Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-134/18 (N.O.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dioničar
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-134/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 134/18, rješavajući apelaciju N. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. O. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant N. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. oktobra 2017. godine. Podnescima od 30. marta 2018. godine i 10. oktobra 2019. godine apelant je dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene „Bazna hemija“ d.d. Vitkovići – Goražde (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 16. do 22. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 23. do 30. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 024461 11 P od 14. decembra 2015. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja među kojima je bio i apelant, te je utvrđeno da su ništave odluke V skupštine tužene od 22. septembra 2012. godine detaljnije navedene u izreci presude (tačka I). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi ništavim devet odluka detaljnije navedenih u izreci presude koje su donesene na V skupštini tužene od 22. septembra 2012. godine (tačka II), kao i tužbeni zahtjev kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime kumulativne štete na imovini dioničara isplati ukupan iznos od 3.820.324,76 KM, i to za apelanta iznos od 110.478,76 KM, te su tužitelji obavezani da tuženoj nadoknade troškove postupka (tačka III). Također, navedenom presudom odbačeni su tužbeni zahtjevi za utvrđenje prava tužiteljima na likvidaciju i prestanak rada društva (tačke IV i V), te za utvrđivanje ništavim 12 kupoprodajnih ugovora (tačka VI) koji su detaljnije označeni u izreci presude, a u tački VII odbačena je izjava tužitelja E.S.1 i E.S.2 o povlačenju tužbe.

6. U vezi s odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavim odluka donesenih na V skupštini tužene od 22. septembra 2012. godine detaljnije navedenih u tački II izreke presude, Općinski sud je naveo da se razlog zbog kojeg se tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbija nalazi u odredbama čl. 257. i 258. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD) prema kojima postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine kod suda može pokrenuti dioničar zastupljen na skupštini čiji prigovor na odluku je unesen u zapisnik. Kako je apelant nesumnjivo bio zastupljen na skupštini, a prema predloženim dokazima nije stavio prigovor na navedene odluke, niti je prigovor bio unesen u zapisnik sa skupštine, to, u skladu s tim odredbama, ne postoji osnov za pobijanje tih odluka.

7. U pogledu tužbenog zahtjeva za naknadu štete (stav III izreke presude), prvostepeni sud je istakao da šteta nastala tužiteljima, prema navodima tužitelja, predstavlja razliku između vrijednosti dionice od 100 KM po dionici na dan stjecanja svojstva dioničara i prema podacima Registra vrijednosnih papira u FBiH i vrijednosti dionica utvrđenih od vještaka finansijske struke u visini od 4,098 KM po dionici, obračunom izvršenim na osnovu podataka iz bilansa stanja tužene na dan 30. juni 2013. godine. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da se na osnovu provedenog vještačenja može utvrditi da je tužena posjedovala imovinu koja je procijenjena u postupku privatizacije na iznos od 47.357.700 KM, te da je apelant bio vlasnik 17.073 dionice sa učešćem u osnovnom kapitalu od 3,6051%. Iz podataka Registra vrijednosnih papira u FBiH može se zaključiti da je nominalna vrijednost dionice prema podacima Registra nepromijenjena od osnivanja društva i iznosi 100,00 KM. Na osnovu provedenog postupka vještačenja te pismenih dokaza u spisu može se utvrditi da tužena od perioda registracije u obliku dioničarskog društva nije vršila poslovne aktivnosti iz registrirane djelatnosti. Prema nalazu vještaka, društvu i dioničarima je pričinjena šteta padom vrijednosti dionica koje su sa 100 KM pale na iznos od 4,0983 KM, a koju tvrdnju vještak zasniva na činjenici da je prema bilansu stanja društva na dan 30. juni 2014. godine osnovni kapital društva iznosio 1,940.879 KM.

8. Zatim, Općinski sud je citirao član 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da je na tužiteljima bio teret dokazivanja kako štete tako i njene visine, radnje koja je direktno u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom, te odgovornost tužene kao štetnika. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da na osnovu predloženih i provedenih dokaza nije na nesumnjiv način utvrđena vrijednost dionica na dan procjene štete, na kojoj činjenici tužitelji zasnivaju svoj tužbeni zahtjev, kao ni svojstvo dioničara. Ovo stoga što dionice predstavljaju vrijednosne papire (dematerijalizirane, nedjeljive i glase na ime) koji podliježu registraciji shodno odredbama Zakona o vrijednosnim papirima, a njihov imalac to svojstvo dokazuje izvodom s liste dioničara. Imajući u vidu odredbe člana 127. stav 2. ZPD, te činjenicu da sudu nisu predočeni dokazi registra vrijednosnih papira na okolnost vrijednosti dionice na dan procjene štete, a iz nalaza vještaka se da zaključiti da je obračun izvršen na osnovu podataka iz bilansa stanja tužene, sud nije mogao prihvatiti kao utvrđenu i tačnu činjenicu o vrijednosti dionice od 4,098 KM, koji iznos je upotrijebljen u obračunu štete. Prema tome, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao dokazanu činjenicu visine štete pričinjene tužiteljima, a na osnovu obračuna razlike između vrijednosti dionica tužitelja na dan 28. mart 2003. godine i 30. juni 2013.godine koji je obavio vještak finansijske struke.

9. U vezi s navodom tužitelja da za štetu koju su pretrpjeli odgovara tužena čiji su organi nezakonitim radom doveli do prodaje njene imovine, koja je svojom vrijednošću činila osnovni kapital društva, koji je bio predmet privatizacije u postupku javnog upisa dionica, Općinski sud je naveo da, prema odredbama člana 5. ZPD, društvo odgovara za svoje obaveze cjelokupnom svojom imovinom. Međutim, tužitelji navedeni iznos ne potražuju na osnovu poslovnog odnosa sa statusom dužnika na strani tužene, čime bi postojala obaveza tužene na isplatu na osnovu odredbi člana 262. ZOO-a u vezi s odredbama člana 5. ZPD, već na osnovu smanjenja kapitala društva, smanjenjem nominalne vrijednosti dionica. Odredbama člana od 170. do 185. ZPD reguliran je postupak i metode smanjenja osnovnog kapitala dioničarskog društva. Prema navedenim odredbama smanjenjem kapitala, smanjenjem nominalne vrijednosti dionica, nije predviđena nikakva obaveza društva u smislu naknade iz imovine društva dioničarima. U tim odredbama ZPD predviđa obavezu društva na isplatu novčanog iznosa u slučaju smanjenja kapitala metodom povlačenja dionica, koje se provodi u postupku shodno odredbama čl. od 178. do 184. ZPD. Na osnovu predloženih i provedenih dokaza u toku postupka nije utvrđeno da je smanjenje kapitala vršeno uz primjenu metoda povlačenja dionica, u okviru kojeg je moglo doći do obaveze tužene na novčanu naknadu dioničarima osnovom smanjenja osnovnog kapitala. Također, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbi člana 172. ZOO-a kojim je propisana odgovornost pravne osobe za štetu koju pričine njegovi organi trećoj osobi u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija jer se tužitelji kao vlasnici dionica ne mogu smatrati trećom osobom prema toj odredbi. Prema tome, Općinski sud je naveo da tužitelji tokom postupka nisu predloženim ni provedenim dokazima dokazali činjenicu visine štete, te odgovornosti tužene za štetu, iz kojih razloga je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa čl. 7. i 123. ZPP, odlučeno kao u izreci presude. Naposljetku, Općinski sud je istakao da smatra potrebnim naglasiti da provedeni dokazi, a naročito postupak provedenog vještačenja, upućuju na zaključak o mogućnosti nastanka štete tuženoj kao posljedici upravljanja društvom na način kako je to utvrđeno u toku postupka vještačenja. Međutim, na osnovu provedenih dokaza se ne može utvrditi obim štete s obzirom na to da se dokazivanje štete u toku postupka zasnivalo na utvrđivanju činjenice umanjenja nominalne vrijednosti dionica, koji osnov sud nije mogao prihvatiti.

10. Općinski sud je dalje istakao da tužitelji postavljenim tužbenim zahtjevom kako je naveden u tački IV izreke traže utvrđivanje obaveze pokretanja postupka likvidacije u skladu s odredbama čl. 72, 193. i 292. ZPD, te utvrđenje da je nepokretanje postupka likvidacije dovelo do štete na strani tužene odnosno dioničara. U tom pogledu, Općinski sud je citirao sadržaj člana 54. st. (1) i (2) ZPP (u odluci greškom naveden član 55. ZPP), te je istakao da se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđivanje obaveze u donošenju odluka i činjenica koje su u suštini među strankama u postupku nesporne. Prema tome, kako je nesporna činjenica nedonošenja odluka stavljena u vezu sa štetom bez obaveze na njenu naknadu, tako postavljen tužbeni zahtjev nije usmjeren na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, što je uvjet za isticanje tužbenog zahtjeva s takvim sadržajem. Također, Općinski sud je istakao da u okolnostima konkretnog slučaja nije našao pravni interes za vođenje parnice s tako postavljenim tužbenim zahtjevom. Za takav stav od utjecaja je bila i odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete, čime se ta tužba u ovom dijelu pokazuje nedopuštenom u smislu odredbe člana 54. ZPP.

11. Zatim, Općinski sud je istakao da u postavljenom tužbenom zahtjevu (tačka V izreke) tužitelji traže da sud utvrdi činjenicu postojanja uvjeta za donošenje odluke o prestanku društva na dane 23. mart i 23. septembar 2005. godine, 10. oktobar 2008. godine, 31. decembar 2009. godine i 31. decembar 2004. godine. Tužitelji kao dioničari tužene imaju pravni interes da u skladu s odredbama čl. 72. i 299. ZPD pokrenu sudski postupak za donošenje odluke o prestanku društva. Takva odluka za posljedicu ima pokretanje postupka likvidacije društva koja se provodi u postupku koji je utvrđen zakonom. Međutim, u postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelji traže utvrđenje postojanja uvjeta za likvidaciju što tužbeni zahtjev čini dijelom utvrđujuće tužbe za čije podnošenje nisu ispunjeni uvjeti iz člana 54. ZPP zbog nedostatka pravnog interesa za vođenje parnice po tako postavljenom tužbenom zahtjevu, sa istim obrazloženjem kao za prethodnu odluku suda (tačka IV izreke).

12. Naposljetku, u pogledu tužbenog zahtjeva kojim su tužitelji tražili utvrđivanje ništavosti određenih kupoprodajnih ugovora koje je tužena zaključila s trećim osobama, Općinski sud je istakao da tužbom nisu bile obuhvaćene osobe koje su s tuženom zaključile sporne ugovore. Rješenjem od 9. oktobra 2015. godine zatraženo je od tužitelja da tužbu u ovom dijelu urede na taj način što će tužbom obuhvatiti sve osobe koje se pojavljuju kao ugovorne stranke. Tužitelji tužbu nisu uredili, odnosno nisu obuhvatili sve ugovorne strane iz ugovora u odnosu na koje ističu zahtjev za utvrđivanje ništavosti. Imajući u vidu posljedice ništavosti ugovora prema odredbi člana 104. ZOO-a, te da u okolnostima konkretnog slučaja prema odredbi člana 362. ZPP ugovorne strane u spornim ugovorima imaju položaj suparničara, zbog čega moraju biti obuhvaćene tužbom, Općinski sud je tužbu odbacio kao neurednu.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 024461 16 Gž 5 od 24. marta 2016. godine žalbe tužitelja su odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostepena presuda.

14. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je za pobijanje i poništenje odluka skupštine, pored ostalih, uvjet da dioničar koji je sudjelovao u njenom radu u zapisnik izjavi protivljenje takvoj odluci, kao i da protivljenje donesenoj odluci mora biti izjavljeno u zapisnik jasno i nedvosmisleno, a može se izjaviti do zaključenja skupštine. S obzirom na to, apelantova je žalba neosnovana jer je sudjelovao u radu skupštine kao dioničar i imao je pravo na pobijanje donesenih odluka pojedinačno, a propustom da u zapisnik izjavi protivljenje odlukama izgubio je pravo na njihovo osporavanje pred sudom.

15. U pogledu navoda kojima su tužitelji osporavali odluku prvostepenog suda iz tačke III izreke, Kantonalni sud je naveo da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u suštini zahtjev za naknadu štete nastale zbog povrede u postupanju Nadzornog odbora i Uprave, iz odnosa što ga imaju s društvom u propuštanju obaveze da djeluju i postupaju u interesu društva i dioničara, a što je sve za posljedicu imalo negativno poslovanje i umanjene vrijednosti dionice. Tužitelji iz odgovornosti članova Uprave nalaze osnov za obeštećenje. Međutim, postupak dokazivanja štete umanjenjem vrijednosti dionica, bez obzira kako to tužitelji nastoje prikazati, podrazumijevao bi prije svega dokazivanje vrijednosti dionica, a kada se govori o vrijednosti dionica, moraju se imati na umu tri vrijednosti: nominalna, tržišna i knjigovodstvena. Tužitelji u tužbi, odnosno u postupku i u žalbi podvlače nominalnu vrijednost, što je vrijednost naznačena na samoj dionici i ona označava knjigovodstvenu vrijednost dionice u trenutku njenog izdavanja. Prema toj vrijednosti (100 KM) utvrđeni su i udjeli pojedinih tužitelja i svakako broj glasova koji imaju. Od dana stjecanja svojstva dioničara 28. marta 2003. godine, tužena egzistira i društvo je poslovalo, a kako tužena i nalaz vještaka podvlači, to poslovanje je bilo negativno, a s poslovanjem društva pojavljuje se svakako nova vrijednost dionice. Tržišna vrijednost je sasvim neka druga vrijednost. To je vrijednost dionice ostvarena kupoprodajom na tržištu vrijednosnih papira, to je vrijednost po kojoj se dionica može kupiti ili prodati i ona se najčešće razlikuje od nominalne. Dionica se kupuje ili prodaje iznad ili ispod nominalne vrijednosti. Tako se tržišna vrijednost određuje odnosom ponude i potražnje, ne utvrđuje se jednom zauvijek, već se svakodnevno mijenja, a na njenu vrijednost utječu razni uzroci. Prije svega, tržišnu vrijednost određuje sadašnje poslovanje dioničkog društva, očekivano buduće poslovanje, opće stanje u privredi, a posebno u grani privrede društva i slično. Vrijednošću dionica koju je izračunao vještak jeste iskazana knjigovodstvena vrijednost izračunata iz poslovnih knjiga sve prema bilansu stanja tužene na dan 30. juni 2014. godine. To je samo informacija koja može, a i ne mora, biti od značaja za tržišnu vrijednost. Opredjeljujući svoj zahtjev u ovom dijelu, tužitelji su zahtijevanu štetu iskazali u padu vrijednosti dionica prema nalazu vještaka, a ova zahtijevana šteta nastala smanjenjem vrijednosti dionica jeste refleksna šteta koja se na dioničara odražava kao posljedica štete pričinjene društvu smanjenjem kapitalne vrijednosti društva, što sve opet utječe na vrijednost dionice. Kantonalni sud je dalje istakao da su tužitelji u cijelom postupku navodili i provodili dokaze o nezakonitom postupanju uprave društva. Međutim, tužitelji kao dioničari ne mogu uspjeti u parnici za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti dionica ni kada navode da štetu trpe zbog povrede prava i obaveze vođenja poslova društva s pažnjom urednog i savjesnog privrednika. U svakom slučaju oštećeno je društvo a time i njegovi povjeritelji, što svakako tužitelji kao dioničari to nisu. Uostalom, ne može se preći preko činjenice da se dionicama vrijednost može i smanjiti, pa stoga ulagač koji ih kupuje mora biti svjestan rizika profitabilnosti preduzeća, da razvoj cijene dionica ne zavisi isključivo od samog društva, već i od drugih naprijed navedenih činjenica. Stoga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i prepoznao sadržaj zahtjeva tužitelja, kao i primjenu pravila o teretu dokazivanja u vezi s pretrpljenom štetom i njenom visinom.

16. U pogledu navoda da sud nije shvatio tužbeni zahtjev iz tačaka IV i V izreke presude, Kantonalni sud je istakao da su postavljeni zahtjevi tužitelja u ovom dijelu tužbe jasno iznijeti u raspravni zapisnik 10. novembra 2015. godine i njih je prvostepeni sud pravilno analizirao te utvrdio da su usmjereni na utvrđivanje činjenica koje se odnose na pokretanje postupaka prestanka rada i likvidacije društva. Ovakav zahtjev u sebi sadrži svakako utvrđivanje činjenice propuštanja obaveze pokretanja postupka prestanka rada i likvidaciju, a potom i utvrđivanje činjenice da je prouzrokovana šteta. Osim što nije dopušteno dokazivati činjenice, zakon ne dopušta podnošenje tužbe za utvrđenje ako je zahtjev za činidbu iz spornog odnosa već dospio. Da je tužiteljima šteta nastala tužitelji su dokazivali i zahtijevali već u zahtjevu označenom pod III u presudi, pa i zbog toga nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje ovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tužbenim zahtjevom označenim pod V, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno naveo da tužitelji i tim tužbenim zahtjevom traže utvrđivanje činjenice postojanja uvjeta za prestanak rada društva i likvidaciju, te da je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje takvog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da su tužitelji isticali tužbeni zahtjev za naknadu štete o čemu je već odlučivao prvostepeni sud.

17. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud rješenjem od 9. oktobra 2015. godine pravilno pozvao tužitelje na uređenje s obzirom na to da tužba u tom dijelu nije bila potpuna da bi sud po njoj mogao postupati jer tužbom nisu bile obuhvaćene sve osobe koje se pojavljuju kao ugovorne strane u ugovorima čije poništenje se zahtijeva. S obzirom na to da tužitelji nisu dopunili tužbu, Kantonalni sud je istakao da su u tom pogledu pravilno primijenjene odredbe člana 104. ZOO-a u vezi sa članom 336. ZPP.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. oktobra 2017. godine odbijene su revizije tužitelja.

19. Vrhovni sud je u obrazloženju presude detaljno ukazao na sadržaj odlučenja i obrazloženja prvostepenog i drugostepenog suda o tužbenim zahtjevima (str. 4-18. revizione odluke) i revizione prigovore tužitelja. Zatim je zaključio da je drugostepeni sud rješavajući o žalbama tužitelja pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelji zasnivaju tužbeni zahtjev. Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i taj sud. U pogledu revizionih navoda da nije izvršena pravilna ocjena brojnih dokaza, a da je ona pravilno izvršena sud bi utvrdio da tužena nije poslovala niti jedan dan, tj. nije ni bila na tržištu, te da se ne može govoriti o postojanju tržišne vrijednosti dionica takvog društva, kao i navoda da su tražili naknadu štete prema dva osnova jer tužitelji iznošenjem navedenih revizionih tvrdnji iznose svoju ocjenu provedenih dokaza na način da iznose drugačije činjenično stanje iz kog razloga se revizija ne može izjaviti. Vrhovni sud je također naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenih činjenica kojima je vezan i taj sud izveli pravilan zaključak o neosnovanosti tužbenih zahtjeva, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava. Slijedom izloženih i prihvaćenih razloga drugostepenog suda, ne postoji ostvarenje materijalnopravnih pretpostavki koje opravdavaju osnovanost tužbenih zahtjeva tužitelja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz opširnih apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.

21. Apelant tvrdi da se nakon navođenja stavova nižestepenih sudova Vrhovni sud u reviziji odredio samo o tužbenom zahtjevu za nadoknadu štete, a da nije razmatrao ostale navode. Dalje, apelant smatra da je provedenim dokazima dokazao da su organi tužene protupravno umanjili imovinu čime je pričinjena stvarna šteta tuženoj i svim dioničarima u iznosu od 44.245.985,00 KM iz osnova stalnih i tekućih sredstava, a da tužena nije bila na tržištu niti jedan dan, te da su štetnici u organima tužene odmah nakon potpisivanja ugovora počeli uništavati tehnološke pogone, demontirati opremu, sjeći, rušiti objekte, iskopavati podzemne instalacije i da nisu radili od koristi za društvo i dioničare. S obzirom na to da tužena nikad nije bila na burzi i poslovala na tržištu, to dionice nisu mogle imati tržišnu vrijednost ni u trenutku izračunavanja štete, zbog čega smatra da je sud trebao prihvatiti izračun štete prema nominalnoj vrijednosti dionice u skladu s nalazom vještaka finansijske struke. U vezi s tim smatra da su mu kao dioničaru oduzeta prava koja ima iz odredbe člana 194. stav 3. ZPD, i to pravo na upravljanje, pravo na raspodjelu dobiti i pravo na diobu imovine preostale nakon stečaja ili likvidacije. Apelant dalje ističe da se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, te da su u konkretnom slučaju redovni sudovi propustili da sve odluke V skupštine proglase ništavim zato što su suprotne moralu, prinudnim propisima, javnom poretku, dobrim poslovnim običajima, te načelu savjesnosti i poštenja. Također, u pogledu odluka redovnih sudova kojim je odbačen tužbeni zahtjev da se proglasi ništavim 12 kupoprodajnih ugovora kojim je tužena raspolagala imovinom, apelant smatra da nije bilo neophodno proširenje tužbe i na kupce jer su sudovi prema odredbi člana 109. ZOO-a po službenoj dužnosti mogli utvrditi da su sporni ugovori ništavi. Zatim, apelant navodi da je s drugim tužiteljima podnio tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog propuštanja zakonske obaveze tužene da pokrene i provede zakonom obavezujuću reorganizaciju ili likvidaciju, a da su sudovi, odlučujući o tim tužbenim zahtjevima, naveli pogrešan sadržaj člana 55. ZPP, pa iz odluke redovnih sudova u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su se stekli uvjeti za prestanak tužene nije jasno iz kojeg osnova nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe prema tom članu. Naposljetku, apelant ističe da je tužbeni zahtjev da sud donese odluku o prestanku društva podnesen 22. oktobra 2012. godine i da je izostavljen iz presude jer ga je sud odbio rješenjem od 23. septembra 2014. godine, iako taj dan uopće nije održano ročište, te na tom ročištu nisu prisustvovale stranke, čime mu je oduzeta mogućnost da preinači i precizira tužbeni zahtjev.

b)Odgovori na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Kantonalni sud je naveo da apelant ponavlja navode koje je naveo u žalbi protiv prvostepene presude, te da je presuda tog suda pravilna i zakonita i da njom nisu povrijeđena apelantova prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine jer su u presudi dati jasni i potpuni razlozi pri kojima i sada ostaje.

24. Općinski sud je istakao da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju i da je donesena u skladu s važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanom postupku, pri čemu nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

25. Tužena smatra da su sudovi tokom postupka na osnovu dokaza i činjenica i u skladu sa zakonom donijeli osporene presude.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2. st. (1) i (3) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

[...] (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 54. st. (1) i (2)

2. Tužba za utvrđenje (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55. stav (1) (1) U jednoj tužbi tužilac može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 336. stav (1) (1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.

27. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

2. Pravna sposobnost i odgovornost za obaveze Član 5. st. (3) i (4) (3)Prije upisa u registar društava niko ne može nastupati u ime društva.

(4)Lice koje postupi suprotno odredbi stava 3. ovog člana odgovara za stvorene obaveze cjelokupnom svojom imovinom, a kada tako nastupa više lica za obaveze odgovaraju neograničeno solidarno.

Član 72.

(1)Društvo može prestati odlukom suda donesenom na osnovu zahtjeva nadležnih organa ili lica koje dokaže pravni interes, kada:

1) najviši organ utvrđen osnivačkim aktom ili statutom ne sastaje se i ne vrši svoja ovlaštenja ili nije vršen izbor organa čiji prethodni mandat je istekao, duže od dvije godine;

2) duže od dvije godine Društvo ne ostvaruje prihode;

3) je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti;

4) više ne postoje zakonom utvrđeni uslovi za dalje postojanje društva u obliku u kojem je upisano registar društava.

(2)Prije donošenja odluke o prestanku društva, sud može odrediti rok za otklanjanje uzroka zbog kojih je donošenje odluke predloženo.

1. Osnovni kapital prilikom osnivanja Član 127.

(1)Osnovni kapital dioničkog društva iznosi najmanje 50.000 (pedeset hiljada) KM.

(2)Nominalna vrijednost dionice ne može biti manja od 10 (deset) KM.

1. Dionice Član 194. st. (3) (3)Dionica sadrži prava na učešće u:

1) upravljanju dioničkim društvom;

2) raspodjeli dobiti;

3) diobi imovine preostale nakon stečaja ili likvidacije dioničkog društva.

Član 257.

Odluka skupštine dioničkog društva ništavna je ako:

1) skupština nije sazvana na način utvrđen članom 242. ovog zakona;

2) nije unesena u zapisnik;

3) je ništavnost utvrđena odlukom suda.

Član 258.

(1)Postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine, kod suda kod kojeg je dioničko društvo upisano u registar društava može pokrenuti:

1) dioničar zastupljen na skupštini, čiji je prigovor na odluku unesen u zapisnik; 2) dioničar koji nije prisustvovao skupštini zbog sazivanja skupštine protivno odredbama člana 242. ovog zakona;

3) dioničar čiji prijedlog ili prigovor nije pravilno unesen u zapisnik;

4) nadzorni odbor i uprava i svaki član nadzornog odbora i uprave, ukoliko bi izvršenjem odluke počinio privredni prijestup ili krivično djelo ili dioničkom društvu nanio štetu.

(2)Postupak iz stava 1. ovog člana može se pokrenuti u roku od 60 dana od dana održavanja skupštine.

(3)U postupku iz stava 1. ovog člana, dioničko društvo zastupa direktor ili drugi član uprave, po ovlaštenju direktora.

(4)Ako je tužitelj član uprave, dioničko društvo zastupa lice imenovano od nadzornog odbora, a kada su tužitelji nadzorni odbor i uprava ili njihovi članovi, zastupnika dioničkog društva postavlja sud, ako ga nije imenovala skupština.

Član 299.

(1)Dioničko društvo prestaje odlukom Komisije i suda kada:

1) po tužbi povjerilaca čija dospjela a neizmirena potraživanja premašuju trećinu osnovnog kapitala dioničkog društva;

2) skupština dioničkog društva nije održana osam mjeseci od isteka roka za izradu godišnjeg obračuna;

3) kada se i poslije izricanja kazni nastavljaju povrede zakona i drugih propisa kojim se ugrožavaju interesi povjerilaca ili vlasnika vrijednosnih papira koje je društvo emitovalo;

4) kada se stečaj završi diobom stečajne imovine;

5) stečaj nije pokrenut jer imovina društva nije dovoljna za pokriće troškova stečajnog postupka ili se stečaj obustavi zbog nedovoljne imovine.

(2)Odluka Komisije i suda upisuje se po službenoj dužnosti u Registar emitenata i registar društava.

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantu 7. novembra 2017. godine, a da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 5. januara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi poništenja odluka skupštine društva, prestanka rada društva, naknada štete i utvrđivanja ništavosti ugovora, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivne propise.

38. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

40. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su odredbama člana 257. ZPD jasno propisani razlozi zbog kojih se može tražiti utvrđivanje ništavosti odluka skupštine dioničkog društva, a u članu 258. ZPD i uvjeti pod kojima se to može tražiti u postupku pred redovnim sudovima, pa se kod jasnog sadržaja navedenih odredbi na kojima su redovni sudovi zasnovali odluku iz tačke II izreke prvostepene presude neosnovanim ukazuju apelantovi navodi o proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi ništavost odluka skupštine trebali razmatrati prema odredbama člana 103. ZOO-a. Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje i u pogledu tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada štete zbog navodnih nezakonitosti u postupanju Nadzornog odbora i Uprave tužene iz odnosa što ga imaju s društvom u propuštanju obaveze da djeluju i postupaju u interesu društva i dioničara, a što je sve za posljedicu imalo negativno poslovanje i umanjene vrijednosti dionica društva. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da apelantove tvrdnje da društvo nije poslovalo i da zbog toga nije bilo moguće utvrditi tržišnu vrijednost dionica ne mogu dovesti u pitanje zaključke redovnih sudova da se visina štete nije mogla dokazivati na izračunu razlike između nominalne vrijednosti dionica u trenutku osnivanja društva i procijenjene nominalne vrijednosti dionica na dan vještačenja prema podacima iz bilanse stanja. Ovo osobito jer apelant nije tražio ni da se utvrđuje tržišna vrijednost dionice da bi mogao tvrditi da se njena vrijednost na drugi način ne bi mogla utvrditi. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazujući na odredbe čl. 154, 172. i 262. ZOO-a, te čl. 5,127. i 170. do

185. ZPD dali jasno obrazloženje iz kojeg proizlazi da shodno tim odredbama ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete apelantu kao dioničaru zbog navodnih nezakonitosti u radu društva, kao ni zakonski osnov za naknadu štete zbog smanjenja nominalne vrijednosti dionica.

41. Dalje, Ustavni sud zapaža da u apelantovim navodima nema ništa što ukazuje da odluke redovnih sudova u pogledu odbacivanja tužbenih zahtjeva iz tačaka IV, V i VI izreke presude nije zasnovana na relevantnim zakonskim odredbama. Naime, iz sadržaja 54. ZPP (koje su redovni sudovi očiglednom greškom citirali kao član 55. ZPP) jasno proizlazi na koji način i pod kojim uvjetima se može podići tužba za utvrđenje, što dovedeno u vezu s načinom na koji su tužitelji precizirali tužbene zahtjeve koji su navedeni u tačkama IV i V izreke prvostepene presude ne ukazuje na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Također, Ustavni sud smatra da su bez ikakvog zakonskog osnova apelantove tvrdnje da su redovni sudovi po službenoj dužnosti trebali odlučivati o tužbi za utvrđivanje ništavosti kupoprodajnih ugovora, a da pri tome tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćeni kupci. Naposljetku, u odnosu na apelantove navode da mu je uskraćena mogućnost da preinači i precizira tužbeni zahtjev jer nije održano ročište od 23. septembra 2014. godine, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi osnovanost tih navoda, zbog čega su te apelantove tvrdnje paušalne. Stoga, dovodeći u vezu sadržaj navedenih odredaba s obrazloženjima koje su redovni sudovi dali, Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su zaključci redovnih sudova suda proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem navedene odredbe zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

42. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud nije odgovorio na sve navode iz revizije, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one navode iz revizije koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud taj apelantov prigovor smatra neosnovanim. Konačno, apelant identične navode iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, u svjetlu relevantnih odredaba na koje su se pozvali ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Pravo na imovinu

44. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu također neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi odlučujući o tužbenim zahtjevima radi poništenja odluka skupštine dioničkog društva, prestanka rada društva, naknade štete i utvrđivanja ništavosti ugovora za svoje odluke dali dovoljno jasne razloge u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a u kojima nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa i pri utvrđivanju odlučnih činjenica, te kada je Vrhovni sud u osporenoj presudi odgovorio na one navode iz revizije koje je ocijenio relevantnim za odluku.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-134/18 (N.O.) | Sudska praksa | Aktio