Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-104/18 (V. P.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-104/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 104/18, rješavajući apelaciju Vladana Parađine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladana Parađine podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vladan Parađina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Milenko Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 29. decembra 2017. godine (koja je u Ustavnom sudu primljena 5. januara 2018. godine) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine. Apelacija je registrovana u upisnik za 2018. godinu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 31. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su odgovor na apelaciju dostavili 12. novembra 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine apelant je kao jedan od ukupno 16 optuženih u krivičnom postupku proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u izreci presude u tački 6 (tačka 7 izmijenjene optužnice) počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289 stav 1 Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je radnjama opisanim pod tačkom D. izreke presude počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383 A stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi s krivičnim djelom teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 1 istog zakona.
6. U relevantnom dijelu presude koji se odnosi na apelanta je navedeno sljedeće: da su optužnicom Tužilaštva od 28. avgusta 2013. godine, koja je potvrđena 4. septembra 2013. godine, obuhvaćena ukupno 32 lica, među kojima i apelant, zbog sumnje da su počinili više krivičnih djela iz nadležnosti Suda BiH i entitetskih sudova; da je postupak u odnosu na pojedina optužena lica razdvojen zbog njihove nedostupnosti organima gonjenja; da su pojedina od tih lica naknadno tražila spajanje s konkretnim postupkom; da je po prijedlogu Tužilaštva sud donio odluku o razdvajanju postupka u odnosu na optužene Edina Ahmetspahića i Seada Robovića (30. aprila 2014. godine) koji su na glavnom pretresu saslušani u svojstvu svjedoka jer su s Tužilaštvom sklopili sporazum o priznanju krivice.
7. U obrazloženju presude, s obzirom na prigovore odbrane da je imunitet određenim svjedocima tužilac dao u fazi kada su imali status osumnjičenih lica, vijeće Suda BiH je dalo poseban osvrt na iskaze svjedoka koji su dobili imunitet, odnosno koji su sklopili sporazum o priznanju krivice (tzv. svjedoci pokajnici). U tom pravcu je na str. od 85 do 92 obrazloženja presude opisano zbog čega i kojim licima je dat takav status, pri čemu je prvo uopšteno navedeno koje su osnovne karakteristike krivičnog djela organizovanog kriminala i njegovi pojavni oblici, konkretno međusobna unutrašnja struktura po principu subordinacije i „zahtjev ćutanja“ koji štiti tako ustrojenu strukturu. S obzirom na to da je procesuiranje takvih grupa i njihovih pripadnika vrlo složeno, uvedeni su određeni krivično-pravni instituti kojima se odstupa od uobičajenog načina krivičnog gonjenja tako da pripadniku ustrojene organizacije pred sudom Tužilaštvo daje mogućnost da ne bude procesuiran omogućavanjem imuniteta, s tim da tužilac Tužilaštva takvo lice predloži sudu za ispitivanje u svojstvu svjedoka u vezi s činjenicama koje su mu poznate o izvršenju krivičnog djela. U tom kontekstu je navedeno i relevantno međunarodno zakonodavstvo koje poznaje takav institut, između ostalog, Konvencija UN protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Institut imuniteta je, kako je dalje navedeno, sastavni dio Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) koji u članu 35 stav 2 tačka c) propisuje ovlašćenje tužioca da daje imunitet u skladu sa članom 84 istog zakona. Iz relevantnih odredbi ZKP-a u pogledu imuniteta proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da se imunitet daje svjedoku odlukom glavnog tužioca, u određenim okolnostima, nezavisno od predmeta svjedočenja i vrste krivičnog djela jer ne postoji precizna odredba u pogledu obima imuniteta koji se može dati određenom svjedoku.
8. U vezi s prigovorima apelantove odbrane u tom pravcu, vijeće Suda BiH je podsjetilo na sadržaj odredbe člana 84 ZKP-a u kojoj se govori o svjedoku, a ne o osumnjičenom licu; da se u pravilu radi o pripadniku grupe za organizovani kriminal čije je svjedočenje, između ostalog, neophodno da bi se otkrili članovi grupe, utvrdila struktura i metodologija rada, kriminalne veze, hijerarhija te imovina koju su pribavili. U praksi se vrlo često dešava, kako je dalje obrazloženo, da se imunitet daje i licu koje je u jednoj fazi postupka bilo osumnjičeno, a nakon toga dobilo status svjedoka i imunitet. U tom smislu je napomenuto da Tužilaštvo određuje procesni položaj određenog lica u postupku. Razmatrajući dalje pitanje imuniteta određenih svjedoka na koje je odbrana ukazala, Sud BiH je naglasio da se pitanje korišćenja iskaza svjedoka koji su dobili imunitet od krivičnog gonjenja mora razmatrati na osnovu pojedinačnih okolnosti svakog konkretnog predmeta u cjelini i u svjetlu važećih pozitivnih krivičnopravnih propisa. Pri tome je naglašeno da korišćenje dokaza, konkretno iskaza dobijenih od saučesnika koji je zbog svjedočenja dobio imunitet od krivičnog gonjenja, može dovesti u pitanje pravičnost postupka, te da se na iskazu takvog svjedoka, bez drugih dokaza, ne može zasnivati osuđujuća presuda. U tom pravcu je ukazano na stanovište Ustavnog suda u predmetu AP 2118/08.
9. U odnosu na konkretan krivični postupak, Sud BiH je istakao da su se kao svjedoci pojavila lica koja su ili dobila imunitet od krivičnog gonjenja (svjedoci Anđelko Veljančić i L2) ili su sklopila sporazum o priznanju krivice s tužiocem i time obavezala da svjedoče protiv ostalih optuženih (svjedoci Edin Ahmetspahić, Sead Robović, Himzo Ćato, Admir Ahmetspahić i Slaviša Bobar). Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u postupku cijenjeno je njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, upoređene su činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza koje su dali drugi svjedoci te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u predmetu. Pri tome je sud takođe imao u vidu da se radi o svjedocima koji su bili neposredni očevici događaja ili su učestvovali u njihovom ostvarenju kao saučesnici ili pomagači. Sve odbrane, pa i apelantova, tokom postupka zastupale su tezu da navedeni svjedoci ne govore istinu i da im se ne može vjerovati. Sud BiH je međutim zaključio drugačije, i to da su ovi svjedoci iscrpno i detaljno svjedočili i odgovarali na sva postavljena pitanja pružajući značajan činjenični materijal koji je omogućio jasnu i cjelovitu sliku događaja o kojem su svjedočili. Sud je njihove iskaze cijenio i njima poklonio vjeru, kako je navedeno, u onom dijelu u kome su u saglasnosti s drugim izvedenim dokazima, subjektivne ili materijalne prirode, imajući pri tome u vidu da su ti svjedoci bili neposredni očevici događaja ili su učestvovali u njihovom ostvarenju kao saučesnici ili pomagači; neposredno su saslušani pred sudom, te su odbrane svih optuženih, pa i apelantova, imale mogućnost da ih unakrsno ispitaju i ospore njihove navode.
10. Sud BiH je pri tome imao u vidu, kako je dalje obrazloženo, da su svjedoci Veljančić, Robović i Ahmetspahić u istrazi dali više iskaza koji su se u pojedinim dijelovima razlikovali od iskaza datih na glavnom pretresu, što je odbrana svih optuženih, pa i apelantova, nastojala iskoristiti kao okolnost da se ne radi o kredibilnim svjedocima kojima bi sud trebao pokloniti vjeru. Sud je imao vidu navedene razlike u iskazima iz istrage i onih koji su dati na glavnom pretresu, te im je poklonio vjeru, kako je obrazloženo, u dijelovima u kojima su u saglasnosti s drugim izvedenim dokazima. Pri tome je imao u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog poznavanja činjenica, a sud je dužan uporediti činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza koje su dali drugi svjedoci, te činjenicama utvrđenim na osnovu materijalnih dokaza, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima. Stoga je svaki uloženi dokaz pojedinačno ispitan kako bi se odlučilo o njihovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti.
11. Sud BiH je na str. od 94 do 102 obrazložio relevantne odredbe materijalnog prava i primjenu blažeg zakona za pojedina krivična djela koja su pojedinim optuženim stavljena na teret izmijenjenom optužnicom. U odnosu na apelanta i krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, Sud BiH je na str. od 102 do 109 obrazloženja presude, prije svega, definisao opšti pojam krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 250 KZBiH u sadržajnom smislu, te je u vezi s tim napomenuto da je Tužilaštvo u odnosu na svaku tačku optužnice bilo dužno dokazati osnovne elemente grupe za organizovani kriminal (postojanje tri ili više lica), vremenski period djelovanja, stečenu protivpravnu imovinsku korist te hijerarhijski ustroj.
12. Na str. od 110 do 215 obrazloženja presude Sud BiH je za osuđujući dio izreke presude, za svako optuženo lice, među kojima je i apelant, obrazložio standarde koji su primijenjeni u konkretnom slučaju, između ostalog standard „van svake razumne sumnje“, slobodne ocjene dokaza i dokazivanja putem indicija. Na str. od 170 do 188 obrazloženja presude je opisano koje su krivičnopravne radnje apelantu stavljene na teret, te koji dokazi su u tom pravcu provedeni i na osnovu kojih dokaza je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi apelantova krivičnopravna odgovornost za krivična djela za koja je osuđen (organizovani kriminal i razbojništvo).
13. U tom pravcu je u odnosu na krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 stav 3 KZBiH i krivično djelo razbojništva iz člana 289 stav 1 KZFBiH (tačka 6 izreke presude) apelantu, zajedno s ostalim optuženim koji su navedeni u ovom dijelu izreke presude, stavljeno na teret da su postali pripadnici organizovane grupe ljudi koja je radi pribavljanja imovinske koristi, zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe, organizovano, silom i prijetnjom da će direktno napasti na život i tijelo, upotrebom vatrenog oružja, oduzela tuđe pokretne stvari. Iz navedenih odredbi proizlazi da je Tužilaštvo u odnosu na apelanta trebalo dokazati krivičnopravne radnje koje se tiču bitnih elemenata navedenih krivičnih djela. U tom kontekstu, Sud BiH je ocjenom svih izvedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nesporno utvrdilo da se u prostorijama BH Pošte 29. juna 2009. godine oko 22.20 časova desilo razbojništvo. Na te okolnosti je saslušano 11 svjedoka – zaposlenika BH Pošte koji su u inkriminisano vrijeme bili na mjestu događaja i svjedok A. S. koji je u to vrijeme bio zaposlenik Željeznica FBiH u neposrednoj blizini BH Pošte. Na str. od 171 do 174 naveden je sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, a u nastavku su navedeni iskazi pet svjedoka pod imunitetom, odnosno svjedoka pokajnika koji su svjedočili na okolnost pripreme razbojništva, o ulogama pojedinih optuženih i radnjama koje su uslijedile nakon izvršenog razbojništva.
14. U odnosu na izvršenje krivičnog djela razbojništva saslušan je svjedok Edin Ahmetspahić čiji su iskaz potvrdili svjedoci Sead Robović i „L1“. Tačnost iskaza ovih svjedoka potvrđena je i materijalnim dokazima, konkretno potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, iz koje proizlazi da je Robović dobrovoljno predao jednu automatsku pušku i 30 metaka, da je ta puška bila predmet vještačenja na osnovu kojeg je utvrđeno da je iz te puške pucano. U tom kontekstu Sud BiH je napomenuo da je bio u obavezi da na osnovu izvedenih dokaza ocijeni da li postoji krivica optuženih, počev od Elvisa Zlatića kome je na teret stavljeno da je izvršiocima ovog krivičnog djela, među kojima je i apelant, dojavio sve potrebne informacije u pogledu detalja pošiljke – vremena dolaska, načina na koji se razlikuju obilježja obične od novčane pošiljke, rasporeda unutar prostorija i ostalo, koje su njemu kao zaposleniku BH Pošte bile poznate. U tom pravcu sud je imao u vidu sve izvedene dokaze, između ostalog, iskaze velikog broja svjedoka odbrane i optužbe, a u odnosu na apelanta za izvršenje krivičnog djela razbojništva imao je u vidu iskaz svjedoka Edina Ahmetspahića čijem je iskazu odbrana prigovorila navodeći da prepoznavanje apelanta u istrazi nije izvršeno zakonito. Prigovoreno je i dokazu u vidu snimka pljačke BH Pošte jer nijedno od lica sa snimka po visini i težini ne odgovara apelantu.
15. Vijeće Suda BiH je nasuprot tome ocijenilo da iz iskaza svjedoka Edina Ahmetspahića jasno proizlazi da je apelant jedno od lica koje je „pokupio“ (autom) nakon izvršenog razbojništva, da ga je prepoznao, a to što, prema mišljenju odbrane, nijedno lice sa snimka ne odgovara tjelesnoj građi apelanta nije dovelo u pitanje zaključak da je upravo apelant direktni izvršilac djela. Osim toga, napomenuto je da je apelant imao jasno definisane zadatke, i to ulazak u Poštu, savladavanje radnika i otuđenje novca (kako je i navedeno u izmijenjenoj optužnici), a na snimku se ne mogu jasno prepoznati pojedini učesnici jer se radi o licima koja su bila pod maskama. Sud je takođe saslušao i svjedoke apelantove odbrane, nakon čega je analizirao čitavu hronologiju događaja, posebno u kontekstu iskaza svjedoka odbrane. Iz svih izvedenih dokaza je zaključeno da su se u radnjama optuženih, među kojima je i apelant, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 289 stav 1 KZFBiH jer je nesporno utvrđeno da su upotrebom sile protiv lica koja su se nalazila unutar BH Pošte oduzeli novac u iznosu od 668.282,44 KM i bili svjesni da upotrebljavaju silu i prinudu, pri čemu je apelant, pored još tri optužena, imao ulogu neposrednog izvršioca. Iz činjeničnog opisa navedene tačke izreke presude izostavljen je dio koji glasi: „…nakon čega su protivpravnu imovinsku korist podijelili, te isti novac uložili u nekretnine i kupovinu vozila na području BiH i R Srbije iz razloga što nisu prihvaćeni navodi Tužilaštva da su optuženi, među kojima i apelant, počinili krivično djelo pranja novca, imajući pri tome u vidu da na osnovu odredbe člana 280 stav (2) ZKP-a sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela, niti je Tužilaštvo u tom pravcu dokazalo obilježja navedenog krivičnog djela. Iz svih izvedenih dokaza, kako je zaključio Sud BiH, utvrđeno je da su se u radnjama optuženih, među kojima je i apelant, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 250 stav 2 KZBiH u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289 stav 1 KZFBiH. Pri tome su svi bili svjesni da prinudu i silu upotrebljavaju upravo kako bi pomoću nje oduzeli tuđu pokretnu stvar, odnosno novac, pri čemu je apelant, uz još tri okrivljena, neposredni izvršilac krivičnog djela razbojništva.“
16. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv osuđujućeg dijela prvostepene presude. U obrazloženju presude, apelaciono vijeće je u relevantnom dijelu koji se odnosi na apelanta istaklo da je apelantova odbrana u žalbi problematizovala identifikaciju lica učesnika razgovora na preslušanom CD-u (nezakonitost dokaza). U tom pravcu je zaključeno da je pretresno vijeće postupilo pravilno jer je apelant prvostepenom presudom oslobođen za jednu od dvije tačke optužnice, i to upravo za tačku za koju je Tužilaštvo prezentovalo dokaz presretnutih razgovora, i to zbog činjenice da Tužilaštvo u ovom dijelu nije dokazalo apelantovu krivicu, pa nije ni bilo potrebe da se sud bavi utvrđivanjem da li je apelant jedan od učesnika u razgovoru.
17. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora kojima je osporen kredibilitet svjedoka optužbe kojima je dodijeljen imunitet, kao i svjedoka koji su s Tužilaštvom potpisali sporazume, u vezi s dokaznom vrijednošću i njihovom upotrebom u konkretnom predmetu, apelaciono vijeće je navelo sljedeće: da se prvostepeno vijeće pravilno rukovodilo standardima koji su u domaćoj i međunarodnoj praksi izdiferencirani u pogledu instituta svjedoka pod imunitetom i tzv. svjedoka pokajnika; da donošenje takve odluke predstavlja najveću odgovornost tužioca jer odstupa od principa legaliteta krivičnog gonjenja, da se imunitet može dati licima koja su u početnoj fazi bila tretirana kao osumnjičena lica; da su se u konkretnom postupku kao svjedoci pojavila lica koja su sklopila sporazume o priznanju krivice, i to Edin Ahmetspahić, Sead Robović, Himzo Ćato, Admir Ahmetspahić i Slaviša Bobar; da se iskazi svjedoka s takvim statusom moraju dovesti u vezu s ostalim provedenim dokazima jer se osuđujuća presuda ne može zasnivati isključivo na iskazu svjedoka koji je s Tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice; da se pri tome odbrani daje mogućnost da unakrsnim ispitivanjem pokuša dokazati eventualnu nedosljednost u izjavi (Odluka Ustavnog suda broj AP 1394/07); da su u konkretnom slučaju iskazi za odbranu spornih svjedoka dovedeni u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima zaokruživši cjelinu. U tom pravcu je apelaciono vijeće imalo u vidu da je pretresno vijeće bilo u najboljoj poziciji da cijeni držanje i ponašanje tih svjedoka tokom davanja iskaza, da ispita konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici i uporedi činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza drugih svjedoka te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima. Apelaciono vijeće je pri tome, potvrđujući pravilnim stav prvostepenog suda, ukazalo na moguće razlike u iskazima saslušanih svjedoka datih u fazi istrage i na glavnom pretresu, te u tom kontekstu prihvatilo njihovu vjerodostojnost u onim dijelovima u kojima su u saglasnosti s drugim izvedenim dokazima. U vezi s tim, apelaciono vijeće je podsjetilo da su svi naprijed navedeni svjedoci, među kojima i Edin Ahmetspahić, čije je svjedočenje apelantova žalba dovela u pitanje upravo zbog zaključenja sporazuma o priznanju krivce, na glavnom pretresu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju od strane svih odbrana, pa i apelantove, zbog čega u smislu domaće i međunarodne prakse ne postoji smetnja da takvo svjedočenje u odlučujućoj mjeri bude osnov za osuđujuću presudu (presuda Evropskog suda za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Luca protiv Italije od 27. februara 2001. godine, predstavka broj 33354/96, stav 41). Stoga je zaključeno da u ovom dijelu nisu počinjene bitne povrede postupka iz člana 297 stav 1 tač. d), i) i k) ZKP-a.
18. U pogledu prigovora koji se tiču radnje izvršenja tvrdnjama da se iz izreke prvostepene presude ne vidi koje konkretne zadatke je apelant imao u cijeloj akciji, apelaciono vijeće je, analizirajući tačku 6 izreke presude u kojoj su navedene radnje za koje je apelant proglašen krivim i u konačnici osuđen, nesumnjivo zaključilo da su radnje navedene jasno i konzistentno u pogledu njihovog opisa na način da zadovolji kriterijume objektivnog posmatrača u smislu zaključka šta je apelantu stavljeno na teret, odnosno za šta je osuđen, i to da je u inkriminisano vrijeme, kao član grupe (sa još dvoje) za organizovani kriminal, uzeo učešće, skupa s ostalim članovima, na način da je ušao u prostorije pošte i izvršio razbojništvo. Stoga su, kako je zaključeno, apelantove radnje jasno i konkretno izdiferencirane i određene na način kako je navedeno u tački 6 izreke presude. Kod takvog stanja stvari, pojedinačne radnje optuženih, pa tako i apelantove, čine dio lanca ukupnih događaja čiji je cilj i rezultat izvršenje krivičnog djela razbojništva. U vezi s tim je napomenuto da krivično djelo postoji i dovršeno je i onda kada svaki od učesnika u izvršenju krivičnog djela preduzme radnju kojom ostvaruje svoju ulogu i kojom doprinosi u ukupnom izvršenju krivičnog djela.
19. U pogledu prigovora koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, apelaciono vijeće je podsjetilo na sadržaj odredbe člana 281 stav 1 ZKP-a kojom je, između ostalog, propisano na kojim činjenicama i dokazima sud zasniva presudu, dok je stavom 2 propisano da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pretresno vijeće je u presudi izvršilo pojedinačnu, međusobnu i sveukupnu ocjenu dokaza, a zatim izvelo zaključak o krivici optuženih, među kojima je i apelant.
20. Na str. od 44 do 47 obrazloženja presude apelaciono vijeće je razmotrilo materijalnopravni aspekat krivičnog djela organizovanog kriminala u svjetlu prigovora žalbi svih optuženih, pa i apelantove, te zaključilo da u pogledu subjekata i međusobnog odnosa prvooptuženog B. C. s ostalim članovima grupe nema dilema da je grupa funkcionisala po principu kriminalnog djelovanja i da su svi optuženi bili članovi grupe, a organizator D. E. Što se tiče neosnovanosti prigovora apelantove žalbe da je osuđujuća presuda protiv njega zasnovana na iskazu svjedoka Edina Ahmetspahića koji je dat u istrazi, uz propuste koje je napravio stručni saradnik prilikom identifikacije i prepoznavanja apelanta, apelaciono vijeće je istaklo da je eventualna sumnja u taj iskaz i radnju prepoznavanja otklonjena drugim izvedenim dokazima, između ostalog iskazom svjedoka Admira Ahmetspahića. U konačnici, apelaciono vijeće smatra da su u pobijanoj presudi, nakon individualizacije svakog od optuženih, pa i apelanta, pravilno utvrđeni kako njihov subjektivni odnos prema djelu tako i vid učešća, pri čemu su postupali s umišljajem, apelant kao neposredni izvršilac, sa sviješću i voljom za izvršenje krivičnog djela razbojništva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
22. Obrazlažući kršenje prava na pravično suđenje, apelant je, prije svega, ukazao na nezakonitost pojedinih izvedenih dokaza na kojima se, kako smatra, nikako nije mogla zasnovati sudska odluka. U tom pravcu je ukazao na preslušane telefonske razgovore povodom kojih se sudska vijeća nisu izjašnjavala smatrajući da u tom dijelu Tužilaštvo nije dokazalo apelantovu krivicu za krivično djelo pranje novca, zanemarujući pri tome povezanost tog dokaza s iskazom svjedoka koji je dobio imunitet Edina Ahmetspahića. Smatra da je bilo neophodno ova dva dokaza cijeniti međusobno i s posebnom pažnjom analizirati na koji način je sprovedena radnja identifikacije apelanta, s obzirom na to da su i u tom dijelu napravljeni propusti koji vode ka zaključku da su dokazi za osuđujući dio presude nezakoniti. Smatra da u postupku nije dokazana činjenica da je upravo on lice za koje se tvrdi da je putem mobilne mreže obavio razgovore sa D. E. kao organizatorom grupe.
23. Apelant, dalje, smatra pogrešnim zaključak suda u pogledu činjenica koje su utvrđene navodno iz dijela iskaza saslušanog svjedoka Edina Ahmetspahića koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja, i to zbog nepoštovanja procedure u pogledu prepoznavanja i identifikacije. U tom kontekstu podsjeća na način saslušavanja, suočavanja i prepoznavanja smatrajući da u konkretnoj situaciji nije postupljeno na propisan način jer prije pokazivanja fotografije svjedoku nije traženo da svjedok to lice detaljno opiše, da se nakon toga opis koji je svjedok dao unese u zapisnik, a tek zatim pokažu fotografije kako bi se dovršila radnja prepoznavanja.
24. Apelacijom se dalje veoma opširno ukazuje na nedostatke koje je počinio prvostepeni sud u pogledu ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja. U tom pravcu smatra da sud pri ocjeni dokaza nije postupao ni savjesno ni pažljivo, a apelaciono vijeće se, kako smatra, samo priklonilo stavu prvostepenog vijeća. Stoga, obrazloženja koja su data u osporenim presudama ne zadovoljavaju kriterijume iz člana 6 Evropske konvencije, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, a u pogledu apelantove krivično-pravne odgovornosti samo na dva dokaza, i to iskazu svjedoka Edina Ahmetspahića i preslušanom razgovoru sa CD-a. To dalje znači da su presude zasnovane na indicijama, a ne na dokazima koji bi predstavljali čvrst osnov za osuđujuću presudu. Zaključci oba vijeća se zasnivaju, kako je dalje navedeno, na činjenicama i okolnostima koje nisu uzajamno povezane jer se logički ne dopunjuju i međusobno ne potvrđuju. U tom kontekstu je apelacijom ukazano i na kršenje principa pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo jer su činjenice kojim je utvrđena apelantova krivično-pravna odgovornost ostale sumnjive, pa je u takvoj situaciji sud morao postupiti u apelantovu korist, a ne na njegovu štetu.
25. U konačnici, zbog svih naprijed pobrojanih propusta i nedostataka, apelant smatra da je u konkretnom slučaju materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pa je predloženo da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje prava na pravično suđenje i predmet vrati Sudu BiH na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su oba vijeća tog suda dala jasne i razumljive razloge kojim su se rukovodili prilikom donošenja odluka, pri kojima u potpunosti ostaju jer prema apelantu nije učinjena niti jedna od povreda na koje je apelacijom ukazao. Osim toga, navodi istaknuti u apelaciji su bili predmet ocjene u žalbenom postupku, o kojima je odlučilo apelaciono vijeće presudom u kojoj su dati suštinski odgovori povodom navoda iz apelacije usmjerenih protiv te presude. U vezi s tim je napomenuto da drugostepena presuda predstavlja odluku koja je donesena u žalbenom postupku i u pogledu njenog obrazloženje dovoljno je, nasuprot tvrdnjama iz apelacije, da ona sadrži slaganje ili neslaganje s tvrdnjama i ocjenom prvostepenog suda, pa nije neophodno obrazložiti svaki žalbeni navod, kako apelant pogrešno smatra. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju, imajući u vidu ključne prigovore koji se odnose na valjanost dokaza, ukazao na relevantne paragrafe drugostepene presude prema kojima je apelant oslobođen za jednu od dvije tačke optužnice za koje ga je Tužilaštvo teretilo, odnosno upravo za tačku optužnice za koju je kao dokaz sudu prezentovan presretnuti telefonski razgovor. U tom dijelu Tužilaštvo nije dokazalo apelantovu krivicu, pa nije ni bilo potrebe da se drugostepeno vijeće bavi utvrđivanjem da li je apelant jedan od učesnika u razgovoru. Što se tiče prigovora istaknutih u pravcu radnje prepoznavanja – identifikacije lica koju je sprovelo Tužilaštvo, Sud BiH je naglasio da je apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi u paragrafima 236, 237, 248, 249 i 250 jasno navelo zbog čega je navedeni prigovor neosnovan.
27. Tužilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi bili predmet završnih riječi i žalbe, na koje su oba vijeća Suda BiH dala iscrpne argumente i obrazloženja, zbog čega smatra da takvim postupanjem nije narušeno niti jedno apelantovo pravo zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 289.
Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 84.
Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1)Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja kada je vjerovatno da će ga odgovor na ta pitanja izložiti krivičnom gonjenju.
(2)Svjedok koji koristi pravo iz stava (1) ovog člana odgovorit će na ta pitanja ako glavni tužilac pismeno izjavi da neće preduzeti krivično gonjenje svjedoka za radnje koje svjedok navede u svom iskazu. Primjerak pismene izjave glavnog tužioca bit će uručen svjedoku.
(3)Izjavu iz stava (2) ovog člana glavni tužilac može dati pod uslovom da je iskaz svjedoka važan za dokazivanje da je drugo lice počinilo krivično djelo iz stava (4) ovog člana.
(...)
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branilac primili su 1. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
38. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela organizovanog kriminala u vezi s krivičnim djelom razbojništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
39. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da se pobijane presude zasnivaju isključivo na iskazu/iskazima svjedoka koji je dobio imunitet jer je s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice, da iskaz tog svjedoka nije mogao biti korišćen za osuđujuću presudu jer je od početka nezakonit s obzirom na to da radnja prepoznavanja nije obavljena po propisanoj proceduri, da bitni elementi krivičnih djela za koja je osuđen nisu utvrđeni sa sigurnošću, čime je povrijeđen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
40. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može da bude prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
41. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
42. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Suda BiH proizlazi da je apelant osuđen da je u okviru grupe za organizovani kriminal jedan od počinilaca razbojništva u prostorijama BH Pošte 29. juna 2009. godine kada je otuđen novac u iznosu od 668.282,44 KM. Iz obrazloženja odluka Suda BiH proizlazi da je prvostepeni sud, što je potvrđeno presudom apelacionog vijeća, odluku o učešću u izvršenju predmetnih krivičnih djela, odnosno o apelantovoj krivici, u najvećem dijelu zasnovao na iskazu svjedoka Seada Robovića i Edina Ahmetspahića s kojima je zaključen sporazum o priznanju krivice, ali isto tako i na iskazima svih ostalih saslušanih svjedoka koji su bili očevici događaja (11 zaposlenika BH Pošte) i drugih materijalnih dokaza.
43. U vezi s mogućnošću korišćenja iskaza svjedoka koji su odlukom Tužilaštva dobili imunitet, odnosno sklopili sporazum o priznanju krivice i dokazivanja indicijama, Ustavni sud ukazuje da se sličnim pravnim pitanjem bavio u predmetima broj AP 661/04 i AP 757/12 (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 661/04, od 22. aprila 2005. godine, st. 32–45 i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, st. 112, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je prvenstveno ukazao na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj korišćenje na suđenju dokaza koji su dobijeni od suučesnika koji je zbog svjedočenja dobio imunitet od krivičnog gonjenja može dovesti u pitanje pravičnost postupka u odnosu na optuženog u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi bivša Komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7306/75 od 6. oktobra 1976. godine). Stoga, da bi se moglo odgovoriti na pitanje da li je apelantovo pravo na pravično suđenje prekršeno na ovaj način, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu važećih pozitivnih krivično-pravnih propisa. Ustavni sud je takođe istakao da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana, ali pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, niti ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već u skladu s principom slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Što se tiče svjedočenja svjedoka koji je s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice, Ustavni sud je ukazao da iako ovakvi svjedoci često mogu biti nepouzdani, to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera. Zakon, s druge strane, daje mogućnost odbrani da korišćenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskredituje. Pored navedenog, Ustavni sud je ukazao da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
44. Dovodeći navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda u vezu s okolnostima konkretnog postupka, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. U vezi s utvrđivanjem da li je apelant počinio krivična djela iz tačke 6 izreke presude, prvostepeni sud je detaljno analizirao sadržaj iskaza neposrednih očevidaca razbojništva koji su iznijeli svoja saznanja o predmetnom događaju, te materijalnih dokaza i doveo ih u vezu s iskazima svjedoka „pokajnika“, između ostalog i iskazom svjedoka Edina Ahmetspahića, na čiju je nepouzdanost odbrana ukazivala zbog propusta učinjenih u prethodnoj fazi (fazi istrage) i u vezi s tim obavljenoj radnji prepoznavanja, nakon čega je zaključio da su iskazi tih svjedoka i svjedoka pokajnika međusobno saglasni u pogledu odlučnih činjenica. Sud BiH je iskaz navedenog svjedoka takođe detaljno razmotrio u vezi sa svim utvrđenim okolnostima radnji izvršenja krivičnog djela, nakon čega je zaključio da te okolnosti, posmatrane u međusobnoj vezi, tvore tako čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka od onog da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni sud naročitu pažnju posvetio ispitivanju apelantovih prigovora koji su se odnosili kako na mogućnost korišćenja iskaza svjedoka koji su dobili imunitet od krivičnog gonjenja tako i na eventualne razlike u njihovim iskazima na koje je apelantova odbrana ukazivala. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Stoga, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju Sud BiH vjeru poklonio svjedocima od kojih su neki i sami učestvovali u izvršenju istog krivičnog djela ili su bili neposredni očevici izvršenja tog djela, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju postojao samo jedan iskaz svjedoka, te da nije bilo drugih dokaza. Apelant u tom pravcu, u suštini, samo ističe svoje nezadovoljstvo takvom ocjenom dokaza, ali ne nudi ništa što bi objektivno pokazalo eventualnu „nesavjesnost“ ili „proizvoljnost“ Suda BiH u ocjeni dokaza ili apelacionog vijeća u odnosu na apelantove žalbene navode. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantovoj odbrani tokom postupka omogućeno da unakrsno ispita svjedoke, pa stoga i svjedoka Edina Ahmetspahića, i da na taj način pokuša dokazati eventualnu nedosljednost u njihovim izjavama.
45. U usku vezu s naprijed navedenim apelant dovodi proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi s presumpcijom nevinosti i principom in dubio pro reo jer, kako smatra, iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je počinio krivična djela za koja je osuđen. Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće, razmatrajući navedeni prigovor, podsjetilo da se on zapravo izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Imajući u vidu zaključak o neosnovanosti prigovora usmjerenih na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani prigovori povrede krivičnog zakona, pri čemu žalbom nije ukazano na bilo koju drugu činjenicu ili drugi dokaz kojim bi se dovela u sumnju pravilnost prvostepene presude u pogledu primjene KZBiH. U tom pravcu je istaknuto da je prvostepeni sud zaključak o odgovornosti apelanta i ostalih optuženih izveo na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku na osnovu sveobuhvatne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pri čemu su neki od optuženih, među kojima i apelant, za neke od inkriminacija oslobođeni optužbi upravio primjenom principa in dubio pro reo. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti princip in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentovani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koja je apelant osuđen.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda, suprotno apelacionim navodima, dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
47. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, odnosno zašto su iskazima svjedoka koji su dobili imunitet i svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivice poklonili vjeru, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen. U vezi s tim, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo, uz jasne i argumentovane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević