Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-57/18 (L. L.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Ispitivanje svjedoka
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 84
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 84
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-57/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 57/18, rješavajući apelaciju Ljubiše Lalovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubiše Lalovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljubiša Lalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Veljko M. Čivša, advokat iz Sokoca, podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelacija je registrovana u upisnik za 2018. godinu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP 57/18 od 31. januara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 2. i 3. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su 14. i 15. oktobra 2019. godine dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine apelant je proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u tački 2 izreke presude počinio krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem testu: KZRS), te radnjama opisanim u tački 3 izreke presude krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 stav 2 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289 stav 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i u vezi sa članom 33 KZFBiH. Sud BiH je apelantu za krivična djela koja je počinio utvrdio kazne zatvora u trajanju od pet godina (tačka 3) i jedne godine (tačka 2) te je, na osnovu člana 53 stav 2 tačka b) KZBiH, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i 10 mjeseci. Na osnovu člana 198 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelant i saoptuženi Elvira Kajević, Azim Kajević, Nermin Tahirović, Bojan Cvijan, Dejan Vukosavljević i Muhamed Ramić obavezani su da solidarno plate Privrednoj banci Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: oštećena ili PBS) iznos od 2.197.111,00 evra, u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke BiH, važećem na dan uplate, na ime naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela, dok je s ostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećena upućena na parnicu. Istom presudom Sud BiH je apelanta oslobodio optužbe da je radnjama opisanim pod tačkom C. izreke presude počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383 A stav 2 KZRS, u vezi s krivičnim djelom teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 1 KZRS (ubistvo Borisa Govedarice).
7. Naime, apelant je proglašen krivim zato što je skupa sa 12 imenovanih optuženih lica, kao i drugih neimenovanih i u ovom predmetu neoptuženih lica, postao pripadnik međusobno povezane i organizovane grupe ljudi u smislu člana 1 stav 20 KZBiH, koje su organizovane s ciljem da međusobnim povezivanjem i dogovaranjem, povezivanjem i dogovaranjem s drugim licima i samostalno organizuju, pripremaju i vrše djela koja u međusobnoj povezanosti radnji i posljedica imaju obilježja krivičnih djela propisanih KZBiH, KZFBiH i KZRS, koje po strukturi pripadnika grupa, te strukturi i posljedicama krivičnih djela koja vrše, nadilaze granice entiteta u BiH i međunarodne granice BiH u smislu člana 7 stav 2 tačka b) Zakona o Sudu BiH. U tom smislu apelant je proglašen krivim zato što je skupa s optuženim Elvirom Kajević, Azimom Kajevićem, Nerminom Tahirovićem, Bojanom Cvijanom, Dejanom Vukosavljevićem i Muhamedom Ramićem, na način detaljno opisan pod tačkom 3 izreke presude, 29. juna 2006. godine učestvovao u pljački novca PBS banke, prilikom transporta tog novca iz banke ka aerodromu, na način da je, nakon izvršene pljačke i podjele novca između dvije grupe, apelant „[…] svojim vozilom […], dovezao D.1. na područje Trebinja, gdje su se svi zajedno sastali na unaprijed dogovorenoj lokaciji, te s tog mjesta, razdvojeno prešli na teritoriju Crne Gore i Srbije, tako da su E.D.1. i svjedok Veljančić, uz pomoć NN službenika Carine Crne Gore, prešli granični prelaz s Crnom Gorom bez kontrole, a E. D., zajedno s Bojanom Cvijanom i apelantom, noseći sa sobom novac, na sebi poznat način, prešli na teritoriju Srbije, gdje su Bojan Cvijan i apelant, zloupotrijebivši svoj status ovlašćenog službenog lica, omogućili da E. D., zajedno s novcem pribavljenim razbojništvom, pređe granične prelaze bez detaljne kontrole graničnih službenika policije, [...]“, kojim radnjama je apelant počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 stav 2 KZBiH u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289 stav 1 KZFBiH u vezi sa članom 33 KZFBiH.
8. Osim toga, u izreci su precizno opisane i radnje koje su apelantu stavljene na teret, za koje je tom presudom proglašen krivim, a kojima je počinio krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384 KZRS u odnosu na tačku 2 izreke presude (pripreme za izvršenje ubistva Đorđa Ždrale).
9. U obrazloženju presude je navedeno da je Optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 002654 12 od 28. avgusta 2013. godine (koja je izmijenjena na glavnom pretresu 5. maja 2016. godine) bilo obuhvaćeno ukupno 32 lica zbog više, u optužnici navedenih, krivičnih djela propisanih KZBiH, KZFBiH i KZRS. U prvostepenoj presudi su obrazloženi razlozi za spajanje i razdvajanje postupka u odnosu na određena optužena lica (str. 34–39). U tom smislu je, između ostalog, u presudi navedeno da je po prijedlogu Tužilaštva BiH, Sud BiH donio odluku o razdvajanje postupka u odnosu na optužene Edina Ahmetspahića, Seada Robovića, Slavišu Bobara, Admira Ahmetspahića i Himzu Ćatu (u daljnjem tekstu: svjedoci E. Ahmetspahić, Robović, Bobar, A. Ahmetspahić i Ćato) jer su ti optuženi s Tužilaštvom BiH sklopili sporazum o priznanju krivice. Zatim su obrazložene procesne odluke suda, među kojim je i odluka o izmjeni sastava vijeća (strana 47), jer je na nastavku glavnog pretresa održanog 30. aprila 2014. godine došlo do promjene u sastavu vijeća tako što je umjesto sudije Nenada Šeleda kao drugog člana vijeća određeno da postupa sudija Tatjana Kosović. Ovo zato što je sudija Nenad Šeleda dostavio Sudu BiH zahtjev za izuzeće s obzirom na to da je naknadno utvrđeno da je postupao u ovom krivičnom predmetu kao sudija za prethodni postupak, nakon čega je Opšta sjednica odlučila o njegovom zahtjevu i prihvatila ga. U presudi je dat i poseban osvrt na iskaz svjedoka koji su dobili imunitet i koji su sklopili sporazum o priznanju krivice („svjedoci pokajnici“, str. 85–93), te meritorne odluke suda vezane za svaku od tačaka optužnice za koje je donesena osuđujuća presuda, među kojim je i tačka 3 izreke presude (str. 122–154), te tačka C. izreke presude (223–225), koje se odnose na apelanta.
10. U presudi je dalje navedeno da su odbrane optuženih pokušale osporiti kredibilitet svjedoka Anđelka Veljančića (kojem je dat imunitet od krivičnog gonjenja; u daljnjem tekstu: svjedok Veljančić) tokom čitavog postupka, prilikom njegovog ispitivanja, u završnim riječima, te uloženim materijalnim dokazima. Međutim, nakon detaljnog uvida u sve uložene dokaze odbrane, koje je Sud BiH, suprotno tužiočevom prigovoru, cijenio upravo u kontekstu osporavanja kredibiliteta ovog svjedoka, Sud BiH je našao da oni nisu relevantni za odlučivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari. Naime, Sud BiH se u tom smislu ograničio na iskaz svjedoka Veljančića u onim dijelovima koji su bili relevantni za odlučivanje u ovom krivičnom predmetu i predmetni dokazi koje su uložile odbrane nisu doveli u pitanje kredibilitet ovog svjedoka u tom smislu. Sud BiH je takođe imao u vidu, na šta su i odbrane optuženih ukazivale, da su svjedoci Veljančić, Robović i Edin Ahmetspahić u istrazi dali više iskaza, koje izjave su se u pojedinim dijelovima, odnosno pojedinostima, razlikovale od izjava koje su svjedoci dali neposredno na glavnom pretresu. Međutim, Sud BiH nalazi da poznavanje detalja, kao i sitnih fragmenata jednog složenog događaja, može biti poznato samo jednom od učesnika događaja, koji ga doživljava autentično, pa ga zatim iznosi na osnovu sopstvene percepcije, svoje individualne moći pamćenja i reprodukcije doživljenog jer, iskustveno i životno posmatrano, svaki događaj je po svojim osobenostima jedinstven, poseban i nosi pečat neponovljivosti tako da se ne može prepričavati, a da se time ne povrijedi, bar nekim svojim dijelom, njegova objektivna ili realna kategorija. Sud BiH je njihovim iskazima poklonio vjeru u dijelovima u kojima su u saglasnosti s drugim izvedenim dokazima, a kako je naprijed i navedeno.
11. Sud BiH je dalje obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje grupe ljudi u smislu člana 1 stav 20 KZBiH, članove i njihov način rada, te vremenski period njenog djelovanja. Takođe je iz provedenih dokaza utvrđeno da su se članovi grupe, po pojedinim tačkama optužnice, odnosno krivičnim djelima, ali i u zavisnosti od vremenskog perioda, mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje tri, a da je jedina konstanta u svim krivičnim djelima i u čitavom periodu bio upravo organizator grupe D. E. Na ove okolnosti svjedočio je i svjedok Veljančić, koji je vrlo detaljno opisao djelovanje i organizaciju grupe za organizovani kriminal koja je djelovala u Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji (u daljnjem tekstu: Srbija), opisao je da je unutar grupe svako imao svoja zaduženja, te da je prilikom izvršenja krivičnih djela prethodno bio dogovoren plan koji su onda članovi grupe dužni da sprovode, iz čega nesumnjivo proizlazi da je grupa imala hijerarhiju, odluke su donosili D. E. i E. A. Navode svjedoka Veljančića o organizovanoj grupi koju su činili optuženi potkrijepili su svjedoci Robović, E. Ahmetspahić, Ćato, Bobar, L1, L2 i drugi svjedoci neposredno saslušani na glavnom pretresu. Svi navedeni svjedoci govore i o organizaciji grupe, hijerarhiji grupe i autoritetu D. E. kao organizatora. Ovi svjedoci govore saglasno izjavi Veljančića da je grupa imala unaprijed pripremljene stanove u Sarajevu, govore ko je iznajmljivao stanove, po čijoj naredbi, ko je nabavljao oružje, po koga su išli svojim vozilima, kako su se prelazile granice između BiH i Srbije, kako su se izvršavala pojedina krivična djela, što je posebno obrazloženo u odnosu na svaku pojedinu tačku izmijenjene optužnice.
12. Konačno, Sud BiH je utvrdio krivicu apelanta kojem je stavljeno na teret da je skupa s optuženim Cvijanom izvršioce krivičnog djela prevezao do Trebinja, te D. E., zajedno s novcem, i preko granice (apelant i optuženi Cvijan). Sud je, pri tome, imao u vidu izvedene dokaze Tužilaštva BiH, kao i odbrane, a posebno saslušane svjedoke. Pri tome je Sud BiH imao u vidu da su nakon izvršenog razbojništva izvršioci djela, po unaprijed utvrđenom planu, otišli do vikendice Z. J. u Pazariću, gdje je izvršena raspodjela novca. Iz vikendice Z. J., takođe po unaprijed dogovorenom planu, dalje idu prema Mostaru, odnosno Trebinju. Sud BiH je naveo da saslušani svjedoci nisu bili saglasni u pogledu ko s kim ide prema Mostaru. Međutim, iz svih izjava je jasno da su se izvršioci ovog krivičnog djela uputili prema Mostaru, odnosno Trebinju, sa više vozila, te je Sud BiH u tom dijelu prihvatio da je raspored bio onakav kakav je naveo svjedok Veljančić, i to iz više razloga koji su obrazloženi u presudi. Na osnovu svega navedenog, zaključno s činjenicom da su svi stigli do Trebinja, Sud BiH je našao da su i apelant i Cvijan bili u koloni koja je izvršioce djela vozila tom prilikom.
13. Sud BiH je naveo da je nesporno utvrđeno da su izvršioci djela upotrebom sile protiv lica koja su se nalazila u blindiranom vozilu, te vozilu Fiat Punto koje je išlo u pratnji, odnosno prijetnjom da će direktno napasti na njihov život – uperenim oružjem, njih natjerali da postupaju po njihovima naredbama (da se sklone sa svojih mjesta iz automobila i izađu, pređu u zadnji dio blinde), oduzeli predmetni novac, sve s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi – novca, svjesni da prinudu upotrebljavaju da bi pomoću nje oduzeli tuđu pokretnu stvar. Pri tome su, kako je Sud BiH zaključio, apelant i optuženi Bojan Cvijan, Elvira Kajević, Azim Kajević, Nermin Tahirović, Muhamed Ramić, Dejan Vukosavljević postupali s umišljajem kao pripadnici grupe, odnosno u konkretnom slučaju sa sviješću i voljom da u krivičnom djelu razbojništva svojim radnjama, nabavkom oružja i opreme (optuženi Vukosavljević i Cvijan), dojavom informacija (optuženi Elvira i Azim Kajević), usmjeravanjem rute voženja po unaprijed dogovorenom planu, na relaciju gdje su već prethodno pripremljeni čekali neposredni izvršioci razbojništva (optuženi Tahirović), prebacivanjem izvršilaca i otuđenog novca preko granice na dogovorenu lokaciju (apelant i optuženi Cvijan), opremanjem automobila koje će biti korišćeno za izvršenje djela (optuženi Ramić), kao pomagači, doprinijeli njegovom ostvarenju, te su radnjama izvršenim prije i poslije izvršenja djela, omogućili drugim licima da izvrše predmetno krivično djelo, svjesni da će se tuđa pokretna stvar – novac oduzeti, upotrebom sile i prinude, od strane neposrednih izvršilaca, a sve s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi.
14. Na osnovu iskaza svjedoka, Sud BiH je utvrdio da su apelant i optuženi Cvijan kao pripadnici grupe pomogli D. E. da zajedno s novcem pređe granicu BiH i ode u Srbiju. Istaknuto je da je iskaz svjedoka Veljančića potvrđen i iskazima drugih svjedoka. Potvrdu iskaza svjedoka Veljančića da je novac zaista i završio u Srbiji Sud BiH je našao u presretnutim telefonskim razgovorima između Davora Mandića i D. E., u kojima D. E. govori o razmjeni novčanica u mjenjačnicama.
15. Sud BiH je takođe imao u vidu dokaze apelantove odbrane koji su bili usmjereni na to da apelantu za navedeni dan pruže alibi, što su potvrdili saslušani svjedoci i uložena materijalna dokumentacija. Naime, kao dokazi apelantove odbrane, na okolnost alibija dana kada je izvršeno razbojništvo, saslušani su svjedoci Aleksandar Pržulj i Dragiša Lalović, čije je iskaze Sud BiH imao u vidu prilikom donošenja odluke, što je detaljno obrazloženo u presudi. Pri tome, Sud BiH ne isključuje tačnost navoda svjedoka odbrane da je apelant tog dana bio u Kalinoviku, cijepao drva, ali to ne znači da nekada u toku dana nije mogao da napusti Kalinovik i po prethodnom dogovoru ode do Trebinja kako bi zajedno s optuženim Cvijanom pomogao da D. E. s novcem pređe granicu. Osim toga, dokazi koji terete apelanta su po svom kvalitetu snažniji i jači, te brojniji u odnosu na one koje je u pogledu svog alibija izveo apelant. Naime, u odnosu na apelanta, iskazi svjedoka (Veljančića, Robovića i Ćate) vrlo su detaljni i međusobno saglasni, te nisu ostavili mjesta za sumnju u njihovu tačnost, bez obzira na to što su osporeni naprijed navedenim dokazima odbrane.
16. U presudi je dalje navedeno da je tačkom 5 izmijenjene optužnice apelantu na teret stavljeno da je postao pripadnik organizovane grupe ljudi koja je zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe organizovano drugog lišila života – Borisa Govedaricu i da je Tužilaštvo BiH apelantovu krivicu zasnovalo samo na iskazu svjedoka Veljančića. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da ne dovodi u pitanje, niti sumnja u tačnost i vjerodostojnost te izjave, ali, s obzirom na to da ona nije potkrijepljena niti jednim drugim dokazom, Sud BiH je donio odluku da apelanta oslobodi optužbe u odnosu na ovu tačku izmijenjene optužnice, nalazeći da je i apelantova odbrana na ove okolnosti saslušala dva imenovana svjedoka, koji su apelantu dali alibi za inkriminisani događaj, a svjedočio je i sam apelant.
17. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne u odnosu na apelanta, Sud BiH je kao otežavajuće okolnosti imao u vidu činjenicu da je u vrijeme izvršenja djela bio službenik Granične policije i da je upravo svoje radno mjesto, odnosno položaj zloupotrijebio i pomogao D. E. da s novcem pređe granicu. Od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio apelantove porodične prilike, činjenicu da je otac jednog djeteta, te raniju neosuđivanost, kao i korektno držanje pred sudom.
18. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj SI 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, kao i žalbe 11 optuženih lica, dok su žalbe apelanta, Bojana Cvijana i Azima Kajevića djelimično uvažene i Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine preinačena u tački 2 osuđujućeg dijela izreke presude tako što se u odnosu na te optužene, na osnovu člana 283 tačka e) ZKPBiH, za radnje i krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384 KZRS optužba odbija, pa je slijedom toga prvostepena presuda u odnosu na ove optužene preinačena i u dijelu odluke o kazni. Slijedom toga, apelant je za krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 stav 2 KZBiH u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289 stav 1 KZFBiH u vezi sa članom 33 KZFBiH u odnosu na tačku 3 izreke presude, za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
19. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovor apelantove odbrane da je prvostepeno vijeće koje je donijelo pobijanu presudu bilo pristrasno nakon što su postupci protiv određenih optuženih, koji su zaključili sporazume o priznanju krivice, okončani. Istaknuto je da ti prigovori, imajući u vidu praksu Suda BiH, kao i odluke Ustavnog suda, kojima se odlučivalo o istovjetnim prigovorima, prema ocjeni apelacionog vijeća, nemaju uporište u zakonskim i činjeničnim osnovima konkretnog predmeta, te su oni kao takvi odbijeni u cijelosti. Naime, u predmetnoj situaciji nisu postojali razlozi za izuzeće postupajućih sudija u okviru tačke f) člana 29 ZKPBiH. Procesna situacija u okviru koje postupajući sudija/vijeće razmatra sporazum o priznanju krivice, isti prihvata u odnosu na druge saoptužene, a onda nastavlja vođenje glavnog pretresa, prema dosadašnjoj praksi i stavu Suda BiH ne predstavlja razlog za izuzeće tog sudije. Ovakav stav zasniva se i na Odluci Ustavnog suda broj AP 1394/07 koju je Sud BiH u relevantnom dijelu i citirao (tačka 65). Imajući u vidu odluku Ustavnog suda, kao i praksu Suda BiH, apelaciono vijeće je zaključilo da u konkretnom predmetu ne postoje dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati da bi postupajuće vijeće bilo pristrasno pri donošenju osporene odluke zbog toga što je razmatralo sporazume o priznanju krivice.
20. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i prigovore odbrana svih optuženih kojim se osporavao kredibilitet svjedoka optužbe kojima je dodijeljen imunitet, i to svjedoka Veljančića i svjedoka pod pseudonimom L2, kao i svjedoka koji su potpisali sporazume – Robovića, E. Ahmetspahića, Ćate, A. Ahmetspahića i Bobara, te apostrofirajući upitnost njihove dokazne vrijednosti i njihove upotrebe i ocjene u ovom predmetu, tvrdnjama da su iskazi tih svjedoka samo indicije, koje nisu potvrđene nijednim materijalnim dokazom, niti iskazima drugih saslušanih svjedoka. Apelaciono vijeće je navelo da se prilikom ocjene iskaza ovih svjedoka prvostepeno vijeće pravilno rukovodilo standardima koji su u domaćoj i međunarodnoj praksi izdiferencirani u pogledu instituta svjedoka pod imunitetom, tzv. svjedoka pokajnika. Tako je, i prema stavu apelacionog vijeća, nesporno da je u praksi prepoznat zajednički indikator članstva u organizovanoj kriminalnoj grupi, odnosno činjenica međusobne unutrašnje strukturiranosti po principima subordinacije, te poseban „zavjet ćutanja”, koji ovako organizovanu strukturu „štiti” od mogućnosti otkrivanja njenog članstva i njene djelatnosti, a koja predstavlja kriminalnu, zakonom zabranjenu aktivnost u najrazličitijim modalitetima. Stoga je vrlo često u praksi takvu specifičnu kriminalnu djelatnost jedino moguće „razotkriti“ korišćenjem ovog krivičnog pravnog instituta, koji svoj osnov u nacionalnom zakonodavstvu nalazi u samom procesnom zakonu, u odredbi člana 84 ZKPBiH, ali čijom je već prima facie analizom jasno da ona ne predstavlja siguran putokaz za praktičare u suočavanju s izazovima koji neminovno proizlaze iz svakog konkretnog predmeta u kojem dođe do primjene ovog instituta.
21. U vezi s osporavanjem kredibiliteta svjedoka Veljančića, apelaciono vijeće je istaklo da iz pobijane presude nesporno proizlazi da su cijenjeni svi navodi i dokazi usmjereni na „rušenje“ kredibiliteta ovog svjedoka, sve s ciljem dokazivanja da se radi o kriminogenom licu, sklonom uživanju narkotika i davanju neistinitih iskaza, čijem iskazu Sud BiH ne treba pokloniti vjeru, a koji navodi se ponavljaju u žalbenim prigovorima. Dakle, kako je istaklo apelaciono vijeće, analizom paragrafa 218 prvostepene presude jasno je da je pretresno vijeće imalo u vidu dokaze odbrane, i to da je svjedok Veljančić višestruko osuđivano lice, da se protiv njega vodio postupak pred drugim sudom u kojem je vrijeđao postupajućeg sudiju, tvrdnje o njegovim disciplinskim prestupima, novinske članke i rukom pisane izjave. U tom smislu, činjenica da je prvostepeno vijeće ovako brižljivom analizom iznesenih dokaza odbrane došlo do drugačijeg, ali, i prema stavu apelacionog vijeća, pravilnog zaključka u odnosu na onaj koji odbrana potencira, i to da takvi navodi i dokazi nisu relevantni za odlučivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, te da nisu doveli u pitanje kredibilitet ovog svjedoka, odbrani ne ostavlja mogućnost da svoje tvrdnje i dalje potencira kroz žalbene prigovore na osnovu istih činjenica koje je već razmotrio prvostepeni sud.
22. Apelaciono vijeće je navelo da je nesporno da je svjedok Veljančić lice koje potiče iz kriminalnog miljea, međutim, takve okolnosti na strani ovog svjedoka ne mogu biti u direktnoj vezi s njegovim svjedočenjem za koje je utvrđeno da je istinito, i to na osnovu niza drugih dokaza, objektivne i subjektivne prirode, koji ga potkrepljuju. Pri tome je razumljivo različito postupanje takvog lica u fazi kada je bio osumnjičeni u odnosu na fazu kada se pojavljuje kao svjedok pod imunitetom, zaštićen od krivičnog progona, s definitivnom odlukom da prekine „zavjet ćutanja“ i iznese saznanja o svim događajima u kojima je učestvovao kako lično tako i u grupi kojoj je pripadao. Naime, to što je svjedok Veljančić višestruko osuđivano lice, njegov iskaz ne može a priori biti vrijednosno eliminisan, već ga je bilo neophodno cijeniti s aspekata potkrijepljenosti drugim izvedenim dokazima, njegovog držanja tokom svjedočenja, tj. direktnog i unakrsnog ispitivanja, unutrašnje i vanjske saglasnosti u zavisnosti od faze davanja istog, te procjene njegove zainteresovanosti za inkriminisanje ostalih optuženih, a što je prvostepeni sud sve pravilno učinio.
23. U konačnici, s aspekta same dokazne vrijednosti iskaza ovog svjedoka, prvostepena presuda se i ovim pitanjem bavila na pravilan i u svemu prihvatljiv način, te je tako, između ostalog, istaknuto da su odbrane svih optuženih imale mogućnost da ga unakrsno ispitaju i ospore njegove navode, pa činjenica da je to bilo bezuspješno ne može biti podloga za žalbene prigovore o nekredibilnosti ovog svjedoka. Dokle god iskazi svjedoka, pa i svjedoka pod imunitetom Veljančića, tvore jednu logičku cjelinu i pojašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se optuženi terete, nema osnova da se ne pokloni vjera i manje vrednuje takav iskaz samo zbog njegove specifične uloge. U prilog navedenom govori činjenica da sud, dovodeći iskaz svjedoka Veljančića u vezu s onim što su govorili drugi svjedoci i na šta upućuju materijalni dokazi, dolazi do nesumnjivog uvjerenja da je njegov iskaz u vezi s aktivnostima optuženih istinit i da predstavlja izraz onoga što se zaista dogodilo i u čemu je sam učestvovao, a što je do dobijanja imuniteta od krivičnog gonjenja tajio od tužioca i suda. Navode svjedoka Veljančića o organizovanoj grupi koju su činili optuženi potkrijepili su svjedoci Sead Robović, Edin Ahmetspahić, Himzo Ćato, Slaviša Bobar, L1, L2 i drugi svjedoci neposredno saslušani na glavnom pretresu, kao i relevantni materijalni dokazi. Svi navedeni svjedoci govore i o organizaciji grupe, hijerarhiji grupe i autoritetu D. E. kao organizatora. Apelaciono vijeće je ukazalo da je prilikom donošenja svojih zaključaka, takođe, cijenilo odluke Ustavnog suda, koje su pravilno citirane u prvostepenoj presudi (npr. AP 2118/08, AP 661/04, AP 1394/07). Slijedom svega iznesenog, apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovane sve prigovore usmjerene na osporavanje kako samog imuniteta svjedoka Veljančića tako i njegovog kredibiliteta, zaključujući da on predstavlja dokaz kao i svaki drugi, koji je cijenjen prema principu slobodne ocjene dokaza.
24. Apelaciono vijeće je zaključilo da su iskazi za odbranu spornih svjedoka dovedeni u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima, te su oni u suštini „zaokružili“ cjelinu konstruisanu od drugih provedenih dokaza, pa je očigledno da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda zasniva samo na iskazima svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice (zavisno od tačke optuženja). U vezi s tim, apelaciono vijeće je zaključilo da zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženih prvostepeni sud nije izveo na osnovu paušalne ocjene dokaza. Naprotiv, kada su u pitanju svjedoci E. Ahmetspahić, Robović, Ćato, A. Ahmetspahić i Bobar, apelaciono vijeće je zaključilo da su oni na glavnom pretresu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju od strane odbrana, pa stoga, i u skladu s praksom Evropskog suda, ne postoji smetnja da takvo svjedočenje bude i odlučujuće, odnosno da se na njemu u odlučujućoj mjeri zasniva osuđujuća presuda. Naime, u presudi Luca protiv Italije (27. februar 2001, predstavka broj 33354/96, stav 41) Evropski sud je zaključio: „(...) činjenica da je izjave dao, u stvari, saoptuženi, a ne svjedok, nije relevantna. U vezi s tim, sud ponovo naglašava da termin 'svjedok' ima 'autonomno' značenje u sistemu Konvencije (Vidal protiv Belgije od 22. aprila 1992, serija A, broj 235-B, stav 33). Prema tome, ako izjava može u materijalnom smislu predstavljati osnov za krivičnu osudu, onda, nezavisno od toga da li je takvu izjavu dao svjedok u užem smislu riječi ili saoptuženi, ona predstavlja dokaz optužbe na koji se primjenjuju garancije predviđene članom 6 st. 1 i 3d Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presuda Ferrantelli i Santangelo protiv Italije od 7. avgusta 1996, Izvještaji 1996-111, st. 51 i 52).“
25. Pod tačkom 3 izreke pobijane presude apelant i optuženi Elvira Kajević, Azim Kajević, Nermin Tahirović, Bojan Cvijan, Dejan Vukosavljević te Muhamed Ramić proglašeni su krivim da su na način opisan u izreci presude, odnosno zajedničkim djelovanjem kao pripadnici grupe, organizovano, silom i prijetnjom da će direktno napasti na život i tijelo – upotrebom vatrenog oružja, oduzeli tuđe pokretne stvari, te su novcem koji su pribavili kao protivpravnu imovinsku korist raspolagali i upotrijebili ga u privrednom i drugom poslovanju, dakle, utvrđenim radnjama počinili razbojništvo i pljačku PBS banke u Sarajevu. Apelaciono vijeće je, nasuprot žalbenim navodima apelantove odbrane, ocijenilo da izreka presude nije kontradiktorna njenom obrazloženju, te da sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje se tiču tačke 3 izreke presude – pljačke PBS banke. Navedeno je da je prvostepeni sud, prije nego što je dao konačan zaključak o krivici i vidu učešća svakog od optuženih u predmetnoj analizi, izvršio detaljnu analizu i ocjenu preduzetih radnji, da bi zatim, u posljednjem paragrafu svog obrazloženja, iznio svoje utvrđenje. Naime, u paragrafu 404 pobijane presude je navedeno da su: „...optuženi Bojan Cvijan, apelant, Elvira Kajević, Azim Kajević, Nermin Tahirović, Muhamed Ramić, Dejan Vukosavljević“ postupali s umišljajem kao pripadnici grupe, odnosno u konkretnom slučaju sa sviješću i voljom da u krivičnom djelu razbojništva svojim radnjama, nabavkom oružja i opreme (optuženi Vukosavljević i Cvijan), dojavom informacija (optuženi Elvira i Azim Kajević), usmjeravanjem rute voženja po unaprijed dogovorenom planu, na relaciju gdje su već prethodno pripremljeni čekali neposredni izvršioci razbojništva (optuženi Tahirović), prebacivanjem izvršilaca i otuđenog novca preko granice na dogovorenu lokaciju (optuženi Cvijan i apelant), opremanjem automobila koji će biti korišćen za izvršenje djela (optuženi Ramić), kao pomagači, doprinijeli njegovom ostvarenju, te su radnjama izvršenim prije i poslije izvršenja djela omogućili drugim licima da izvrše predmetno krivično djelo, svjesni da će se tuđa pokretna stvar – novac oduzeti, upotrebom sile i prinude, od strane neposrednih izvršilaca, a sve s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi“.
26. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovore apelantove odbrane da se u činjeničnom opisu djela navodi samo apelantova realna djelatnost, te da je učinjeno djelo kvalifikovano s umišljajem, a da se postavlja pitanje iz kojih bi to činjenica i okolnosti proizlazilo da je postupao s umišljajem, da li direktnim ili eventualnim. U tom smislu je apelaciono vijeće prvo iznijelo analizu žalbenih prigovora u vezi s utvrđenjem pobijane presude koji su prethodili razbojništvu i sva dešavanja oko samog zaustavljanja blindiranog vozila i uloge optuženih, kao i formiranja same grupe za organizovani kriminal, čiji su pripadnici optuženi postali s ciljem izvršenja predmetnog krivičnog djela. Suprotno prigovorima branilaca da iskazi svjedoka Veljančića i drugih svjedoka, između ostalih, svjedoka Robovića, E. Ahmetspahića i Ćate, nisu međusobno podudarni, te da nisu potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće u obrazloženju pobijane presude, prije svega, pravilno konstatovalo u pogledu kojih činjenica su iskazi tih svjedoka međusobno saglasni, ali isto tako i u pogledu kojih činjenica se potvrđuju drugim dokazima.
27. Apelaciono vijeće je ukazalo na obrazloženje dato u okviru bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, i to, u najkraćem, da je navedeni činjenični detalj – da su apelant i optuženi Cvijan zloupotrijebili svoj status ovlašćenog službenog lica, u smislu bitnih obilježja djela, irelevantan, ali bitan prilikom utvrđivanja na koji način je nešto počinjeno. Protivno tvrdnjama odbrane, a uzimajući u obzir mnoštvo relevantnih činjenica – da je nesumnjivo utvrđeno da su i apelant i optuženi Cvijan bili u koloni, da su E.D.1. i svjedok Veljančić, uz pomoć NN službenika Carine Crne Gore, prešli granični prelaz s Crnom Gorom bez kontrole, a E. D., zajedno s optuženim Cvijanom i apelantom, noseći sa sobom novac, da su u konačnici pare otuđene prilikom razbojništva prebačene preko granice i da je, prema navodima svjedoka Veljančića, D. E. „hvalio Bojana i Ljubišu“ govoreći da nije njih ne bi mogao prenijeti pare, to se zatvara dokazni krug koji upućuje na jedini mogući zaključak da optuženi Cvijan jeste zloupotrijebio svoj službeni položaj, odnosno da iako, istina, nikada nije bio zaposlenik Granične policije, jeste imao veze s mnogim policijskim strukturama, dok je apelant u inkriminisano vrijeme i bio zaposlenik Granične policije BiH. Pretresno vijeće je u tom smislu i samo konstatovalo da su to učinili na njima poznat način, ali definitivno pozivajući se na svoje statuse u spomenutim državnim agencijama/organima, omogućili da E. D., zajedno s novcem pribavljenim razbojništvom, pređe granične prelaze bez detaljne kontrole graničnih službenika policije. U konačnici, takvo tretiranje određenih činjeničnih pojedinosti iz izreke presude, a da se ne podvode pod zasebnu inkriminaciju, nije na štetu optuženih, već naprotiv, ukoliko bi bilo predmet razmatranja, svakako bi se moglo shvatiti u korist optuženih.
28. Apelaciono vijeće je cijenilo dokaze apelantove odbrane koji su bili usmjereni na to da mu za navedeni dan pruže alibi, što su potvrdili saslušani svjedoci i uložena materijalna dokumentacija. Pretresno vijeće je u tom smislu pravilno konstatovalo da ne dovodi u pitanje tačnost navoda svjedoka apelantove odbrane da je on tog dana bio u Kalinoviku, cijepao drva, ali to ne znači da nekada u toku dana nije mogao da napusti Kalinovik i po prethodnom dogovoru ode do Trebinja kako bi zajedno s optuženim Cvijanom pomogao da D. E. s novcem pređe granicu, s čim se slaže i apelaciono vijeće. Međutim, u odnosu na apelanta, iskazi svjedoka (Veljančića, Robovića i Ćate) vrlo su detaljni i međusobno saglasni tako da nisu ostavili sumnju u njihovu tačnost bez obzira na to što su osporeni naprijed navedenim dokazima odbrane te je, prema stavu i apelacionog vijeća, odbrana bezuspješno pokušala svojim dokazima apelantu izdejstvovati alibi.
29. Kod ovakvog stanja stvari, apelaciono vijeće je zaključilo da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 289 stav 1 KZFBiH, kako je to pobijana presuda pravilno utvrdila.
30. Nasuprot tome, apelaciono vijeće je ocijenilo osnovanim žalbene prigovore odbrana apelanta i optuženih Cvijana i Azima Kajevića da je nastupila zastara krivičnog gonjenja za krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384 KZRS, za koje su navedeni optuženi proglašeni krivim u odnosu na tačku 2 izreke presude jer je predmetno krivično djelo počinjeno 2006. godine, te je 2012. godine došlo do apsolutne zastare krivičnog gonjenja za to krivično djelo.
31. Konačno, apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud cijenio i okolnosti na strani pojedinih optuženih – Bojana Cvijana, apelanta i Dejana Vukosavljevića da su u vrijeme izvršenja djela bili policijski službenici, te im je u skladu s tom činjenicom i izrekao adekvatne i srazmjerne sankcije. Za apelaciono vijeće je nesporno da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne za optužene, pravilno primjenjujući opšta pravila za odmjeravanje kazne iz člana 48 KZBiH, kojih se sud mora pridržavati u svim slučajevima, tj. imao je u vidu svrhu kažnjavanja, okvir propisane kazne za svako krivično djelo, ali i sve okolnosti koje mogu biti od uticaja da kazna bude veća ili manja, pri čemu je naročito pažljivo cijenio stepen krivične odgovornosti optuženih, pobude iz kojih su krivična djela činjena, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, težinu posljedica koje su nastupile, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, kao i lične porodične prilike učinilaca, te u konačnici držanje učinilaca poslije učinjenog krivičnog djela. Imajući u vidu sve navedeno, apelaciono vijeće nalazi da su izrečene kazne za optužene adekvatne težini djela i krivici optuženih, odnosno stepenu njihove krivične odgovornosti, pobudama iz kojih su djela učinili, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima pod kojima je učinjeno i ličnostima optuženih kao učinilaca, te da se s manjim kaznama u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Apelant navodi da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je redovni sud pogrešno primijenio pozitivnopravne propise. U tom smislu, apelant ističe da mu nije sudilo nepristrasno sudsko vijeće budući da je u predmetnom postupku bilo više saoptuženih lica „Robovića, Ahmetespahića, Tošića, Ljubibratića, Bobara, Ćate…“, u odnosu na koje su razdvojeni postupci u kojima je isto sudsko vijeće donijelo osuđujuće presude. Apelant, dalje, navodi da je kompletna optužnica koja se tiče njega zasnovana na iskazu svjedoka Veljančića koji je „dobio imunitet od krivičnog gonjenja“, te da nijedan svjedok nije potvrdio ono što je taj svjedok rekao za njega. Pored toga, apelant navodi da je ovaj svjedok dobio imunitet na osnovu odredbi ZKPBiH koje je Ustavni sud u Odluci broj „AP 5/16“ proglasio neustavnim (član 84 st. 2, 3 i 4). Dalje, apelant se detaljno osvrće na svjedočenje ovog svjedoka te, uz navođenje drugih dokaza, osporava iskaz ovog svjedoka i ukazuje da nedosljednost njegovih iskaza jeste razlog za ozbiljnu sumnju u kredibilitet ovog svjedoka. Apelant takođe ukazuje na značajno odstupanje presude od činjeničnog osnova datog u dispozitivu optužnice, a vezano za iskaz svjedoka Veljančića. Naime, svjedok je tvrdio da apelant ima nadimak ,,Kec“, a sud to nije prihvatio, optužnicom se tvrdilo, opet prema iskazu ovog svjedoka, da su apelant i optuženi Cvijan dobili od Darka Eleza 50,000 evra, a sud ni to nije prihvatio, takođe sud nije prihvatio ni dio koji se tiče pranja novca, a i on se zasnivao na iskazu ovog svjedoka. Apelant ističe da je pravilna ocjena dokaza moguća samo na način kako to propisuje član 281 stav 2 ZKPBiH, a očigledno je da sud izvedene dokaze nije ocijenio onako kako to nalaže ova zakonska odredba, iz čega proizlazi da sud u konkretnom slučaju nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete optuženog tako i one koje mu idu u prilog, pa je time povrijedio i odredbu člana 14 stav 2 ZKPBiH. Apelant smatra da je Sud BiH iskaze brojnih svjedoka odbrane, a posebno svjedoke apelantove odbrane, u cijelosti zaobišao, a da pri tome nije ni pokušao da analizira sadržaj tih iskaza, utvrdi njihovu eventualnu korelaciju s iskazima one druge grupe svjedoka na čijim iskazima je zasnovao presudu ili da dâ bilo kakav argument za ocjenu njihove (ne)vrijednosti. Apelant tvrdi i da je izreka presude nerazumljiva, te je takođe mišljenja da se iz obrazloženja presude ne vidi o kojoj vrsti umišljaja je riječ, a da je osim toga, pri obrazlaganju oblika vinosti, apsolutno izostao činjenični supstrat koji bi izražavao voljnu komponentu umišljaja, kao i da apelaciono vijeće u ovom kontekstu nije razmotrilo iznesene žalbene prigovore. Apelant dalje navodi da izreka osuđujućeg dijela presude ne sadrži činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela, niti činjenice od kojih zavisi primjena koje druge odredbe krivičnog zakona. Apelant, takođe, prigovara analizi izvedenih dokaza, te u tom kontekstu u apelaciji polemiše sa zaključcima suda o utvrđenim činjenicama. Slijedom toga, apelant prigovara ocjeni izvedenih dokaza i smatra da sud nije utvrdio odlučne činjenice u skladu sa standardom van svake razumne sumnje, na koji način je povrijeđen i princip in dubio pro reo. Kada je u pitanju odluka o kazni, apelant navodi da je apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi, kojom je izreklo drugačiju kaznu u odnosu na prvostepenu presudu, bilo dužno da u njenom obrazloženju navede koje su to okolnosti koje je uzelo u obzir prilikom odmjeravanja kazne, čime je povrijedilo odredbu člana 290 stav 8 ZKPBiH.
b) Odgovor na apelaciju
33. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su u osporenim odlukama dati jasni i razumljivi razlozi kojima su se vijeća rukovodila prilikom donošenja svojih odluka, pri kojima ostaje i sada, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Pri tome, Sud BiH je na osnovu analize apelacije primijetio da se radi o navodima koji su već isticani i u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se apelaciono vijeće očitovalo u drugostepenoj odluci, te pri kojim navodima i sada ostaje. Pored toga, Sud BiH je ukazao da je u drugostepenoj presudi, u par. 23–28, apelaciono vijeće ukazalo zbog čega ne postoji bitna povreda odredbi krivičnog postupka s aspekta sastava sudećeg vijeća, u kom pravcu je citirana i Odluka Ustavnog suda broj AP 1394/07. Nadalje, u odnosu na pitanje imuniteta svjedoka Veljančića, u drugostepenoj presudi je u par. 87–111 dato detaljno obrazloženje u vezi s vrijednošću iskaza svjedoka koji su sklopili sporazum, kao i svjedoka pod imunitetom, a u pogledu apelantovog umišljaja Sud BiH je uputio na par. 163–177 drugostepene odluke, te je konačno istaknuto da je u drugostepenoj odluci dato obrazloženje i u odnosu na odluku o kazni, u vezi s čim je ukazano da je srž žalbenog prigovora u pogledu tog osnova bio na sankciji za krivično djelo za koje je apelaciono vijeće optužbu odbilo (paragraf 289 drugostepene odluke), te da je kao jedina ostala utvrđena kazna za krivično djelo koje je pravosnažno presuđeno, pa se, s obzirom na prirodu stvari i činjenicu da više ne postoji sticaj između dva djela, kao takva ima smatrati i izrečena.
34. Tužilaštvo BiH je u odgovoru navelo da su navodi apelacije potpuno neosnovani jer su prvostepeno i drugostepeno vijeće Suda BiH sve činjenice u ovom postupku detaljno razmotrili, te su i svi dokazi koje je odbrana predlagala i neposredno izvedeni pred Sudom BiH. Apelantovi navodi bili su predmet žalbe i završnih riječi odbrane, na koje je kako prvostepeno tako i apelaciono vijeće u potpunosti dalo iscrpne argumente i obrazloženja. Nadalje, uvidom u apelaciju vidljivo je da apelant osporava isključivo činjenične navode svjedoka Veljančića kao kontradiktorne, koji su neosnovani, uz napomenu da je kako prvostepeni tako i drugostepeni sud zasnivao svoju odluku ne samo na iskazu predmetnog svjedoka nego i na iskazima drugih svjedoka, te ih zajedno s ostalim materijalnim dokazima, na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, doveo u međusobnu vezu i pravilno izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Tužilaštvo BiH je na kraju istaklo da u ovom postupku nije narušeno niti jedno Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantovano apelantovo pravo s obzirom na to da je bilo obezbijeđeno fer i pravično suđenje i odbrani nije uskraćen niti jedan dokazni prijedlog koji bi išao in favorem apelantu.
V.Relevantni propisi
35. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovni pojmovi Član 1. tačka (20) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi činjenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela.
Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizovani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
36. Krivični zakon Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/2003, 21/2004 – ispr., 69/2004, 18/2005, 42/2010, 42/2011, 59/2014, 76/2014, 46/2016 i 75/2017) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33.
Pomaganje (1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Član 289. stav (1) Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
37. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 29.
Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
[...]
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Član 30. stav (1) Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca (1) Izuzeće predsjednika Suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.
Član 84. st. (1), (2), (3) i (4) Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.
(2) Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet.
(3) Imunitet se daje odlukom Tužitelja.
(4) Svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedočio, neće se krivično goniti osim ako je dao lažni iskaz.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 282.
Meritorne i procesne presude (1) Presudom se optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim.
(2) Ako optužba obuhvata više krivičnih djela, u presudi će se izreći da li se i za koje djelo optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim.
Član 283. tačka e) Presuda kojom se optužba odbija Presudu kojom se optužba odbija, Sud će izreći:
e) ako [...] se krivično gonjenje ne može poduzeti zbog zastarjelosti [...]. Član 284. tačka c) Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe Presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe, Sud će izreći:
c) ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje.
Član 285. stav (1) tačka a) Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:
a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona,
38. Djelimična odluka [Ustavnog suda] o dopustivosti i meritumu broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 49/17) u relevantnom dijelu glasi: [...] Utvrđuje se da odredbe člana 84. st. 2, 3. i 4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) nisu u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
[...] Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 61. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke uskladi odredbe:
člana 84. st. 2, 3. i 4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine;
VI.Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, apelant je primio 1. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelant smatra da je u postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
45. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
46. U pogledu pitanja primjene člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv.
47. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o sljedećem: da je prvostepeno vijeće bilo pristrasno; da su presude zasnovane na iskazu svjedoka Veljančića, koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja, a da taj iskaz nije potkrijepljen drugim dokazima; da je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku jer sud nije s jednakom pažnjom ispitao činjenice koje apelanta terete s onim koje mu idu u korist, a posebno jer nije cijenio iskaze svjedoka apelantove odbrane; da izreka navodi apelantovu realnu djelatnost, ali ne odgovara na pitanje iz kojih činjenica i okolnosti proizlazi da je apelant postupao s umišljajem; te da apelaciono vijeće nije odgovorilo na sve apelantove žalbene navode, a naročito jer u drugostepenoj odluci nedostaje obrazloženje za izrečenu kaznu.
48. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
49. Ustavni sud takođe ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom, odnosno ukoliko odluka suda sadrži dovoljna i jasna obrazloženja o odlučnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
50. Imajući u vidu stavove iz prethodnih tačaka, Ustavni sud, takođe, ukazuje da neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati da li su sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati da li su standardi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije bili ispoštovani.
1. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantu potvrđenom optužnicom bilo stavljeno na teret da je radnjama opisanim u tački 2 izreke presude (pripreme za ubistvo Đorđa Ždrale) počinio krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384 KZRS, radnjama opisanim u tački 3 izreke presude (pljačka PBS banke) krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 stav 2 KZBiH u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289 stav 1 KZFBiH u vezi sa članom 33 KZFBiH, te radnjama opisanim pod tačkom C. izreke presude (ubistvo Borisa Govedarice) krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383 A stav 2 KZRS, u vezi s krivičnim djelom teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 1 KZRS. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je prvostepenom presudom apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim pod tač. 2 i 3 izreke te presude počinio krivična djela za koja je optužen, ali i da je tom presudom, za radnje opisane pod tačkom C. izreke presude oslobođen krivice. Naime, u odnosu na ovu tačku, Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo BiH apelantovu krivicu zasnovalo samo na iskazu svjedoka Veljančića, koji Sud BiH, kako je naveo u prvostepenoj presudi, nije doveo u pitanje, niti sumnja u njegovu tačnost i vjerodostojnost, ali, s obzirom na to da takav iskaz nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom, Sud BiH je donio odluku kojom se apelant oslobađa optužbe. Dakle apelant je oslobođen optužbe jer nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje je optužen (član 284 tačka c) ZKPBiH). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je zatim apelaciono vijeće usvojilo apelantovu žalbu koja se odnosila na tačku 2 izreke presude, te je, slijedom toga, za radnje opisane u toj tački, u odnosu na apelanta i saoptužene Bojana Cvijana i Azima Kajevića, optužba odbijena budući da je utvrđeno da je došlo do apsolutne zastare krivičnog gonjenja za krivično djelo navedeno u toj tački presude (član 283 tačka e) ZKPBiH). Dakle, nakon što je predmetni postupak pravosnažno okončan, apelant je za tačku 5 izreke presude oslobođen optužbe, za tačku 2 izreke presude optužba je odbijena, dok je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački 3 izreke presude počinio krivično djelo za koje je optužen..
2. U konkretnom predmetu apelant je osporio nepristrasnost suda, odnosno nepristrasnost prvostepenog vijeća zato što su sudije, članovi prvostepenog vijeća, učestvovali u suđenju protiv više prvobitno saoptuženih lica u odnosu na koje su razdvojeni postupci u kojima su donesene osuđujuće presude. Time se apelant žali na princip nepristrasnosti suda koji je, takođe, elemenat prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).
3. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristrasnost sudskog vijeća, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 29 ZKP-a kojim su propisani uslovi za izuzeće sudija u krivičnom postupku, te da iz navedenih zakonskih odredbi ne proizlazi da su sudije koje su učestvovale u predmetima protiv drugih prvobitno saoptuženih lica trebale biti izuzete iz postupka prema apelantu. Ustavni sud, takođe, primjećuje da apelant nepristrasnost vijeća problematizuje samo zbog činjenice da je isto vijeće koje je donijelo presudu u postupku protiv apelanta sudilo i u predmetima protiv drugih prvobitno saoptuženih lica. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće, prilikom razmatranja apelantovog identičnog prigovora u žalbenom postupku, zaključilo da je istaknuti prigovor neosnovan i pri tome se pozvalo na praksu Ustavnog suda u kojoj je razmatrano isto pravno pitanje i zaključeno da su navodi o pristrasnosti neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1394/07 od 17. decembra 2009. godine, tačka 65, kao i AP 900/08, AP 5626/14), koje pozivanje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dodatno, u prilog neosnovanosti ovih apelantovih navoda, Ustavni sud ukazuje da apelant u toku postupka nije podnio zahtjev za izuzeće prvostepenog sudskog vijeća, što je mogao da učini u skladu sa članom 30 stav (1) ZKPBiH, a nije. Konačno, Ustavni sud zapaža da je jedan od sudija prvobitnog sudskog vijeća, odmah po saznanju da postoje razlozi za njegovo izuzeće, podnio zahtjev u tom smislu, koji je Opšta sjednica Suda BiH usvojila i slijedom toga je došlo do promjene članova prvobitnog sudskog vijeća, iz čega proizlazi da su članovi sudećeg vijeća itekako vodili računa da ne dođe do bilo kakve situacije u kojoj bi njihova nepristrasnost bila dovedena u pitanje. Stoga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
4. Dalje, u vezi s apelantovim navodima koji se odnose na svjedoka Veljančića, čiji kredibilitete osporava, koji je „dobio imunitet od krivičnog gonjenja“, Ustavni sud zapaža da su u ovom postupku identični navodi bili predmet razmatranja kako prvostepenog tako i apelacionog vijeća, te da su ta vijeća iznijela razloge zašto su svi navodi u tom smislu neosnovani, te zašto je iskazu tog svjedoka poklonjena vjera. Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u par. 204–209 prvostepene presude, te par. 87–101 drugostepene presude, dato detaljno obrazloženje u vezi s vrijednošću iskaza svjedoka pod imunitetom, gdje je u konačnici zaključeno da je sud prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitana je konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, upoređene su činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu, zbog čega je isključena svaka proizvoljnost i arbitrarnost u finalnoj odluci. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su apelant i njegov branilac (kao i drugi branioci i optuženi u ovom postupku) imali mogućnost da svjedoka Veljančića unakrsno ispitaju i na taj način ospore njegov iskaz. Ustavni sud naročito zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je Sud BiH s posebnom pažnjom cijenio iskaz ovog svjedoka, te da je, štaviše u dijelu u kojem taj iskaz nije bio potvrđen iskazima drugih svjedoka (ili drugim dokazima), donio oslobađajuću presudu (ubistvo Borisa Govedarice).
5. Apelant, dalje, navodi kako iskaz svjedoka Veljančića, to jest svjedoka „pod imunitetom“, ukoliko se ima u vidu Odluka Ustavnog suda broj U 5/16, ne može biti osnov za presudu, nezavisno od toga da li uopšte postoje ili ne postoje i drugi dokazi, jer je ovaj svjedok dobio imunitet na osnovu odredbi ZKPBiH koje je Ustavni sud u Odluci broj „AP 5/16“ proglasio neustavnim (član 84 st. 2, 3 i 4). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda kojom je apelant proglašen krivim donesena 14. septembra 2016. godine, dok je Odluka Ustavnog suda broj U 5/16 donesena 1. juna 2017. godine. Iz navedenog proizlazi da je Sud BiH, koji je direktno primjenjivao zakon tokom postupka, primjenjivao zakon koji je u to vrijeme bio na snazi, odnosno koji je u vrijeme kada je primjenjivan bio u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. U drugostepenom postupku se, u skladu s odredbama čl. 296–300 ZKPBiH, vrši kontrola da li je prvostepeni sud postupio u skladu sa zakonskim odredbama koje su važile kada je odluka donesena, pa, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bilo mjesta da Sud BiH donese drugačiju odluku od one koju je donio u pogledu imuniteta koji je svjedoku Veljančiću dao glavni tužilac budući da je, u vrijeme kada je o tome donošena odluka, glavni tužilac postupao u skladu s važećim zakonskim odredbama. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iskaz navedenog svjedoka nije jedini dokaz na kojem se osuđujuća presuda zasniva. Dakle, s obzirom na to da apelantovi navodi u svojoj sveukupnosti ne otvaraju pitanje „zakonitosti“, već eventualno samo „vjerodostojnosti“, i to s apelantove tačke gledišta i načina na koji on pokušava da prikaže stvari, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kao redovan sud ispitao i ovaj navod, odnosno prigovor odbrane i smatra da ovakvim postupanjem redovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravičan postupak.
6. Ustavni sud, dalje, zapaža da su i Sud BiH i apelaciono vijeće u svojim presudama naveli da se zaključci o odlučnim činjenicama ne zasnivaju isključivo na iskazu svjedoka pod imunitetom, nego i drugih dokaza u spisu, odnosno da je iskaz navedenog svjedoka uzet u ocjenu na način kako to nalaže odredba člana 281 stav 2 ZKP-a, odnosno u vezi s ostalim dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka, i to u prvom redu u vezi s iskazima drugih svjedoka označenih u osporenim presudama, pri čemu te iskaze prati i odgovarajuća materijalna dokumentacija koja nesumnjivo ukazuje da su se događaji koji su predmet inkriminacija opisanih u tački 3 izreke presude zaista i dogodili na način kako su to u svojim iskazima opisali svjedoci. Stoga, Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili sve navode koje je apelant ponovio u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivične stvari, pri čemu obrazloženja koja su dali za svoje odluke ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, odnosno nema ničega što bi ukazivalo da su procesne garancije koje apelant uživa u predmetnom postupku dovedene u pitanje.
7. U vezi s apelantovim navodima o tome da je sud ocijenio samo dokaze optužbe, odnosno navodno kršenje principa ravnopravnosti strana pred sudom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudom data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao mogućnost da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika u postupku. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je Sud BiH prilikom odlučivanja uzeo u obzir iskaze svjedoka apelantove odbrane, te da je u dijelu u kojem je apelanta proglasio krivim obrazložio zašto iskazi tih svjedoka nisu mogli da budu od uticaja na drugačije odlučenje, o čemu je dao obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naveo da je imao u vidu iskaze svjedoka Aleksandra Pržulja i Dragiše Lalovića prilikom donošenja odluke, što je detaljno obrazloženo u presudi. Pri tome je Sud BiH naveo da ne isključuje tačnost navoda svjedoka odbrane da je apelant kritičnog dana bio u Kalinoviku, cijepao drva, ali to ne znači da nekada u toku dana nije mogao da napusti Kalinovik i po prethodnom dogovoru ode do Trebinja kako bi zajedno s optuženim Cvijanom pomogao da D. E. s novcem pređe granicu. Osim toga, Sud BiH je ocijenio da su dokazi koji terete apelanta po svom kvalitetu snažniji i jači te brojniji u odnosu na one koje je u pogledu svog alibija izveo apelant. Naime, u odnosu na apelanta, iskazi svjedoka (Veljančića, Robovića i Ćate) vrlo su detaljni i međusobno saglasni tako da nisu ostavili mjesta za sumnju u njihovu tačnost, bez obzira na to što su osporeni naprijed navedenim dokazima odbrane. Stoga, Ustavni sud i apelantove navode da nije imao ravnopravan tretman u postupku smatra neosnovanim.
8. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da je izreka presude nerazumljiva, te da se iz obrazloženja presude ne vidi o kojoj vrsti umišljaja je riječ, kao i da apelaciono vijeće u ovom kontekstu nije razmotrilo iznesene žalbene prigovore. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće, u par. 163–177 drugostepene odluke, ukazalo na teorijske aspekte organizovanog kriminala, kao i inkriminacija u sklopu djelovanja određene grupe, u vezi s čim je dat osvrt i na sam umišljaj pripadnika grupe koji djeluju u takvom sastavu, a koji Ustavnom sudu, u specifičnim okolnostima konkretnog postupka, ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
9. Ustavni sud, dalje, smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene presude dao jasna i precizna objašnjenja na osnovu kojih je utvrdio postojanje elemenata krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi. Naime, budući da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Konačno, Ustavni sud zapaža da je u drugostepenoj odluci dato obrazloženje i u odnosu na odluku o kazni, u vezi s čim je ukazano da je suština apelantovog žalbenog prigovora u pogledu tog osnova bila na sankciji za krivično djelo za koje je apelaciono vijeće optužbu odbilo (paragraf 289 drugostepene odluke), te da je kao jedina ostala utvrđena kazna za krivično djelo koje je pravosnažno presuđeno, pa se, s obzirom na prirodu stvari i činjenicu da više ne postoji sticaj između dva djela, kao takva ima smatrati i izrečena.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće s aspekta člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
51. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud ni iz same apelacije, niti iz predočenog materijala, nije mogao zaključiti da je u predmetnim postupcima narušen ovaj princip. Ustavni sud smatra da te navode apelant povezuje isključivo s ocjenom svih provedenih dokaza, te da nije ponudio drugu argumentaciju kojom bi primjenu ovog principa doveo u pitanje. Naprotiv, apelant svojim argumentima samo želi sudsku ocjenu dokaza zamijeniti sopstvenom, što znači da se navodi o kršenju ovog principa zasnivaju na apelantovom nezadovoljstvu zaključcima suda o njegovoj krivici. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH primjenom ovog principa apelanta oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret tačkom jedan optužnice. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi principa in dubio pro reo neosnovani.
11. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Ustavni sud, takođe, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
I.Zaključak
13. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada ih je donio nepristrasan sud, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada su donijete uz pravilnu primjenu procesnih normi, odnosno kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima s obzirom na to da je osporena presuda Suda BiH u kojoj je sud direktno primjenjivao ZKPBiH donesena prije nego što je Ustavni sud u Odluci broj U 5/16 utvrdio da odredbe člana 84 st. 2, 3 i 4 nisu u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, te kada je presuda, osim iskaza svjedoka kojem je glavni tužilac dao imunitet, zasnovana i na iskazima drugih svjedoka i adekvatnim materijalnim dokazima, te kada apelantu nije uskraćeno pravo na odbranu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da sud nije primijenio princip in dubio pro reo.
14. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević