Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-742/18 (S. M.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Uredba o kriterijama, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban staž
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban staž
Predmeti (1)
AP-742/18
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 742/18, rješavajući apelaciju Safeta Mujdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Mujdžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 117682 17 Rsž od 5. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 117682 16 Rs od 17. augusta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Safet Mujdžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Harun Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 117682 17 Rsž od 5. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Rs 117682 16 Rs od 17. augusta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine – Odbor Državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općine Travnik, zastupane po Općinskom javnom pravobranilaštvu Travnik (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 18. i 21. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 28. oktobra do 5. novembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Rs 117682 16 Rs od 17. augusta 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su rješenja drugotužene od 13. jula 2016. godine i prvotužene od 5. septembra 2016. godine, kojima je odlučeno o prestanku radnog odnosa, nezakonita i da se stavljaju van snage, da se obaveže drugotužena da mu uspostavi radno-pravni status kakav je bio prije donošenja rješenja, te da mu nadoknade troškove parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je izvršenim uvidom u rješenje prvotužene od 5. septembra 2016. godine vidljivo da je odbijena kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja prvotužene od 13. jula 2016. godine. Navedenim rješenjem prvotužene od 13. jula 2016. godine apelantu je kod drugotužene prestao radni odnos s danom 31. august 2016. godine zbog navršenih 40 godina 0 mjeseci i 11 dana penzijskog staža, i to staža osiguranja 32 godine 11 mjeseci i 21 dan, te posebnog staža sedam godina 0 mjeseci i 20 dana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je za apelanta poseban staž u skladu sa članom 94. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) evidentiran za period od 12. juna 1992. do 23. decembra 1995. godine, a što je dokazano upisom u radnu knjižicu i na osnovu uvjerenja Federalnog ministarstva odbrane – Odjela za odbranu Travnik od 11. aprila 2006. godine. Općinski sud je dalje naveo da na zahtjevu od 17. aprila 2006. godine, kojim je tražio da mu se izda duplikat radne knjižice u svrhu reguliranja staža kod bivšeg poslodavca, ispod apelantovog imena i prezimena stoji paraf na mjestu potpisa, dok je na dopisu Službe za opću upravu i BiZ od 12. marta 2014. godine, kojim se apelantu vrši dostavljanje radne knjižice na revers, naveden potpis iz kojeg se može pročitati apelantovo prezime. Vještak grafolog E. B. je u nalazu i mišljenju utvrdio da sporni potpis na zahtjevu od 17. aprila 2006. godine nije svojeručno potpisao apelant.
7. Općinski sud je dalje naveo da je članom 5. Uredbe o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban staž (u daljnjem tekstu: Uredba) propisano da se uvjerenja iz člana 4. Uredbe izdaju u tri primjerka, i to jedan za Federalni zavod PIO (u daljnjem tekstu: PIO), jedan za stranku i jedan za arhivu, kako je i navedeno na uvjerenju izdatom 11. aprila 2006. godine. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da apelant tokom postupka nije sporio da je pribavio uvjerenje Odjela za odbranu Travnik o učešću u Armiji BiH od 11. aprila 2006. godine. Prema tome, neosnovani su apelantovi navodi da nije izvršio upis posebnog staža u radničku knjižicu, odnosno da to uvjerenje koje je dobio nije dostavio PIO. Naime, apelant to uvjerenje nije ni trebao dostavljati s obzirom na to da je u uvjerenju bilo navedeno da će biti dostavljeno PIO, što je propisano i u citiranoj odredbi Uredbe. Nesporna je činjenica da se uvjerenje nije izdavalo po službenoj dužnosti nego na lični zahtjev stranke, što je i navedeno u uvjerenju koje je dostavljeno apelantu kao podnosiocu zahtjeva, PIO i arhivi. Radna knjižica je javna isprava i po načelu pouzdanja u ovu ispravu smatra se tačnim ono što je u nju upisano dok se ne dokaže suprotno. Među strankama nije sporno da je apelant preuzeo radnu knjižicu na revers 12. marta 2014. godine, a rješenje prvotužene kojim apelantu prestaje radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog staža doneseno je 13. jula 2016. godine. Slijedom toga, očigledno je da je apelant dvije godine prije donošenja rješenja kojim mu prestaje radni odnos znao da mu je u radnu knjižicu upisan posebni staž, što nije osporavao niti tražio ispravku, niti je pokretao postupak za njegovo brisanje. Zatim, Općinski sud je citirao odredbu člana 94. stav 1. Zakona o PIO, te se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2184/08, ukazujući da, i prema mišljenju Ustavnog suda, navedena zakonska odredba ne ostavlja bilo kakvu mogućnost izbora u pogledu toga hoće li se u penzijski staž uračunati i poseban staž. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da se tokom parničnog postupka kojim se traži da se utvrdi da su odluke poslodavca nezakonite ne može ulaziti u ispravnost javnih isprava na osnovu kojih su donesene osporavane odluke s obzirom na to da to nije ni predmet tužbenog zahtjeva, niti, prema mišljenju suda, poslodavac prilikom utvrđivanja da li apelant kao zaposlenik ispunjava uvjete za penziju može utvrđivati na koji način je došlo do upisa podataka u javne isprave.
8. Općinski sud je također istakao da su paušalni apelantovi navodi da i bez obzira na upisani poseban staž nema 40 godina penzijskog staža jer mu za 1982. i 1991. godinu nisu uplaćeni doprinosi jer te godine nije proveo na radu nego je bio na doškolovanju. Naime, apelant za te navode sudu nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi dokazao da je imao prekid radnog odnosa, a prema zvaničnim podacima PIO vidljivo je da je apelant bio prijavljen kod poslodavca. Činjenica da penzijska osnovica nije utvrđena na osnovu obrasca M4 ne dokazuje da u to vrijeme nije bio u radnom odnosu, pa je penzijska osnovica utvrđena u skladu s odredbom člana 48. Zakona o PIO. Nadalje, činjenica da li su doprinosi uplaćeni ili ne nije od značaja za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, a isto proizlazi iz odredbe člana 82. Zakona o PIO, što nije smetnja za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su odluke tuženih donesene u skladu sa zakonom i da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 117682 16 Rsž od 5. januara 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i donio zakonitu i pravilnu odluku kada je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te da je za neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u obrazloženju naveo potpune i pravilne razloge, koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 70. stav 1. tačka 4. Zakona o namještenicima i čl. 82. i 94. Zakona PIO kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan jer navedenim zakonskim odredbama nije ostavljena mogućnost izbora apelantu kao zainteresiranom licu da odluči da li će mu se u penzijski staž uračunati poseban staž, što je stav izražen i u Odluci Ustavnog suda broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine. Kantonalni sud je također naveo da za godine 1982. i 1991. za koje PIO ne raspolaže podacima o apelantovoj plaći, visina osnovice nije utvrđena na osnovu podataka iz obrasca M-4, nego je utvrđena u skladu sa članom 48. Zakona o PIO. Dakle, Zavod PIO je za te godine osnovicu utvrdio na osnovu člana 48. stav 1. Zakona PIO, tako da su bez osnova apelantove tvrdnje da i iz tog razloga nije stekao zakonske uvjete za ostvarivanje prava na penziju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant smatra da Kantonalni sud nije razmotrio žalbene navode da se na njega ne može primijeniti odredba člana 48. Zakona o PIO jer se tom odredbom reguliraju slučajevi kada su uplaćeni doprinosi, a ne raspolaže se podacima o plaćama, a u apelantovom slučaju uopće nisu uplaćeni doprinosi za 1982. i 1991. godinu, što proizlazi iz nalaza vještaka. Apelant, također, smatra da je drugostepeni sud proizvoljno i paušalno naveo da mu nije ostavljena mogućnost izbora da odluči da li će mu se u penzijski staž uračunati poseban staž, pri čemu nije razmotrio žalbene navode da je poseban staž u radnu knjižnicu upisan mimo njegovog znanja i saglasnosti, odnosno preuzimanjem njegovih dokumenata od strane nepoznatog lica, što je apelant dokazao tokom prvostepenog postupka, pa je takav upis ništav.
b)Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnom stavu izraženom u osporenoj presudi, te smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
13. Općinski sud je istakao da je razloge za donošenje prvostepene presude potvrdio Kantonalni sud, zbog čega smatra da u postupku pred prvostepenim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
14. Prvotužena je istakla da apelantovi navodi ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i Evropskom konvencijom na koje se apelant pozvao, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Drugotužena je navela da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, kao i drugostepeni sud odbijajući njegovu žalbu, zbog čega smatra da je apelacija u cijelosti neosnovana te da ne postoji niti jedan valjan razlog za njeno usvajanje. V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
17. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 49/05 i 45/10 - Z.O.) u relevantnom dijelu glasi:
X - PRESTANAK RADNOG ODNOSA
Član 70. stav 1. tačka 4) Namješteniku prestaje radni odnos u organu državne službe u sljedećim slučajevima i to:
4) ispunjavanjem zakonskih godina života, odnosno sa navršenih 40 godina penzijskog staža,
18. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 – odluka US, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 48.
(1) Ako nosilac osiguranja, odnosno osiguranik ne raspolaže podacima o plaći za utvrđivanje penzijskog osnova u skladu sa članom 32. ovog zakona, za godine za koje se ne raspolaže podacima o plaći osiguranika kao plaća uzima se iznos prosječne plaće u Federaciji za te godine uvećan, odnosno umanjen za onoliko koliko je plaća osiguranika bila prosječno veća odnosno manja od prosječne plaće u Federaciji u godinama za koje se raspolaže podacima o plaći osiguranika.
(2) Smatra se da nosilac osiguranja, odnosno osiguranik ne raspolaže podacima o plaći u smislu stava 1. ovog člana ako ne raspolaže podacima o plaći utvrđenim u članu 32. ovog zakona, osim ako se radi o invalidskoj penziji koja se stiče sa stažom osiguranja manjim od staža osiguranja utvrđenog u članu 32. ovog zakona.
IV - PENZIJSKI STAŽ
Član 82. st. (1) i (2) (1) Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvaća:
1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona;
2. vrijeme navršeno do stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u penzijski staž po propisima koji su važili do stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(2) Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta 1992. godine uzet će se u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija će se odrediti prema stažu ostvarenom u Federaciji, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu reciprociteta.
3. Poseban staž Član 94. st. (1) i (2) (1) Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23.
decembra 1995. godine.
(2) Vlada Federacije će, na prijedlog federalnog ministra odbrane u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti propis o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se vrijeme iz stava 1. ovog člana priznaje u penzijski staž kao poseban staž.
19. Uredba o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban staž („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 75/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav (1) Uvjerenje o vremenu provedenom u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18.09.1991. godine do 23.12.1995. godine izdaje se na temelju službene evidencije.
Član 5.
Uvjerenje iz člana 4. ove Uredbe izdaje se u 3 (tri) primjerka i to jedan primjerak za Federalni zavod penzijskog i invalidskog osiguranja, jedan primjerak za stranku i jedan primjerak za arhivu.
O izdatom uvjerenju vodi se evidencija.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Presudu Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 117682 17 Rsž od 5. januara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 5. januara 2018. godine, a da je apelacija podnesena 5. februara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja ništavim rješenja o prestanku radnog odnosa, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice i primijenili materijalno pravo.
29. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, a koje utvrđenje je drugostepeni sud prihvatio kao pravilno, pozivanjem na odredbu člana 5. Uredbe jasno obrazložio (kako je prikazano u tački 7. ove odluke) zbog čega nije prihvatio apelantove tvrdnje da mu je poseban staž na osnovu učešća u oružanim snagama u radnu knjižicu upisan nezakonito, a Ustavni sud u tim razlozima nije našao postojanje bilo kakve proizvoljnosti, naročito kod nesporne činjenice da je apelant zahtijevao izdavanje uvjerenja Federalnog ministarstva odbrane od 11. aprila 2006. godine i da je to uvjerenje po službenoj dužnosti dostavljeno Zavodu PIO. Ustavni sud, također, zapaža da na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ne ukazuju ni apelantove tvrdnje da 1982. i 1991. godine nije proveo na radu već na doškolovanju i da mu nisu uplaćeni doprinosi s obzirom na to da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi nedvosmislen stav da je iz podataka PIO vidljivo da je apelant bio prijavljen kod poslodavca, pa činjenica da penzijska osnovica nije utvrđena na osnovu obrasca M4, nego u skladu s odredbom člana 48. Zakona o PIO, ne dokazuje da u to vrijeme nije bio u radnom odnosu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava i utvrđivanja činjenica, pri čemu su se jasno odredili prema činjenicama koje su bitne za odluku u konkretnom predmetu. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje rješenja o prestanku radnog odnosa ništavim, u osporenim odlukama dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlaze proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava na koje apelant neosnovano ukazuje.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević