Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-486/18 (M. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 148
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-486/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-486/18, rješavajući apelaciju Marka Krajišnika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Krajišnika podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Krajišnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Advokat Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 17. oktobra 2019. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 25. oktobra 2019. godine, dok je Tužilaštvo BiH to učinilo 30. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i drugih (15) optuženih, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u tač. 4, 6. i 7. izreke presude počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2.Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelima: a) Ubistvo iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 25. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u odnosu na tačku 4 izreke presude; b) Razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u odnosu na tačku 6. izreke presude; i c) Ubistvo iz člana 148. stav 1. KZ RS u odnosu na tačku 7. izreke presude, slijedom čega je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina, u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 12. septembra 2012. godine do 16. avgusta 2013. godine i od 1. septembra 2009. godine do 30. novembra 2009. godine.
6. U obrazloženju presude Sud BiH se, između ostalog, posebno osvrnuo na iskaze svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivnje („svjedoci pokajnici“, pobliže opisano na str. 85-92. presude), ukazujući pri tome na teorijske standarde u vezi sa statusom navedenih svjedoka, te dovodeći ih u kontekst prakse Ustavnog suda. S tim u vezi je Sud BiH naveo da su u predmetnom postupku, između ostalih, označena lica (Edin Ahmetspahić, Sead Robović i drugi) sklopili sporazum o priznanju krivnje sa tužiocem, te se time obavezali da svjedoče protiv ostalih optuženih. U tom smislu je navedeno da je Sud BiH prilikom ocjene iskaza navedenih svjedoka, koji su svjedočili u ovom postupku, cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza datih od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pri tome je Sud BiH istakao da je imao u vidu da su ovi svjedoci bili neposredni očevici događaja ili učestvovali u njihovom ostvarenju kao saučesnici ili pomagači, te da su sve odbrane tokom postupka, kao i u završnim riječima, zastupale tezu da ovi svjedoci ne govore istinu, da im se ništa ne može povjerovati. Međutim, Sud BiH je ukazao da su ovi svjedoci, kao i ostali svjedoci koji su učestvovali u izvršenjima na različite načine, tj. saučesnici ili pomagači, iscrpno i detaljno svjedočili i odgovarali na sva postavljena pitanja učesnika u postupku, čime su pružili značajan činjenični materijal, koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem su svjedočili. Ocjenjeno je da njihovi iskazi i ne mogu biti međusobno u potpunosti identični, upravo zbog obimnosti činjenica, događaja i okolnosti na koje su svjedočili, različite percepcije i sjećanja svjedoka, ali su u pogledu odlučnih činjenica saglasni, a poneka razlika se odnosi na činjenice koje nisu odlučne u ovom predmetu. Dakle, Sud BiH je naveo da je su navedeni svjedoci neposredno saslušani pred sudom, te su odbrane svih optuženih imale mogućnost da ih unakrsno ispitaju i ospore njihove navode. Osim toga je navedeno da odluka o krivici optuženih (uključujući i apelanta), nije zasnovana samo na iskazima ovih svjedoka, budući da su navedeni iskazi dovedeni u vezu sa brojnim drugim provedenim materijalnim dokazima, iskazima svjedoka i nalazu i mišljenju vještaka. Stoga je Sud BiH istakao da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant i ostali optuženi terete, iz kojih razloga im je poklonjena vjera na naprijed opisan način.
7. Nadalje je Sud BiH, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant pripadao grupi koja je djelovala duži vremenski period, odnosno sve od 2005. godine pa do 2008. godine, te čiji su se članovi u zavisnosti od vremenskog perioda, mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje tri člana, a da je jedina konstanta kroz sva krivična djela i kroz čitav period, bio upravo D. E. kao organizator grupe. Također je navedeno da su optuženi djelovali po unaprijed razrađenom planu, unutar grupe imali su različite - unaprijed određene uloge, te su postupali bilo kao neposredni izvršioci ili saizvršioci bilo kao pomagači koji su svojim radnjama doprinijeli izvršenju krivičnih djela. Konačno, Sud BiH je naveo da je jasno da je grupa bila organizovana radi sticanja materijalne koristi, s obzirom na prirodu krivičnih djela koje su činili (razbojništva). U svjetlu navedenog, Sud BiH je potom elaborirao na detaljan način pojedine tačke (izmijenjene) optužnice u odnosu na svakog optuženog, tj. u odnosu na apelanta tačku 5. izmijenjene optužnice (tačka 4. izreke presude), tačku 7. izmijenjene optužnice (tačka 6. izreke presude) i tačku 8. izmijenjene optužnice (tačka 7. izreke presude).
8. U odnosu na tačku 4. izreke presude, Sud BiH je naveo (detaljno opisano na str. 154-165. presude) da je, nakon provedenog dokaznog postupka, sa sigurnošću utvrdio apelantove radnje koje su se ogledale u pripadnosti organizovanoj grupi ljudi koja je svojim zajedničkim djelovanjem organizovala, pripremila i lišila života drugo lice (Borisa Govedaricu-u avgustu 2007. godine), odnosno da je apelant u okviru krivičnog djela (iz navedene tačke izreke presude) po prethodnom dogovoru sa optuženim Bojanom Cvijanom, prevezao izvršioce djela do graničnog prelaza odakle im je dalje organizovao prevoz. Pri tome je Sud BiH naveo da nije mogao prihvatiti navod apelantove odbrane da on nije znao da se desilo krivično djelo, s obzirom da apelant, za izvršioce predmetnog krivičnog djela, dogovara nelegalan prelazak granice, što govori u prilog činjenici da mu je poznato da su oni počinili predmetno krivično djelo. Dakle, Sud BiH je istakao da apelant nije lično učestvovao u navedenom ubistvu, ali je svojim radnjama, unaprijed dogovorenim, umišljajno pomogao izvršiocima istog, svjestan da su njegove radnje koje je preduzeo usmjerene na pomaganje lišavanja života Borisa Govedarice, te su lišenje njegovog života i htjeli.
9. Nadalje je Sud BiH naveo da je apelantovu krivnju za krivično djelo iz tačke 6. izreke presude (učešće u izvršenju razbojništva u pošti u junu 2009. godine; detaljno opisano na str. 170- 188. presude), nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio na osnovu saglasnih iskaza svjedoka Admira Ahmetspahića (potvrdio apelantovo prisustvo dogovorima), Edina Ahmetspahića i Seada Robovića (opisali prisustvo apelanta u aktivnostima nakon izvršene pljačke). S tim u vezi je Sud BiH naveo da su iskazi navedenih svjedoka u potpunoj međusobnoj saglasnosti, i pri tome neosporeni dokazima odbrane, slijedom čega je Sud BiH o van svake razume sumnje utvrdio da je apelant učestvovao u razbojništvu izvršenom na štetu BH Pošte, što potvrđuje i telefonski razgovor apelanta sa D.E., kada apelant navodi „Mi smo sve kako nam je rekao“, što dakle dovodi do zaključka da kada apelant govori „Mi“, podrazumijeva i sebe kao jedno od lica, izvršilaca predmetnog krivičnog djela. Shodno navedenom, Sud BiH je ukazao da su apelant i ostali optuženi bili svjesni da upotrebom sile i prijetnje oduzimaju tuđu pokretnu stvar (novac) sa namjerom pribavljana protivpravne imovinske koristi, odnosno da svojim radnjama pomaganja doprinose ostvarenju istog.
10. Konačno, kada je u pitanju utvrđenje krivičnopravne odgovornosti apelanta za izvršenje krivičnog djela iz tačke 7. izreke presude (ubistvo Zorana Goluba), Sud BiH je naveo (detaljno elaborirano na str. 188-197. presude) da je, nakon provedenog dokaznog postupka, sa sigurnošću utvrdio da je apelant neposredni izvršilac ovog krivičnog djela, odnosno osoba koja je pucala u ubijenog, te mu zadala smrtonosne povrede, te da su detalje oko učesnika izvršilaca ovog ubistva dali svjedoci Sead Robović i Edin Ahmetspahić, čiji iskazi su u potpunosti saglasni u pogledu odlučnih činjenica koje su njima neposredno bile poznate, jer su i sami učestvovali u predmetnom krivičnom djelu. Zaključujući navedeno, Sud BiH je naveo da je jasno je da su dva lica pucala na ubijenog, što su potvrdili i svjedoci koji su se zatekli u neposrednoj blizini ili na licu mjesta, slijedom čega je Sud BiH bio u obavezi utvrditi da li je jedno od dva lica koje je pucalo na ubijenog bio i apelant, s obzirom da je teza odbrane bila ta (za što su uveli određene dokaze) da su svjedoci različito opisivali lica koja su vidjeli, navodeći da se radi o mršavijem - sitnijem licu, što apelant nikad nije bio. S tim u vezi je Sud BiH istakao da je posebno upečatljiv iskaz svjedoka Dragana Timotijevića da mu se jedno od lica učinilo „krupno kao kuća“. Međutim, bez obzira na ove navode, Sud BiH je naveo da zasigurno ne bi mogao apelantovu krivicu zasnovati samo na iskazu ovog svjedoka, nego je u tom smislu imao u vidu saglasne iskaze svjedoka Edina Ahmetspahića i Seada Robovića koji su naveli da je „dogovor bio da D.E. vozi, a da ova dvojica - apelant i V.P. izađu i da pucaju“. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ukazao da je, van svake razumne sumnje, utvrdio da je apelant bio jedan od dvojice lica koja su pucala na ubijenog Zorana Goluba i zadala mu smrtonosne povrede, s obzirom da, suprotno navodima odbrane, da apelant nije ostao u autu, već je zajedno sa V.P. pucao u ubijenog.
11. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine, između ostalog, odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda u osuđujućem dijelu.
12. U obrazloženju presude je Apelaciono vijeće navelo da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je, između ostalog, kao dokaze koristilo iskaze svjedoka (Edina Ahmetspahića i Seada Robovića, te drugih) koji su zaključili sporazum o priznanju krivnje, a čiji iskazi su upravo i problematizirani od strane odbrana. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće (na način pobliže opisan na str. 30-32. presude), ukazalo na standarde (uspostavljene praksom Ustavnog suda) u vezi sa korištenjem takvih dokaza u krivičnom postupku. S tim u vezi je Apelaciono vijeće istaklo da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda (zavisno od tačke optuženja) zasniva samo na iskazima navedenih, te da je prvostepeni sud prilikom ocjene iskaza tih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku (na glavnom pretresu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju od strane odbrana), cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza datih od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pored toga je navedeno da su iskazi navedenih svjedoka prvo dovedeni u vezu, a potom i cijenjeni s drugim dokazima objektivne prirode.
13. Zatim je Apelaciono vijeće raspravilo žalbene prigovore apelantove odbrane u odnosu na svaku od tačaka (4, 6. i 7.) izreke prvostepene presude.
14. Tako je u odnosu na žalbene prigovore koji su se odnosili na tačku 4. izreke prvostepene presude (pobliže navedeno na str. 59-62. presude), Apelaciono vijeće je, suprotno žalbenim prigovorima, ukazalo na pravilnost prvostepenog suda u primjeni instituta pomaganja u apelantovom slučaju. S tim u vezi je Apelaciono vijeće ukazalo da je apelantova odbrana ove navode isticala i u toku prvostepenog postupka, o čemu je prvostepeni sud dao potpuno pravilne zaključke, koje prihvata i Apelaciono vijeće. Pri tome je Apelaciono vijeće navelo da je nemoguće prihvatiti navode da apelant nije znao da se desilo krivično djelo (Ubistvo), s obzirom da sama činjenica da za izvršioce dogovara nelegalan prelazak granice, govori u prilog činjenici da mu je poznato da su oni počinili predmetno krivično djelo. S tim u vezi je Apelaciono vijeće ukazalo da je nesporno da apelant nije lično učestvovao u istom, ali je svojim radnjama, unaprijed dogovorenim, umišljajno pomogao izvršiocima istog. Stoga, je navedeno da je nesumnjiv zaključak Apelacionog vijeća da apelantove radnje preduzete i individualizirane na opisani način, pri tome cijeneći njegov subjektivni odnos prema djelu, nesumnjivo imaju kvalitet i značaj pomagačkih.
15. U odnosu na žalbene prigovore koji su se odnosili na tačku 6. izreke prvostepene presude (pobliže navedeno na str. 62-70), Apelaciono vijeće je navelo da je, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, pretresno vijeće pravilno utvrdilo apelantovo učešće u pljački BH Pošte, odnosno u Razbojništvu. S tim u vezi je Apelaciono vijeće istaklo da cijeni saglasnim iskaze svjedoka Admira Ahmetspahića koji je kazao da je apelant bio prisutan dogovorima, Edina Ahmetspahića koji je kazao da nakon izvršene pljačke iz kombija momci izlaze i u njegovo auto ulazi, između ostalih, i apelant, odnosno da je apelanta iz auta ispustio kod stadiona Koševo, kao i da je svjedok Robović potvrdio da je apelant ušao u Poštu. Sve navedeno je potvrđeno i telefonskim razgovorom (precizirani broj), koje i Apelaciono vijeće prihvata kao zakonit i vjerodostojan dokaz. Dakle, uz utvrđene činjenice (na koji način optuženi dolaze do pošte, koliko ih ulazi unutra, te odlaska nakon izvršene pljačke, kao i činjenice da ne postoji sumnja u pogledu apelantovog identiteta) Apelaciono vijeće je ukazalo da se nesumnjivim nameće zaključak da su radnje svih optuženih predstavljene kao zajedničko djelovanje, koje je u konačnici rezultiralo jedinstvom radnje u lancu ukupnih događaja, pri čemi nije bilo od odlučujućeg značaja koju konkretnu aktivnost je poduzeo svaki od učesnika ponaosob. Stoga, ne stoje tvrdnje odbrane da pretresno vijeće nije dalo nikakvo obrazloženje u odnosu na apelantove radnje navedene u izreci prvostepene presude, s obzirom da su one predstavljene kao zajednička djelatnost, uslijed čega ni svaki činjenični detalj radnje izvršenja nije morao biti doveden u vezu sa svakim pojedinim izvršiocem. Uzimajući u obzir da su optuženi dijelili zajedničku svijest i namjeru, te pristupili izvršenju djela sa konačnim ciljem - pljačka i otuđenje novca JP Pošta, Apelaciono vijeće je navelo da je u konačnici irelevantno na koji to način konkretno apelant savladava uposlene, veže ih, te na koji način napušta poštu itd.
16. Kada je u pitanju tačka 7. izreke prvostepene presude, Apelaciono vijeće je, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, navelo da se prvostepeni sud detaljno bavio analizom iskaza svjedoka očevidaca, ne propuštajući da pruži obrazloženje za svaki činjenični detalj koji je neophodan za konstituisanje apelantove krivice. Pri tome je i navedeno da prvostepeni sud svoju odluku u ovom dijelu nije donio samo na osnovu iskaza svjedoka očevidaca o izgledu izvršilaca ovog djela (između ostalih i svjedoka Dragana Timotijevića), već je isto dovelo u vezu i sa iskazima svjedoka Edina Ahmetspahića i Seada Robovića, pa i apelantove supruge. Dakle, za razliku od odbrane koja svim ovim svjedocima, kako očevicima, tako i Edinu Ahmetspahiću i Seadu Roboviću, pristupa parcijalno, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće iskaze svih ovih svjedoka cijenilo kako samostalno, tako i u njihovoj vezi, a kako to procesni zakon i nalaže. Iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak pretresnog vijeća do je van svake razumne sumnje, utvrđeno da je apelant bio jedan od dvojice lica koja su pucala na ubijenog (Zorana Goluba) i zadala mu smrtonosne povrede. Takav stav ne može biti ni narušen navodima apelantove odbrane o neophodnom razdvajanju radnji apelanta sa radnjama V.P, s obzirom da se radi o jedinstvenoj radnji i umišljaju, gdje oba lica kao neposredni izvršioci pucaju u oštećenog, sa jedinstvenom namjerom da se on liši života, pa bi bilo skoro pa irelevantno utvrđivati koji od brojnih ispaljenih metaka od oba izvršioca, je presudio. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je ukazalo, s obzirom na nesumnjivo utvrđeni identitet apelanta, da je on počinio predmetno krivično djelo na način opisan u izreci prvostepene presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog proizvoljne primjene kako materijalnih, tako i relevantnih procesnih normi, te uz „ne može se čak ni reći ni niskog standarda dokazanosti, nego i potpuni izostanak bilo kakvih dokaza i zaključivanjem isključivo na temelju pretpostavki“, što je imalo za posljedicu povredu načela in dubio pro reo. S tim u vezi apelant elaborira pojedine tačke izreke osporene prvostepene presude (tač. 4, 6. i 7.) kojima je oglašen krivim za predmetna krivična djela. U tom smislu, a u vezi sa tačkom 4. izreke osporene prvostepene presude (pomaganje u izvršenju krivičnog djela Ubistvo), apelant ističe da u konkretnom slučaju nije saslušan niti jedan svjedok niti izveden ijedan materijalni dokaz iz kojeg bi proisticalo da je apelant u bilo kom momentu znao da će biti izvršeno krivično djelo ubistva koje mu je stavljeno na teret, odnosno da je znao da su lica kojima je navodno pomogao da pređu granicu izvršioci navedenog djela. Ističe da se radilo samo o indicijama u pogledu čije primjene kod odlučivanja nisu zadovoljeni standardi. U odnosu na tačku 6. izreke prvostepene presude (Organizirani kriminal u vezi sa Razbojništvom), apelant navodi da je u konkretnom slučaju odluka suda o njegovoj odgovornosti za navedena krivična djela utemeljena na izjavama svjedoka (Edina Ahmetspahića i Seada Robovića) koji su bili učesnici u njihovom izvršenju, a koji su prethodno sklopili o priznanju krivice, čiji iskazi su nedosljedni i kontradiktorni, te ne mogu biti dostatni za utvrđivanje učestvovanja apelanta u krivičnom događaju koji mu je stavljen na teret. S tim u vezi, apelant osporava i vjerodostojnost i prihvatljivost kao dokaza-presretnutog telefonskog razgovora između (kako to sud zaključuje) njega i E.D. (razgovor preciziranog broja), osporavajući da je to njegov glas. Konačno, u odnosu na tačku 7 izreke osporene prvostepene presude (Organizirani kriminal u vezi sa Ubistvom), apelant također osporava postojanje ijednog neposrednog i materijalnog dokaza da je on učinio predmetno krivično djelo, ponavljajući pri tome prethodnu argumentaciju u vezi sa kredibilitetom svjedoka Edina Ahmetspahića i Seada Robovića, te zakonitošću njihovih iskaza s obzirom na njihov status u predmetom krivičnom postupku. Osim toga, apelant problematizira i vjerodostojnost svjedoka očevidca Dragana Timotijevića, čiji je iskaz dat na glavnom pretresu Sud BiH izdvojio kao „posebno upečatljiv“ i na osnovu njega izveo zaključak da je apelant učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela. S obzirom na navedeno, apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu dokazane odlučne činjenice na kojima se zasniva osuđujuća presuda po standardu „van razumne sumnje“, pa je predloženo da se predmetna apelacija usvoji, te utvrdi povreda prava na pravično suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
18. Sud BiH je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeno i Apelaciono vijeće tog suda dalo jasne i razumljive razloge, kojima se rukovodilo prilikom donošenja osporenih odluka, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Pri tome je Sud BiH istakao da se radi o navodima koji su već isticani i putem žalbe protiv osporene prvostepene presude, o čemu se Apelaciono vijeće očitovalo u osporenoj drugostepenoj odluci. Također je navedeno da je postupak protiv apelanta prošao sve faze koje zakon nalaže, te je apelant iscrpio sve zakonom predviđene pravne lijekove, te su mu u tom kontekstu ispoštovana sva prava i dana mogućnost na osporavanje svih za odbranu spornih pitanja. Stoga je Sud BiH ukazao, referirajući se na relevantne dijelove osporene drugostepene odluke, da se nesporno radi o provedenom pravičnom i zakonitom postupku, gdje je isključena svaka sumnje u arbitrarnost, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužilaštvo BiH je navelo da su apelantovi navodi potpuno neosnovani, te da su sve činjenice u predmetnom postupku detaljno razmatrane, te su i svi dokazi koje je odbrana predlagala neposrednog izvedeni pred Sudom BiH, koji je dao iscrpne argumente i obrazloženja, slijedom čega takvim postupanjem Suda BiH nije narušeno nijedno pravo apelanta. Elaborirajući svaku ponaosob tačku izreke osporene prvostepene presude kojom je apelant oglašen krivim, Tužilaštvo BiH je istaklo da je nesporno da je apelant počinio predmetna krivična djela, navodeći da je njegova krivica utvrđena ne samo na iskazima pojedinih svjedoka (Edina Ahmetspahića i Seada Robovića - koji su sklopili sporazum o priznanju krivnje), već i na iskazima drugih svjedoka, kao i da su iskazi navedena dva svjedoka dovedeni u vezu sa ostalim provedenim dokazima, posmatrano pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Pri tome je Tužilaštvo BiH navelo da su svi navodi apelanta bili predmetom žalbe i završnih riječi odbrane, na koje je Apelaciono vijeće dalo u potpunosti iscrpne argumente i obrazloženja, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovni pojmovi Član 1. tačka (20) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi činjenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela. Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizovani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
21. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pomaganje Član 25.
(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Ubistvo Član 148. stav 1.
(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 289. stav (1) Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelant primio 1. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
31. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
36. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnih krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnih krivičnih djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povredu načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP BiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Stoga će Ustavni sud ispitati da jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti dokaza. Dakle, kada se ima u vidu da je Sud BiH sve dokaze, uključujući između ostalih i iskaze saslušanih svjedoka sa kojima je tužilaštvo zaključilo sporazum o priznanju krivnje, kao i sadržaj presretnutog telefonskog razgovora, detaljno analizirao te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH u pogledu utvrđenja postojanja organizovane kriminalne grupe, apelantove pripadnosti istoj, te apelantovog učešća u inkriminisanim događajima za koje je oglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano isključivo na iskazima svjedoka koji su sa tužilaštvom zaključili sporazum (Edin Ahmetspahić i Sead Robović), već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da je Sud BiH imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i. 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja postojanja i pripadnosti apelanta organizovanoj kriminalnoj grupi te počinjenja krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom Ubistvo iz člana 148. stav u vezi sa članom 25. KZ RS, krivičnog djela Razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ FBiH i krivičnog djela Ubistvo iz člana 148. stav 1. KZ RS. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježja krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević