Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4180/19 (J. M.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4180/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP 4180/19, rješavajući zahtjev Jasmina Mašića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Jasmina Mašića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmin Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Muhamed Jusić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 004351 18 Kžž3 od 28. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 004351 14 Kžk3 od 20. decembra 2017. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „odgađa izvršenja kazne zatvora“ apelantu do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 032-0-K-08-001 048 od 13. marta 2009. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim pod tačkom I/1., 2. i 3. izreke presude počinio produženo krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom, na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je oslobođen optužbi da je radnjama opisanim pod tačkom II/1. i 2. počinio produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ FBiH, dok je, prema članu 298. tačka b) ZKP FBiH, za radnje opisane pod tačkom III izreke presude, kojim je apelantu stavljeno na teret za krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ FBiH, optužba odbijena. Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Kž-09-000115 od 14. decembra 2009. godine uvažio apelantovu i žalbu Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), ukinuo presudu Općinskog suda i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu, te odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 004351 10 Kžk od 25. oktobra 2010. godine apelanta proglasio krivim za produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav
1. KZ FBiH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom, apelant je, na osnovu člana 299. tačka c) ZKP FBiH, oslobođen optužbi da je počinio produženo krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 004351 11 Kžž od 15. juna 2011. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio, te je presudu Kantonalnog suda od 25. oktobra 2010. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 004351 11 Kžk od 26. aprila 2012. godine apelanta proglasio krivim da je počinio produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav
1. KZ FBiH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 004351 12 Kžž 2 od 9. oktobra 2013. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio, presudu Kantonalnog suda od 26. aprila 2012. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 004351 14 Kžk 3 od 20. decembra 2017. godine, apelanta proglasio krivim da je počinio produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ FBiH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju je na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 10. septembra 2008. do 31. januara 2009. godine i od 9. februara 2009. do 13. marta 2009. godine.
6. Vrhovni sud (trećestepeno vijeće) je Presudom broj 03 0 K 004351 18 Kžž 3 od 28. decembra 2018. godine, žalbe apelanta, apelantovog branitelja i Kantonalnog tužilaštva odbio kao neosnovane i Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 K 004351 14 Kžk 3 od 20. decembra 2017. godine potvrdio.
7. Vrhovni sud je ocijenio bespredmetnim žalbeni prigovor da Kantonalni sud nije postupio po uputama datim u rješenju Vrhovnog suda broj 03 0 K 004351 11 Kžž od 15. juna 2011. godine jer je ta faza krivičnog postupka prevaziđena donošenjem presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 004351 11 Kžk 2 od 26. aprila 2012. godine.
8. Ocijenjeni su neosnovanim prigovori da je sud „prekoračio optužbu“ jer se tužilac nije žalio, pa stoga ni sud ni tužilac nisu mogli na bilo koji način posezati u činjenični opis dat u prvobitno podignutoj optužnici i kasnijim uređenjima iste. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u ponovljenom suđenju činjenični opis optužnice izmijenio tužilac na glavnom pretresu održanom 17. decembra 2017. godine, s tim da je konačnu modifikaciju optužnice izvršio sud u pobijanoj presudi na način što je vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela usaglasio sa utvrđenim činjeničnim stanjem, na način naveden u izreci presude. Utvrđeno je da je za navedene izmjene Kantonalni sud u pobijanoj presudi dao konkretne razloge obrazloživši da sa ovakvim izmjenama ni tužilac a ni sud nisu nedozvoljeno posegnuli u činjenični opis optužnice jer bi to bilo protivno načelu reformatio in peius, s obzirom da se tužilac protiv ranijih presuda Kantonalnog suda nije žalio, odnosno što su obje presude bile ukinute po žalbi apelantovog branioca.
9. Ocijenjeni su neosnovanim prigovori da je pobijanu presudu donio nenadležan sud jer se Kantonalni sud svojim rješenjem broj 03 0 K 004351 11 Kžk 2 od 14. jula 2011. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom krivičnom predmetu. Ovo stoga što je Vrhovni sud već u rješenju broj 03 0 K 004351 11 Kžž od 15. juna 2011. godine, kojim je djelomično uvažio žalbu apelantovog branioca, te ukinuo presudu Kantonalnog suda broj 03 0 K 004351 10 Kžk od 25. oktobra 2010. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, dao određene razloge za takvu svoju odluku. Pored toga, iz žalbe branioca proizilazi da odbrana cijelo vrijeme vođenja ovog krivičnog postupka nije isticala prigovor stvarne nenadležnosti Kantonalnog suda, pa čak i branilac u žalbi navodi da i odbrana smatra da je Kantonalni sud stvarno nadležan za postupanje u ovom predmetu.
10. Ocijenjeni su neosnovanim prigovori da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, jer je prvostepeni sud na osnovu ovlaštenja iz člana 278. stav 2. ZKP FBiH odbio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza, pri čemu je u obrazloženju prvostepene presude (na stranama 15. do 25.) naveo konkretne razloge zbog kojih je našao da izvođenje predlaganih dokaza (koje pojedinačno navodi u obrazloženju) od strane odbrane nije potrebno, a u slučaju svjedokinje D. C. i postojanje objektivne nemogućnosti njenog neposrednog ispitivanja na glavnom pretresu, pa čak ni uz pomoć video linka, kako to proizilazi iz obrazloženja suda datog na stranama od 26. do 30. prvostepene presude. Također je istaknuto da je prema stanju spisa predmeta, Kantonalni sud poduzeo niz aktivnosti u periodu od tri godine u cilju neposrednog ispitivanja ove svjedokinje u ponovljenom glavnom pretresu, a kako to proizilazi iz hronologije postupanja Kantonalnog suda iznesenog u pobijanoj presudi (od 26. do 30. strane). Osim toga, nasuprot ranijim propustima i nedostacima, iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je sud naveo potpune i određene razloge na osnovu kojih je utvrdio da se sporni iskaz D.C. odnosi upravo na apelanta i da je u vezi sa predmetnim krivičnim djelom navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ FBiH, odnosno da je sud otklonio bitne povrede krivičnog postupka na koje mu je ukazao Vrhovni sud u Rješenju broj 03 0 K 004351 32 Kžž 2 od 9. oktobra 2013. godine.
11. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni prigovori da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su „dati razlozi nejasni, kontradiktorni i u suprotnosti sa dokazima u spisu“ i da je činjeničnu osnovu pobijane presude sud nezakonito temeljio na oslobađajućoj presudi protiv apelanta broj 03 0 K 004351 10 Kžk od 25. oktobra 2010. godine. Nasuprot žalbenim prigovorima, Vrhovni sud nalazi da je u pobijanoj presudi pravilno primijenjen Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakon Federacije BiH, koji je objavljen u „Službenim novinama F BiH“, broj 46/2016 godine i koji se primjenjuje od 16. juna 2016. godine. U vezi primjene blažeg Krivičnog zakona Kantonalni sud je dao jasne i dovoljne razloga na str. 52. i 53. obrazloženja pobijane presude, a koje razloge kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Osim toga branilac u žalbi i ne osporava da je u Krivičnom zakonu, koji je sud u konkretnom slučaju primijenio, propisana blaža kazna zatvora za učinioca, u odnosu na kaznu propisanu u Krivičnom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela.
12. Ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi kojim je osporena činjenična osnova pobijane presude tvrdnjama da je Kantonalni sud provedene dokaze pogrešno ocijenio na štetu apelanta zbog čega je pogrešno izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ F BiH. Kantonalni sud se, u vezi zaključka da je apelant izvršio krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ F BiH, na način kako je to sadržano u izreci pobijane presude, u razlozima iznesenim u njenom obrazloženju pozvao na više dokaza u spisu. U prvom redu su to iskazi imenovanih svjedoka, te dokazi dobijeni pretresom apelantovog automobila i automobila, kojeg je vozio apelant na radnom mjestu vozača i pretresom apelantovog stana koji pretresi su izvršeni dana 10. septembar 2008. godine (str. 45. i 46.). Osim toga, sud je cijenio i ostale dokaze, kako to proizilazi iz obrazloženja pobijane presude datog na stranama od 32. do 53. Nakon što sud, u pobijanoj presudi, interpretira provedene dokaze daje njihovu sadržajnu analizu i ocjenu, s tim, da ih cijeni i u sklopu primjedbi optuženog i njegovog branioca koje su oni (u vezi provedenih dokaza) iznijeli u završnoj riječi i rokom glavnog pretresa, a koje primjedbe se poklapaju sa žalbenim prigovorima. U tom kontekstu je Vrhovni sud dao kratki rezime dokaza na kojima Kantonalni sud zasnovao zaključak o apelantovoj krivici kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje ocjene provedenih dokaza jer su zaključci suda u vezi ocjene dokaza, u pobijanoj presudi, dati na više od dvadeset stranica.
13. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da su na pravilan način i u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne, pa iz tih razloga nalazi da izrečena kazna zatvora apelantu u trajanju od jedne godine nije ni preblaga ni prestroga i da će se njom ostvariti ciljevi i specijalne i generalne prevencije.
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je u predmetnom postupku došlo do „grube i očigledne povrede materijalnih i procesnih garancija“ i arbitrarnosti suda prilikom odlučivanja, iako je čitav krivični postupak koji je trajao punih 11 godina; da je predmetni postupak prepun „vidljivih i očiglednih“ povreda prava apelanta, koje su, kako tvrdi, vidljive i prostim čitanjem osporenih odluka koje su i predmet apelacije. U tom kontekstu, apelant je u veoma obimnoj apelaciji, detaljno obrazložio stav o povredi navedenih prava, uz analizu hronologije predmetnog postupka i citiranje, prema njegovom mišljenju, relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava te prakse Evropskog suda za ljudska prava. Apelant je postavio i zahtjev za prioritetno rješavanje predmetne apelacije kao i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se „odgodilo izdržavanje kazne zatvora koja je izrečena apelantu [...] do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o povredi prava apelanta iz člana 6. Evropske konvencije“.
15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
17. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi, u apelaciji navedenih prava, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja ili prekida izvršenja kazne..
18. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je iscrpio zakonske mogućnosti koje ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
19. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelant nije dostavio argumente i dokaze da je koristio mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević