Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-534/18 (R. J. i drugi)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Penzija
- Kamata
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-534/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 534/18, rješavajući apelaciju Radice Jelić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radice Jelić, Sanje Marić, Jadranke Jelić, Tajane Jelić i Mirka Jelića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 007568 17 Gži 4 od 12. oktobra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 007568 17 I 4 od 12. jula 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radica Jelić, Sanja Marić, Jadranka Jelić, Tajana Jelić i Mirko Jelić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupaju Josip Muselimović i Zvonimir Jelić, advokati iz Mostara i Širokog Brijega, podnijeli su 24. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 007568 17 Gži 4 od 12. oktobra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 007568 17 I 4 od 12. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Leda“ d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi ili izvršenik) zatraženo je 7. i 8. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenik su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 15. novembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Parnični postupak
5. Pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 007568 01 P od 12. novembra 2010. godine poništeno je rješenje tuženog (prednika tuženog „Obnova-trgovina“ d.o.o. Široki Brijeg) o prestanku radnog odnosa T. J., prednika apelanta (od 7. februara 1991. godine), i obavezan je tuženi da predniku apelanata isplati naknadu na ime plate (za određeni vremenski period i u određenim iznosima) sve dok tuženi ne donese rješenje o prestanku radnog odnosa, sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe pa do isplate. Istom presudom obavezan je tuženi da predniku apelanata uplati odgovarajuće doprinose i naknadi troškove postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanja na ime toplog obroka.
Izvršni postupak
6. Punomoćnik prednika apelanata je prijedlogom od 17. jula 2014. godine, na osnovu Presude Općinskog suda od 12. novembra 2010. godine, podnio protiv tuženog kao izvršenika prijedlog za izvršenje u kojem je tražio da sud odredi predmetno izvršenje na način da se ono provede na novčanim sredstvima izvršenika koja se nalaze kod poslovnih banaka.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 P 007568 14 I od 23. septembra 2014. godine određeno je predloženo izvršenje.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 P 007568 14 I od 14. aprila 2015. godine je odlučeno da se „djelimično usvoji prigovor izvršenika“ izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 23. septembra 2014. godine kao neutemeljen i isto rješenje mijenja „u dijelu kojim je određeno plaćanje na ime osobnog dohotka koje ima trajati do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosno do smrti [prednika apelanata], do dana 7.8. 2007. godine“, dok je u preostalom dijelu ostavio na snazi rješenje o izvršenju.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 007568 15 Gži od 2. jula 2015. godine uvažena je žalba izvršenika, ukinuto je rješenje od 14. aprila 2015. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju rješenja je navedeno da izvršenik osnovano žalbom ukazuje na protivrječnost pobijanog rješenja (izreka nejasna i neprecizna) s obzirom na to da je u njemu navedeno da se prigovor djelimično usvaja kao neutemeljen, dok se iz sadržaja pobijanog rješenja ne može sa sigurnošću utvrditi do kojeg roka se mijenja rješenje u dijelu u kojem je određeno plaćanje ličnog dohotka.
10. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 64 0 P 007568 15 I 2 od 10. novembra 2015. godine djelimično usvojio prigovor izvršenika i izmijenio rješenje o izvršenju u dijelu kojim je određeno plaćanje na ime ličnog dohotka na način što je odredio da će plaćanje trajati do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosno do smrti prednika apelanata (7. augusta 2007. godine). U preostalom dijelu sud je ostavio na snazi rješenje o izvršenju i odbio u preostalom dijelu prigovore izvršenika kao neosnovane.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 007568 16 Gži od 4. aprila 2016. godine uvažena je žalba izvršenika, ukinuto je prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, ukazano na nedostatak određenja vremena ispunjenja obaveze u konkretnom slučaju.
12. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 64 0 P 007568 16 I 3 od 27. oktobra 2016. godine. Navedenim rješenjem djelomično je usvojio prigovor izvršenika i izmijenio rješenje o izvršenju na način što je izmijenio riječi „sve dok tuženik ne donese rješenje o prestanku radnog odnosa“ riječima i brojevima „do 1. decembra 1993. godine, odnosno do dana odlaska u mirovinu tražitelja izvršenja“. U preostalom dijelu ostavljeno je na snazi rješenje o izvršenju, dok su odbijeni prigovori izvršenika kao neosnovani u preostalom dijelu.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 007568 17 Gži 3 od 15. februara 2017. godine uvažene su žalbe stranaka, ukinuto je prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, te je odlučeno da će ponovni postupak provesti drugi sudija. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je izreka pobijanog rješenja kontradiktorna, nejasna i neprovediva, te je ukazao na napomene iz rješenja od 4. aprila 2016. godine.
Osporene odluke
14. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj 64 0 P 007568 17 I 4 od 12. jula 2017. godine. Navedenim rješenjem sud je djelimično usvojio prigovor izvršenika i izmijenio izreku rješenja o izvršenju i naveo: „…dužan je izvršenik da tražitelju izvršenja isplati na ime osobnog dohotka naknadu za vrijeme od 7. februara 1991. godine do 1. decembra 1993. godine, za svaki mjesec po 497,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od 497,00 KM od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.“ Preko dosuđenog iznosa (već navedenog) sud je rješenje o izvršenju od 23. septembra 2014. godine stavio van snage, dok je u preostalom dijelu odbio kao neosnovane prigovore izvršenika.
15. U obrazloženju rješenja Općinski sud se kratko osvrnuo na tok predmetnog izvršnog postupka i sadržaj izvršne isprave (presudu od 12. novembra 2010. godine) na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju, te nespornu činjenicu da je izvršenik („Leda“ d.d. Široki Brijeg) pravni sljednik „Obnovatrgovine“ d.d. Široki Brijeg. Dalje, Općinski sud je naveo da je osnovan prigovor izvršenika u kojem je istaknuto da je prednik apelanata 1. decembra 1993. godine otišao u penziju po rješenju Mirovinskog fonda RH, te da njemu pripadaju prava na isplatu potraživanja (u skladu sa izvršnom ispravom) do 1. decembra 1993. godine, kada je prednik apelanata otišao u penziju po navedenom rješenju. Općinski sud je istakao da bi održajem rješenja o izvršenju na način kako to traži prednik apelanata došlo do preklapanja prava, konkretno prava na naknadu plate/ličnog dohotka i penzije. S tim u vezi, Općinski sud je u obrazloženju naveo da penzioner, ukoliko zasnuje radni odnos, može „zamrznuti“ penziju sve dok traje taj radni odnos, ali ni u kojem slučaju ne može paralelno ostvarivati naknadu po dva osnova, te je ukazao na zakonsku regulativu koja reguliše predmetnu materiju (odredbe člana 114. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je važio u relevantnom periodu, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da je osnovan prigovor izvršenika kojim osporava pravo na isplatu naknade ličnog dohotka prednika apelanata u vremenu nakon odlaska u penziju (1. decembra 1993. godine), zbog čega je odlučio kao u izreci presude. Dalje, sud je naveo da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme izvršenja (član 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, u daljnjem tekstu: ZIP). S tim u vezi, Općinski sud je u pogledu zakonske zatezne kamate na iznose iz izvršne isprave naveo da se ona ne bi mogla obračunavati u skladu sa izvršnom ispravom, odnosno od dana podnošenja tužbe. Ovo zbog toga što se radi o naplati ličnog dohotka tako da bi se zakonska zatezna kamata mogla obračunati samo do dana podnošenja tužbe, a nikako i nakon njenog podnošenja. Međutim, s obzirom na to da izvršenik nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa, te kako je nesporno utvrđeno da je prednik apelanata ostvario penziju u Republici Hrvatskoj, Općinski sud je zaključio da predniku apelanata pripadaju zakonske zatezne kamate na neisplaćene iznose ličnog dohotka od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Osim toga, Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor izvršenika u pogledu punomoći za prednika apelanata (tražitelja izvršenja), jer je Zvonimir Jelić bio punomoćnik prednika apelanata u parničnom postupku koji je prethodio predmetnom postupku izvršenja. Zbog navedenog razloga, punomoćnik (Zvonimir Jelić) ima pravo za zastupanje umrlog prednika apelanata nakon njegove smrti, kao i zbog činjenice da apelanti (kao nasljednici tražitelja izvršenja) nisu opozvali punomoć koju je dao njihov prednik.
16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 007568 17 Gži 4 od 12. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba prednika apelanata i potvrđeno je prvostepeno rješenje, dok je odbijen zahtjev izvršenika za isplatu troškova sastavljanja odgovora na žalbu. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoje odlučenje dao valjane razloge koje prihvata i Kantonalni sud. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je djelimično usvojio prigovor izvršenika i izmijenio izreku rješenja o izvršenju na način opisan u izreci prvostepenog rješenja. Ovakvu odluku prvostepeni sud je donio zbog toga što je nesporno utvrđeno da je predniku apelanata, na njegov zahtjev, rješenjem Republičkog fonda MIO radnika Hrvatske od 7. januara 1994. godine priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. decembra 1993. godine, odnosno da je predniku apelanata prestao radni odnos prije nego što mu je priznato pravo na starosnu penziju. U prilog navedenom govori i činjenica da je predniku apelanata bila zaključena radna knjižica sa 31. oktobrom 1993. godine (kod pravnog prednika izvršenika), kao i da je prednik apelanata zasnovao radni odnos u Republici Hrvatskoj 1. novembra 1993. godine koji je trajao do njegovog penzionisanja (do 30. novembra 1993. godine). Iz navedenog proizlazi da bi prihvaćanjem zahtjeva za isplatu ličnog dohotka prema prijedlogu prednika apelanata došlo do ostvarivanja prava na isplatu po dva osnova, odnosno isplate ličnog dohotka po osnovu radnog odnosa i penzije. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni navod prema kojem je prvostepeni sud trebalo da odredi da je izvršenik dužan predniku apelanata isplatiti naknadu ličnog dohotka do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosno do 7. augusta 2007. godine, kada je prednik apelanata umro. Kantonalni sud je ocijenio ostale navode iz žalbe irelevantnim za odluku tako da o njima nije ni odlučivao, dok je u skladu sa članom 387. stav 1. ZPP odbio zahtjev izvršenika za dosudu troškova odgovora na žalbu budući da oni nisu bili nužni za vođenje postupka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava apelanti su opširno naveli hronologiju predmetnog postupka, analizirajući rješenje o izvršenju i osporena rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, istaknuvši da su prilikom donošenja osporenih rješenja sudovi pogrešno utvrdili činjenice i ocijenili dokaze, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelanti su naveli da su pojedina rješenja u postupku sudovi donosili mimo rokova utvrđenih odredbama ZIP-a. Apelanti su naveli da se izvršna isprava ne može mijenjati u izvršnom postupku, te su istakli da su sudovi u konkretnom slučaju postupili protivno odredbama čl. 19, 22. i 23. ZIP-a kada su na osnovu rješenja Mirovinskog fonda MIO RH odlučili kao u izrekama osporenih rješenja. S tim u vezi, apelanti su naveli da navedeno rješenje druge države ne može biti izvršna isprava s obzirom na to da nije donesena u Bosni i Hercegovini.
b)Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je u svom odgovoru naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju rješenja od 12. oktobra 2017. godine, te je istakao da nisu povrijeđena prava na koja su se pozvali apelanti u predmetnoj apelaciji.
19. Općinski sud je u svojom odgovoru opširno naveo hronološki tok predmetnog izvršnog postupka (navodeći donesene odluke koje su tri puta ukidane rješenjima Kantonalnog suda zbog nepodobnosti izvršne isprave za izvršenje), te je ponovio izreku presude-izvršne isprave na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje. Općinski sud je naveo da je postupio po uputama Kantonalnog suda, te je istakao da je prednik apelanata u momentu podnošenja tužbe već bio u penziji, kao i da je tri godine prije donošenja izvršne isprave umro. Općinski sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali.
20. Izvršenik je u svom odgovoru naveo da su navodi apelanata neosnovani, odnosno da je prednik apelanata nesporno ostvario pravo na penziju 1. decembra 1993. godine. Samim tim Općinski sud je pravilno utvrdio do kada mogu teći obaveze koje se potražuju predmetnim prijedlogom za izvršenje, zbog čega je predmetna apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o izvršnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 74/11 - OUS, 35/12, 35/12-rješenje USBiH, 46/16 i 55/18- rješenje USBiH) Član 27.
Povoljnost izvršnog dokumenta za izvršenje (1)Izvršni dokument povoljan je za izvršenje ako su u njemu naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
(2)Ako u izvršnom dokumentu nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.
(3)U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uslov da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.
(4)Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršnog dokumenta pisara.
22. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. [...]
23. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 114.
(1) Korisniku penzije koji je penziju ostvario prije navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života i korisniku invalidske penzije koji zasnuje radni odnos ili započne da obavlja djelatnost iz člana 11. tač. 1. i 2. ovog zakona penzija se ne isplaćuje za to vrijeme, a najduže do navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života.
[...] VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 64 0 P 007568 17 Gži 4 od 12. oktobra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelanti su primili 29. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti pobijaju osporena rješenja, tvrdeći da su im njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je prednik apelanata kao tražitelj izvršenja pokrenuo postupak izvršenja protiv izvršenika radi namirenja potraživanja utvrđenog pravosnažnom presudom, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne naravi, pa apelanti (kao zakonski nasljednici tražitelja izvršenja) u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i ocijenili dokaze, te pogrešno primijenili materijalno pravo kada su izmijenili rješenje o izvršenju. U vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom izvršnom postupku Općinski sud rješenjem od 23. septembra 2014. godine odredio predmetno izvršenje na način da je usvojio prijedlog prednika apelanata za izvršenje. Osporenim rješenjem Općinskog suda, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, djelomično je usvojen prigovor i izmijenjena je izreka rješenja o izvršenju (na način opisan u izreci osporenog rješenja) zbog toga što je apelant 1. decembra 1993. godine ostvario pravo na penziju u Republici Hrvatskoj. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se Općinski sud prilikom donošenja osporenog rješenja pozvao na odredbe člana 27. ZIP-a i člana 114. Zakona o PIO, te na činjenicu da je rješenjem Republičkog fonda MIO radnika Hrvatske od 7. januara 1994. godine predniku apelanata priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. decembra 1993. godine.
35. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prilikom donošenja osporenog rješenja kojim je odlučio o prigovoru izvršenika protiv rješenja o izvršenju nesporno utvrdio da je predniku apelanata priznato pravo na starosnu penziju u Republici Hrvatskoj. Dalje, iz obrazloženja prvostepenog suda proizlazi da je sud ukazao da bi održajem na snazi rješenja o izvršenju došlo do preklapanja prava na naknadu ličnog dohotka i penzije prednika apelanata, odnosno da se ne može paralelno ostvarivati naknada po dva osnova, kako to propisuje član 114. Zakona o PIO. U odnosu na zakonske zatezne kamate, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. ZIP-a i zaključio da se one (suprotno izvršnoj ispravi) obračunavaju od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Odlučujući o žalbi prednika apelanata Kantonalni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, te je podržao pravni stav prvostepenog suda istaknuvši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. S tim u vezi, imajući u vidu činjenice predmeta na način kako su one prezentirane u ovoj odluci, te sadržaj relevantnih odredaba ZIP-a i Zakona o PIO na kojem su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova kojima je djelomično usvojen prigovor izvršenika i izmijenjena izreka rješenja o izvršenju. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje sudova u osporenim rješenjima.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenim odlukama redovnih sudova nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka donesenih u izvršnom postupku radi prinudne naplate potraživanja iz radnog odnosa nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi u svojim odlukama naveli jasne razloge zašto je djelimično usvojen prigovor izvršenika i izmijenjeno rješenje o izvršenju, odnosno zašto je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju stavljeno van snage.
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević