Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-583/18 (E. Z.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-583/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 583/18, rješavajući apelaciju Elvisa Zlatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elvisa Zlatića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elvis Zlatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nermin Mulalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 18. oktobra 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u tački 6. izreke presude počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 33. KZFBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. septembra 2012. do 11. marta 2013. godine.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je obrazložio razloge za spajanje i razdvajanje postupka u odnosu na određena optužena lica (str. 34-39). U tom smislu je, između ostalog, u presudi navedeno da je po prijedlogu Tužilaštva BiH Sud BiH donio odluku o razdvajanju postupka u odnosu na optužene E.A., S.R., S.B., A.A. i H.Ć., jer su ti optuženi sa Tužilaštvom BiH sklopili sporazum o priznanju krivice. U presudi je dat i poseban osvrt na iskaze svjedoka koji su dobili imunitet i koji su sklopili sporazum o priznanju krivice („svjedoci pokajnici“, str. 85 - 93), te je ukazano na teorijske standarde u vezi sa statusom navedenih svjedoka uz dovođenje u kontekst sa praksom Ustavnog suda. U tom smislu je navedeno da je Sud BiH prilikom ocjene iskaza navedenih svjedoka, koji su svjedočili u ovom postupku, ocijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene od drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pri tome je Sud BiH je istakao da je imao u vidu da su ovi svjedoci bili neposredni očevici događaja ili da su učestvovali u njihovom ostvarenju kao saučesnici ili pomagači, te da su sve odbrane tokom postupka, kao i u završnim riječima, zastupale tezu da ovi svjedoci ne govore istinu, da im se ništa ne može povjerovati.
7. Međutim, Sud BiH je ukazao da su ovi svjedoci, kao i ostali svjedoci koji su učestvovali u izvršenjima na različite načine, tj. saučesnici ili pomagači, iscrpno i detaljno svjedočili i odgovarali na sva postavljena pitanja učesnika u postupku, čime su pružili značajan činjenični materijal koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem su svjedočili. Ocijenjeno je da njihovi iskazi i ne mogu biti međusobno u potpunosti identični upravo zbog obimnosti činjenica, događaja i okolnosti na koje su svjedočili, različite percepcije i sjećanja svjedoka, ali su u pogledu odlučnih činjenica saglasni, a poneka razlika se odnosi na činjenice koje nisu odlučne u ovom predmetu. Dakle, Sud BiH je naveo da su navedeni svjedoci neposredno saslušani pred sudom, te da su odbrane svih optuženih imale mogućnost da ih unakrsno ispitaju i ospore njihove navode. Osim toga je navedeno da odluka o krivici optuženih (uključujući i apelanta) nije zasnovana samo na iskazima ovih svjedoka, budući da su navedeni iskazi dovedeni u vezu sa brojnim drugim provedenim materijalnim dokazima, iskazima svjedoka i nalazu i mišljenju vještaka. Stoga je Sud BiH istakao da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant i ostali optuženi terete zbog kojih razloga im je poklonjena vjera na već opisani način. Obrazložene su i procesne odluke suda, među kojim je i odluka o izmjeni sastava vijeća (strana 47), jer je na nastavku glavnog pretresa, održanog 30. aprila 2014. godine, došlo do promjene u sastavu vijeća na način da je umjesto sudije N.Š., kao drugog člana vijeća, određeno da postupa sudija T.K. Dat je poseban osvrt o prigovorima u vezi sa dokazima pribavljenim putem međunarodne pravne pomoći, odnosno primjenom posebnih istražnih radnji (str. 78-83).
8. Nadalje je Sud BiH, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant pripadao grupi koja je djelovala duži vremenski period, odnosno sve od 2005. godine pa do 2008. godine, te čiji su se članovi u zavisnosti od vremenskog perioda mijenjali, ali da je uvijek bilo najmanje tri člana, a da je jedina konstanta kroz sva krivična djela i kroz cijeli period bio upravo D. E. kao organizator grupe. Također je navedeno da su optuženi djelovali po unaprijed razrađenom planu, da su unutar grupe imali različite - unaprijed određene uloge, te da su postupali bilo kao neposredni izvršioci ili saizvršioci, bilo kao pomagači koji su svojim radnjama doprinijeli izvršenju krivičnih djela. Konačno, Sud BiH je naveo da je jasno da je grupa bila organizirana radi stjecanja materijalne koristi s obzirom na prirodu krivičnih djela koje su činili (razbojništva). U svjetlu navedenog Sud BiH je potom elaborirao na detaljan način pojedine tačke (izmijenjene) optužnice u odnosu na svakog optuženog, tj. u odnosu na apelanta tačku 7. izmijenjene optužnice (tačka 6. izreke presude).
9. Sud BiH je naveo da je apelantovu krivicu za krivično djelo iz tačke 6. izreke presude (učešće u izvršenju razbojništva u pošti u junu 2009. godine) detaljno opisano na str. 170-188. presude. Naime, apelantu je stavljeno na teret da je izvršiocima ovog krivičnog djela dojavio sve potrebne informacije u pogledu detalja pošiljke – vremena njenog dolaska, načinu na koji razlikovati obilježja novčane od običnih pošiljki, rasporeda unutar prostorija i ostalo, koje su njemu kao zaposleniku BH Pošte bile poznate. Navedeno je da su detalje oko same pripreme razbojništva, ulogama pojedinih optuženih i radnjama koje su uslijedile nakon izvršenog razbojništva dali svjedoci E.A., S.R., svjedok L1, H.Ć. i A.A. Sud BiH je u tom smislu imao u vidu izvedene dokaze Tužilaštva i odbrane.
10. U odnosu na apelanta i navod optužnice o dojavi o novcu, Sud BiH je naveo da iz iskaza svjedoka S.R., E.A., A.A. i L2 proizlazi da je apelant dojavio informacije o novcu, da su iskazi detaljno u presudi interpretirani, dok u odnosu na ostale podatke koje je dojavio apelant Sud BiH nalazi da iz iskaza svjedoka A.A. proizlazi da je apelant crtao unutrašnji raspored prostorija pošte. Osim toga, svjedok E.A. je rekao da je E.A. imao snimak koji je navodno dobio od apelanta, a i svjedok S.R. je potvrdio da su imali te informacije koje su dobili od apelanta, ali i da su H.Ć. i M.R. snimali kako se ulazi i izlazi iz pošte. Dakle, svi svjedoci su saglasni u pogledu činjenice da je informacija o dolasku novca, rasporedu gdje se on nalazi došla od nekoga unutar pošte za kojeg su svjedoci, van svake razumne sumnje, potvrdili da se radi o apelantu. Da su neposredni izvršioci unaprijed znali raspored svih lica koja se nalaze u portirnici, mjestu gdje se novac nalazi, govori u prilog i činjenica da su unaprijed planirali izvršenje djela na način da su određeni izvršioci bili zaduženi da onesposobe radnike - čuvare, kako bi se digla rampa za prolazak kombija, te da su ulaskom u poštu onesposobili radnike i uputili se pravo u prostoriju u kojoj je bio novac (potvrđeno videonadzorom BH Pošte, koji prikazuju snimak samog razbojništva), koje informacije im je moglo dati samo lice kojem je sve to bilo poznato, odnosno koje je radilo u pošti. Potvrdu ovakvog zaključka Sud BiH nalazi i u presretnutim telefonskim razgovorima između optuženog M.K. i D.E. (razgovor broj 233333) u kojem razgovaraju kako im je ostalo 16 komada, misleći pri tome na novac koji im je ostao, te optuženi M.K. navodi: ,,Mi smo sve radili kako nam je rekao“, što govori, dakle, o tome da su neposredni izvršioci postupali po unaprijed dobijenim uputama od apelanta. S tim u vezi je Sud BiH naveo da su iskazi navedenih svjedoka u potpunoj međusobnoj saglasnosti i da su pri tome neosporeni dokazima odbrane, slijedom čega je Sud BiH zaključio van svake razumne sumnje da je apelant učestvovao u razbojništvu izvršenom na štetu BH Pošte. Shodno navedenom, Sud BiH je ukazao da su apelant i ostali optuženi bili svjesni da upotrebom sile i prijetnje oduzimaju tuđu pokretnu stvar (novac) sa namjerom da pribave protivpravnu imovinsku korist, odnosno da svojim radnjama pomognu njegovom ostvarenju.
11. Sud BiH je istakao da je istina da je apelant u periodu kada se desilo razbojništvo bio na bolovanju, što upravo govori u prilog činjenici koju su naveli svjedoci, da je apelant do određenog trenutka aktivno učestvovao u planiranju razbojništva (na način da je bio prisutan na sastancima, crtao raspored prostorija i davao potrebne informacije, koje radnje su mu i stavljene na teret), te da je u jednom momentu slomio nogu, te, kako svjedoci navode, „nestao“ na određeno vrijeme.
12. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda u osuđujućem dijelu.
13. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovor apelantove odbrane da je prvostepeno vijeće koje je donijelo pobijanu presudu bilo pristrasno nakon što su postupci protiv određenih optuženih, koji su zaključili sporazume o priznanju krivice, okončani. Istaknuto je da ti prigovori, imajući u vidu praksu Suda BiH, kao i odluke Ustavnog suda, kojima se odlučivalo o istovjetnim prigovorima, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nemaju uporište u zakonskim i činjeničnim osnovama konkretnog predmeta, te su oni kao takvi odbijeni u cijelosti. Naime, u predmetnoj situaciji nisu postojali razlozi za izuzeće postupajućih sudija u okviru tačke f) člana 29. ZKPBiH. Procesna situacija u okviru koje postupajući sudija/vijeće razmatra sporazum o priznanju krivice on prihvata u odnosu na druge saoptužene, a onda nastavlja vođenje glavnog pretresa, prema dosadašnjoj praksi i stavu Suda BiH ne predstavlja razlog za izuzeće tog sudije. Ovakav stav temelji se i na Odluci Ustavnog suda broj AP 1394/07 koju je Sud BiH u relevantnom dijelu i citirao (tačka 65). Imajući u vidu odluku Ustavnog suda, kao i praksu Suda BiH, Apelaciono vijeće je zaključilo da u konkretnom predmetu ne postoje dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati da bi postupajuće vijeće bilo pristrasno pri donošenju osporene odluke zbog toga što je razmatralo sporazume o priznanju krivice.
14. Dalje, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je, između ostalog, kao dokaze koristilo iskaze svjedoka (A. A., E.A., S.R., te drugih) koji su zaključili sporazum o priznanju krivice, a čije iskaze su upravo i problematizirale odbrane. S tim u vezi je Apelaciono vijeće (na način bliže opisan na str. 30-32. presude) ukazalo na standarde (uspostavljene praksom Ustavnog suda) u vezi sa korištenjem takvih dokaza u krivičnom postupku. Apelaciono vijeće je istaklo da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda (zavisno od tačke optuženja) zasniva samo na iskazima navedenih svjedoka, te da je prvostepeni sud prilikom ocjene iskaza tih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku (na glavnom pretresu su bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju odbrana) ocijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene od drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pored toga je navedeno da su iskazi navedenih svjedoka prvo dovedeni u vezu, a potom i ocijenjeni s drugim dokazima objektivne prirode.
15. Apelaciono vijeće je zaključilo da su iskazi za odbranu spornih svjedoka dovedeni u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima, te da su oni u biti „zaokružili“ cjelinu konstruiranu od drugih provedenih dokaza, pa je očigledno da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda zasniva samo na iskazima svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice (zavisno od tačke optuženja). S tim u vezi, Apelaciono vijeće je zaključilo da zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženih prvostepeni sud nije izveo na temelju paušalne ocjene dokaza. Naprotiv, kada su u pitanju svjedoci E.A., S.R., H.Ć., A.A. i Z.B., Apelaciono vijeće je zaključilo da su oni na glavnom pretresu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju odbrana, pa stoga, i u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ne postoji smetnja da takvo svjedočenje bude i odlučujuće, odnosno da se na njemu u odlučujućoj mjeri temelji osuđujuća presuda. Naime, u presudi Luca protiv Italije (27. februar 2001, predstavka broj 33354/96, stav 41) Evropski sud je zaključio: „ (...) činjenica da je izjave dao, ustvari, saoptuženi, a ne svjedok, nije relevantna. U vezi s tim, sud ponovo naglašava da termin 'svjedok' ima 'autonomno' značenje u sistemu Konvencije (Vidal protiv Belgije od 22. aprila 1992, Serija A br. 235-B, stav 33). Prema tome, ako izjava može u materijalnom smislu predstavljati osnov za krivičnu osudu, onda, nezavisno od toga da li je takvu izjavu dao svjedok u užem smislu riječi ili saoptuženi, ona predstavlja dokaz optužbe na koji se primjenjuju garancije predviđene članom 6. st. 1. i 3.d Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu Ferrantelli i Santangelo protiv Italije od 7. augusta 1996, Izvještaji 1996-111, st. 51. i 52).“
16. Zatim je Apelaciono vijeće raspravilo žalbene prigovore apelantove odbrane u odnosu na tačku 6. izreke prvostepene presude (bliže navedeno na str. 65-70). Apelaciono vijeće je navelo da je, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, pretresno vijeće pravilno utvrdilo apelantovo učešće u pljački BH Pošte, odnosno u razbojništvu. S tim u vezi, Apelaciono vijeće nalazi da je pretresno vijeće pravilno utvrdilo ulogu i doprinos, kao i subjektivni odnos apelanta prema počinjenom krivičnom djelu. U odnosu na izvršenje predmetnog krivičnog djela, navedeno je da je svjedok E.A. naveo da mu je poznato da je došao mali rođak - A.A., rekao je da s „malim Zlatićem“ pije kafu, koji mu je ispričao kako se u pošti vrte pare, što je onda A. A. ispričao E.A., koji je onda iskombinirao da se ,,uzmu“ te pare. Potom je, kako je navedeno, E.A vršio operativni rad - pratio i gledao dvogledom kako bi se to moglo izvršiti, a E.A je, navodno, imao i neki snimak, ali svjedok ne može tvrditi da li iz pošte ili van nje (u izjavi od 16. augusta 2013. godine - T.136, svjedok je naveo da je čuo da su imali neki raspored prostorija, koji je E.A. navodno dobio od apelanta). Da je apelant bio svjestan ozbiljnosti izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao i organiziranja kriminalne grupe koja je djelo počinila, govore i navodi svjedoka A.A. na glavnom pretresu, kada je naveo kako je razgovarao sa apelantom koji je rekao da se umara na poslu, jer nosa vreće sa pismima i novcem u BH Pošti, na što mu je on u šali predložio da opljačkaju taj novac. U izjavi datoj 18. marta 2016. godine svjedok je naveo: „Kada je u pitanju pljačka BH Pošte, želim da napomenem da je dugo prije ovog događaja sam [apelant], kada bismo sjedili kod njega u kući, pričao kako mu je dosadno na poslu, kako nosi velike količine novca, te kako bi to trebalo opljačkati kada bi imao sa kim. Negdje u proljeće 2008. godine ja sam popio kafu sa E.A. i u nekom razgovoru neobaveznom, kada me pitao gdje sam, šta radim, rekao sam da sam bio s [apelantom]. Dakle, apelant je nesumnjivo bio svjestan da postoji grupa za organizirani kriminal, prihvatio je da učestvuje u aktivnostima te grupe, na način da je pomogao djelovanje ostalih članova u realizaciji kriminalnog cilja iz čega, prema stavu i Apelacionog vijeća, proizlazi njegova krivična odgovornost. Sve navedeno je potvrđeno i telefonskim razgovorom (broj 233333), koji i Apelaciono vijeće prihvata kao zakonit i vjerodostojan dokaz. Do drugačijeg zaključka nisu mogli dovesti ni navodi žalbe da je E.A. bio taj koji je snimao BH Poštu i drugim licima pokazivao te snimke na laptopu, kao i to da iz iskaza dva imenovana svjedoka, te fotodokumentacije (T-70) proizlazi da je osiguranje BH Pošte bilo veoma loše i da je veliki broj ljudi imao mogućnost da izvana vidi kako se raspoređuju vrijednosne pošiljke. Predmetni dokazi po svom kvalitetu, pored jasnih i uvjerljivih dokaza koji potvrđuju apelantovo učešće na opisani način, nisu mogli dovesti do drugačijeg zaključka Apelacionog vijeća osim jedinog mogućeg kojeg je izvelo pretresno vijeće. Kod ovakvog stanja stvari, Apelaciono vijeće nalazi da je pretresno vijeće pravilno zaključilo da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZBiH.
17. Konačno, istaknuto je da su pobijanom presudom, nakon individualizacije radnji svakog od optuženih, pravilno utvrđeni njihovi kako subjektivni odnos prema djelu, tako i vid učešća ponaosob. Optuženi su u tom smislu bili svjesni da prinudu i silu upotrebljavaju upravo kako bi pomoću nje oduzeli tuđu pokretnu stvar, odnosno novac. Pri tome optuženi B.C., M.K., V.P. i D.O., kao neposredni izvršioci, te apelant i optuženi M.R., kao pomagači, postupali su sa umišljajem, kao pripadnici grupe, odnosno u konkretnom slučaju sa svijesti i voljom da u krivičnom djelu razbojništvo svojim radnjama, ulaskom u Poštu i izvršenim razbojništvom (optuženi B.C., M.K. i V.P.) i čuvanjem straže dok drugi izvršioci onesposobe stražare (optuženi D.O.), davanjem informacija neophodnih za planiranje razbojništva (apelant), te pripremom automobila (optuženi M.R.) doprinose ostvarenju tog djela, te da su radnjama izvršenim prije i poslije izvršenja djela omogućili drugim licima da izvrše predmetno krivično djelo (apelant i optuženi M.R.). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da se presude u odnosu na njega temelje u najvećoj mjeri na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum. Smatra da su i prvostepena i drugostepena presuda u odnosu na njega skoro na identičan način kontradiktorne u dijelovima u kojima se bave pitanjem svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice, i to posebno svjedoka A.A. koji je jedini svjedok koji je imao neposredni kontakt sa apelantom relevantan za predmetni krivični postupak. Niti iz jednog pitanja i/ili odgovora u direktnom ili unakrsnom ispitivanju ne proizlazi zašto bi A.A. imao bilo kakvog razloga da pomogne apelantu. Sadržaj svjedočenja A.A. je, po apelantovom mišljenju, za njega ekskulpirajući i on je najmanje morao dovesti do primjene principa in dubio pro reo. U tom kontekstu apelant je citirao određene dijelove iskaza ovog svjedoka. Nadalje, ako bi se samo, zbog argumenta, uzeo u razmatranje stav prvostepenog suda prema kojem se prednost u ocjeni dokaza ima dati zapisniku o saslušanju svjedoka A.A. od 18. marta 2016. godine, a ne njegovom svjedočenju na glavnom pretresu, vrlo je bitno ukazati da prvostepeni (a ni drugostepeni) sud uopće ne daje odgovor na apelantove prigovore da je taj zapisnik nezakonit dokaz, „koji je ne samo sačinjen u prisustvu advokata kojem Sud BiH nije dodijelio status pravnog savjetnika“ već ga je i sačinio stručni saradnik Mirsad Cmovšanin, koji je pri uzimanju izjave bio i zapisničar“. Apelant, nadalje, ističe da obje presude čine i dodatne pogreške u pogledu posebnih istražnih radnji, jer prihvataju bez bilo kakve provjere da su posebne istražne radnje provedene u Republici Srbiji zaista i provedene u skladu sa zakonima te države, te u tom kontekstu smatra nezakonitim dokazom telefonski razgovor (br. 233333) koji se u vezi sa apelantom spominje u prvostepenoj presudi. Apelaciono vijeće, istina, daje određeno obrazloženje u vezi sa telefonskim razgovorom (pasus 244), ali se ne upušta u ocjenu povezanosti tog telefonskog razgovora sa apelantom. Prvostepeno vijeće je u predmetima protiv S.R. i E.A., V.L., H.Ć., A.A. i S.B. donijelo osuđujuće presude u kojima je to vijeće utvrdilo i krivicu apelanta koji je u tim presudama označen inicijalima. Imajući u vidu takvu situaciju, apelant smatra da je nemoguće doći do zaključka da se takvo postupanja istog vijeća, odnosno prvostepena (a i time i drugostepena) presuda mogu na bilo koji način percipirati kao pravične, odnosno, kako to navodi i Apelaciono vijeće, da je pravda učinjena. Apelant ukazuje da niti jedan svjedok nije pružio nikakav dokaz o tome kada je apelant postao pripadnik grupe za organizirani kriminal, to jest vremensko određenje postojanja grupe za organizirani kriminal, odnosno vremensko određenje pristupanja apelanta grupi za organizirani kriminal. Takav dokaz nije pružio ni A.A. niti u zapisniku o svom saslušanju od 18. marta 2016. godine, niti prilikom svjedočenja na glavnom pretresu. Iako je to bilo obavezno imajući u vidu i činjenični opis iz optužnice, ni Tužilaštvo BiH nije ni pokušalo da dokaže o kojem vremenskom periodu se radi. Apelant se, tako, našao u situaciji u kojoj je proglašen krivim da je pristupio grupi za organizirani kriminal, a da ni prvostepena, niti drugostepena presuda ne daju odgovor na pitanje kada je on, zapravo, postao član te grupe. Apelant smatra daje prvostepena presuda manjkava, jer ne sadrži obrazloženje o svakom dokazu pojedinačno a koji se odnose na apelanta. Savjesna ocjena dokaza na koje se apelant poziva u ovoj apelaciji je izostala a, po njegovom mišljenju, upravo dokazi o tome na koji način je razbojništvo počinjeno ukazuju da se kod prvostepenog vijeća bar trebalo da pokaže sumnja da je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, odnosno da je počiniocima dojavio sve potrebne informacije kako se to navodi u pasusu 491 prvostepene presude. Apelant smatra da je Apelaciono vijeće propustilo da donese odluku o važnim žalbenim razlozima i pored toga što u pasusu 20 svoje presude navodi da se u žalbenom postupku treba da razmotre osnovna i pitanja od odlučujućeg značaja u donošenju konačne odluke. Na taj način je apelantu uskraćeno pravo na obrazloženu odluku a što, također, predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Na kraju, apelant osporava presudu Suda BiH navodeći da je Sud BiH propustio donijeti odluku o važnim žalbenim razlozima, pa je predloženo da se predmetna apelacija usvoji, te utvrdi povreda prava na pravično suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je naveo da su, suprotno apelantovim navodima, prvostepeno i Apelaciono vijeće tog suda dali jasne i razumljive razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja osporenih odluka, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Pri tome je Sud BiH istakao da se radi o navodima koji su već isticani i putem žalbe protiv osporene prvostepene presude o čemu se Apelaciono vijeće očitovalo u osporenoj drugostepenoj odluci. Također je navedeno da je postupak protiv apelanta prošao sve faze koje zakon nalaže, te da je apelant iscrpio sve pravne lijekove predviđene zakonom, te da su mu u tom kontekstu ispoštovana sva prava i data mogućnost da osporava sva pitanja sporna za odbranu. Stoga je Sud BiH ukazao, referirajući se na relevantne dijelove osporene drugostepene odluke, da se nesporno radi o provedenom, pravičnom i zakonitom postupku u kojem je isključena svaka sumnje u arbitrarnost, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. U tom pogledu Sud BiH je uputio na par. 102-111 drugostepene presude u kojoj su dati zaključci o vrijednosti iskaza svjedoka koji su sklopili sporazume o priznanju krivice, a koji se dovode u vezu i sa par. 246. i 247. pobijane presude, gdje su izneseni zaključci o apelantovom učešću. Nadalje, u vezi sa sastavom prvostepenog vijeća, upućeno je na par. 23-28. drugostepene presude u kojim je Apelaciono vijeće ukazalo zbog čega ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka sa aspekta sastava prvostepenog sudećeg vijeća u kom pravcu je citirana i Odluka Ustavnog suda broj AP 1394/07. Konačno, u vezi sa zakonitosti posebnih istražnih radnji koje su provođene u Republici Srbiji, Sud BiH je uputio na par. 50-65. drugostepene odluke, dok je u pogledu vremenske odrednice pristupa organiziranoj grupi uputio na par. 112-119. drugostepene odluke.
20. Tužilaštvo BiH je navelo da su apelantovi navodi potpuno neosnovani, te da su sve činjenice u predmetnom postupku detaljno razmatrane, te da su i svi dokazi koje je odbrana predlagala neposredno izvedeni pred Sudom BiH, koji je dao iscrpne argumente i obrazloženja, slijedom čega takvim postupanjem Suda BiH nije narušeno nijedno apelantovo pravo. Pri tome je Tužilaštvo BiH navelo da su svi apelantovi navodi bili predmet žalbe i završnih riječi odbrane na koje je Apelaciono vijeće dalo u potpunosti iscrpne argumente i obrazloženja, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Također, dalo je obrazloženja u pogledu prihvatljivosti konkretnog dokaznog materijala navodeći da su ovi dokazi izvedeni u državi (Srbija), potpisnici Evropske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, čija je potpisnica i Bosna i Hercegovina, a na osnovu koje su i pribavljeni konkretni dokazi za potrebe krivičnog postupka pred našim pravosudnim organima, da su ih izveli službeni organi Republike Srbije na način propisan zakonima te države, odnosno na temelju izdatih naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, koje naredbe su uložene u spis, da je odbranama omogućeno da prisustvuju njihovom izvođenju, da iznesu svoju ocjenu tih dokaza, kao i da im suprotstave svoje dokaze, te da je ispunjen princip razmjera ciljeva.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovni pojmovi Član 1. tačka (20) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi činjenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela. Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
22. Krivični zakon Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/2003, 21/2004 - ispravka, 69/2004, 18/2005, 42/2010, 42/2011, 59/2014, 76/2014, 46/2016 i 75/2017) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33.
Pomaganje (1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Član 289. stav (1) Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist ili da je protivpravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-odluka USBiH i 42/18-rješenje USBiH, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 29.
Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
[...]
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 30. stav (1) Izuzeće po zahtjevu stranke "ili branioca" (1) Izuzeće predsjednika Suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branitelj je primio 29. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
31. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
33. U konkretnom predmetu apelant je osporio nepristrasnost suda, odnosno nepristrasnost prvostepenog vijeća zbog toga što su sudije, članovi prvostepenog vijeća, učestvovale u suđenju protiv više prvobitno saoptuženih lica u odnosu na koje su razdvojeni postupci u kojima su donesene osuđujuće presude. Time se apelant žali na kršenje principa nepristrasnosti suda koji je, također, element prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).
34. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristrasnost sudskog vijeća, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 29. ZKP kojim su propisani uvjeti za izuzeće sudija u krivičnom postupku, te da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da su sudije koje su učestvovale u predmetima protiv drugih prvobitno saoptuženih lica trebale da budu izuzete iz postupka prema apelantu. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant nepristrasnost vijeća problematizira samo zbog činjenice da je isto vijeće koje je donijelo presudu u postupku protiv apelanta sudilo i u predmetima protiv drugih prvobitno saoptuženih lica. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće, prilikom razmatranja apelantovog identičnog prigovora u žalbenom postupku, zaključilo da je istaknuti prigovor neosnovan i da se pri tome pozvalo na praksu Ustavnog suda u kojoj je razmatrano isto pravno pitanje i zaključeno da su navodi o pristrasnosti neosnovani (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1394/07 od 17. decembra 2009. godine, tačka 65, kao i br. AP 900/08, AP 5626/14), koje pozivanje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dodatno, u prilog neosnovanosti ovih apelantovih navoda Ustavni sud ukazuje da apelant u toku postupka nije podnio zahtjev za izuzeće prvostepenog sudskog vijeća, što je mogao učiniti u skladu sa članom 30. stav (1) ZKPBiH, a što, kako to proizlazi iz dokumentacije, nije učinio. Konačno, Ustavni sud zapaža da je jedan od sudija prvobitnog sudskog vijeća, odmah po saznanju da postoje razlozi za njegovo izuzeće, podnio zahtjev koji je opća sjednica Suda BiH usvojila i slijedom toga je došlo do promjene članova prvobitnog sudskog vijeća iz čega proizlazi da su članovi sudećeg vijeća itekako vodili računa da ne dođe do bilo kakve situacije u kojoj bi bila dovedena u pitanje njihova nepristrasnost. Stoga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
35. Dalji apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
38. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnih krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnih krivičnih djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
39. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti dokaza. Dakle, kada se ima u vidu da je Sud BiH sve dokaze, uključujući, između ostalih, i iskaze saslušanih svjedoka sa kojima je Tužilaštvo zaključilo sporazum o priznanju krivice, kao i sadržaj presretnutog telefonskog razgovora, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH u pogledu utvrđenja postojanja organizirane kriminalne grupe, te apelantove pripadnosti toj grupi i apelantovog učešća u inkriminiranim događajima za koje je proglašen krivim.
40. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano isključivo na iskazu svjedoka A.A., već na sveobuhvatnoj analizi kako tog dokaza, tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je Sud BiH imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza, nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer nalazi da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su, sagledajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja postojanja i pripadnosti apelanta organiziranoj kriminalnoj grupi, te počinjenja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 33. KZFBiH. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježja krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević