Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-31/18 (A. I.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Oduzimanje imovine
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-31/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 31/18, rješavajući apelaciju Alena Ibrahimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alena Ibrahimovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 025224 17 Kž 2 od 14. novembra 2017. godine i S1 3 K 025224 17 K od 22. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alen Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kamp-Linforta – SR Njemačka, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 025224 17 Kž 2 od 14. novembra 2017. godine i S1 3 K 025224 17 K od 22. septembra 2017. godine. Apelacija je registrirana u upisniku za 2018. godinu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 2. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 025224 17 K od 22. septembra 2017. godine, koja je potvrđena Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 3 K 025224 17 Kž 2 od 14. novembra 2017. godine, apelant je proglašen krivim zato što je „[…]putujući svojim motornim vozilom marke 'Porshe' […] preko graničnog prelaza na MGP Orašje iz Bosne i Hercegovine, protivno odredbama Zakona o uvozu i izvozu oružja i vojne opreme i kontroli izvoza i uvoza proizvoda dvojne namjene […], te Zajedničkoj listi vojne opreme Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH […], pokušao da prenese oružje pištolj […] s pripadajućim okvirom za municiju i 50 komada municije […] u Republiku Hrvatsku, na način da je gore navedeno oružje pištolj i municiju zamotao selotejp trakom i sakrio ih u zvučnik svoga auta marke 'Porshe', koji se nalazio u prtljažniku, te isto nije prijavio ovlaštenim službenim licima Granične policije prilikom pokušaja prelaska iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku […], čime je počinio krivično djelo neovlaštenog prometa oružjem i vojnom opremom te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa članom 26. KZBiH“, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 193. stav 6. KZBiH od apelanta su trajno oduzeti predmeti izvršenja krivičnog djela, i to: pištolj čije su karakteristike detaljno opisane u izreci prvostepene presude s pripadajućim okvirom za municiju i 50 komada pripadajuće municije. Od apelanta je također, na osnovu člana 193. stav 6. u vezi sa članom 74. KZBiH, trajno oduzeto i putničko motorno vozilo Porshe s podacima navedenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporno ili oduzeto vozilo), vlasništvo firme „Ćevapčići Restaurants GMBH CO.KG“, pogonski ključ za sporno vozilo i saobraćajna dozvola izdata u SR Njemačkoj, a o daljnjem postupanju s navedenim predmetima sud će nakon pravomoćnosti presude odlučiti u skladu sa zakonskim propisima.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da se apelant na ročištu za izjašnjenje o krivici održanom 22. augusta 2017. godine (pred sudijom za prethodno ispitivanje) izjasnio da je kriv, te da je na pretresu (pred vijećem) za razmatranje izjave o priznanju krivice, na upit sudije, izjavio da ostaje pri datoj izjavi o priznanju krivice. Također je naveo da je priznanje krivice bilo dobrovoljno, svjesno, kao i da je prethodno upoznat s posljedicama datog priznanja.

7. Sud BiH je dalje naveo da je na osnovu ocjene apelantovog priznanja krivice, te svakog dokaza zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti (koji su navedeni na strani 4. presude), izveo zaključak da je apelant, na način, u mjestu i vremenu, kako je to precizno opisano u izreci presude, počinio krivično djelo za koje je optužen. Navedeno je da je Sud BiH, po službenoj dužnosti, u smislu člana 261. stav 2. tačka e) ZKPBiH izveo dokaz uvidom i čitanjem Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 17-13-3-65/17 od 15. maja 2017. godine, iz koje je vidljivo da je od apelanta Granična policija oduzela i sporno vozilo s pripadajućim pogonskim ključem i saobraćajnom dozvolom. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da ni odbrana, niti sam apelant, „nisu imali primjedbi“ na materijalne dokaze koje je Tužilaštvo BiH uložilo kao dokaz optužbe, te dokaze čije je izvođenje naredio Sud BiH, pa stoga smatra da su svi provedeni materijalni dokazi nesporni, zbog čega ih nije detaljno obrazlagao.

8. Sud BiH je naglasio da iz Zapisnika o saslušanju apelanta, tada osumnjičenog, proizlazi da je u on u maju s rođakom razgovarao o mogućoj nabavci pištolja i municije, koji mu je bio potreban radi lične zaštite, te da ga je rođak povezao s čovjekom, čiji mu identitet nije poznat, s kojim su se našli u naselju Otoka, gdje je došlo lice koje im je predalo oružje (pištolj kalibra 6,35 i municija). Apelant je za navedeno oružje platio iznos od 150,00 eura, a municiju 50,00 eura. Po dolasku u porodičnu kuću svog rođaka, apelant je kupljeno oružje stavio ispod sjedišta „svog“ oduzetog vozila, te je prije polaska nazad u SR Njemačku, oružje i municiju zamotao selotejp trakom i sakrio u zvučnik, koji se nalazio u prtljažniku vozila, gdje su ga prilikom kontrole pronašli pripadnici Granične policije. Sud BiH je naveo da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje i u mogućnosti da shvati i razumije značaj svojih radnji.

9. Konačno, Sud BiH je naveo da je, na osnovu imperativnih odredbi člana 193. stav 6. KZBiH od apelanta oduzet pištolj s pripadajućim okvirom za municiju i 50 komada municije. Ukazano je da je navedenim zakonskim odredbama propisano da će se oružje, vojna oprema, proizvodi dvojne namjene, kao i sredstava za njihov transport ili rasturanje oduzeti, iz kojih razloga je Sud BiH donio odluku i o oduzimanju spornog vozila, vlasništvo firme „Ćevapčići Restaurants GMBH CO.KG“, pogonskog ključa za vozilo i saobraćajne dozvole izdate u SR Njemačkoj. Pri tome je Sud BiH napomenuo da je prilikom odlučivanja o oduzimanju spornog vozila imao u vidu i odredbe člana

74. KZBiH kojim je propisano da će predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela biti oduzeti ako su vlasništvo učinioca, dok stav 2. istog člana propisuje da će se predmeti iz stava 1. tog člana oduzeti i kad nisu vlasništvo počinioca, s tim da se time ne dira u pravo trećih lica na naknadu štete.

10. Apelaciono vijeće je u drugostepenoj presudi, između ostalog, ocijenilo da su u pobijanoj presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, pa tako i za odluku o oduzimanju vozila, iako odbrana tvrdi suprotno. Istaknuto je da odbrana ne spori oduzimanje pištolja i municije, ali osporava oduzimanje spornog vozila, koje je oduzeto po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 17-13-3-65/17 od 15. maja 2017. godine, te tvrdi da prvostepeno vijeće nije dalo nikakve razloge za svoju odluku.

11. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da je sporno vozilo oduzeto u skladu sa zakonom, te da su odredbe člana 193. stav 6. KZBiH, na koje se pozvalo prvostepeno vijeće, imperativnog karaktera. Navedene odredbe propisuju: „Oružje, vojna oprema, proizvodi dvojne namjene, kao i sredstva za njihov transport ili rasturanje, bit će oduzeti.“ Dakle, kako je apelaciono vijeće naglasilo, zakon ne propisuje okolnosti koje bi mogle utjecati da se sporno vozilo, koje je korišteno prilikom izvršenja krivičnog djela, vrati vlasniku. Istaknuto je da navodi odbrane da sporno vozilo nije u apelantovom vlasništvu u konkretnom slučaju nisu relevantni zato što odredbe člana 74. stav

2. KZBiH propisuju da se predmeti korišteni za počinjenje krivičnog djela mogu oduzeti i kada nisu vlasništvo učinioca ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, ali da se time ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od učinioca. Apelaciono vijeće je istaklo da je oduzimanje spornog vozila obligatorno i da ono ne može biti vraćeno vlasniku, što je imalo za posljedicu i kraće obrazloženje prvostepenog vijeća, ali ne i nedostatak razloga o odlučnim činjenicama. Nadalje, istaknuto je da prigovor odbrane da Tužilaštvo BiH u optužnici nije stavilo prijedlog za oduzimanje spornog vozila, ni u kom slučaju ne obavezuje Sud BiH s obzirom na to da se oduzimanje vrši po sili zakona i ne može biti ostavljeno na dispoziciju Tužilaštvu.

12. Ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi da Tužilaštvo BiH u optužnici, a ni kasnije na glavnom pretresu, nije predložilo izvođenje dokaza uvidom u Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 17-13-3-65/17 od 15. maja 2017. godine, u kojoj je navedeno i oduzeto vozilo jer je taj dokaz izveden „po naređenju vijeća“, na koji način se Sud BiH, koji je neutralna stranka u svakom krivičnom postupku, stavio „direktno na stranu optužbe“. Apelaciono vijeće, nasuprot tvrdnjama odbrane, nalazi da je načelo jednakosti oružja poštovano tokom cijelog prvostepenog postupka, te da su stranke imale jednak proceduralni položaj tokom suđenja, kao i jednak položaj prilikom iznošenja argumenata odbrane i optužbe. Odbrana nije bila dovedena u nepovoljan položaj u odnosu na Tužilaštvo s obzirom na to da je apelantu omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima kojim ga Tužilaštvo tereti i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Apelaciono vijeće je istaklo da procesni zakon poznaje kako dokaze optužbe i odbrane tako i dokaze suda, stoga se prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi pravilno pozvalo na odredbu člana 261. stav 2. tačka e) ZKPBiH kada kao dokaz suda izvodi Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 17-13-3-65/17 od 15. maja 2017. godine. Navedenim postupanjem prvostepeno vijeće se nije priklonilo niti jednoj strani u postupku, odnosno u konkretnom slučaju Tužilaštvu, kako to odbrana neosnovano tvrdi, nego je u interesu pravde izvelo ovaj dokaz. Ukazano je da je odbrana u svojoj žalbi, ali ne i tokom glavnog pretresa, osporavala samo dokaz suda, odnosno potvrdu o privremenom oduzimanju spornog vozila, koji prigovor nije osnovan i prvostepeno vijeće je, između ostalog, i na njemu zasnivalo svoju odluku, a koji dokaz je cijenilo pojedinačno i u vezi sa svim drugim dokazima iz predmetnog spisa.

13. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da apelantova lična zaštita, koja je bila motiv za nabavku pištolja, podrazumijeva činjenicu da će pištolj apelant sa sobom ponijeti u SR Njemačku, a što s druge strane isključuje postojanje jednog od bitnih elemenata ovog krivičnog djela, a to je „uvoz, izvoz, prevoz ili posredovanje u prometu oružja ili vojne opreme“, bez čega i nema krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. U vezi s tim, apelaciono vijeće je navelo da je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da se apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je Tužilaštvo BiH stavilo na teret. Krivično djelo iz stava 1. člana 193. ZKPBiH čini onaj ko uvozi, izvozi, prevozi ili posreduje u prometu oružja ili vojne opreme bez dozvole propisane zakonom Bosne i Hercegovine ili u suprotnosti s međunarodnim pravom, ili ko daje krive podatke ili propusti prikazati činjenice u postupku davanja dozvole u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine, ili ko propusti u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine registrirati ugovor u vezi s oružjem ili vojnom opremom. Radi se o tzv. „blanketnoj dispoziciji“ koja upućuje na zakon Bosne i Hercegovine kojim se propisuje postupak uvoza, izvoza i posredovanja u prometu oružja ili vojne opreme i da bi se ona mogla primijeniti potrebno ju je upotpuniti normama zakona na koji upućuje. Navedeno je da su Zakonom o uvozu i izvozu oružja i vojne opreme propisani način i uvjeti pod kojima se može vršiti uvoz, izvoz i tranzit oružja i vojne opreme, definirano je šta se smatra oružjem i vojnom opremom te proizvodima dvojne namjene, utvrđen je organ nadležan za izdavanje dozvole za uvoz, izvoz, tranzit i posredovanje u prometu oružjem i vojnom opremom te proizvoda dvojne namjene ili za promet usluga vezanih za oružje i vojnu opremu i uvjeti pod kojima se mogu izdavati te dozvole, kao i druga bitna pitanja koja se tiču uvoza i izvoza oružja i vojne opreme te proizvoda dvojne namjene. Navedenim zakonom također je propisano da dozvolu za uvoz, izvoz, tranzit ili posredovanje u prometu oružjem ili vojnom opremom ili dozvolu za promet usluga vezanih za oružje i vojnu opremu izdaje Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine uz prethodnu saglasnost Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine i mišljenje Stalnog komiteta za vojna pitanja. Iz navedenog proizlazi da apelant nije zadovoljio navedene kriterije kako bi na legalan način izvezao predmetno oružje i municiju, što ukazuje na protivpravnost njegovih radnji.

14. Također, žalbeni navodi koji ukazuju da pobijana presuda u dijelu „Relevantne odredbe materijalnog prava“ ne navodi odredbe koje se odnose na oduzimanje predmeta nisu osnovani zato što se u izreci pobijane presude prvostepeno vijeće pravilno pozvalo na odredbe člana 193. stav 6. i člana 74. KZBiH kojima je propisano obligatorno oduzimanje predmeta, u konkretnom slučaju predmeta izvršenja djela i sredstva za transport (pištolj s pripadajućim okvirom za municiju i 50 komada municije), kao i sporno vozilo. S obzirom na to da samo izreka presude obavezuje, a ona sadrži pravni osnov za oduzimanje navedenih predmeta, činjenica da u obrazloženju nisu citirani spomenuti propisi ne predstavlja propust takve vrste koji bi utjecao na zakonitost i pravilnost presude. Kako je oduzimanje predmeta obavezno po sili zakona, tako ni obrazloženje presude nije moglo, niti trebalo, biti mnogo opširnije, suprotno tvrdnjama odbrane.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je povreda prava na pravično suđenje učinjena jer je Sud BiH u toku postupka u dokaznu građu uveo nove materijalne dokaze, ali bez prijedloga tužioca, koji je za posljedicu imao oduzimanje spornog vozila. Apelant smatra da je ovakvim postupanjem Sud BiH grubo povrijedio odredbe ZKPBiH, na osnovu kojih je sud „neutralna strana u postupku“, odnosno po kojima je teret dokazivanja isključivo na strankama u postupku, tužilaštvu i odbrani. Slijedom navedenog, apelant je mišljenja da navedeni dokaz nije zakonit, tako da svoju odluku prvostepeni sud nije mogao zasnivati na tom dokazu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici da u optužnom aktu, ali ni na glavnom pretresu Tužilaštvo BiH nije predložilo da se od apelanta trajno oduzme sporno vozilo. Dakle, kako apelant tvrdi, mimo inicijative i prijedloga zastupnika optužbe, sudsko vijeće donosi tu odluku, čime postupa van optužnog akta, odnosno van prijedloga stavljenih u tom aktu. Apelant smatra da je na taj način došlo i do povrede kako odredbe člana 14. stav 1. ZKPBiH, budući da je optuženik, nakon što prizna krivicu, a sud prihvati to priznanje, lišen mogućnosti da predlaže i izvodi dokaze, pa je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranku u postupku. Dalje, apelant smatra da se povreda prava na imovinu ogleda u tome što je, uslijed nezakonitog oduzimanja spornog vozila, apelantu pričinjena znatna materijalna šteta. Apelant ističe da je veoma bitna činjenica da je sporno vozilo vlasništvo privrednog društva koje je registrirano i ima sjedište u stranoj državi, pri čemu to isto privredno društvo nema poslovnu jedinicu ili predstavništvo u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da sudovi u Bosni i Hercegovini nisu nadležni da odlučuju o imovini koja je imovina stranih pravnih ili fizičkih lica, apelant smatra da je ovakvim postupanjem Sud BiH povrijedio odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim okolnostima. Na osnovu svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi „povredu Ustava BiH i Evropske konvencije“, te ukine Presudu broj S1 3 K 025224 17 Kž 2 od 14. novembra 2017. godine i predmet vrati Sudu BiH „koji bi usvojio žalbu apelanta“, i to tako da prvostepenu presudu preinači u dijelu kojim je od apelanta trajno oduzeto sporno vozilo, „te naloži da apelantu vozilo odmah bude vraćeno u posjed i mirno korištenje“. Apelant je također zatražio da Ustavni sud naloži Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da se apelantu naknade troškovi postupka koji se odnose na sastavljanje ove apelacije u iznosu od 2.100,00 KM.

II.Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je istakao da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude, a o čemu se sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano već izjasnio u svojoj presudi. Shodno tome, apelaciono vijeće je, razmotrivši žalbene prigovore odbrane, našlo da je sporno vozilo oduzeto u skladu sa zakonom, te da je odredba člana 193. stav 6. KZBiH imperativnog karaktera. Dakle, kako je istaknuto, zakon ne propisuje okolnosti koje bi mogle utjecati da se sporno vozilo, koje je korišteno prilikom izvršenja krivičnog djela, vrati vlasniku. Također je ukazano da činjenica da sporno vozilo nije u apelantovom vlasništvu, u konkretnom slučaju nije relevantna zato što odredba člana 74. stav 2. KZBiH propisuje da se predmeti korišteni za učinjenje krivičnog djela mogu oduzeti i kada nisu vlasništvo učinioca, ali da se time ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od učinioca. Ukazano je i da okolnost da Tužilaštvo u optužnici nije stavilo prijedlog za oduzimanje spornog vozila ni u kom slučaju ne obavezuje sud s obzirom na to da se oduzimanje vrši po sili zakona i ne može biti ostavljeno na dispoziciju Tužilaštvu. Nasuprot apelantovim tvrdnjama da je povrijeđeno načelo „jednakosti oružja“, ponovljen je stav apelacionog vijeća iz drugostepene presude, odnosno da je načelo „jednakosti oružja“ poštovano tokom cijelog prvostepenog postupka, te da su stranke imale jednak proceduralni položaj tokom suđenja, kao i jednak položaj prilikom iznošenja argumenata odbrane i optužbe. Ukazano je da je i zakonodavac prepoznao ozbiljnost krivičnog djela za koje je apelant priznao krivicu i opasnost koju predstavlja za državu i sve njene građane, te je u tom smislu propisao obavezno oduzimanje sredstva za transport ili rasturanje. Dakle, intencija zakonodavca je da se učinilac krivičnog djela sankcionira i na taj način, s obzirom na to da se radi o izuzetno ozbiljnom krivičnom djelu ne samo za ovu državu i njene građane nego i za međunarodnu zajednicu u cjelini, jer se iz ovog krivičnog djela mogu i razvijaju novi oblici kriminaliteta, te je, prema ocjeni apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće postupalo u javnom interesu kada je izreklo mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta. U vezi s tim, svrha mjera sigurnosti je otklanjanje stanja ili uvjeta koji mogu utjecati da učinilac ubuduće učini krivična djela. Iako je svrha mjera sigurnosti prevashodno specijalna, također ne treba zanemariti ni generalnu prevenciju krivičnih djela.

17. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je istaklo da su prvostepeno i drugostepeno vijeće Suda BiH obrazložili svaki dokaz pojedinačno i doveli ih u međusobnu vezu, te u ovom slučaju ocjena dokaza ne samo da nije proizvoljna nego predstavlja primjer kako se vrši ocjena dokaza. V.Relevantni propisi

18. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi: Svrha mjera sigurnosti Član 68.

Svrha mjera sigurnosti je da se otklone stanja ili uvjeti koji mogu uticati da učinilac ubuduće učini krivična djela.

Vrste mjera sigurnosti Član 69. tačka d) Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti:

d) oduzimanje predmeta.

Oduzimanje predmeta Član 74.

(1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca.

(2)Predmeti iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti i kad nisu vlasništvo počinioca, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinilaca.".

Neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom te proizvodima dvojne upotrebe Član 193. st. (1) i (6) (1) Ko uvozi, izvozi, prevozi ili posreduje u prometu oružja ili vojne opreme bez dozvole propisane zakonom Bosne i Hercegovine ili u suprotnosti s međunarodnim pravom, ili ko daje krive podatke ili propusti prikazati činjenice u postupku davanja dozvole u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine, ili ko propusti u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine registrirati ugovor u vezi oružja ili vojne opreme, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(6) Oružje, vojna oprema, proizvodi dvojne namjene, kao i sredstva za njihov transport ili rasturanje, bit će oduzeti.

19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 42/18 i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 229. st. (1) i (2) Izjašnjavanje o krivici (1) Izjavu o krivici optuženi daje sudiji za prethodno saslušanje u prisustvu tužioca i branioca. Prije izjave o priznanju krivice optuženi će biti upoznat o svim mogućim posljedicama priznanja krivice u smislu člana 230. stav (1) ovog zakona. U slučaju da optuženi nema branioca, sudija za prethodno saslušanje provjerit će da li optuženi razumije posljedice izjašnjavanja o krivici, kao i da li postoje uslovi za postavljanje branioca u skladu s članom 45. stav (5), odnosno članom 46. ovog zakona. Izjava o krivici i datim upozorenjima unosi se u zapisnik. Ukoliko se optuženi ne izjasni o krivici, sudija za prethodno saslušanje će po službenoj dužnosti unijeti u zapisnik da optuženi poriče krivicu.

(2) Ako se optuženi izjasni da je kriv, sudija za prethodno saslušanje uputit će predmet sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja ročišta na kojem će biti utvrđeno postojanje uslova iz člana 230. ovog zakona.

Član 230.

Razmatranje izjave o priznanju krivice (1) Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivice, Sud provjerava:

a) da li je do izjave o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem,

b) da li je optuženi upozoren i razumio da se izjavom o priznanju krivice odriče prava na suđenje,

c) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog,

d) da li je optuženi upoznat i razumio moguće posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev, i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom,

e) da li je optuženi upoznat s odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka i s pravom da bude oslobođen naknade u slučaju iz člana 188. stav (4) ovog zakona.

(2) Ako Sud prihvati izjavu o priznanju krivice, izjava optuženog unijet će se u zapisnik i nastaviti s pretresom za izricanje krivičnopravne sankcije.

(3) Ako Sud odbaci izjavu o priznanju krivice, to će saopćiti strankama i braniocu i konstatirati u zapisnik. Izjava o priznanju krivice ne može se koristiti kao dokaz u daljnjem toku krivičnog postupka."

Član 261. stav (1) i stav(2) tač. a), b) i e) Izvođenje dokaza (1) Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

a) dokazi optužbe,

b) dokazi odbrane,

c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),

d) dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika),

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće, Član 285. stav (1) tačka e) Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženik oglašava krivim, Sud će izreći:

e) odluku o mjerama sigurnosti, [...].

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 025224 17 Kž 2 od 14. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja […] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

28. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno pozitivno pravo jer je sud izveo dokaze po službenoj dužnosti te što je, bez zahtjeva Tužilaštva BiH, donio odluku o oduzimanju spornog vozila. Apelant naročito smatra da Sud BiH nije bio nadležan da izrekne mjeru sigurnosti oduzimanja spornog vozila jer se radi o vozilu koje nije apelantovo vlasništvo, te koje je vlasništvo privrednog društva koje nije registrirano u BiH. Zbog navedenih činjenica apelant smatra da je u predmetnom postupku prekršeno i načelo ravnopravnosti.

29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke Suda BiH zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnog prava.

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred Sudom BiH, te da se apelaciono vijeće tog suda dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnilo zašto su svi istaknuti prigovori neosnovani. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljna obrazloženja za stav koji su zauzeli povodom odluke o apelantovoj krivici, kao i o izricanju mjere sigurnosti, koje je apelant ponovio i u apelaciji. Ustavni sud posebno smatra da je apelaciono vijeće u osporenoj presudi detaljno obrazložilo na osnovu čega i zašto je ocijenjeno da su svi apelantovi žalbeni prigovori neosnovani. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenom postupku, pored apelantovog priznanja krivice za izvršenje krivičnog djela za koje je osuđen, imao u vidu dokaze koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz optužnicu čiju relevantnost, zakonitost i autentičnost apelantova odbrana nije ni na koji način u tom dijelu postupka dovela u sumnju. U tom kontekstu je ocjenom izvedenih dokaza zaključeno da je u inkriminiranom periodu apelant izjavom o priznanju krivice potvrdio činjenične navode optužnice i da je bio svjestan svih posljedica priznanja, pa stoga i oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

32. Dalje, dovodeći apelantove navode u vezu s osporenim odlukama, te naprijed navedenim standardima, Ustavni sud konstatira da se apelant na ročištu za izjašnjenje o krivici održanom 22. augusta 2017. godine (pred sudijom za prethodno ispitivanje) izjasnio da je kriv, to jest da je počinio krivično djelo neovlaštenog prometa oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. KZBiH, u vezi sa članom 26. KZBiH. Ustavni sud ukazuje da je članom 193. stav 1. KZBH propisano da to djelo čini: „Ko uvozi, izvozi, prevozi ili posreduje u prometu oružja ili vojne opreme bez dozvole propisane zakonom Bosne i Hercegovine ili u suprotnosti s međunarodnim pravom, [...],” te da je stavom (6) tog člana propisano: „Oružje, […], kao i sredstva za njihov transport […] bit će oduzeti.“ Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelant priznao da je u vrijeme i mjestu navedenom u izreci presude pokušao da prenese oružje – pištolj i pripadajuću municiju u Republiku Hrvatsku bez odgovarajućih dozvola, sakrivanjem tog oružja i municije u spornom vozilu koje je iskoristio za njihov transport. Ustavni sud konstatira da apelant navedene okolnosti ne negira.

33. Ustavni sud konstatira da je apelant na glavnom pretresu (pred vijećem) za razmatranje izjave o priznanju krivice, u prisustvu svog izabranog branioca, na upit sudije izjavio da ostaje pri izjavi o priznanju krivice. Ustavni sud zapaža da je nakon toga, Sud BiH proveo materijalne dokaze koje je Tužilaštvo BiH uložilo kao dokaze optužbe, te dokaze čije je izvođenje naredio Sud BiH, te da ni odbrana, niti sam apelant, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, „nisu imali primjedbi“ na materijalne dokaze koje je Tužilaštvo BiH uložilo kao dokaz optužbe, te dokaze čije je izvođenje naredio Sud BiH, zbog čega ih sud nije detaljno obrazlagao u prvostepenoj presudi. U tom kontekstu, budući da apelant posebno problematizira odluku suda da provede „svoj dokaz“, Ustavni sud ukazuje na član 261. ZKPBiH kojim je propisano izvođenje dokaza, te da je tim članom određeno da pored dokaza optužbe i odbrane postoje i „dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće”, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Dakle, Sud BiH, izvođenjem svog dokaza, nije ni na koji način nezakonito postupao, te su stoga i ovi apelantovi navodi neosnovani.

34. Dalje, u pogledu apelantovog osporavanja odluke Suda BiH o izricanju mjere sigurnosti – oduzimanja spornog vozila bez prijedloga Tužilaštva BiH, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o mjeri sigurnosti oduzimanja spornog vozila zasnovali na odredbi člana 193. stav 6. KZBiH u vezi sa članom 74. KZBiH. Ustavni sud ukazuje da je članom 193. stav (6) KZBiH propisano obavezno oduzimanje oružja, vojne opreme, proizvoda dvojne namjene, kao i sredstava za njihov transport ili rasturanje, te da su odredbama člana 74. KZBiH propisani uvjeti za oduzimanje predmeta koji su, pored ostalog, upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela i kada nisu vlasništvo učinioca krivičnog djela. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 74. stav (1) KZBiH propisano: „Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca.“ Nadalje, stavom (2) tog člana je propisano: „Predmeti iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti i kad nisu vlasništvo počinioca, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinilaca.“ Dakle, navedenim članom su propisani uvjeti za oduzimanje predmeta koji su, pored ostalog, upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela kako u slučaju kada su vlasništvo učinioca krivičnog djela (stav 1) tako i u slučaju kada nisu vlasništvo učinioca krivičnog djela (stav 2). Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima na osnovu provedenih dokaza, koju činjenicu apelant i ne osporava, utvrđeno da je apelant sporno vozilo upotrijebio za izvršenje krivičnog djela za koje je, nakon priznanja krivice, proglašen krivim. Shodno navedenom, radi se o predmetu koji će se, u smislu člana 74. stav 2. KZBiH, oduzeti i kad nije vlasništvo apelanta kao počinioca krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci Suda BiH da u okolnostima konkretnog slučaja izrekne mjeru sigurnosti – oduzimanje spornog vozila koje je, kako to proizlazi iz utvrđenja Suda BiH, bilo upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela. Prema tome, sadržaj navedenih odredbi ne potkrjepljuju apelantove navode da je zapljena spornog vozila posljedica proizvoljnosti u primjeni relevantnih zakonskih odredbi budući da su odredbe člana 193. stav (6) i člana 74. KZBiH imperativnog karaktera.

35. Ustavni sud, iz razloga navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, također smatra neosnovanim i apelantove navode o povredi načela ravnopravnosti stranaka u postupku. Ovo pogotovo što isključivo zbog specifičnih okolnosti vezanih za konkretni predmet, to jest zbog apelantovog priznanje krivice, dakle zbog apelantovog postupanja pred prvostepenim sudom, taj sud nije proveo redovni postupak nego je zbog toga proveden „skraćeni postupak“, a pri tome apelant i ne tvrdi da je redovnom sudu predlagao provođenje bilo kakvih dokaza.

36. Konačno, Ustavni sud ističe i da, u skladu sa članom 74. stav (2) KZBiH oduzimanje spornog vozila od apelanta ne dira u eventualno pravo firme „Ćevapčići Restaurants GMBH CO.KG“ na naknadu štete.

37. Ustavni sud napominje i da je ispitao ostale navode prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima kao i navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

39. U pogledu apelantovog traženja da mu se isplate troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Sud BiH odluku kojom je apelant proglašen krivim donio nakon što je apelant u prisustvu branioca priznao krivicu da je počinio krivično djelo za koje je potvrđena optužnica protiv njega, koje priznanje je ispitano u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH, o čemu su u osporenim odlukama dati detaljni, jasni i argumentirani razlozi, te kada je Sud BiH na osnovu imperativnih odredbi 193. stav (6) u vezi sa članom 74. KZBiH donio odluku o oduzimanju predmeta koji je upotrijebljen prilikom izvršenja krivičnog djela koje je apelant priznao, o čemu je dao obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-31/18 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio