Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5373/17 (D.M.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5373/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5373/17, rješavajući apelaciju D. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. studenog 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija D. M. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019451 17 Rev od 4.
prosinca 2017. godine i presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019451 17 Gž od 4. srpnja 2017. godine i broj S1 3 P 019451 17 16 P 2 od 19. travnja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kiseljaka, koju zastupa Hajran Zeba, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 20. prosinca 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019451 17 Rev od 4. prosinca 2017. godine i presuda Suda BiH broj S1 3 P 019451 17 Gž od 4. srpnja 2017. godine i broj S1 3 P 019451 17 16 P 2 od 19. travnja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3422/17 od 11. listopada 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica 11. kolovoza 2017. godine podnijela protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 019451 17 Gž od 4. srpnja 2017. godine (osporene ovom apelacijom) jer je apelantica protiv navedene presude izjavila reviziju, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka revizijskog vijeća Suda BiH. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. lipnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 20. lipnja 2019. godine, a tužena 1. srpnja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 019451 16 P 2 od 19. travnja 2017. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 01-5-1194-2/15 od 14. srpnja 2015. godine i naloži tuženoj da apelanticu rasporedi na poslove koje je obavljala prije potpisivanja navedenog ugovora u sjedištu tužene u Sarajevu, te da joj na ime razlike plaće isplati novčani iznos za razdoblje kako je sve precizirano u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantica je obvezana tuženoj nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 4.633,20 KM.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je istaknuo da je ocjenom provedenih dokaza (sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao i naveo okolnosti na koje su svjedočili, kao i materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi) utvrdio da među strankama nije sporno da je apelantica 19. ožujka 2015. godine s tuženom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova stručnog suradnika za obradu i izdavanje odgovarajućih dokumenata u organizacijskoj jedinici Sektor za javne dokumente, sa sjedištem u Sarajevu, na temelju kojeg je apelantici izdano rješenje za obračun plaće u iznosu od 600 bodova. Također je nesporno da je tužena, postupajući u skladu sa člankom 31. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji sa sistematizacijom radnih mjesta, koji je stupio na snagu 30. lipnja 2015. godine, dostavila apelantici „ponudu izmijenjenog ugovora o radu broj 01-5-1194/15 od 14. 7. 2015. godine“ kojim se apelantica raspoređuje u organizacijsku jedinicu Uprave stručnih poslova tužene – Ured Banja Luka, na radno mjesto stručni suradnik za poslove uprave, a sve u skladu s novom sistematizacijom radnih mjesta. Tužena je apelantici ostavila rok od osam dana radi izjašnjenja o navedenoj ponudi s napomenom mogućnosti primjene odredbe članka 71. stavak 1.f točka 2. Zakona o radu u institucijama BiH u slučaju nepotpisivanja istog. Apelantica je potpisala navedeni ugovor, te je protiv njega izjavila prigovor predlažući tuženoj da navedeni ugovor „stavi izvan snage“. Tužena je „aktom od 28. srpnja 2015. godine obavijestila apelanticu da prigovor nije utemeljen“, te je donijela Rješenje broj 01-5-1194-3/15 od 4. kolovoza 2015. godine kojim je apelantica raspoređena u organizacijsku jedinicu Uprave stručnih poslova tužene – Ured Banja Luka, na radno mjesto stručni suradnik za poslove uprave, s početkom primjene navedenog rješenja od 1. kolovoza 2015. godine. Rješenjem broj 01-5-1194-4/15 od 7. kolovoza 2015. godine apelantici je utvrđen broj bodova za obračun startne plaće u iznosu od 540. Naime, Sud BiH je obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužena donijela Pravilnik o unutarnjoj organizaciji Uprave stručnih poslova (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu) koji je stupio na snagu 30. lipnja 2015. godine, te da je njim utvrđena nova sistematizacija radnih mjesta, kojom je, između ostalog, predviđeno i radno mjesto stručni suradnik za poslove uprave – Ured Banja Luka.
8. Sud BiH je potom, pozivajući se na odredbe članka 9. točka b) i članka 44. Pravilnika o radu, ukazao da se interni premještaji zaposlenika tužene vrše u skladu sa zahtjevima procesa rada, kao i da tužena kao poslodavac može ponuditi izmjenu ugovora o radu radi raspoređivanja na drugo radno mjesto u organizacijskim dijelovima Uprave izvan sjedišta tužene zbog potreba procesa rada i organizacije rada. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je tužena, postupajući u skladu s odredbama članka 9. točka b) i članka 44. stavak 1. točka b) Pravilnika o radu, zbog potreba procesa rada, aktom broj 01-5-1194-4/15 od 14. srpnja 2015. godine dostavila apelantici ponudu izmijenjenog ugovora o radu za obavljanje poslova stručnog suradnika za poslove uprave – Ured u Banjoj Luci. Sud BiH je također naveo sadržaj odredbe članka 81. Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) kojom je propisano da poslodavac i zaposlenik mogu ponuditi izmjenu ugovora o radu radi raspoređivanja na drugo radno mjesto kod istog poslodavca te je, imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka, na okolnosti primjene novog Pravilnika o radu tužene i Zakona o radu u institucijama, utvrdio da je apelantici ponuđen izmijenjen ugovor o radu od 14. srpnja 2015. godine u skladu sa zahtjevima procesa rada i izmjenama sistematizacije radnih mjesta zaposlenih, koja je predviđena novim Pravilnikom o radu tužene. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužena usvajanjem nove sistematizacije radnih mjesta bila u obvezi sa svim zaposlenim zaključiti nove ogovore o radu, Sud BiH je utvrdio da, suprotno apelantičinim tvrdnjama, na apelanticu „nije bilo prisile“ za potpisivanje prijedloga ugovora o radu od 14. srpnja 2015. godine budući da je nesporno dokazano da je apelantica i raspoređena na radno mjesto izvan sjedišta tužene zbog potreba procesa rada i organizacije rada.
9. Imajući u vidu navedeno, kao i nespornu činjenicu da je tužena, usvajanjem nove sistematizacije radnih mjesta, bila u obvezi da sa svim zaposlenim zaključi nove ugovore o radu, Sud BiH je zaključio da je osporeni ugovor o radu od 14. srpnja 2015. godine pravno valjan jer je postupak u svezi s ponudom predmetnog ugovora o radu proveden u skladu sa Zakonom o radu i novim Pravilnikom o radu tužene. Stoga je Sud BiH apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje navedenog ugovora odbio kao neutemeljen.
10. S obzirom na to da je da je tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o radu od 14. srpnja 2015. godine odbijen, Sud BiH je zaključio da je i u preostalom dijelu apelantičin tužbeni zahtjev (da tužena apelanticu vrati na poslove koje je obavljala prije potpisivanja ugovora, te da joj isplati iznos na ime razlike plaće), također, neutemeljen. Odluku o troškovima postupka Sud BiH je temeljio na odredbama članka 323. stavak 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Odluku o troškovima postupka Sud BiH je temeljio na odredbama članka 323. stavak
1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, drugostupanjsko vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 019451 17 Gž od 4. srpnja 2017. godine kojom je odbijena žalba i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude drugostupanjsko vijeće je, između ostalog, navelo da je predmet spora ocjena zakonitosti ugovora o radu od 14. srpnja 2015. godine zaključenog između tužene i apelantice, te u svezi s tim zakonitosti rasporeda apelantice na novo radno mjesto u Banjoj Luci. Nakon što su ponovljena činjenična utvrđenja iz prvostupanjske presude, drugostupanjsko vijeće je ocijenilo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je na temelju utvrđenih činjenica izveo zaključak da nije utemeljen apelantičin tužbeni zahtjev. Naime, drugostupanjsko vijeće je istaknulo da iz činjeničnog utvrđenja jasno proizlazi da je tužena postupala u skladu s odredbama članka 5. stavak 4. Pravilnika kojim je propisano da interni premještaj i raspoređivanje u Upravi stručnih poslova provodi generalni tajnik tužene uz suglasnost zamjenika, u okviru potreba i slobodnih radnih mjesta, a na temelju sistematizacije radnih mjesta. Također, imajući u vidu da se shodno odredbama članka 9. točka b) i članka 44. Pravilnika interni premještaj zaposlenika tužene vrši zbog potreba procesa rada i organizacije rada, drugostupanjsko vijeće je zaključilo da su neutemeljeni i paušalni apelantičini navodi da je tužena „izrazila nesigurnost prilikom upućivanja apelantice na rad izvan sjedišta tužene“, te da je apelantica „od strane tužene prisiljena na potpisivanje prijedloga ugovora o radu“ budući da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelantica navedeni ugovor potpisala nakon donošenja novog Pravilnika o radu i Pravilnika o unutarnjoj organizaciji sa sistematizacijom radnih mjesta, koji su stupili na pravnu snagu 30. lipnja 2015. godine.
12. Pored navedenog, drugostupanjsko vijeće je ocijenilo da nisu utemeljeni ni žalbeni navodi kojim apelantica ukazuje da nije imala mogućnost upoznati se s novom sistematizacijom radnih mjesta s obzirom na to da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka nesporno utvrđeno da je novi Pravilnik o radu objavljen na zvaničnoj internetskoj stranici tužene i da je to redovan način na koji su se s općim aktima i novom sistematizacijom radnih mjesta upoznali svi zaposleni.
13. Imajući u vidu sve navedeno, drugostupanjsko vijeće je zaključilo da je tužena pravilno postupila kada je u propratnom aktu uz predloženi ugovor upozorila tužiteljicu na posljedice nepotpisivanja ugovora shodno odredbama članka 71. stavak 1. točka f) alineja 2. Zakona o radu, odnosno da radni odnos prestaje po sili zakona otkazom ugovora o radu od poslodavca ako zato postoje razlozi koji se odnose na sposobnost zaposlenika, njegovo ponašanje na radu i potrebe poslodavca, i to ako se zaposleni ne izjasni o ponudi ili odbije ponudu za zaključivanje izmijenjenog ugovora o radu u smislu odredbe članka 81. ovog Zakona. Imajući u vidu sve navedeno, drugostupanjsko vijeće Suda BiH je odlučilo kao u izreci presude.
14. Revizijsko vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 3 P 019451 17 Rev od 4. prosinca 2017. godine odbacilo kao nedopuštenu apelantičinu reviziju izjavljenu protiv presude Suda BiH od 4. srpnja 2017. godine shodno članku 204. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Smatra da joj je povrijeđeno i pravo na jednakopravnost stranaka jer redovni sudovi nisu s pažnjom cijenili dokaze i argumente koje je iznosila tijekom postupka. Prema apelantičinoj ocjeni, osporene presude su proizvoljne jer nisu utemeljene na dokazima koje je apelantica predložila i kojim je „dokazano da je tužena imala drugačiji odnos prema apelantici u odnosu na druge uposlenike“ te da je „tužena izvršila pritisak na apelanticu i dovela je u situaciju da potpiše predmetni ugovor o radu ili će ostati bez posla“. Također navodi da je tužena „otvoreno navodila“ da će se obračunati sa svim uposlenicima koji ne prihvate nove ugovore i zaštitu potraže na sudu“.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH je naveo da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje na koje se apelantica poziva, te da taj sud u svemu ostaje pri obrazloženju koje je dao u osporenim presudama budući da je na sve apelantičine prigovore dao argumentirane i logične razloge i upravo iz danih razloga, a uz pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava, taj sud je pravilno postupio prilikom donošenja osporenih presuda. Smatra da apelaciju treba odbiti.
17. Tužena je navela da je apelacija neutemeljena i da je treba odbiti jer apelantica navodima nije dovela u pitanje zaključke osporenih presuda.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebice i sve dokaze zajedno.
19. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 - Z. O., 60/10, 32/13 i 93/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni pročišćeni tekst Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 - Z. O., 60/10 i 32/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 71.
1. Radni odnos prestaje:
[…]
f) otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, ako za to postoje opravdani razlozi koji se odnose na radnu sposobnost zaposlenika, njegovo ponašanje na radu i potrebe poslodavca, i to:
[…] 2. ako se zaposlenik ne izjasni o ponudi ili odbije ponudu za sklapanje izmijenjenog ugovora o radu u smislu članka 81. ovoga Zakona, […] Članak 81.
1. Poslodavac i zaposlenik mogu ponuditi izmjenu ugovora o radu:
a) radi raspoređivanja na drugo radno mjesto zbog potreba radnog procesa i organizacije rada;
b) radi raspoređivanja na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, ako je djelatnost poslodavca takve prirode da se rad obavlja u mjestima izvan sjedišta poslodavca odnosno njegovog organizacijskog dijela;
c) i u drugim slučajevima utvrđenim Pravilnikom o radu.
2. Ponuda iz stavka 1. ovoga članka dostavlja se u pisanom obliku i sadrži razlog za ponudu, rok u kojemu se druga strana treba izjasniti o ponudi i pravne posljedice koje mogu nastati odbijanjem ponude. Ponuđena strana dužna je izjasniti se o ponudi za sklapanje izmijenjenog ugovora o radu koji ne može biti kraći od osam radnih dana od dana učinjene ponude. Smatra se da je ponuđena strana odbila ponudu ako se ne izjasni u naprijed navedenom roku. Ako ponuđena strana prihvati ponudu, sklapa se izmijenjeni ugovor o radu koji čini sastavni dio ugovora o radu.
3. Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na otkaz primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor o radu i istodobno ponudi zaposleniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3422/17 od 11. listopada 2017. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP 3422/17 koju je apelantica podnijela Ustavnom sudu 11. kolovoza 2017. godine jer je u tijeku bio postupak u povodu revizije pred revizijskim vijećem Suda BiH. S obzirom na to da je rješenjem revizijskog vijeća Suda BiH od 4. prosinca 2017. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda drugostupanjskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 019451 17 Gž od 4. srpnja 2017. godine. U skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3422/17, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3422/17 od 11. listopada 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
23. S obzirom na to da je osporena presuda Suda BiH od 4. srpnja 2017. godine apelantici dostavljena 10. srpnja 2017. godine, te da je apelantica 11. kolovoza 2017. godine podnijela apelaciju u predmetu broj AP 3422/17, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa (poništenje ugovora o radu i isplata razlike plaće), dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa su stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi na taj postupak.
29. U svezi s kršenjem prava na pravično suđenje sa aspekta apelacijskih prigovora, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
31. U svezi s apelantičinim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da Sud BiH nije s pažnjom cijenio dokaze i argumente koje je iznosila tijekom postupka, te da su dokazi koje je priložila bili dovoljni za utemeljenost tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
32. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da je prvostupanjsko vijeće Suda BiH, polazeći od činjenične i pravne osnove apelantičinog tužbenog zahtjeva, tijekom postupka (na glavnoj raspravi) provelo dokaze koji su predložile i izvele kako apelantica tako i tužena. U svezi s tim, prvostupanjsko vijeće Suda BiH je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno navelo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza i zbog kojih razloga, te koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene dokaza pojedinačno i međusobno, primjenom odredbi članka 13. ZPP. U tom kontekstu, nakon utvrđivanja činjenica na temelju provedenih dokaza, prvostupanjsko vijeće Suda BiH je usvojilo stajalište da je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen, te je kao takav odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja, cijeneći da je ugovor o radu od 14. srpnja 2015. godine utemeljen na pravilnoj primjeni relevantnih odredbi Zakona o radu i Pravilnika tužene od 30. lipnja 2015. godine. Pravno stajalište i razloge koje je prvostupanjsko vijeće u tom smislu iscrpno navelo u obrazloženju presude prihvatilo je kao pravilne, jasne i argumentirane drugostupanjsko vijeće Suda BiH koje je odlučivalo u povodu apelantičine žalbe. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjsko vijeće u obrazloženju neutemeljenosti žalbenih prigovora zaključilo da je apelantičin tužbeni zahtjev pravilno odbijen i da je stoga u okolnostima konkretnog slučaja pravilno primijenjeno materijalno pravo.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda Suda BiH proizlazi da su u postupku provedeni svi predloženi dokazi i da je za sve izvedene dokaze Sud BiH dao jasna i argumentirana obrazloženja. Ustavni sud smatra da je apelantica, suprotno njezinim tvrdnjama, ravnopravno sudjelovala u postupku i u istoj mjeri kao i tužena predlagala dokaze, koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju shodno zakonskim odredbama, te da činjenica da korištena pravna sredstva nisu dovela do odluke u apelantičinu korist ne znači da je povrijeđeno njezino pravo na jednakopravnost strana pred Sudom BiH. Ovo iz razloga što iz činjenica predmeta proizlazi da je sud glede neutemeljenosti tužbenog zahtjeva dao jasna obrazloženja u smislu utvrđivanja svih činjenica potrebnih za rješavanje konkretnog spora, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZPP, Zakona o radu i Pravilnika tužene, a apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje postupanje Suda BiH budući da u danim okolnostima, suprotno apelacijskim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku pred Sudom BiH narušeno načelo jednakopravnosti strana u postupku.
34. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao jasna i argumentirana obrazloženja da je na temelju prihvaćenih dokaza utvrdio sve činjenice potrebne za rješavanje konkretnog pravnog pitanja, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZPP, Zakona o radu i Pravilnika tužene, omogućujući apelantici ravnopravno sudjelovanje u postupku u istoj mjeri kao tuženoj.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević