Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2002/18 (O. M.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Penzija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2002/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2002/18, rješavajući apelaciju Osmana Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Mujića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 053242 16 Rsž od 24. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 Rs 053242 13 Rs od 19. februara 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Osman Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 053242 16 Rsž od 24. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 Rs 053242 13 Rs od 19. februara 2016. godine. Ustavni sud je 24. septembra 2019. godine zatražio od apelanta da dopuni apelaciju i dostavi Presudu Općinskog suda broj 127 0 Rs 053242 13 Rs od 19. februara 2016. godine. Apelant je navedenu presudu dostavio 30. septembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 26. septembra do 1. oktobra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Tuženi je 30. septembra 2019. godine odgovor na apelaciju dostavio Općinskom sudu, a Općinski sud je 22. novembra 2019. godine dostavio odgovor Ustavnom sudu.
III.Činjenično stanje
5. Apelant je 27. decembra 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđivanja netačnog upisa u radnu knjižicu i poništenja odluke o prestanku ugovora o radu.
6. Općinski sud je dopisom od 31. decembra 2013. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor, dok je 17. novembra 2015. godine održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravu održao je 11. decembra 2015. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj 127 0 Rs 053242 13 Rs od 19. februara 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da period od 20. aprila 1992. godine do 15. novembra 1997. godine apelant nije proveo na radu kod tuženog i da je netačan upis u apelantovu radnu knjižicu da je navedeni period proveo na radu kod tuženog, te da se naloži tuženom da briše netačan upis u apelantovoj radnoj knjižici. Također, prvostepenom presudom odbijen je apelantov zahtjev da se poništi Odluka tuženog o prestanku ugovora o radu zbog apelantovog odlaska u starosnu penziju broj 14328/12 od 25. decembra 2012. godine, što je tuženi dužan trpjeti. Dalje, odbijen je i apelantov zahtjev da se naloži tuženom da ga vrati na posao (preciznije navedeno u izreci presude), kao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa u obimu u kojem su bila prije donošenja odluke od 25. decembra 2012. godine, odnosno 31. decembra 2012. godine i da mu nadoknadi plaću u visini koju bi ostvario da je bio na radu, počevši od 1. januara 2013. godine pa do vraćanja na posao, sa zakonskom zateznom kamatom i da izvrši uplatu pripadajućih poreza i doprinosa za taj period, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno to da je apelant bio zaposlenik tuženog, te da mu je radni odnos kod tuženog prestao zbog odlaska u starosnu penziju. Također je naveo da nije sporno ni to da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga RBiH u periodu od 20. aprila 1992. godine do 15. novembra 1997. godine. Općinski sud je naveo da iz odluke o prestanku ugovora o radu zbog odlaska u starosnu penziju proizlazi da je tuženi uvidom u apelantovu radnu dokumentaciju utvrdio da je apelant 31. decembra 2012. godine imao ukupno 37 godina, deset mjeseci i 28 dana efektivnog radnog staža i dvije godine, dva mjeseca i 11 dana beneficiranog radnog staža, što ukupno iznosi 40 godina, jedan mjesec i devet dana staža osiguranja. Općinski sud je citirao odredbe člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, zatim odredbe čl. 83. i 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u), te je ukazao da je apelant, s obzirom na njegov ukupan staž osiguranja, ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu penziju i da mu sa 31. decembrom 2012. godine radni odnos prestaje po sili zakona. Zatim je istakao da apelantu, u skladu sa odredbama člana 94. stav 1. Zakona o PIO-u, nije ostavljena mogućnost da odlučuje da li će mu se u penzijski staž uračunati i posebni staž, zbog čega je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa zakonita. Općinski sud je istakao da nema zakonskih uvjeta da se apelant vrati na posao, niti da mu se nakon prestanka radnog odnosa zbog odlaska u starosnu penziju isplate plaće i doprinosi koje potražuje tužbenim zahtjevom.
9. Apelant je 15. marta 2016. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda, nakon čega je predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje 22. aprila 2016. godine.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 053242 16 Rsž od 24. augusta 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. Zakona o PIO-u propisano da penzijski staž u smislu ovog zakona, na osnovu kojeg se stječu i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvata vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona, koje se računa u staž osiguranja prema odredbama čl. od 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona. Također je ukazao na odredbe člana 94. stav 1. Zakona o PIO-u kojima je propisano da se licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu BiH, odnosno koja su uzela učešće u odbrani BiH kao pripadnici Armije RBiH, odnosno Hrvatskog vijeća odbrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu, odnosno u odbrani BiH, u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine. S obzirom na utvrđenje prvostepenog suda u vezi s apelantovim ukupnim stažem osiguranja, Kantonalni sud je ukazao da je tuženi pravilno postupio kada je donio odluku na osnovu koje je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, odnosno zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju. Dalje, Kantonalni sud je istakao da su irelevantni apelantovi navodi da nisu uplaćeni obavezni doprinosi za vrijeme provedeno u Armiji BiH zato što u periodu od 19. maja 1992. godine do 22. aprila 1996. godine nije postojala obaveza uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u kojem periodu je apelant bio pripadnik Armije BiH kojem se navedeni period staža osiguranja računa u penzijski staž isto kao i staž osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje prema odredbama člana 82. stav 5. Zakona o PIO-u. Zatim je istakao da nemaju osnov apelantovi žalbeni navodi kojima osporava pravilnost prvostepene presude, a u kojima je naveo da nije podnio zahtjev da mu se u penzijski staž računa i poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO-u. Naime, Kantonalni sud je ukazao da odredbe člana 94. stav 1. Zakona o PIO-u, prema smislu i sadržaju, ne ostavljaju bilo kakvu mogućnost izbora u pogledu toga da li će se u penzijski staž uračunati i poseban staž zato što se navedenim odredbama eksplicitno naglašava da se u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju računa i vrijeme koje je provedeno u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je, imajući u vidu odredbe člana 82. stav 1. tačka 1. i člana 94. stav 1. Zakona o PIO-u, ukazao da nije propisana mogućnost zainteresiranim licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati i poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO-u, te je u smislu navedenog obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž onim licima koja su u relevantnom periodu učestvovala u odbrani BiH, o čemu je pravni stav zauzeo Ustavni sud u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da je dopušteno dokazivati da ono što je upisano u radnu knjižicu nije tačno, pa i podaci koji se tiču vremena započinjanja i momenta prestanka radnog odnosa koje upisuje sam poslodavac. Kantonalni sud je naveo da apelant tokom postupka, u smislu odredaba člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (očiglednom greškom naveden član 23), nije dokazao tvrdnje na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, da izvršeni upisi u radnoj knjižici o njegovom radnom stažu nisu tačni, odnosno da je u posebnom postupku izvršena ispravka upisa, niti je dovedena u sumnju tačnost upisa vremena provedenog na radu, zbog čega su apelantovi prigovori u tom dijelu u cijelosti neosnovani. Kantonalni sud je naveo da je zakonita odluka tuženog o prestanku ugovora o radu apelantu, te da, u smislu odredaba člana 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, apelant nema uvjete da se vrati na posao, a time mu ne pripada pravo na isplatu naknade plaće u visini koju bi ostvario da je bio na radu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelant je naveo da je u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva zadatak suda bio da utvrdi da određeni period nije proveo na radu kod tuženog i da je netačan upis u radnoj knjižici o vremenu provedenom na radu, te nadalje kako je navedeno u tužbenom zahtjevu. Također je ukazao da drugostepeni sud nije odlučio o konkretno postavljenom tužbenom zahtjevu i žalbenim navodima o vremenu od 23. decembra 1995. godine do 15. novembra 1997. godine koje nije proveo na radu kod tuženog, a zbog netačnog upisa u radnoj knjižici taj period mu je uračunat u ukupan radni staž. Apelant je naveo da je nejasna konstatacija drugostepenog suda da u postupku donošenja prvostepene presude nije dokazao tvrdnje da izvršeni upisi u radnoj knjižici o njegovom radnom stažu nisu tačni, niti je dovedena u sumnju tačnost upisa vremena provedenog na radu. Apelant je ukazao da je nesporna činjenica da je u periodu od 20. aprila 1992. godine do 15. novembra 1997. godine bio pripadnik Oružanih snaga BiH i da tu činjenicu nije bio u obavezi dokazivati pred sudom, a da je dužnost suda da savjesno i brižno cijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, te da na utvrđeno činjenično stanje primijeni materijalno pravo. S obzirom na navedeno, istakao je da je primjena prava u okviru redovnih sudova očigledno proizvoljna.
14. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, apelant je ukazao da je u pitanju spor iz radnog odnosa koji je prema odredbama člana 420. Zakona o parničnom postupku hitan, koji je trajao oko četiri godine, za što odgovornost snose isključivo redovni sudovi koji nisu djelotvorno i efikasno kontrolirali i upravljali postupkom. Apelant zahtijeva isplatu pravične novčane naknade na ime nematerijalne štete u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
II.Odgovor na apelaciju
15. Općinski sud je naveo hronologiju postupka, te je ukazao da je prvostepena presuda zakonita.
16. Kantonalni sud je naveo da na građanskom referatu ima veliki broj neriješenih predmeta koji se rješavaju kvartalnim planom po prioritetu, te je istakao da je u konkretnom slučaju postupao u razumnom roku.
17. Tuženi je naveo da u potpunosti osporava apelacione navode, te je istakao da je Kantonalni sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO-u. Tuženi je naveo da apelant nije dokazao „navodno kršenje njegovih prava“, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
19. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 – odluka US, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 – odluka US, 73/05, 59/06 i 4/09) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 82.
(1) Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvaća:
1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona;
Član 83.
U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem (u daljem tekstu: staž osiguranja) računa se vrijeme koje je osiguranik iz čl. 8. do 12. ovog zakona proveo poslije navršene 15-te godine života u radnom odnosu odnosno na radu po osnovu koga je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje i osigurano lice iz člana 13. ovog zakona.
Član 94.
(1) Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine.
20. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 86.
Ugovor o radu prestaje:
3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore;
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja je parnični postupak koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 053242 16 Rsž od 24. augusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 2. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se konkretni postupak odnosi na pitanja koja se tiču apelantovih prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda, ukazujući da su u konkretnom predmetu proizvoljno cijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
30. U vezi s tim, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su sudovi osporene odluke zasnovali na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe.
32. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da određeni period nije proveo na radu kod tuženog i da je netačan upis u radnoj knjižici da je taj period proveo na radu kod tuženog, te da se briše taj upis u radnoj knjižici, kao i da se poništi odluka tuženog o prestanku ugovora o radu zbog apelantovog odlaska u starosnu penziju i naloži tuženom da ga vrati na posao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa u obimu u kojem su bila prije donošenja navedene odluke, te da mu nadoknadi plaću koju bi ostvario da je bio na radu i izvrši uplatu pripadajućih poreza i doprinosa za taj period. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov zahtjev zato što su na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona jer je apelant s određenim datumom ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu penziju, slijedom čega su zaključili da je pravilna odluka tuženog o prestanku ugovora o radu zbog apelantovog odlaska u starosnu penziju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka proizlazi da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o PIO-u kojima je reguliran prestanak ugovora o radu, odnosno vrijeme koje se računa u staž osiguranja (efektivni staž i poseban staž). Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da apelant tokom postupka nije dokazao, u skladu sa odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. ZPP, da nisu tačni upisi koji su izvršeni u radnoj knjižici u vezi s njegovim radnim stažem, niti je doveo u sumnju tačnost upisa vremena provedenog na radu. Dovodeći u vezu ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje s relevantnim zakonskim odredbama na koje su se u konkretnom slučaju pozvali, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka
34. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 27. decembra 2013. godine, a da je Kantonalni sud konačnu odluku donio 24. augusta 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao tri godine i osam mjeseci.
36. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud najprije zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku.
37. U odnosu na apelanta, Ustavni sud smatra da apelant svojim postupcima nije doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud u periodu od tri godine i osam mjeseci donijeli dvije meritorne odluke. Ustavni sud uočava da Općinski sud, nakon što je dostavio tužbu tuženom na odgovor, u periodu od skoro dvije godine nije preduzimao procesne radnje, ali je nakon toga u relativno kratkom periodu (tri mjeseca) održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te donio prvostepenu presudu. Također, Ustavni sud zapaža da je postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom trajao jednu godinu i četiri mjeseca računajući od dana zaprimanja predmeta povodom žalbe.
38. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, te da su u postupku u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
40. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio tako što nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da osporene odluke nisu zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, niti na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, te da u tom segmentu ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od tri godine i osam mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević