Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3231/18 (A. F.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3231/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3231/18, rješavajući apelaciju Amre Fatić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Amre Fatić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 105322 17 Rsž 2 od 9.

februara 2018. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Amri Fatić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Amri Fatić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Amre Fatić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 105322 17 Rsž 2 od 9. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 105322 16 P 2 od 16. januara 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amra Fatić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 105322 17 Rsž 2 od 9. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 105322 16 P 2 od 16. januara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokata Hakije Kurtovića iz Sarajeva, pravnog zastupnika tužene JU Mješovita srednja škola Hadžići (u daljnjem tekstu: tužena) u postupku pred redovnim sudovima, zatraženo je 11. oktobra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i pravni zastupnik tužene dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 18. oktobra do 6. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 10. jula 2009. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđivanja nezakonitosti u postupku odabira kandidata po konkursu za izbor na radno mjesto, te poništenja konkursa i odluke o izboru kandidata.

6. Općinski sud je 4. maja 2010. godine donio presudu, koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 25. marta 2015. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. Općinski sud je 16. januara 2017. godine donio Presudu broj 65 0 P 105322 16 P 2 kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonita i da se poništi odluka direktora tužene od 10. aprila 2009. godine o izboru kandidata A. N. na radno mjesto profesora biologije, te da se obaveže tužena da izvrši ponovni odabir prijavljenih kandidata u skladu s konkursom o upražnjenom radnom mjestu za profesora biologije s punom nastavnom normom na neodređeno vrijeme koji je objavljen u dnevnom listu 14. februara 2009. godine.

8. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je tužena objavila konkurs za upražnjeno radno mjesto profesora biologije, da je konkursom predviđeno da kandidati, osim općih zakonskih uvjeta, trebaju ispunjavati uvjete predviđene članom 115. Zakona o srednjem obrazovanju KS, kao i uvjete utvrđene nastavnim planovima i programima za srednje i stručne škole i položen stručni ispit. Nadalje je istakao šta proizlazi iz izvedenih dokaza (bliže opisano na str. 4., 5., 6. i 7. navedene prvostepene presude), između ostalog, da je konkursna komisija (u ponovnom postupku izbora kandidata – prva odluka o izboru kandidata A. N. poništena jer su inspektori rada utvrdili da je konkursna komisija učinila povredu odredbi člana 5. st. 3. i 4. Pravilnika o radu tužene jer nije donijela prijedlog već zaključak „da direktor odabere kandidata u interesu škole s obzirom na to da komisija nije utvrdila prijedlog“) utvrdila prijedlog za izbor kandidata na predmetni konkurs, te su direktoru škole predložene apelantica i kandidat A. N., uz prijedlog da u interesu škole odabere jednog kandidata. U vezi s tim je istakao da je direktor škole donio odluku od 10. aprila 2009. godine o izboru kandidata A. N. na radno mjesto profesora biologije (ta odluka je predmet spora), o čemu je apelanticu obavijestio direktor tužene (a na koju odluku je apelantica izjavila prigovor koji je odbijen kao neosnovan).

9. Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sporno da li je kandidatkinja A. N. ispunjavala zakonske uvjete za polaganje stručnog ispita (taj ispit je bio jedan od uvjeta predviđenih predmetnim konkursom) i da li je konkurs proveden u skladu sa zakonom.

10. Općinski sud je naveo da je zadatak suda u konkretnom postupku da ispita da li je odluka o izboru kandidata donesena u skladu sa zakonom i općim aktima tužene. Nadalje je naveo da je odredbama člana 123. Zakona o srednjem obrazovanju određeno da pripravnički rad u školi traje najmanje šest mjeseci, a najviše jednu godinu, i po završetku pripravničkog staža pripravnik je obavezan položiti stručni ispit. Također je naveo da je škola dužna pripravniku izdati rješenje o pripravničkom stažu s rokom polaganja stručnog ispita i odrediti mentora koji će ga pripremati za ispit. U vezi s tim je navedeno da je A. N. odlukom direktora tužene uveden pripravnički staž počevši od 10. aprila 2008. godine u trajanju od šest mjeseci, da je za mentora imenovan M. P. koji je sačinio izvještaj o praćenju rada pripravnika za period od 1. aprila do 30. septembra 2008. godine, te u izvještaju konstatirao da je A. N. 30. septembra 2008. godine ispunila uvjete da prijavi polaganje stručnog ispita iz biologije. Zatim je navedeno da je A. N. stručni ispit položila 27. oktobra 2008. godine pred Komisijom Ministarstva obrazovanja i nauke (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrazovanja).

11. Općinski sud je istakao da nije sporno da je Ministarstvo obrazovanja izdalo A. N. uvjerenje o položenom stručnom ispitu, koje se prema odredbama člana 132. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) definira kao javna isprava. Naime, prema odredbama člana 125. stav 3. ZPP, oboriva pretpostavka je da su podaci uneseni u javnu ispravu tačni, a zainteresirano lice primjenom odredbi člana 132. stav 3. ZPP može dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Zatim je istakao da su prosvjetni inspektori 2. aprila 2009. godine izvršili inspekcijski pregled relevantne dokumentacije i evidencije kod tužene i tom prilikom konstatirali da je A. N. položila stručni ispit za neposredni odgojno-obrazovni rad u skladu s odredbama Zakona o srednjem obrazovanju i u skladu s odredbama člana

6. Pravilnika o polaganju stručnog ispita odgajatelja, nastavnika i stručnih saradnika (u daljnjem tekstu: Pravilnik o polaganju stručnog ispita). U vezi s tim, Općinski sud je istakao da apelantica nije oborila zakonsku pretpostavku o istinitosti javne isprave, odnosno uvjerenja o položenom stručnom ispitu A. N. Naime, apelantica smatra da A. N. nije ispunjavala uvjete za pristupanje i polaganje stručnog ispita zbog toga što je njen neposredni odgojno-obrazovni rad trajao kraće od šest mjeseci jer tokom jula i augusta zbog ljetnog ferija nije bilo mogućnosti za neposredan odgojno-obrazovni rad. Nadalje je istakao da je odredbom člana 6. stav 4. Pravilnika o polaganju stručnog ispita određeno da za polaganje stručnog ispita kandidat treba da ima najmanje šest mjeseci, a najviše jednu godinu neposrednog odgojno-obrazovnog rada, odnosno odgovarajućeg drugog stručnog rada u predškolskoj ustanovi, osnovnoj ili srednjoj školi. Općinski sud je naveo da se, prema njegovoj ocjeni, rad A. N. za vrijeme ljetnog raspusta bez sumnje može smatrati drugim stručnim radom jer su u tom periodu, a prema izjavi svjedoka M. P. (kojem je sud poklonio vjeru), obavljane nastavne aktivnosti u vezi s pripremanjem i ocjenom prijemnih ispita, popravnih ispita i sl.

12. Nadalje je Općinski sud naveo šta je propisano odredbama člana 133. stav 1. alineja 4. Zakona o srednjem obrazovanju, te istakao da je konkursna komisija 7. aprila 2009. godine utvrdila prijedlog za izbor kandidata, koji je dostavila direktoru škole. Zatim je naveo da je na osnovu dostavljenog prijedloga direktor škole, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, donio odluku o prijemu A. N. na radno mjesto profesora biologije. U vezi s tim je ukazano da Zakonom o srednjem obrazovanju nije izričito određeno da komisija mora predložiti direktoru samo jednog kandidata za izbor, kako to tvrdi apelantica, niti je tu tvrdnju apelantica u toku postupka dokazala. Zatim je istakao da navedeni zakon direktoru daje diskreciono pravo da donese odluku o izboru kandidata, a da sud, s obzirom na to da se ne radi o sporu pune jurisdikcije, nije ovlašten upuštati se u eventualne razloge kojim se rukovodio direktor izborom A. N. na mjesto profesora biologije. Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelantica, za razliku od izabranog kandidata, magistar bioloških nauka i da ima dugogodišnje radno iskustvo, kao i reference, međutim, to nisu činjenice koje joj prema raspisanom konkursu daju prednost u odnosu na izabranog kandidata (konkursom je prednost data samo kandidatima koji su proglašeni tehnološkim viškom na području Kantona Sarajevo, a imali su stalni radni odnos, što apelantica u toku postupka nije tvrdila, niti dokazala da jeste).

13. Općinski sud je naglasio da u toku postupka nije predložen niti izveden kao dokaz Pravilnik o radu tužene na osnovu kojeg je donesena odluka o izboru kandidata, a s obzirom na to da Pravilnik nije objavljen u „Službenim novinama“ i ne predstavlja materijalni propis, apelantica je bila u obavezi da ga izvede kao dokaz u ovom postupku, a sve u skladu s odredbama člana 7. ZPP.

14. Općinski sud je istakao da je, prema njegovoj ocjeni, konkursna procedura u cijelosti provedena u skladu sa zakonom, te da sud ne može „dirati“ rezultat te procedure kao izraz apelanticinog nezadovoljstva jer se radi o diskrecionom pravu poslodavca. Zatim je istakao da se apelantica u završnom izlaganju pozvala i na diskriminaciju po osnovu dobi. U vezi s tim je ukazao da dobna diskriminacija predstavlja diskriminaciju po osnovu godina života, a prema ocjeni suda apelantica nije dostavila očigledan dokaz diskriminacije, koja je zabranjena odredbama člana 5. Zakona o radu, pa da bi tužena bila dužna da dokaže da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije, a kako je to propisano stavom 3. tačka 2. istog člana.

15. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 105322 17 Rsž 2 od 9. februara 2018. godine kojom je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

16. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istakao da apelantica neosnovano prigovara da je sud propustio dati ocjenu dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka jer okolnost da sud nije obrazlagao ocjenu svakog dokaza ne znači da ga sud nije cijenio, a pri tome posebno imajući u vidu apelanticin prigovor koji se odnosi na ocjenu preporuka ombudsmena za ljudska prava, budući da se preporuke odnose na rad Federalne uprave za inspekcijske poslove i Ministarstva obrazovanja, što predstavlja redovnu aktivnost ombudsmena u postupcima zaštite ljudskih prava, ali ne mogu utjecati na odluke suda u postupcima u kojima se tužilac obratio ombudsmenu jer izdavanje preporuke povodom podnesene prijave nije jamstvo da će tužilac uspjeti u sporu pred sudom.

17. Kantonalni sud je naveo da apelantica neosnovano prigovara da je sud pogrešno cijenio iskaz svjedoka M. P. koji je bio mentor A. N., s obzirom na to da je saslušanjem ovog svjedoka prvostepeni sud pravilno utvrdio da je A. N. obavljala pripravnički staž u periodu od 1. aprila 2008. godine do 30. marta 2009. godine pod nadzorom svjedoka kao mentora, te da je 30. septembra 2008. godine stekla uvjete za polaganje stručnog ispita. U vezi s tim je naveo da nije osnovan apelanticin žalbeni prigovor koji se odnosi na neispunjavanje uvjeta za pristup polaganju stručnog ispita. Naime, Pravilnikom o polaganju stručnog ispita je propisan rok od šest mjeseci obavljanja neposrednog odgojno-obrazovnog rada, odnosno odgovarajućeg drugog stručnog rada u školi. Kantonalni sud je naveo da kako apelantica u toku postupka nije dokazala da A. N. nije obavljala odgojno-obrazovni odnosno odgovarajući stručni rad u školi u toku šest mjeseci, a iz izjave M. P. nesumnjivo proizlazi da je ona takav rad obavljala i duže vrijeme od potrebnog, i to pod nadzorom svjedoka kao mentora, to je neosnovana apelanticina tvrdnja da njena protivkandidatkinja nije stekla uvjete za pristup polaganju stručnog ispita jer je dio svog pripravničkog staža obavljala u julu kada nema nastavnih aktivnosti. Nadalje je naveo da smatra da se odgojno-obrazovni i stručni rad ne odnosi samo na obavljanje nastave, nego i na pripremu nastave, prijemnih ispita, popravih ispita, vođenje dokumentacije i druge aktivnosti čiji je cilj uspješna realizacija plana i programa nastave, a koje je A. N. mogla obavljati i kada nastava nije organizirana. Također je naveo da je bez osnova prigovor da je direktor škole donio odluku suprotno odluci komisije. Naime, prema zapisniku konkursne komisije, u ponovljenom postupku od 7. aprila 2009. godine predložena su dva kandidata, među kojima i apelantica, a direktor škole je izvršio izbor druge kandidatkinje, što nije suprotno prijedlogu komisije, za koju su oba kandidata bila odgovarajuća. Kantonalni sud je ukazao da postupak izbora koji je ranije vođen nije značajan za drugačiju odluku suda budući da je stavljena van snage odlukom direktora škole od 27. marta 2009. godine.

18. Kantonalni sud je naglasio da, suprotno žalbenom prigovoru, sud u toku postupka provjerava zakonitost provedenog postupka izbora, ali ne može utjecati na sam izbor, što je pravo i odgovornost direktora škole s obzirom na to da ni u Zakonu o srednjem obrazovanju, niti u ostalim dostavljenim aktima nisu propisani kriteriji kojima se direktor škole treba voditi prilikom izbora, osim što je prednost data kandidatima koji su tehnološki višak. Također je naveo da smatra da apelantica u toku postupka nije dokazala svoju tvrdnju o postojanju dobne diskriminacije. Naime, odredbom člana 5. stav 3. tačka 2. Zakona o radu, koji je bio na snazi, propisani su uvjeti za raspravljanje diskriminacije, a to je da tužilac podnese očigledan dokaz diskriminacije. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica tvrdila da je razlog zbog kojeg nije izabrana činjenica da je starija od izabrane kandidatkinje, međutim, propustila je navesti činjenice koje bi opravdale sumnju u postupanje tužene i potkrijepiti ih dokazima kako bi kod suda stvorile uvjerenje da postoje argumenti da je razlog zbog kojeg apelantica nije izabrana njena životna dob, pa stoga kako apelantica nije učinila ni očiglednim niti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, drugostepeni sud nalazi da je pravilno prvostepeni sud odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Nadalje je istakao da tek ukoliko bi apelantica dostavila očigledan dokaz o postojanju dobne diskriminacije da bi tada tužena morala podnijeti dokaz da razlika u postupanju nije napravljena na osnovu diskriminacije, nego iz nekog drugog razloga.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno i proizvoljno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno, odnosno proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.

20. U vrlo opširnoj apelaciji apelantica ističe da su, između ostalog, prekršene odredbe člana 191. stav 4. i člana 8. ZPP jer Općinski sud u obrazloženju svoje odluke nije cijenio sve izvedene dokaze, a samim tim ni obrazložio ocjenu dokaza, a Kantonalni sud nije sankcionirao navedeni propust Općinskog suda. Naime, nisu cijenjeni sljedeći dokazi: akti Institucije ombudsmena za ljudska prava, akti Ministarstva obrazovanja, akt Odjeljenja inspekcije rada i zaštite na radu, akti Inspektorata rada, zaštite na radu, socijalne zaštite i prosvjetne inspekcije, odluka tužene od 10. aprila 2009. godine (koja je predmet spora), Kontrolni list javljanja apelantice Zavodu za zapošljavanje, apelanticina radna knjižica, te da je samo djelomično ocijenjen iskaz svjedoka M. P.

21. Zatim je istakla da su sljedeće odlučne činjenice pogrešno utvrđene: da izabrana kandidatkinja A. N. nije ispunjavala zakonske uvjete za polaganje stručnog ispita, da su konkursna komisija i direktor tužene nezakonito proveli konkursnu proceduru i izbor A. N. na mjesto profesora biologije, te da je apelantica prilikom donošenja odluke direktora tužene diskriminirana po osnovu dobi. Također je istakla da su pogrešno primijenjene odredbe člana 123. stav 3, člana 130. stav 1. alineja 6. i člana 133. stav 1. alineja 4. Zakona o srednjem obrazovanju KS, člana 6. stav 1. alineja

4. Pravilnika o polaganju stručnog ispita, te člana 5. Zakona o radu (a u vezi s kojim članom navodi da sud neosnovano prenosi teret dokazivanja na apelanticu jer je apelantica bila dužna samo učiniti vjerovatnim da je diskriminirana po nekom osnovu, a teret dokazivanja suprotnog je u potpunosti na tuženoj, a da je ona učinila vjerovatnim da se u konkretnom slučaju radilo o diskriminaciji po osnovu dobi).

22. U vezi s kršenjem prava na suđenje u razumnom roku, apelantica je istakla da je, između ostalog, predmetni postupak trajao osam godina i osam mjeseci, da se radi o hitnom postupku, da se nije radilo o naročito složenom predmetu, te da ona svojim postupcima nije utjecala na dužinu trajanja postupka. Nadalje je istakla hronologiju predmetnog postupka, između ostalog, da je prvostepena presuda donesena 4. maja 2010. godine, pa da je nakon toga predmetni spis povodom žalbe dostavljen Kantonalnom sudu 3. septembra 2010. godine, a da Kantonalni sud donosi odluku povodom žalbe 25. marta 2015. godine, kojom predmet vraća na ponovni postupak. Apelantica je predložila da se zbog prekomjerne dužine trajanja postupka Vlada Kantona Sarajevo obaveže da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.100,00 KM, kao i troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 900,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je istakao da nije bilo kršenja apelanticinih prava jer je drugostepena odluka donesena na zakonit način, te je, između ostalog, istakao, a u vezi s apelanticinim navodima da je bila diskriminirana po osnovu dobi, da sud samo na osnovu činjenice o dobnoj razlici nije mogao izvesti zaključak da je tužena nejednako tretirala apelanticu na nekom zabranjenom osnovu. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije.

24. Općinski sud je, u vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, naveo hronologiju predmetnog postupka (u kojoj je, između ostalog, naveo da je u prvoj fazi postupka presuda donesena nakon skoro 10 mjeseci, a da je u ponovnom postupku, nakon što mu je predmetni spis dostavljen 8. maja 2015. godine, te nakon održavanja ročišta pred tim sudom, prvostepena presuda donesena 16. januara 2017. godine), te istakao da je pred tim sudom postupak okončan u razumnim rokovima, odnosno da je postupao u skladu sa ZPP i odredbama Evropske konvencije. Također je istakao da je nakon provedenog postupka, savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, primjenjujući odredbe ZPP i materijalnog prava, donio prvostepenu presudu u kojoj je dao jasne i detaljne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, pa da smatra da su navodi apelacije u odnosu na taj sud očigledno neosnovani.

25. Pravni zastupnik tužene je istakao da je, između ostalog, neosnovano apelanticino pozivanje na diskriminaciju jer je ona u svom završnom izlaganju to samo spomenula a da nije u toku postupka takvo nešto isticala, pa time ne može ni postojati povreda njenog prava od nižestepenih sudova, niti je tužena mogla na glavnoj raspravi prilikom završnog izlaganja dokazivati da takvo što nije izvršeno, odnosno da je teret dokazivanja bio na tuženoj. Također je istakao da iz same apelacije, koja se bavi svakim predloženim dokazom, ne proizlazi nijedan pravno valjan razlog koji bi se odnosio na povredu prava na pravično suđenje, te je predložio da se apelacija odbaci kao nedopustiva.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 191. stav 4.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

27. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 5.

Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.

U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike:

1. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao;

2. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće;

3. aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju.

U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana:

1. lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;

2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije;

3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizilaze iz ugovora o radu.

28. Pravilnik o polaganju stručnog ispita odgajatelja, nastavnika i stručnih saradnika („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 12/00, 10/01 i 22/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 6. stav 1. tačka 4.

Za polaganje stručnog ispita kandidat treba da ispuni slijedeće uslove:

da ima najmanje 6 mjeseci a najviše jednu godinu neposrednog odgojno-obrazovnog rada odnosno odgovarajućeg drugog stručnog rada u predškolskoj ustanovi, osnovnoj ili srednjoj školi.

29. Zakon o srednjem obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 10/04 i 34/07). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 123. st. 3, 4, 9. i 10.

Pripravnički rad u školi traje najmanje šest mjeseci, a najviše jednu godinu, i po završetku pripravničkog staža, pripravnik/ pripravnica je obavezan/obavezna položiti stručni ispit.

Škola je dužna pripravniku/pripravnici izdati rješenje o pripravničkom stažu sa rokom polaganja stručnog ispita i odrediti mentora koji će ga pripremati za ispit. Stručni ispit polaže se pred stručnom komisijom koju imenuje ministar/ministrica. Program stručnog ispita, sastav komisije, način polaganja, obrazac uvjerenja o položenom stručnom ispitu i vođenje evidencije o stručnom usavršavanju nastavnika/nastavnica reguliše se bližim propisom koji donosi ministar/ministrica.

Član 133. stav 1. tačka 4.

Direktor/direktorica srednje škole, osim poslova i zadataka utvrđenih Zakonom, obavlja i slijedeće poslove:

na prijedlog Komisije za utvrđivanje prijedloga za izbor zaposlenika/zaposlenica škole vrši izbor i postavljanje zaposlenika/zaposlenica i sa njima zaključuje ugovor o radu odnosno donosi rješenja o prestanku ugovora o radu, VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 105322 17 Rsž 2 od 9. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantica smatra da su joj u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

37. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja nezakonitosti u odabiru kandidata prema konkursu za izbor na radno mjesto, te poništenja konkursa i odluke o izboru kandidata. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav

1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

38. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom smislu, apelantica ukazuje da je u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te za primjenu relevantnih propisa veže i apelacione navode koji se odnose na obrazloženje presude.

39. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno naveo sve izvedene dokaze (str. 4, 5, 6. i 7. prvostepene presude), šta proizlazi iz tih dokaza, te svoje zaključke zasnovao na tim dokazima pozivajući se na odredbe materijalnog prava. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud jasno obrazložio da je Ministarstvo obrazovanja izdalo A. N. uvjerenje o položenom stručnom ispitu, koje se definira kao javna isprava, a da apelantica nije oborila zakonsku pretpostavku o istinitosti te javne isprave, odnosno da nije dokazala da kandidatkinja A. N. nije ispunjavala uvjete za polaganje stručnog ispita predviđene članom 6. stav 1. tačka 4. Pravilnika o polaganju stručnog ispita. Također, Općinski sud je jasno obrazložio zašto smatra da je konkursna procedura u cijelosti provedena u skladu sa Zakonom o srednjem obrazovanju, te da apelantica nije dostavila očigledan dokaz diskriminacije po osnovu dobi, na koju se pozvala tek u završnom izlaganju. Za navedena utvrđenja prvostepeni sud je dao detaljna obrazloženja, koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključak da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Takve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud razmotrio apelanticine žalbene navode, koje apelantica zapravo ponavlja i u apelaciji, te da je dao jasne i argumentirane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju i primjeni pozitivnopravnih propisa.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica tužbu podnijela 10. jula 2009. godine, a da je konačna odluka u ovoj pravnoj stvari donesena 9. februara 2018. godine (Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 105322 17 Rsž 2). Dakle, cjelokupni predmetni postupak je trajao osam godina i sedam mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

45. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na osporavanje odluke o izboru kandidata za predmetno radno mjesto, na koje je konkurirala i apelantica, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.

46. Analizirajući ponašanje apelantice i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelantica svojim postupanjem doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom završen u relativno razumnom roku, odnosno da je u prvoj fazi trajao oko 10 mjeseci, a da je u ponovnom postupku trajao oko jedne godine i osam mjeseci (računajući od dana dostave predmetnog spisa Općinskom sudu), u kojem periodu je proveden dokazni postupak, te donesena prvostepena presuda. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak trajao duži period, odnosno da je u prvoj fazi postupka trajao oko četiri godine i šest mjeseci (računajući od dana dostavljanja spisa Kantonalnom sudu na postupanje povodom žalbe), a u ponovnom postupku jednu godinu i jedan mjesec (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka.

47. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka, koji nije bio naročito složen i koji je od većeg značaja za apelanticu, snosi Kantonalni sud koji je odluku o izjavljenom pravnom lijeku donio nakon četiri godine i šest mjeseci (u prvoj fazi postupka), odnosno nakon jedne godine i jednog mjeseca (u ponovnom postupku), za što u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

49. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 1.200,00 KM.

51. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao osam godina i sedam mjeseci, za šta najveću odgovornost snosi Kantonalni sud kojem su u prvoj fazi postupka trebale četiri godine i šest mjeseci da odluči o pravnom lijeku podnesenom protiv nižestepene odluke (a u ponovnom postupku jedna godina i jedan mjesec), a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.

53. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3231/18 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio