cijelosti.
18. Tužilaštvo BiH je navelo da apelant u apelaciji ističe iste tvrdnje koje je isticao i tokom prvostepenog i drugostepenog postupka pred Sudom BiH, a koje se odnose na zakonitost dokaza. Pri tome je Tužilaštvo BiH istaklo, između ostalog, da apelant prešućuje da je osporena odluka donesena kako na osnovu dokaza koji se smatraju izvedenim u prvostepenom postupku (osim posebnih istražnih radnji koje su provedene prema naredbama Suda BiH u Bosni i Hercegovini) tako i na osnovu dokaza ponovo izvedenih u postupku pred apelacionim vijećem Suda BiH, a što je sve detaljno obrazloženo u osporenoj odluci. Zbog navedenog je predloženo da se predmetna apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi: Produženo krivično djelo Član 54. stav (2) (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
Krijumčarenje ljudi Član 189.
(1) Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Udruživanje radi činjenja krivičnih djela Član 249.
(1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju učinjenja krivičnih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko postane pripadnik grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
[...] Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 85.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.
(2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija tog lica ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih lica ili predmeta iste vrste.
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 009401 16 Kžk od 25. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu su apelant i njegov branilac primili 16. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu njome prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
28. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku okončanom osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
30. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je apelaciono vijeće Suda BiH proizvoljno i pogrešno ocijenilo provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u kojem odredbe člana 281. stav (2) glase: „[...] Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 30).
32. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
33. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da, da bi se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dat na sudu i javno. To se, naročito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
34. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da se u određenim okolnostima može pokazati da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54) uslijed čega korištenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3. tačka d. člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine) ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin, stav 54).
35. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeno načelo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39. i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji/dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPBiH je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).
36. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.
37. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Apelaciono vijeće Suda BiH je dalo detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporene presude sadrži i poseban dio koji se ticao svih apelantovih procesnopravnih prigovora koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudom tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču zakonitosti dokaza. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je apelaciono vijeće Suda BiH sve dokaze, uključujući i iskaze svjedoka date u istrazi, detaljno analiziralo, te dalo razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak apelacionog vijeća Suda BiH da je apelant zajedno s ostalim optuženima bio učesnik inkriminiranih događaja za koje je proglašen krivim. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, pa se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je povrijeđen princip in dubio pro reo, te u vezi s tim argumentacija o kredibilitetu iskaza svjedoka datih u istrazi, a koji su izvršili apelantovo prepoznavanje, te ostalih materijalnih dokaza u vezi s identifikacijom apelanta kao učesnika grupe koja je počinila predmetna krivična djela. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
38. Osim toga, kada su u pitanju navodi apelacije koji se tiču korištenja na pretresu pojedinih dokaza (zapisnici – iskazi turskih državljana koje su dali u fazi istrage) u kontekstu njihove zakonitosti, Ustavni sud smatra i ove navode neosnovanim budući da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je apelaciono vijeće Suda BiH obrazložilo postojanje izuzetnih okolnosti u konkretnom slučaju u smislu odredbe člana 273. stav 2. ZKPBiH (izuzeci od neposrednog provođenja dokaza), pri tome imajući u vidu da apelantova krivična odgovornost nije isključivo zasnovana na tim iskazima, već i na ostalim dokazima izvedenim na pretresu, a posebno što ni sam apelant ne dovodi u pitanje činjenicu da je njegovoj odbrani pružena mogućnost da pobija sadržaj takvih izjava. Također, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u zaključku apelacionog vijeća Suda BiH da naredba Suda BiH od 6. jula 2012. godine (koja nije bila okvalificirana kao nezakonit dokaz po ranijem rješenju apelacionog vijeća Suda BiH) predstavlja zakonit dokaz pribavljen u smislu člana 10. ZKPBiH, te da činjenica apelantovog neprisustva činu otvaranja pojedinih dokaza proizašlih iz navedene naredbe ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih procesnih radnji i njihovih rezultata. Ustavni sud ukazuje da „neprisustvo jednog od ili svih navedenih lica tužioca ne sprečava da obavi otvaranje i pregled uz konstataciju da su navedena lica obaviještena“. Također, neprisustvo bilo kog ili svih navedenih lica, kad su obaviješteni o otvaranju i pregledu oduzetih predmeta, ne predstavlja prepreku da se u toku cijelog krivičnog postupka osporava zakonitost ovako pribavljenih dokaza, odnosno naredbe za pretresanje, same radnje pretresanja i konkretnih dokaza u vidu predmeta i dokumentacije koji su ovako pribavljeni, odnosno da se traži izdvajanje iz spisa ovako pribavljenih dokaza kao nezakonitih (stav 45. Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu, Ustavni sud konstatira da apelant nije doveo u pitanje niti osporio da je njegova odbrana bila onemogućena da putem prigovora osporava, te dovodi u pitanje zakonitost načina na koji su provedene radnje izvršene budući da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da ni apelant i ni ostali optuženi nisu imali primjedbe na navedene potvrde koje su proizašle kao rezultat naredbe Suda BiH od 6. jula 2012. godine, te koje su lično apelant i ostali optuženi potpisali.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d.) Evropske konvencije.
40. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi padaju isključivo na apelantov teret. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada je, sagledavajući postupak u cjelini, apelaciono vijeće Suda BiH za osporenu odluku dalo detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo BiH da predlaže dokaze i osporava njihov sadržaj, a koje je apelaciono vijeće Suda BiH cijenilo pojedinačno i u međusobnoj povezanosti s ostalim dokazima kod utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. u stjecaju s produženim krivičnim djelom krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH. Također, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelaciono vijeće Suda BiH imalo sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević