Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-584/18 (D. O.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-584/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 584/18, rješavajući apelaciju Dragana Obućine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Obućine podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Obućina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 18. i 22. oktobra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine apelant je, kao jedan od ukupno 16 optuženih u krivičnom postupku, proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u izreci presude u tački 6 (tačka 7. izmijenjene optužnice) počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
6. U relevantnom dijelu presude koji se odnosi na apelanta je navedeno sljedeće: da su optužnicom Tužilaštva od 28. augusta 2013. godine, koja je potvrđena 4. septembra 2013. godine, obuhvaćena ukupno 32 lica, među kojima i apelant, zbog sumnje da su počinili više krivičnih djela iz nadležnosti Suda BiH i entitetskih sudova; da je postupak u odnosu na pojedina optužena lica razdvojen zbog njihove nedostupnosti organima gonjenja; da su pojedina od tih lica naknadno tražila spajanje s konkretnim postupkom; da je po prijedlogu Tužilaštva BiH sud donio odluku o razdvajanju postupka u odnosu na optužene Edina Ahmetspahića i Seada Robovića (30. aprila 2014. godine) koji su na glavnom pretresu saslušani u svojstvu svjedoka jer su s Tužilaštvom BiH sklopili sporazum o priznanju krivice.
7. Sud BiH je u presudi dao poseban osvrt na iskaze svjedoka koji su dobili imunitet, odnosno koji su sklopili sporazum o priznanju krivice (tzv. svjedoci pokajnici), uz dovođenje u kontekst s praksom Ustavnog suda. U tom pravcu je na str. od 85. do 92. obrazloženja presude opisano zbog čega i kojim licima je dat takav status, pri čemu je prvo uopćeno navedeno koje su osnovne karakteristike krivičnog djela organiziranog kriminala i njegovi pojavni oblici, konkretno međusobna unutrašnja struktura po načelu subordinacije i „zahtjev šutnje“ koji štiti tako ustrojenu strukturu. S obzirom na to da je procesuiranje takvih grupa i njihovih pripadnika vrlo složeno, uvedeni su određeni krivično-pravni instituti kojima se odstupa od uobičajenog načina krivičnog gonjenja, tako da pripadniku ustrojene organizacije pred sudom Tužilaštvo daje mogućnost da ne bude procesuiran omogućavanjem imuniteta, s tim da tužilac Tužilaštva takvo lice predloži sudu za ispitivanje u svojstvu svjedoka u vezi s činjenicama koje su mu poznate o izvršenju krivičnog djela. U tom kontekstu je navedeno i relevantno međunarodno zakonodavstvo koje poznaje takav institut, između ostalog, Konvencija UN protiv transnacionalnog organiziranog kriminala.
8. U tom smislu je navedeno da je Sud BiH prilikom ocjene iskaza navedenih svjedoka, koji su svjedočili u ovom postupku, cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pri tome je Sud BiH istakao da je imao u vidu da su ovi svjedoci bili neposredni očevici događaja ili učestvovali u njihovom ostvarenju kao saučesnici ili pomagači, te da su sve odbrane tokom postupka, kao i u završnim riječima, zastupale tezu da ovi svjedoci ne govore istinu, da im se ništa ne može povjerovati. Međutim, Sud BiH je ukazao da su ovi svjedoci, kao i ostali svjedoci koji su učestvovali u izvršenjima na različite načine, tj. saučesnici ili pomagači, iscrpno i detaljno svjedočili i odgovarali na sva postavljena pitanja učesnika u postupku, čime su pružili značajan činjenični materijal, koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem su svjedočili. Ocijenjeno je da njihovi iskazi i ne mogu biti međusobno u potpunosti identični, upravo zbog obimnosti činjenica, događaja i okolnosti na koje su svjedočili, različite percepcije i sjećanja svjedoka, ali su u pogledu odlučnih činjenica saglasni, a poneka razlika se odnosi na činjenice koje nisu odlučne u ovom predmetu. Dakle, Sud BiH je naveo da su navedeni svjedoci neposredno saslušani pred sudom, te su odbrane svih optuženih imale mogućnost da ih unakrsno ispitaju i ospore njihove navode. Osim toga, navedeno je da odluka o krivici optuženih (uključujući i apelanta) nije zasnovana samo na iskazima ovih svjedoka budući da su navedeni iskazi dovedeni u vezu s brojnim drugim provedenim materijalnim dokazima, iskazima svjedoka i nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga je Sud BiH istakao da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant i ostali optuženi terete, iz kojih razloga im je poklonjena vjera na naprijed opisan način.
9. Nadalje je Sud BiH, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant pripadao grupi koja je djelovala duži vremenski period, odnosno sve od 2005. pa do 2008. godine, te čiji su se članovi, u zavisnosti od vremenskog perioda, mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje tri, a da je jedina konstanta u svim krivičnim djelima i u čitavom periodu bio upravo D. E. kao organizator grupe. Također je navedeno da su optuženi djelovali po unaprijed razrađenom planu, unutar grupe imali su različite, unaprijed određene uloge, te su postupali bilo kao neposredni izvršioci ili saizvršioci bilo kao pomagači koji su svojim radnjama doprinijeli izvršenju krivičnih djela. Konačno, Sud BiH je naveo da je jasno da je grupa bila organizirana radi stjecanja materijalne koristi s obzirom na prirodu krivičnih djela koja su činili (razbojništva).
10. Sud BiH je na str. od 102. do 109. obrazloženja presude, prije svega, definirao opći pojam krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH u sadržajnom smislu, te je u vezi s tim napomenuto da je Tužilaštvo BiH u odnosu na svaku tačku optužnice bilo dužno dokazati osnovne elemente grupe za organizirani kriminal (postojanje tri ili više lica), vremenski period djelovanja, stečenu protivpravnu imovinsku korist te hijerarhijski ustroj. Na str. od 110. do 215. obrazloženja presude Sud BiH je za svako optuženo lice, među kojima je i apelant, obrazložio standarde koji su primijenjeni u konkretnom slučaju, između ostalog standard „van svake razumne sumnje“, slobodne ocjene dokaza i dokazivanja putem indicija.
11. U svjetlu navedenog, Sud BiH je zatim na detaljan način elaborirao pojedine tačke (izmijenjene) optužnice u odnosu na svakog optuženog, tj. u odnosu na apelanta tačku 7. izmijenjene optužnice (tačka 6. izreke presude). Na str. od 170. do 188. obrazloženja presude je opisano koje su krivičnopravne radnje apelantu stavljene na teret, te koji dokazi su u tom pravcu provedeni i na osnovu kojih dokaza je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi apelantova krivičnopravna odgovornost za krivična djela za koja je osuđen (organizirani kriminal i razbojništvo). Naime, u odnosu na krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZBiH i krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH (tačka 6. izreke presude) apelantu je, zajedno s ostalim optuženim koji su navedeni u ovom dijelu izreke presude, stavljeno na teret da su postali pripadnici organizirane grupe ljudi koja je radi pribavljanja imovinske koristi, zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe, organizirano, silom i prijetnjom da će direktno napasti na život i tijelo, upotrebom vatrenog oružja, oduzela tuđe pokretne stvari. Navedeno je da je Tužilaštvo BiH dokazalo da je optuženi Elvis Zlatić organizatorima izvršenja predmetnog krivičnog djela dojavio informacije o vremenu dolaska i vrijednosti pošiljke, koje informacije je optuženi Bojan Cvijan – kao jedan od organizatora zajedno sa drugima, primio i razradio u detalje, gdje su odredili precizan način izvršenja zadataka svih izvršilaca; da je optuženi Muhamed Ramić automobil – VW kombi transporter 2, nakon što je smješten u njegovu garažu, pripremio za izvršenje krivičnog djela; da je apelant upravljao vozilom Golf V kojim je prevezao neposredne izvršioce razbojništva do zgrade BH Pošte, dok je optuženima Bojanu Cvijanu (pored naprijed navedenog), Marku Krajišniku i Vladanu Parađini na teret stavljeno da su ušli u prostorije pošte i izvršili razbojništvo.
12. U tom kontekstu, Sud BiH je ocjenom svih izvedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nesporno utvrdio da se u prostorijama BH Pošte 29. juna 2009. godine oko 22.20 sati desilo razbojništvo. Na te okolnosti je saslušano 11 svjedoka – zaposlenika BH Pošte koji su u inkriminirano vrijeme bili na mjestu događaja i svjedok A. S. koji je u to vrijeme bio zaposlenik Željeznica FBiH u neposrednoj blizini BH Pošte. Na str. od 171. do 174. naveden je sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, a u nastavku su navedeni iskazi pet svjedoka pod imunitetom, odnosno svjedoka pokajnika koji su svjedočili na okolnost pripreme razbojništva, ulogama pojedinih optuženih, radnjama koje su uslijedile nakon izvršenog razbojništva. Sud BiH je, cijeneći sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, našao nespornim da su izvršioci razbojništva na sebi imali crne kombinezone na kojima je pisalo policija, da su sa sobom imali vatreno oružje – pištolje i automatske puške, da su razbojnici savladali zaposlenike i vezali ih, te ih i fizički napadali, kao i da su razbojnici u konačnici, nakon što su iznijeli novac s vrećama i ispraznili trezor, u njih smjestili zaposlenike pošte. Sud je iskazima navedenih svjedoka poklonio vjeru s obzirom na to da su, kako je naprijed i navedeno, oni direktni očevici događaja, a osim što su njihovi iskazi u međusobnoj saglasnosti, oni su potvrđeni i uloženom materijalnom dokumentacijom koja je navedena u presudi. Detalje oko same pripreme razbojništva, ulogama pojedinih optuženih i radnjama koje su uslijedile nakon izvršenog razbojništva dali su svjedoci Edin Ahmetspahić, Sead Robović, svjedok L1, Himzo Ćato i Admir Ahmetspahić.
13. Sud BiH je naveo da je apelantu na teret stavljeno da je upravljao pmv Golf V, u kojem su, pored njega, bili B. M. i P. V., koji su ušli u prostorije portirnice BH Pošte, savladali radnike osiguranja, te otvorili ulaznu kapiju kako bi ušao kombi. U vezi s tim, sud je najprije utvrdio da se prilikom izvršenja djela, pored kombija, koristio i automobil Golf V s obzirom na to da su svjedoci S. D. i A. S. naveli da su vidjeli kako dolazi Golf, crne boje, a svjedoci Edin Ahmetspahić i Sead Robović su također potvrdili da su pored kombija dobili, odnosno nabavili i Golf V. Nadalje su svjedoci S. D. i V. S. saglasno potvrdili da su kod njih, u portirnicu ušla dva lica, koja su ih zatim, upotrebom sile, savladala i bacila na pod. Imajući ovo u vidu, teza odbrane je bila da niko od svjedoka koji su imali susret s dvojicom izvršilaca nije prepoznao apelanta kao jedno od ta dva lica, za što su uložili i određene materijalne dokaze. Međutim, ovakav navod odbrane Sud BiH nije mogao prihvatiti s obzirom na to da apelantu nije ni stavljeno na teret da je ušao u portirnicu nego da je ostao vani, u autu, čuvati stražu, dok su druga dvojica – V. P. i B. M. savladala stražare i otvorila kapiju, iz kojeg razloga ga stražari nisu ni mogli prepoznati s obzirom na to da ga nisu imali priliku ni vidjeti. Da su se u Golfu V nalazi tri lica Sud BiH je utvrdio i na osnovu iskaza svjedoka A. S. koji je rekao da su iz Golfa V najprije izašla dva lica, a nakon toga i treće. Da je apelant bio to treće lice sud je utvrdio iz iskaza svjedoka Seada Robovića čiji je iskaz u presudi citiran. Sud BiH je naveo da se iskazu svjedoka Robovića u ovom dijelu ima pokloniti vjera bez obzira na to što je svjedok Edin Ahmetspahić naveo da su u Golfu bili B. N. i V. P., dok je u svojoj izjavi iz istrage T.136, na poseban upit da li je apelant učestvovao, odgovorio: ,,Za njega ne znam, nisam ga vidio“, nalazeći da iskaz ova dva svjedoka nije kontradiktoran jer svjedok Ahmetspahić nije izričito negirao da apelant nije učestvovao u ovom krivičnom djelu, samo da ga on lično nije vidio. Svjedok Robović, s druge strane, vrlo je siguran u činjenicu da je upravo apelant lice koje je on lično pokupio, koje se kod njega u garaži presvuklo i koje je on ispratio u Golfu V, prepoznajući ga i na glavnom pretresu, te ne ostavljajući nikakvu mogućnost da se radi o nekom drugom. S obzirom na to da je iskaz svjedoka Robovića u ostalim dijelovima potkrijepljen drugim dokazima, iskazima svjedoka i materijalnim dokazima (potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentacijom), a da u konkretnom slučaju nije u suprotnosti s iskazom svjedoka Ahmetspahića, sud mu je, kako je naprijed navedeno, poklonio vjeru, i utvrdio da je apelant učestvovao u ovom krivičnom djelu razbojništva.
14. Tačnost iskaza ovih svjedoka potvrđena je i materijalnim dokazima, konkretno potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, iz koje proizlazi da je Sead Robović dobrovoljno predao jednu automatsku pušku i 30 metaka. da je ta puška bila predmet vještačenja na osnovu kojeg je utvrđeno da je iz te puške pucano. Iz svih izvedenih dokaza je zaključeno da su se u radnjama optuženih, među kojima je i apelant, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH jer je nesporno utvrđeno da su upotrebom sile protiv lica koja su se nalazila unutar BH Pošte oduzeli novac u iznosu od 668.282,44 KM i bili svjesni da upotrebljavaju silu i prinudu, pri čemu je apelant, pored još tri optužena, imao ulogu neposrednog izvršioca.
15. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda u osuđujućem dijelu.
16. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovor apelantove odbrane da je prvostepeno vijeće zanemarilo prigovore odbrana koji se odnose na činjenicu da su one bile prinuđene pristupiti unakrsnom ispitivanju Seada Robovića bez prethodno obavljenog kompletnog objelodanjivanja iskaza ovog svjedoka od strane Tužilaštva BiH. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je prilikom donošenja odluke o potrebi saslušanja svjedoka Seada Robovića, koji je s Tužilaštvom BiH sklopio sporazum o priznanju krivice, primijenio odredbe člana 261. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), i to na nastavku glavnog pretresa održanom 10. septembra 2015. godine. Naime, pretresno vijeće se, prema stavu apelacionog vijeća, rukovodilo interesima pravde i ekonomičnosti postupka, a kod donošenja svog zaključka naročito je cijenjena okolnost da je svjedoka Seada Robovića odbrana saslušala 17. septembra 2014. godine, iz čega je očigledno da je odbrana imala dovoljno vremena za pripremu. Osim toga, i apelaciono vijeće cijeni činjenicu da je zapisnik o ispitivanju svjedoka Seada Robovića, koji je on dao u svojstvu osumnjičenog u Tužilaštvu BiH, bio predložen i u predmetnoj optužnici kao materijalni dokaz Tužilaštva, zbog čega je odbrani bio poznat i dostupan.
17. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora kojima je osporen kredibilitet svjedoka optužbe kojima je dodijeljen imunitet, kao i svjedoka koji su s Tužilaštvom potpisali sporazume, u vezi s dokaznom vrijednošću i njihovom upotrebom u konkretnom predmetu, apelaciono vijeće je navelo sljedeće: da se prvostepeno vijeće pravilno rukovodilo standardima koji su u domaćoj i međunarodnoj praksi izdiferencirani u pogledu instituta svjedoka pod imunitetom i tzv. svjedoka pokajnika; da donošenje takve odluke predstavlja najveću odgovornost tužioca jer odstupa od načela legaliteta krivičnog gonjenja, da se imunitet može dati licima koja su u početnoj fazi bila tretirana kao osumnjičena lica; da su se u konkretnom postupku kao svjedoci pojavila lica koja su sklopila sporazume o priznanju krivice, i to Edin Ahmetspahić, Sead Robović, Himzo Ćato, Admir Ahmetspahić i Slaviša Bobar; da se iskazi svjedoka s takvim statusom moraju dovesti u vezu s ostalim provedenim dokazima jer se osuđujuća presuda ne može zasnivati isključivo na iskazu svjedoka koji je s Tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice; da se pri tome odbrani daje mogućnost da unakrsnim ispitivanjem pokuša dokazati eventualnu nedosljednost u izjavi (Odluka Ustavnog suda broj AP 1394/07); da su u konkretnom slučaju iskazi za odbranu spornih svjedoka dovedeni u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima zaokruživši cjelinu. U tom pravcu je apelaciono vijeće imalo u vidu da je pretresno vijeće bilo u najboljoj poziciji da cijeni držanje i ponašanje tih svjedoka tokom davanja iskaza, da ispita konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici i uporedi činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima. U vezi s tim, apelaciono vijeće je podsjetilo da su svi naprijed navedeni svjedoci, među kojima i Sead Robović, čije je svjedočenje apelantova žalba dovela u pitanje upravo zbog zaključenja sporazuma o priznanju krivce, na glavnom pretresu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju od strane svih odbrana, pa i apelantove, zbog čega, u smislu domaće i međunarodne prakse, ne postoji smetnja da takvo svjedočenje u odlučujućoj mjeri bude osnov za osuđujuću presudu (presuda Evropskog suda za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Luca protiv Italije od 27. februara 2001. godine, predstavka broj 33354/96, stav 41). Stoga je zaključeno da u ovom dijelu nisu počinjene bitne povrede postupka iz člana 297. stav 1. tač. d), i) i k) ZKPBiH.
18. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovore koji se tiču vremenske odrednice inkriminiranog perioda u kojem su vršena krivična djela, koja su predmet pobijane presude. Naime, apelaciono vijeće je istaklo da je nesporno da se pojava organiziranog kriminala teško empirijski dokazuje, što implicira posebne poteškoće u preciziranju kompletnog vremenskog perioda u kojima su inkriminacije preduzimane. Međutim, ono što je neophodno dokazati i precizirati, to je vrijeme učinjenja konkretnih inkriminacija za koje se svi ili pojedini članovi organizirane kriminalne grupe osuđuju. Pa tako, gledano u odnosu na konkretan predmet, prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH, a kako to odbrane optuženih potenciraju, s obzirom na to da eventualna odstupanja u općem vremenskom okviru postojanja organizirane grupe s vremenom preduzimanja pojedinačnih inkriminacija ne determiniraju nikakve deficite u činjeničnom opisu, niti su na štetu optuženih. Naime, ono što je neophodno dokazati i što više precizirati je počinjenje konkretnih inkriminacija preduzetih u sklopu djelovanja organizirane grupe, smještenih u konkretnije vrijeme učinjenja, s obzirom na to da se lica u konačnici osuđuju za takve pojedinačne inkriminacije, a ne za neki opći vremenski okvir.
19. Navedeno implicira i obrazloženje o pitanju prigovora odbrana u vezi s činjenicom kada su to postali pripadnici grupe, odnosno da se detaljnom analizom dolazi do zaključka da su određene radnje preduzete i prije nego što je grupa zaista formirana. U vezi s tim, apelaciono vijeće je ukazalo da se grupa namijenjena kriminalnim aktivnostima ne formira nikakvim formalnim aktom, niti takvim aktom pristupaju članovi, pa se ukazuje bezuspješnim graditi tezu odbrane na ovakvim prigovorima. Tome u prilog idu i zaključci prvostepene presude o samom načinu djelovanja pojedinih članova unutar grupe u izvršenju različitih inkriminacija. Dakle, a na osnovu izvedenih dokaza, predmetna grupa je djelovala duži vremenski period, odnosno sve od 2005. godine (kada je pokušano razbojništvo na štetu Nove banke a.d. Banja Luka) – prva preduzeta inkriminacija pa do 2008. godine (kada je izvršeno ubistvo Zorana Goluba) – posljednja preduzeta inkriminacija. I apelaciono vijeće podržava stav prvostepenog vijeća da su se članovi grupe, po pojedinim tačkama optužnice, odnosno krivičnim djelima, ali i u zavisnosti od vremenskog perioda, mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje tri, odnosno da su u pojedinim krivičnim djelima učestvovali kako imenovani, koji su ne samo priznali izvršenje djela koje im se stavlja na teret nego i pripadništvo grupi, te optuženi u ovom predmetu, među kojim je i apelant, a da je jedina konstanta u svim krivičnim djelima i u čitavom periodu bio upravo organizator grupe D. E. Optuženi su djelovali po unaprijed razrađenom planu, unutar grupe imali su različite, unaprijed određene uloge, te su postupali bilo kao neposredni izvršioci ili saizvršioci bilo kao pomagači koji su svojim radnjama doprinijeli izvršenju krivičnih djela. Konačno, jasno je da je grupa bila organizirana radi stjecanja materijalne koristi s obzirom na prirodu krivičnih djela koja su činili (razbojništva).
20. U pogledu prigovora apelantove odbrane da postoje razlike između usmeno izrečene presude i njenog pismenog otpravka, apelaciono vijeće je izvršilo detaljno upoređivanje izvornika presude, tj. izreke koja je usmeno objavljena i izreke pismenog otpravka, te utvrdilo da zaista u pismenoj verziji jeste u tački 6. izreke osuđujućeg dijela presude, u rečenici „... a koju grupu ...“ dodata riječ ,,ljudi“, te riječ ,,POLICE“, kao i slova ,,VW“ na više mjesta. Međutim, tumačeći sadržajno i s aspekta bitnih činjeničnih detalja, apelaciono vijeće nalazi da se radi o takvim neznatnim omaškama, odnosno gramatičkim ispravkama koje ne dovode u pitanje, niti mijenjaju značenje ijednog detalja objavljenog na izricanju presude. Naime, evidentno je da je organizirana grupa, ustvari grupa ljudi, a ne nečega drugog, da je POLICIJA na engleskom jeziku POLICE, dakle isto značenje, te da je kombi transporter 2 marke ,,VW“, što jasno proizlazi iz nastavka činjeničnog opisa gdje je naveden broj šasije WV2ZZZ25ZBH015849. Imajući u vidu sve navedeno, ne postoji povreda iz člana 297. stav 2. ZKPBiH na način da odredba člana 290. stav 1. ZKPBiH nije pravilno primijenjena. Sve navedeno nije bilo, niti je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Slijedom te iste odredbe, apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani i prigovori odbrane o razlikama između kratkog obrazloženja s objave presude i obrazloženja u pismenom otpravku u odnosu na tačku 6. izreke s obzirom na to da ne postoji obaveza da kratko obrazloženje u potpunosti odgovara obrazloženju pismenog otpravka.
21. Ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni prigovori u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem, čija je suština vezana za navode o nedostatku dokaza. Apelaciono vijeće je podsjetilo na sadržaj člana 281. stav 1. ZKP-a kojim je, između ostalog, propisano na kojim činjenicama i dokazima sud zasniva presudu, dok je stavom 2. propisano da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Istaknuto je da uvid u cjelinu izvedene dokazne građe upućuje na dijametralno drukčije zaključke u odnosu na ekskulpirajuće žalbene tvrdnje kakve nastoje predstaviti odbrane optuženih. Upravo pristup kojim se rukovodilo apelaciono vijeće, a koji je nakon pažljivog sagledavanja brojne dokazne građe doveo do afirmativnih zaključaka po održivost prvostepene presude, u potpunosti je saobrazan standardima dokazivosti, a u konačnici i dokazanosti inkriminacija iz izmijenjene optužnice. Razumije se, prvostepeni sud, gledano s metodološke strane, u prvostepenoj presudi nije zanemario iznijeti ocjenu pojedinačnih dokaza, čak štaviše, taj sud ih je nakon te ocjene doveo u međusobnu vezu kako mu i nalaže gore citirana odredba krivičnog procesnog zakona, prije nego što je povukao definitivne zaključke o krivici optuženih izloženih u osuđujućem dijelu presude, koje kao ispravne u cjelini prihvaća i apelaciono vijeće.
22. Apelaciono vijeće je prilikom ocjenjivanja dokazne snage iskaza saslušanih svjedoka razmotrilo razlike u iskazima datim na glavnom pretresu i u ranijim fazama postupka, na koje su ukazivali branioci optuženih u svojim žalbenim podnescima. Navedeno je da je prilikom ocjene dokaza prvostepeni sud vodio računa o prirodi inkriminacija koje se stavljaju na teret optuženim izmijenjenom optužnicom, a koje se sintetiziraju u pojmu organiziranog kriminala koji su izvršili pripadnici organizirane kriminalne grupe. To upućuje, već po njenoj samoj prirodi, na uzajamnu povezanost članova te grupe i „podjelu uloga“, a time, gledano i s aspekta dokazivosti, da se radnje njenih aktera ne mogu izolirano posmatrati, već se moraju sagledavati u svojoj ukupnosti, što uključuje i njihov pojedinačan doprinos ukupnom kriminalnom efektu obuhvaćenom njihovim zajedničkim umišljajem.
23. Zatim je apelaciono vijeće raspravilo žalbene prigovore apelantove odbrane u odnosu na tačku 6. izreke prvostepene presude (pobliže navedeno na str. 63–70). U vezi s tim je navedeno da je u pogledu apelantovog učešća, pretresno vijeće pravilno poklonilo vjeru iskazu Seada Robovića te, protivno tvrdnjama odbrane, ni apelaciono vijeće ne nalazi da su njegov iskaz i onaj koji je dao svjedok Edin Ahmetspahić kontradiktorni. Naime, svjedok Ahmetspahić nije izričito negirao apelantovo učešće u ovom djelu, nego samo da ga on lično nije vidio. Apelaciono vijeće u svemu prihvaća analizu i zaključak o ovom pitanju, koji su izneseni u para. 501. pobijane presude: „Sud nalazi da se iskazu svjedoka Robovića u ovom dijelu ima pokloniti vjera, bez obzira na to što svjedok Edin Ahmetspahić navodi da su u golfu bili B. N. i V. P., dok u svojoj izjavi iz istrage T.136, na poseban upit da li je apelant učestvovao, odgovara: 'Za njega ne znam, nisam ga vidio', nalazeći da iskaz ova dva svjedoka nije kontradiktoran jer svjedok Ahmetspahić nije izričito negirao da apelant nije učestvovao u ovom krivičnom djelu, samo da ga on lično nije vidio. Svjedok Robović, s druge strane, vrlo je siguran u činjenicu da je upravo apelant lice koje je on lično pokupio, koje se kod njega u garaži presvuklo i koje je on ispratio u Golfu V, prepoznajući ga i na glavnom pretresu, te ne ostavljajući nikakvu mogućnost da se radi o nekom drugom. S obzirom na to da je iskaz svjedoka Robovića u ostalim dijelovima potkrijepljen drugim dokazima, iskazima svjedoka i materijalnim dokazima (potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentacijom), a da u konkretnom slučaju nije u suprotnosti s iskazom svjedoka Ahmetspahića, sud je istom, kako je naprijed navedeno, poklonio vjeru i utvrdio da je apelant učestvovao u ovom krivičnom djelu razbojništva.“
24. Da je svjedok Sead Robović bio uvjerljiv u svom svjedočenju potvrđuju njegovi odgovori iz direktnog ispitivanja, koji ne ostavljaju dilemu da je on dobro poznavao apelanta još odranije. Što se tiče navoda stražara, jasno je da oni nisu ni mogli prepoznati apelanta jer ga nisu ni vidjeli s obzirom na to da je ostao vani, u autu čuvati stražu, dok su druga dvojica – V. P. i B. M. savladala stražare i otvorila kapiju, kako je to optužba i tvrdila. U prilog navedenom idu i navodi svjedoka A. S., a, koji je izjavio da su se u Golfu V nalazila tri lica, odnosno da su iz Golfa V najprije izašla dva lica, a nakon toga i treće. Kod ovakvog stanja stvari, apelaciono vijeće nalazi da je pretresno vijeće pravilno zaključilo da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 1. KZBiH. Naime, nesporno je utvrđeno da su razbojnici upotrebom sile protiv lica koja su se nalazila unutar portirnice BH Pošte i same pošte, odnosno prijetnjom da će direktno napasti na njihov život, i samim napadom na tijelo – uperenim oružjem i nanošenjem tjelesnih povreda njih natjerali da postupaju po njihovima naredbama (da se sklone, legnu na pod), oduzeli predmetni novac, a sve s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi – novca u iznosu od 668.282,44 KM.
25. Konačno, istaknuto je da je pobijanom presudom, nakon individualizacije radnji svakog od optuženih, pravilno utvrđen njihov kako subjektivni odnos prema djelu tako i vid učešća ponaosob. Optuženi su u tom smislu bili svjesni da prinudu i silu upotrebljavaju upravo kako bi pomoću nje oduzeli tuđu pokretnu stvar, odnosno novac. Pri tome su optuženi Bojan Cvijan, Marko Krajišnik, Vladan Parađina i apelant kao neposredni izvršioci, te optuženi Muhamed Ramić i Elvis Zlatić kao pomagači postupali s umišljajem kao pripadnici grupe, odnosno u konkretnom slučaju sa sviješću i voljom da u krivičnom djelu razbojništva svojim radnjama, ulaskom u poštu i izvršenim razbojništvom (optuženi Cvijan, Krajišnik, Parađina) i čuvanjem straže dok drugi izvršioci onesposobe stražare (apelant), davanjem informacija neophodnih za planiranje razbojništva (optuženi Zlatić), te pripremom automobila (optuženi Ramić) doprinesu njegovom ostvarenju, te su radnjama izvršenim prije i poslije izvršenja djela omogućili drugim licima da izvrše predmetno krivično djelo (optuženi Ramić i Zlatić), odnosno i sami ga učinili (optuženi Cvijan, Krajišnik, Parađina i apelant).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 13. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su osporene presude donesene na osnovu kršenja procesnih i materijalnih odredbi, zbog čega su one nepravične. Apelant, prevashodno, ističe da nije bio upoznat s osnovima optužbe, a koju tvrdnju crpi iz činjenice da se u različitim fazama postupka različito identificiralo njegovo učešće u predmetnoj inkriminaciji. Pojašnjava da se dokazima koji su predloženi u optužnici, a i onim iznesenim na glavnom pretresu, teretio da je u pljački pošte učestvovao tako što je ušao u portirnicu i onesposobio portire zajedno s još jednim licem, dok mu je pritvor određen i produžavan na osnovu tvrdnje A. V., koju je Sud BiH prihvaćao na okolnosti postojanja osnovane sumnje, da je bio unutar pošte. Međutim, u prvostepenoj presudi se navodi da je u predmetnom krivično-pravnom događaju navodno učestvovao tako što se nalazio ispred objekta. Nadalje, apelant smatra i da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, u kom smislu osporava iskaz svjedoka Seada Robovića. U tom smislu navodi da je prvostepeno vijeće, a zatim i apelaciono vijeće zanemarilo prigovore odbrana koji se odnose na činjenicu da su bile prinuđene pristupiti unakrsnom ispitivanju lica Seada Robovića, bez prethodno obavljenog kompletnog objelodanjivanja svih izjava tog svjedoka od strane Tužilaštva BiH. Naime, Sead Robović je dao više izjava tokom istrage, koje nisu sve objelodanjene odbrani, čak ni do kraja glavnog pretresa, a posebno prije njegovog unakrsnog ispitivanja. Također, Tužilaštvo BiH čak nije bilo ni u prilici izjasniti se koliko je puta Sead Robović prije unakrsnog ispitivanja pristupio u Tužilaštvo BiH, koliko puta je s njim obavljan razgovor, ali u svakom slučaju službene zabilješke ili izjave ili zapisnici nisu čak ni sačinjavani. Iz iskaza svih ostalih svjedoka vidljivo je da se ne može van razumne sumnje utvrditi da li je apelant uopće u kritičnom periodu bio na kritičnom mjestu. A sve i da je svjedok Sead Robović svjedočio istinito, „a nije“ van razumne sumnje, drugi svjedoci nisu potkrijepili iskaze ovog svjedoka, samim tim ni činjenične navode optužnice. Apelant tvrdi da je posebno problematična činjenica da je prvostepeno vijeće pokazalo zabrinjavajući stepen nepoznavanja odredbi ZKPBiH koje se tiču unakrsnog ispitivanja, koje nepoznavanje je dovelo do povrede prava na odbranu, imajući u vidu da Sead Robović nije mogao biti unakrsno ispitan na okolnosti sklapanja sporazuma zbog odluka predsjednice prvostepenog vijeća koja nije dozvolila ispitivanje svjedoka na te okolnosti. U apelantovom predmetu je došlo do situacije da je osuđen na osam godina zatvora na osnovu iskaza svjedoka koji je s Tužilaštvom BiH sklopio sporazum o priznanju krivice, a da Sud BiH nije ponudio obrazloženje zašto ovaj iskaz, kao jedini dokaz, smatra dovoljnim za osuđujuću presudu uprkos drugim dokazima koji pokazuju suprotno. Za apelanta su također sporni i dijelovi osporenih presuda koji se odnose na njegovo pripadništvo organiziranoj kriminalnoj grupi. Ističe da ga je na osnovu jednog krivično-pravnog događaja (odnosno pljačke poslovnice BH Pošte) prvostepeno vijeće proglasilo krivim za pripadništvo organiziranoj kriminalnoj grupi, pri tome ne obrazlažući kada je on navodno postao pripadnik grupe, njegovu navodnu korist pripadništvu grupe i sl. Apelant, dalje, ukazuje da postoje razlike između objavljene prvostepene presude i njenog pismenog otpravka. Apelant osporava prvostepenu i drugostepenu presudu Suda BiH navodeći da one ne sadrže obrazloženje zašto se nekom dokazu vjeruje, a nekom ne, odnosno da je Sud BiH u konkretnom slučaju propustio da na način propisan članom 281. stav
2. ZKPBiH ocijeni izvedene dokaze ponaosob i u vezi s ostalim dokazima. Smatra da Sud BiH nije obrazložio zbog čega nije prihvatio kao vjerodostojne dokaze Tužilaštva BiH koji idu u prilog odluci da apelant nije kriv (npr. iskaz Edina Ahmetspahića na glavnom pretresu), odnosno ne obrazlažući protivrječne dokaze od kojih je zavisilo utvrđivanje krivičnog djela i krivice apelanta. U nastavku apelacije, apelant je izvršio svoju analizu dokaza iz koje, kako smatra, proizlazi suprotno od zaključka redovnih sudova, te da iz njih proizlazi da on nije počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Na osnovu svega što je navedeno, te detaljno obrazloženo u apelaciji, predlaže se da Ustavni sud utvrdi isticane povrede i odluči u meritumu ili da osporene presude proglasi nevažećim i slučaj vrati Sudu BiH na ponovni postupak.
b)Odgovor na apelaciju
27. Sud BiH je u odgovoru naveo da iz podnesene apelacije proizlazi da se radi o navodima koji su već isticani i u žalbi na prvostepenu presudu, o kojim se apelaciono vijeće očitovalo u drugostepenoj odluci, te pri kojim navodima i sada ostaje. Ukazano je da su sva pitanja koja su istaknuta u apelaciji već raspravljana tokom drugostepenog postupka, te da apelantovo neslaganje s ocjenama suda ne znači automatski da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično i fer suđenje. Stoga je Sud BiH ukazao, referirajući se na relevantne dijelove osporene drugostepene odluke, da se nesporno radi o provedenom pravičnom i zakonitom postupku, gdje je isključena svaka sumnja u arbitrarnost, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. U tom pogledu, Sud BiH je uputio na par. 102–111. drugostepene presude u kojoj su dati zaključci o vrijednosti iskaza svjedoka koji su sklopili sporazume o priznanju krivice, a koje je potrebno sagledati i u kontekstu par. 241, 242. i 251, dok je u pogledu apelantovog pripadništva organiziranoj grupi podsjetilo na par. 112–119. drugostepene presude. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da postoje razlike između pismenog otpravka prvostepene presude i njene usmene objave, ukazano je na par. 153–155. drugostepene presude.
28. Tužilaštvo BiH je u odgovoru navelo da su prvostepeno i drugostepeno vijeće Suda BiH sve činjenice u ovom postupku detaljno razmotrili, te su i svi dokazi koje je odbrana predlagala i neposredno izvedeni pred Sudom BiH. Sud BiH je nakon saslušanih svjedoka, te nakon uvida u sve materijalne dokaze došao do zaključka da je apelant van svake razumne sumnje počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Napomenuto je da je apelant već na prvom ispitivanju bio upoznat s osnovima optužbe protiv njega, a koje optužbe se tokom krivičnog postupka nisu mijenjale, te je u skladu s tim i donesena prvostepena presuda. Uvidom u apelaciju vidljivo je da apelant osporava isključivo činjenične navode svjedoka Seada Robovića kao kontradiktorne, koje smatra apsolutno neosnovanim i naglašava da je kako prvostepeni tako i drugostepeni sud svoju odluku zasnivao ne samo na iskazu predmetnog svjedoka nego i na iskazima drugih svjedoka, te ih zajedno s ostalim materijalnim dokazima, na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, doveo u međusobnu vezu i pravilno izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Apelantove navode o nesaglasnosti objavljene presude s pismenim otpravkom smatra apsolutno neosnovanim i naglašava da je drugostepeni sud pravilno ocijenio kada je naveo da se radi o neznatnim omaškama, odnosno gramatičkim ispravkama koje ne dovode u pitanje, niti mijenjaju značenje ijednog detalja objavljenog na izricanju presude, a što je detaljno obrazloženo u par. 154. drugostepene presude. Napomenuto je da je sve apelantove navode već jednom elaborirao Sud BiH, što je vidljivo i u pismenim otpravcima kako prvostepene tako i drugostepene presude u ovom predmetu.
V.Relevantni propisi
29. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovni pojmovi Član 1. tačka (20) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi činjenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela. Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizovani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
30. Krivični zakon Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/2003, 21/2004 – ispr., 69/2004, 18/2005, 42/2010, 42/2011, 59/2014, 76/2014, 46/2016 i 75/2017) u relevantnom dijelu glasi:
Član 289. stav (1) Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. st. 1, 2. i 3.a) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da […] bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
[...]
39. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.
40. Naime, Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinio predmetno krivično djelo (organizirani kriminal iz člana 250. stav 2.KZBiH u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH). Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji on to tvrdi, odnosno jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne tako i procesnopravne norme.
41. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant naveo da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno cijenili dokaze prilikom utvrđivanja njegove krivice za predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen, što je u konačnom rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
42. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
43. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Suda BiH proizlazi da je apelant osuđen da je u okviru grupe za organizirani kriminal jedan od počinilaca razbojništva u prostorijama BH Pošte 29. juna 2009. godine kada je otuđen novac u iznosu od 668.282,44 KM. Iz obrazloženja odluka Suda BiH proizlazi da je prvostepeni sud, što je potvrđeno presudom apelacionog vijeća, odluku o učešću u izvršenju predmetnih krivičnih djela, odnosno o apelantovoj krivici, u najvećem dijelu zasnovao na iskazu svjedoka Seada Robovića i Edina Ahmetspahića s kojima je zaključen sporazum o priznanju krivice, ali isto tako i na iskazima svih ostalih saslušanih svjedoka koji su bili očevici događaja (11 zaposlenika BH Pošte) i drugih materijalnih dokaza.
44. U vezi s mogućnošću korištenja iskaza svjedoka koji su odlukom Tužilaštva dobili imunitet, odnosno sklopili sporazum o priznanju krivice, i dokazivanja indicijama, Ustavni sud ukazuje da se sličnim pravnim pitanjem bavio u predmetima br. AP 661/04 i AP 757/12 (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, st. 32–45. i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, st. 112, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je prvenstveno ukazao na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj korištenje na suđenju dokaza koji su dobiveni od suučesnika koji je zbog svjedočenja dobio imunitet od krivičnog gonjenja može dovesti u pitanje pravičnost postupka u odnosu na optuženog u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi bivša Komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7306/75 od 6. oktobra 1976. godine). Stoga, da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li apelantovo pravo na pravično suđenje prekršeno na ovaj način, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu važećih pozitivnih krivično-pravnih propisa.
45. Dovodeći navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda u vezu s okolnostima konkretnog postupka, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. U vezi s utvrđivanjem da li je apelant počinio krivična djela iz tačke 6. izreke presude, prvostepeni sud je detaljno analizirao sadržaj iskaza neposrednih očevidaca razbojništva koji su iznijeli svoja saznanja o predmetnom događaju, te materijalnih dokaza i doveo ih u vezu s iskazima svjedoka „pokajnika“, između ostalog i sa iskazom svjedoka Seada Robovića, na čiju je nepouzdanost odbrana ukazivala. Sud BiH je iskaz navedenog svjedoka također detaljno razmotrio u vezi sa svim utvrđenim okolnostima radnji izvršenja krivičnog djela, nakon čega je zaključio da te okolnosti, posmatrane u međusobnoj vezi, tvore tako čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka od onog da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela.
46. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni sud naročitu pažnju posvetio ispitivanju apelantovih prigovora koji su se odnosili kako na mogućnost korištenja iskaza svjedoka koji su dobili imunitet od krivičnog gonjenja tako i na eventualne razlike u njihovim iskazima na koje je apelantova odbrana ukazivala. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Stoga, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju Sud BiH vjeru poklonio svjedocima od kojih su neki i sami učestvovali u izvršenju istog krivičnog djela ili su bili neposredni očevici izvršenja tog djela, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju postojao samo jedan iskaz svjedoka, te da nije bilo drugih dokaza. Apelant u tom pravcu, u suštini, samo ističe svoje nezadovoljstvo takvom ocjenom dokaza, ali ne nudi ništa što bi objektivno pokazalo eventualnu „nesavjesnost“ ili „proizvoljnost“ Suda BiH u ocjeni dokaza ili apelacionog vijeća u odnosu na apelantove žalbene navode. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantovoj odbrani tokom postupka omogućeno da unakrsno ispita svjedoke, pa stoga i svjedoka Seada Robovića, i da na taj način pokuša dokazati eventualnu nedosljednost u njihovim izjavama. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima.
47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesno-pravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti dokaza. Dakle, kada se ima u vidu da je Sud BiH sve dokaze, uključujući, između ostalih, i iskaze saslušanih svjedoka s kojima je Tužilaštvo zaključilo sporazum o priznanju krivice, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH u pogledu utvrđenja postojanja organizirane kriminalne grupe, apelantove pripadnosti njoj, te apelantovog učešća u inkriminiranim događajima za koje je proglašen krivim.
48. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano isključivo na iskazu svjedoka Seada Robovića, već na sveobuhvatnoj analizi kako tog dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud suprotno apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost ni u zaključku prvenstveno Suda BiH, a zatim i apelacionog vijeća iz osporenih odluka u pogledu zaključka o pravnoj prirodi – zakonitosti izjava koje su dali svjedoci koji su zaključili sporazum o priznanju krivice, uključujući i svjedoka Seada Robovića koji apelant posebno problematizira budući da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su navedene izjave cijenjene s posebnom pažnjom i uz primjenu standarda koje je u svojoj praksi uspostavio Ustavni sud.
49. Nadalje, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju apelacionog vijeća, prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivično-pravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi s tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).
50. U svjetlu navedenih načela, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka apelacionog vijeća posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Suda BiH iz prvostepene presude, i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred apelacionim vijećem odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvaćanje činjenično-pravnih zaključaka Suda BiH od strane apelacionog vijeća u tom smislu nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Sud BiH cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivici.
51. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvaćanja iz nižestepene sudske odluke od strane više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
52. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant u okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje ukazao i da izreka prvostepene presude koja je usmeno saopćena prilikom objavljivanja nije identična njenom pismenom otpravku. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je apelaciono vijeće u svojoj presudi dalo odgovor na ove apelantove žalbene navode. Naime, prilikom razmatranja ovih žalbenih navoda apelaciono vijeće je izvršilo detaljno upoređivanje izvornika presude, tj. izreke koja je usmeno objavljena i izreke pismenog otpravka, te utvrdilo da zaista u pismenoj verziji jeste u tački 6. izreke osuđujućeg dijela presude, u rečenici „... a koju grupu ...“ dodata riječ ,,ljudi“, te riječ ,,POLICE“, kao i slova ,,VW“ na više mjesta. Međutim, tumačeći sadržajno i s aspekta bitnih činjeničnih detalja, apelaciono vijeće je zaključilo da se radi o takvim neznatnim omaškama, odnosno gramatičkim ispravkama, koje ne dovode u pitanje, niti mijenjaju značenje ijednog detalja objavljenog na izricanju presude. Sve navedeno nije bilo, niti je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, zadovoljava načelo sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, te ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant ovom sudu nije ponudio argumente da između izvornika i pismenog otpravka presude postoje nesaglasnosti koje imaju takav značaj da dovode u pitanje postojanje krivičnog djela za koja je apelant proglašen krivim u smislu standarda prava na pravično suđenje.
53. Dakle, Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH. U usku vezu s naprijed navedenim apelant dovodi proizvoljnu primjenu prava u vezi s načelom in dubio pro reo jer, kako smatra, iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je počinio krivična djela za koja je osuđen. U tom pravcu je istaknuto da je prvostepeni sud zaključak o odgovornosti apelanta i ostalih optuženih izveo na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku na osnovu sveobuhvatne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pri čemu su neki od optuženih, među kojima i apelant, za neke od inkriminacija oslobođeni optužbi upravio primjenom načela in dubio pro reo. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršeno načelo in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koja je apelant osuđen.
54. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da Sud BiH i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
55. Osim toga, apelant ističe povredu prava na odbranu jer nije bio upoznat s osnovima optužbe, a koju tvrdnju crpi iz činjenice da se u različitim fazama postupka različito identificiralo njegovo učešće u predmetnoj inkriminaciji. U svjetlu tih navoda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako obim „detaljnog“ obavještenja o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60). Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe (vidi Evropski sud, I. H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka, optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24). Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, st. 49–52).
56. Dovodeći navedene standarde u vezu s apelantovim navodima, te činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda svodi na činjenicu gdje se nalazio prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela (pljačke BH Pošte), to jest da li u objektu ili ispred objekta BH Pošte. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva BH proizlazi da je apelant prilikom prvog ispitivanja upoznat s osnovima optužbi protiv njega, te da se navedene optužbe u toku postupka nisu mijenjale i da je u skladu s tim donesena i prvostepena presuda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta smatra da su apelantovi navodi da nije upoznat s optužbama protiv njega neosnovani, te da nije došlo do kršenja apelantovog prava na odbranu u konkretnom slučaju iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije budući da se ovdje nije radilo ni o formalnom i suštinskom prekoračenju „optužbe“ u konvencijskom smislu, niti je zbog navedenog apelant bio onemogućen da pripremi adekvatnu odbranu.
57. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Sud BiH kao redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
58. Iz navedenih razloga Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
59. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je apelaciono vijeće, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrilo njegove žalbene navode, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dalo razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na žalbu
60. Nadalje, Ustavni sud ističe da je apelant u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje ukazao da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivično-pravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega će ove apelantove navode raspraviti u svjetlu garancija prava na preispitivanje sudske odluke iz navedenog člana Protokola.
61. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako koga sud osudi za krivično djelo ima pravo da njegovu osuđujuću presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo ostvarivanje, uređuje se zakonom.
2. Ovo pravo može biti podložno izuzecima kada je riječ o djelima manjeg značaja, koja su propisana zakonom, ili u slučajevima kada je određenoj osobi u prvom stepenu sudio najviši sud, ili je ona bila osuđena nakon izjavljene žalbe protiv oslobađajuće presude.
62. Ustavni sud zapaža da iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, „preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja ili biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Međutim, države mogu nametnuti i dodatna 'ograničenja' na pravo na preispitivanje odluke, kao što je izdavanje dozvole za podnošenje žalbe. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantirano ovim članom, koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu, mora, po analogiji s pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava“.
63. Ustavni sud, dalje, zapaža da su stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1. istog člana. Prvi izuzetak se odnosi na manje prestupe. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak se odnosi na slučajeve gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 317. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH propisano u kojim tačno situacijama je navedeni član primjenjiv, odnosno kada je dozvoljena žalba protiv presude drugostepenog suda. Naime, radi se isključivo o situacijama u kojima se radi o meritorno potpuno drugačijem ishodu postupka po optuženog pred prvostepenim i drugostepenim sudom, odnosno kada je došlo do preinačenja oslobađajuće prvostepene presude i proglašavanja optuženog krivim, nezavisno od toga je li održana rasprava pred drugostepenim sudom ili ne. Prema tome, navedena mogućnost u ZKPFBiH je dozvoljena upravo u onim situacijama koje su stavom 2. člana
2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju predviđene kao izuzetak, a to je preispitivanje „osude“, odnosno presude kojom se lice osuđuje, a na osnovu žalbe protiv oslobađajuće presude. Pri tome, Ustavni sud naglašava da odredba člana 317. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH u duhu domaćeg zakona ne unosi pravilo o „trećem stepenu“, već predstavlja izuzetak u odnosu na pravilo o dvostepenosti postupka. Stoga, u konkretnoj situaciji, kada apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito navodi član 317. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH, on nema ni pravo na žalbu protiv osporene drugostepene presude, te Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na preispitivanje presude iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja postojanja i pripadnosti apelanta organiziranoj kriminalnoj grupi, te počinjenja krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH. Iz obrazloženja osporenih presuda također ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
65. Ustavni sud dalje zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije jer je apelant protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu koju je apelaciono vijeće razmotrilo, te dalo razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno ni pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za dopuštenost žalbe protiv osporene drugostepene presude Suda BiH.
66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević