Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-363/18 (V. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Neovlašteno lice
- Eksproprijacija
- Građevinsko zemljište
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji · čl. 6
- Zakon o vanparničnom postupku · čl. 72
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-363/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 363/18, rješavajući apelaciju Vladimira Krajine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Krajine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 036895 14 Rev od 3. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 036895 14 Gž od 11. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 036895 12 P od 18. oktobra 2013. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Arif Miralem u ime Stanka Krajine i Stipe Krajine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 036895 14 Rev od 3. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 036895 14 Gž od 11. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 036895 12 P od 18.
oktobra 2013. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Arif Miralem, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 18. januara 2018. godine, u ime Vladimira Krajine (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Stanka Krajine i Stipe Krajine (u daljnjem tekstu: drugoapelanti, zajedno: apelanti) iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 036895 14 Rev od 3. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 036895 14 Gž od 11. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 036895 12 P od 18. oktobra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Budući da uz predmetnu apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je dopisom od 21. oktobra 2019. godine zatražio od advokata Arifa Miralema da dostavi punomoći za navedene apelante. S obzirom na to da se pismeno koje je bilo upućeno navedenom advokatu vratilo s naznakom pošte „umro“, Ustavni sud je dopisom od 30. oktobra 2019. godine zatražio od apelanata da se izjasne da li ostaju pri navodima iz apelacije i da eventualno dostave punomoć za zastupanje drugog advokata, ukoliko ih bude zastupao pred Ustavnim sudom. Prvoapelant je 15. novembra 2019. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je (umjesto advokata Arifa Miralema koji je preminuo u toku postupka) dostavio punomoć za Hajrudina Pokvića, advokata iz Bugojna, da ga zastupa u postupku pred Ustavnim sudom, dok se drugoapelanti nisu izjasnili da li ostaju pri navodima iz apelacije, niti su dostavili punomoć drugog advokata za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog javnog pravobranilaštva Bugojno, koje je u postupku zastupalo Općinu Gornji Vakuf – Uskoplje (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 21. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 23. oktobra do 1. novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 036895 12 P od 18. oktobra 2013. godine obavezana je tužena da apelantima na ime naknade za preuzeto neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište pobliže opisano u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) isplati naknadu u iznosu pobliže navedenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu za naknadu izuzetog gradskog građevinskog zemljišta preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za zakonsku zateznu kamatu.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti u tužbi istaknuli da su rješenjem tužene od 2. oktobra 1986. godine od njihovog pravnog prednika (oca apelanata) izuzete sporne nekretnine, te da je određeno da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja provesti postupak za utvrđivanje naknade po Zakonu o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE), međutim, postupak radi utvrđivanja visine naknade za izuzeto zemljište nikada nije proveden, niti im je ponuđen sporazum o utvrđivanju naknade, iako je to propisano Zakonom o građevinskom zemljištu i Zakonom o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP). Općinski sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila navode iz tužbe, te, između ostalog, istaknula da je nastupila zastara za isplatu traženog potraživanja.
8. Prvostepeni sud je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su rješenjem od 2. oktobra 1986. godine od pravnog prednika apelanata izuzete sporne nekretnine, dok je vještačenjem po vještaku geometru utvrđeno da je nakon izuzimanja spornih nekretnina vršeno formiranje građevinskih parcela cijepanjem izuzetih parcela. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu i odredbe ZVP (čl. 146. i 147) kojima je regulisan postupak radi određivanja naknade za eksproprisane i za izuzete nekretnine u situacijama kada pred nadležnom službom, odnosno organom uprave, nije postignut sporazum o naknadi. Naime, u situaciji kada nije postignut sporazum cijeli spis dostavlja se nadležnom sudu. Općinski sud je u tom pravcu još pojasnio da je teret dokazivanja da je postignut sporazum o visini naknade i da je ta naknada isplaćena predniku apelanata ili apelantima na tuženoj. Budući da tužena nije dokazala da je došlo do sporazuma o visini naknade za izuzeto zemljište, niti da je pred sudom ikada vođen postupak radi određivanja pravične naknade u skladu s odredbama ZE, Općinski sud je zaključio da je tužena dužna apelantima isplatiti naknadu za izuzeto zemljište. Propuštanje tužene da postupi prema odredbama koje se odnose na isplatu naknade za izuzeto građevinsko zemljište, odnosno da u nedostatku sporazuma dostavi spis nadležnom sudu radi utvrđivanja naknade s dokazima o isplati naknade ranijem vlasniku ili dokaz o predlaganju naknade u sudski depozit, prema ocjeni Općinskog suda ne može se stavljati na teret predlagateljima. Općinski sud je o visini naknade za izuzete parcele odlučio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, primjenom čl. 46. i 53. ZE, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na stranici 4. obrazloženja.
9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 46 0 P 036895 14 Gž od 11. marta 2014. godine kojom je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, a žalbu tužene uvažio i preinačio presudu Općinskog suda od 18. oktobra 2013. godine tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama žalbenih navoda parničnih stranaka i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 221. ZPP zaključio da je žalba tužene osnovana. Kantonalni sud je naveo da iz pravno relevantnog činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su predniku apelanata rješenjem tužene izuzete sporne nekretnine, da su apelanti 11. septembra 2012. godine podnijeli tužbu radi isplate naknade za izuzeto zemljište i da je tužena blagovremeno istakla prigovor zastare potraživanja zbog proteka roka iz člana 70. stav
3. ZE. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu odredbe čl. 146. i 147. ZVP kojima je propisano određivanje naknade za eksproprisane nekretnine, što je regulisano i članom 62. ZE, koji je citirao. Nadalje, Kantonalni sud je imao u vidu i član 70. ZE kojim je, stavom 1, propisano da će se odredbe ovog zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivati i u slučaju kada je eksproprijacija izvršena po ranijim propisima, pod uslovom da naknada za eksproprijaciju nije isplaćena, a stavom 3. da se zahtjev za određivanje naknade podnosi u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pri tome, Kantonalni sud je naglasio da je ZE objavljen 10. oktobra 2007. godine i stupio na snagu 18. oktobra 2007. godine, tako da je rok za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje naknade za eksproprijaciju istekao 18. oktobra 2008. godine. Iz dokaza koje su apelanti predložili i izveli u konkretnom postupku proizlazi da nisu podnosili zahtjev nadležnoj službi tužene po osnovu iz člana 70. stav 3. ZE, te da neisplaćenu naknadu za izvršenu eksproprijaciju nekretnina potražuju tek tužbom koja je podnesena 11. septembra 2012. godine. Kantonalni sud je ocijenio da su navedene činjenice, koje je prvostepeni sud na osnovu materijalnih dokaza potpuno i pravilno utvrdio, odlučne za donošenje odluke o istaknutom prigovoru zastare o kome je sud morao primarno odlučiti, od čega zavisi daljnji tok postupka. Pri tome, Kantonalni sud je istaknuo da je tužena osnovano ukazala da je zbog pogrešne primjene odredbe člana 70. stav 3. ZE prvostepeni sud izveo pogrešan pravni zaključak da prigovor zastare nije osnovan obrazlažući to na način da može zastarjeti potraživanje već utvrđene naknade, ali ne i pravo na naknadu. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku od jedne godine u kome vlasnik izuzete nekretnine može podnijeti zahtjev za određivanje naknade i propuštanjem roka stranka gubi pravo tražiti utvrđivanje i isplatu naknade.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 46 0 P 036895 14 Rev od 3. oktobra 2017. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu.
12. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci svoje odluke. Vrhovni sud je naveo da se tužena na održanom pripremnom ročištu kod prvostepenog suda 5. decembra 2012. godine pozvala na odredbu člana 70. stav 3. ZE. Imajući u vidu da je ZE stupio na snagu 18. oktobra 2007. godine (u obrazloženju je očiglednom greškom navedeno 9. oktobra 2007. godine), a da je tužba podnijeta 11. septembra 2012. godine, Vrhovni sud je zaključio da je protekao prekluzivni rok od jedne godine pa je tužbu trebalo rješenjem odbaciti shodno odredbi člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP. Vrhovni sud je pojasnio da je tužba podnesena neblagovremeno s obzirom na to da je posebnim propisom (član 70. stav 3. ZE) određen rok za podnošenje tužbe, a posljedica prekluzije je gubitak prava da se zahtijeva određivanje naknade. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se radi o prekluzivnom roku, ali nije prihvatljiva ocjena da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena, slijedom čega je odlučeno kao u izreci presude tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da za apelante nastupaju iste posljedice kada se odbaci ili odbije tužba jer je ne mogu ponovo s uspjehom podnijeti istekom prekluzivnog roka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Apelanti su istaknuli da je prvostepena presuda u svom odbijajućem dijelu, a drugostepena presuda i presuda Vrhovnog suda su nepravilne i nezakonite i one su produkt pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje su takve naravi da su imale izravan uticaj na ishod postupka. Apelanti su naveli da je tačkom 3. rješenja o preuzimanju zemljišta navedeno da će po pravosnažnosti tog rješenja biti proveden postupak za određivanje naknade za preuzeto zemljište prema tadašnjem ZE. Prema tada važećem ZE kod imovinskopravne službe tužene trebao je biti proveden postupak za sporazumno određivanje naknade za preuzeto zemljište. Premda je tužena od preuzetog zemljišta formirala veći broj građevinskih placeva koji su putem licitacije skupo prodati i naplaćeni, nadležna služba tužene nije nikad pokrenula postupak za sporazumno određivanje naknade za preuzeto zemljište. Kada su uvidjeli da tužena neće da inicira postupak za utvrđivanje naknade po službenoj dužnosti, apelanti su (nakon ostavinskog postupka iza njihovog pravnog prednika) podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade za preuzeto zemljište. Nadalje, ističu da su Vrhovni i Kantonalni sud imali potpuno različite stavove u pogledu zastare potraživanja i u pogledu pravovremenosti podnijete tužbe. Materijalnopravni prigovor zastare potraživanja i procesno pitanje blagovremenosti tužbe, o kojem pitanju odlučuje Vrhovni sud, na vlastitu inicijativu i da taj prigovor tužena nije isticala, jasno govori o tome da su oba ova suda imala potpuno pogrešan stav u pogledu zastare potraživanja apelanata i blagovremenosti tužbe. Apelanti smatraju da niti jedno pravno stajalište nije ispravno jer potraživanje nije, a niti je moglo zastarjeti, a za podnošenje tužbe za naknadu ove vrste tužba ne može biti vezana rokom. Konačno, ističu da su od njihovog pravnog prednika izuzete sporne nekretnine, da su nadležne službe po službenoj dužnosti morale provesti postupak za sporazumno određivanje naknade, odnosno predmet ustupiti nadležnom sudu da u vanparničnom postupku utvrdi naknadu.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije BiH i nije bilo povreda na koje apelanti neosnovano ukazuju. Pored toga, Vrhovni sud je posebno napomenuo da na prekluzivne rokove pazi po službenoj dužnosti i da traženje sudske zaštite po isteku prekluzivnog roka ima za posljedicu prestanak – gubitak prava.
16. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnom stajalištu izraženom u osporenoj presudi od 11. marta 2014. godine jer u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
17. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz osporene presude od 18. novembra 2013. godine, te smatra da nisu osnovani navodi apelanata izneseni u apelaciji u kojima navodi da sud nije pravilno primijenio materijalno pravo i odredbe parničnog postupka. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u toku cijelog postupka postupao u skladu s Ustavom BiH i pozitivnopravnim propisima Federacije BiH, te je svoju odluku donio na temelju provedenog dokaznog postupka.
18. Tužena je navela da su u obrazloženjima presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda izloženi pravno utemeljeni i ispravni razlozi na podlozi kojih je odlučeno u konkretnoj pravnoj stvari. Shodno navedenom, apelantima nisu onemogućena niti uskraćena procesna prava, koja podrazumijevaju ispitivanje pravičnosti postupka u cijelosti, odnosno pregled svih faza postupka, tako da se konačan ishod predmetnog parničnog postupka u kojem je odlučeno u korist tužene ne može smatrati povredom člana 6. Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12 i 34/16). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/07 od 1. oktobra 2007. godine) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 62.
Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji općinska služba za upravu dostavit će, bez odlaganja, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nekretnina zbog određivanja naknade.
Organ iz stava 1. ovog člana može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu ako iz izjava i ponašanja stranaka zaključi da se ne može postići sporazum o naknadi.
Ako općinska služba za upravu u određenom roku ne postupi prema odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nekretnine kao i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade.
Član 70.
Odredbe ovog Zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivat će se i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona, ako naknada nije isplaćena, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.
Naknada iz stava 1. ovog člana tereti korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog sljednika.
Raniji vlasnik ima pravo podnijeti zahtjev za određivanje naknade u smislu stava 1. ovog člana u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 72.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
20. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
2. Određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti Član 146.
U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.
Član 147.
Ako učesnici ne postignu sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležna služba, odnosno organ uprave dostavit će pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade.
Organ iz stava 1. ovog člana može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu, ako iz izjava sudionik utvrdi da se ne može postići sporazum o naknadi.
Ako nadležna služba odnosno organ ne postupi po odredbama stava 1. ovog člana, sudionici se mogu neposredno obratiti nadležnom sudu sa zahtjevom za određivanje naknade.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na drugoapelante
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
24. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
25. U pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na drugoapelante, Ustavni sud ukazuje da je advokat Arif Miralem podnio apelaciju u ime apelanata uz koju nije dostavio punomoć za zastupanje apelanata u postupku pred Ustavnim sudom. Budući da se pismeno koje je bilo upućeno navedenom advokatu vratilo sa naznakom pošte „umro“, Ustavni sud je dopisom od 30. oktobra 2019. godine zatražio od apelanata da se izjasne da li ostaju pri navodima iz apelacije i da eventualno dostave punomoć za zastupanje drugog advokata, ukoliko ih bude zastupao pred Ustavnim sudom. Drugoapelanti se nisu izjasnili da li ostaju pri navodima iz apelacije, niti su dostavili punomoć drugog advokata za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime drugoapelanata podnijelo neovlašteno lice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1948/05 od 16. januara 2007. godine, tačka 12. dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na prvoapelanta
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 46 0 P 036895 14 Rev od 3. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 27. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Prvoapelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, imajući u vidu da se radi o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima prvoapelanta, tj. o pravu prvoapelanta na naknadu za izuzeto građevinsko zemljište (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2276/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 23; dostupna na www.ustavnisuda.ba).
33. Prvoapelant suštinski ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
35. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena na ime naknade za preuzeto neizgrađeno građevinsko zemljište isplati određenu naknadu. U vezi s tim, Ustavni sud najprije ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju drugostepene odluke, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, imao u vidu odredbe čl. 146. i 147. ZVP kojima je propisano određivanje naknade za eksproprisane nekretnine, kao i odredbe člana 62. ZE. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 62. stav 3. ZE proizlazi: „Ako općinska služba za upravu u određenom roku ne postupi prema odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nekretnine kao i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade“ iz čega proizlazi da je teret pokretanja postupka za naknadu za eksproprisane nekretnine, osim korisnika eksproprijacije, (i) na ranijem vlasniku. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza nedvojbeno dokazano da su rješenjem tužene od 2. oktobra 1986. godine predniku apelanata izuzete iz posjeda sporne nekretnine, te da su apelanti 11. septembra 2012. godine podnijeli tužbu radi isplate naknade za izuzeto zemljište. U vezi s tim, Vrhovni sud je jasno obrazložio da je u konkretnom slučaju protekao prekluzivni rok od jedne godine propisan odredbom člana 70. stav 3. ZE, pa je tužbu trebalo rješenjem odbaciti shodno odredbi člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP, a posljedica prekluzije je gubitak prava da se zahtijeva određivanje naknade. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke zaključio da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se radi o prekluzivnom roku, ali nije prihvatljiva ocjena da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknula tužena, pojasnivši da su za apelante nastupile iste posljedice (kada se odbaci ili odbije tužba) jer je ne mogu ponovo s uspjehom podnijeti istekom prekluzivnog roka. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude s odredbama propisa na koje se Vrhovni sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemenata koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, niti je prvoapelant svojim navodima doveo u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim navode prvoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge u pogledu primjene materijalnog prava (član 70. stav 3. ZE), a dato obrazloženje ne djeluje proizvoljno i u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka d) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević