Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4214/19 (F. Š.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Lišavanje slobode
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4214/19

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4214/19, rješavajući apelaciju Fejtulaha Šehanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fejtulaha Šehanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 198713 19 Kž 4 od 30. augusta 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 198713 19 Kž 3 od 30. augusta 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fejtulah Šehanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić, advokati iz Tuzle, podnio je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 198713 19 Kž 4 od 30. augusta 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 126 0 K 198713 19 Kž 3 od 30. augusta 2019. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo hitno puštanje iz Javne zdravstvene ustanove Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: JZU Sokolac), odnosno da mu se omogući liječenje u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi – Centar za mentalno zdravlje Dom zdravlja Tuzla.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud je odgovor dostavio 16. decembra 2019. godine, Općinski sud 12. decembra, a Tužilaštvo 11. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Općinski sud je Presudom broj 126 0 K 198713 18 K od 16. januara 2019. godine utvrdio da je apelant, na način opisan u izreci presude, u stanju neuračunljivosti počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

7. Općinski sud je Rješenjem broj 126 0 K 198713 18 K od 16. januara 2019. godine apelantu, koji je u stanju neuračunljivosti počinio krivično djelo iz člana 183. stav 2. KZFBiH, odredio mjeru prinudnog smještaja u „Klinici za neuropsihijatriju Sokolac“ u trajanju od šest mjeseci.

8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 126 0 K 198713 19 Kž od 12. aprila 2019. godine uvažio apelantovu i žalbu njegovog branioca, ukinuo presudu Općinskog suda od 16. januara 2019. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

9. U obrazloženju rješenja je ukazano da je ocjenom dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu prvostepeni sud u smislu člana 410. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), morao utvrditi da li je optuženi počinio krivično djelo, te da li ga je počinio u stanju neuračunljivosti, pa za to dati valjane razloge. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud propustio da to učini, pa da je počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 126 0 K 198713 19 Kž 2 od 12. aprila 2019. godine uvažio žalbu apelantovog branioca i ukinuo rješenje Općinskog suda od 16. januara 2019. godine.

11. U obrazloženju rješenja je najprije ukazano da su žalbe apelanta i njegovog branioca uvažene i da je prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S obzirom na to da je osporeno rješenje kojim je apelantu privremeno određen prisilni smještaj u Klinci za neuropsihijatriju Sokolac (a treba da stoji u zdravstvenu ustanovu) jer je počinio krivično djelo vezano za ukinutu presudu, to je njenim ukidanjem i ono postalo bespredmetno.

Odluke donesene u ponovnom postupku

12. Općinski sud je Presudom broj 126 0 K 198713 19 K 2 od 7. juna 2019. godine na osnovu člana 410. stav 1. ZKPFBiH utvrdio da je apelant, na način bliže opisan u izreci presude, u stanju neuračunljivosti počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZFBiH.

13. U obrazloženju presude je, pored ostalog, detaljno interpretiran nalaz i mišljenje vještaka dr. K. B. na osnovu kojeg je utvrđeno: da apelant boluje od trajnog duševnog oboljenja – paranoidne shizofrenije; da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u stanju psihotične napetosti; da je njegovo ponašanje bilo pod utjecajem bolesnog dijela ličnosti; da zbog svega toga nije mogao da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima; da zbog nestabilne remisije bolesti i činjenice da se u posljednje vrijeme ne javlja psihijatru radi liječenja postoji opasnost da će činiti ista ili slična djela.

14. Općinski sud je Rješenjem broj 126 0 K 198713 19 K 2 od 7. juna 2019. godine apelantu odredio mjeru privremenog prinudnog smještaja u zdravstvenu ustanovu u trajanju od šest mjeseci, a koji rok se računa od vremena smještaja u zdravstvenu ustanovu.

15. U obrazloženju rješenja je ukazano da je utvrđenje suda zasnovano na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra dr. K. B. koji je istakao da se radi o trajnoj duševnoj bolesti, da zbog nestabilne remisije i činjenice da se apelant u posljednje vrijeme ne javlja psihijatru postoji opasnost da će ubuduće činiti slična krivična djela, pa je odlučeno kao u izreci rješenja na osnovu člana 410. stav 3. ZKPFBiH.

Osporene odluke

16. Kantonalni sud je Presudom broj 126 0 K 198713 19 Kž 4 od 30. augusta 2019. godine apelantovu i žalbu njegovog branioca protiv prvostepene presude od 7. juna 2019. godine odbio kao neosnovanu.

17. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su kod apelanta, u vrijeme izvršenja krivičnog djela, svijest i volja bili rezultat njegove teške duševne bolesti, zbog koje nije mogao shvatiti značaj svog djela i odlučivati, što znači da se nalazio u stanju neuračunljivosti, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra dr. K. B. U vezi s tim je ukazano da je vještak naveo da je svoj nalaz i mišljenje uradio na osnovu intervjua s apelantom i medicinske dokumentacije za apelanta, i to: otpusnog pisma Klinike za psihijatriju u Tuzli gdje je liječen od 26. aprila do l6. juna 2006. godine, otpusne liste iste klinike gdje je liječen od 20. do 22. novembra 2005. godine, iz koje proizlazi da je optuženi napustio liječenje i da se administrativno otpušta sa dg. psihotični poremećaj F-29, otpusne lista iste klinike gdje je liječen od 24. novembra do 12. decembra 2005. godine sa dg. deluzioni poremećaj F-22, otpusne liste iste klinike gdje je liječen od 10. do 29. decembra 2006. godine sa dg. paranoidna shizofrenija. Dalje je ukazano da je vještak istakao da je apelant prilikom pregleda naveo da se u nekoliko navrata liječio na Klinici za psihijatriju u Tuzli, ali da su ta liječenja bila mimo njegove volje jer on smatra da nije bolestan, te da u posljednje vrijeme ne odlazi kod neuropsihijatra i ne troši lijekove. Slijedom navedenog, zaključeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelant u četiri navrata liječen bolnički na Klinici za psihijatriju zbog duševne bolesti – paranoidne forme sch (shizofrenih) procesa, da je to hronično oboljenje koje karakteriziraju specifični psihički simptomi, poremećaji mišljenja, opažanja, te poremećaji afekta, uz najčešće jasnu svijest, da ličnost ostaje relativno dugo očuvana, te da je karakteriziraju sumanute ideje. Slijedom navedenog, vještak je zaključio da apelant boluje od hronične duševne bolesti – paranoidne shizofrenije i da se u vrijeme izvršenja djela, koje je predmet ovog vještačenja, nalazio u stanju psihotične napetosti koja je u cijelosti utjecala na njegovo ponašanje koje je bilo pod utjecajem bolesnog dijela ličnosti, da zbog navedenog nije mogao da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme opisanog događaja, te da je bio neuračunljiv. Zbog nestabilne remisije i podataka da se u posljednje vrijeme vrlo rijetko ili uopće ne javlja psihijatru, postoji opasnost da će činiti slična djela.

18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 126 0 K 198713 19 Kž 3 od 30. augusta 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca na prvostepeno rješenje od 7. juna 2019. godine.

19. Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio član 410. stav 3. ZKPFBiH nakon što je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, pa mu je osporenim prvostepenim rješenjem odredio prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu u trajanju od šest mjeseci. Također je ukazano i da shodno citiranoj odredbi sudu nije ostavljena mogućnost da ocjenjuje da li će prisilni smještaj odrediti ili ne.

Izvršenje mjere prisilnog smještaja u zdravstvenu ustanovu

20. Općinski sud u Tuzli je 23. oktobra 2019. godine izdao Naredbu za sprovođenje broj 32 0 K 367955 19 Iks kojom je Odjeljenju sudske policije sudova Tuzlanskog kantona naloženo da apelanta sprovedu u JZU Sokolac „na izvršenje mjere prisilnog smještaja u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu u trajanju od šest mjeseci, a da o datumu sprovođenja obavijeste ovaj sud“.

21. U obrazloženju naredbe je ukazano da je rješenjem Općinskog suda od 7. juna 2019. godine, a koje je postalo pravomoćno 30. augusta 2019. godine, apelantu određen prisilni smještaj u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu u trajanju od šest mjeseci. Shodno navedenom, a na osnovu člana 22. i člana 173. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKSFBiH) donesena je naredba za apelantovo sprovođenje u JZU Sokolac.

22. Iz Zapisnika o lišavanju slobode broj SP-07-4599/19-L8-194/19 od 23. oktobra 2019. godine proizlazi da su apelanta slobode lišili pripadnici Odjeljenja sudske policije, te da nije imao primjedbi na zapisnik o lišavanju slobode.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama i rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

24. Povreda navedenih prava, po apelantu, najprije se ogleda u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega. U vezi s tim je istakao da su redovni sudovi na osnovu nalaza i mišljenja vještaka dr. K. B., koji su u cjelini prihvatili, cijenili da boluje od trajnog duševnog poremećaja, da zbog stanja u kojem se nalazio nije mogao da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima, da postoji opasnost da će činiti ista ili slična krivična djela, pa je shodno članu 410. ZKPFBiH donijeta presuda kojom se utvrđuje da je počinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti. Pri tome, kako dalje navodi, redovni sudovi su potpuno propustili cijeniti da je vještak u svom mišljenju predložio mjeru liječenja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi – Centar za mentalno zdravlje DZ Tuzla u trajanju od šest mjeseci, tj. u ustanovi otvorenog tipa. Stoga smatra da su redovni sudovi proizvoljno rješenjem odredili da se liječenje nastavi u, kako navodi, „zatvorenoj ustanovi najgoreg tipa“. Na ovaj način je, kako dalje tvrdi, zanemareno mišljenje vještaka kao stručne osobe, koji je i angažiran kako bi se utvrdilo njegovo stanje uračunljivosti i koji je kao stručna osoba trebao dati mišljenje o njegovom daljnjem liječenju. U prilog ovim tvrdnjama apelant je uz apelaciju priložio i nalaz i mišljenje vještaka, kao i zapisnik s glavnog pretresa, iz kojeg proizlazi da je tužilac predložio, shodno članu 410. stav 1. ZKPFBiH, da sud utvrdi da je apelant počinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, te da se apelant (a kako je to i predložio vještak dr. K. B.) uputi na obavezno psihijatrijsko liječenje u zdravstvenu ustanovu otvorenog tipa – Centar za mentalno zdravlje DZ Tuzla.

25. Apelant je ukazao i na odredbe Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama prema kojim: se zaštita i unapređenje zdravlja osoba s duševnim smetnjama ostvaruje njihovim uključivanjem u porodičnu, radnu i društvenu sredinu, a ne nužno njihovim prisilnim zatvaranjem u ustanovu zatvorenog tipa; da se liječenje osoba s duševnim smetnjama organizira na način da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograniče njihova prava; da su psihijatri i drugi zdravstveni radnici dobrovoljnom prihvaćanju saradnje u liječenju i uvažavanju želja i potreba osobe s duševnim smetnjama dužni dati prednost pred prisilnim mjerama. Prema njegovom mišljenju, vještak K. B. je upravo rukovodeći se i citiranim odredbama dao prednost njegovom liječenju na slobodi, cijeneći da prisilne mjere nisu neophodne u njegovom slučaju. Prema njegovom mišljenju, činjenica da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela proglašen neuračunljivim apsolutno ne znači da ne može vladati svojim postupcima nego da upravo u vrijeme kada je izvršio protivpravno djelo, imajući u vidu sve faktore u tom trenutku, nije mogao shvatiti značaj učinjenog. Apelant ističe da se neuračunljivost uvijek utvrđuje u odnosu na krivično djelo, pa da je moguće da jedan učinilac u istom vremenskom periodu bude uračunljiv u odnosu na jedno djelo, a u odnosu na drugo neuračunljiv.

26. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je zatražio da bude naloženo njegovo hitno puštanje iz JZU Sokolac, odnosno da mu se omogući liječenje u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi – Centar za mentalno zdravlje Dom zdravlja Tuzla. Apelant je dalje istakao, imajući u vidu član 64. Pravila Ustavnog suda, da nije imao mogućnost odgađanja izvršenja odluke (osporenog rješenja kojim je određen privremeni prinudni smještaj) jer mu nije uručen uputni akt na osnovu kojeg bi mogao tražiti njeno odgađanje shodno Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija FBiH. Najzad, apelant je ponovio, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, da bi mjera koju je vještak predložio mogla da dâ bolje rezultate liječenjem u ustanovi otvorenog tipa, a ne njegovim smještajem u ustanovu zatvorenog tipa, što može, kako tvrdi, imati samo gore posljedice po njega i dovesti do pogoršanja njegovog zdravlja.

b)Odgovor na apelaciju

27. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da zakonom nije propisana mogućnost koju apelant sugerira u apelaciji (tj. da mu se umjesto prinudnog smještaja u JZU Sokolac odredi liječenje u Centru za mentalno zdravlje DZ Tuzla shodno nalazu i mišljenju vještaka). U vezi s tim ukazano je na član 410. stav 3. ZKPFBiH prema kojem se radi o prisilnom smještaju u nadležnu zdravstvenu ustanovu, a ne u ustanovu koju je predložio vještak.

28. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, te član 410. stav 1. ZKPFBiH, kao i da je apelant primljen u JZU Sokolac 24. oktobra 2019. godine.

29. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je sud po službenoj dužnosti izdao naredbu za vještačenje apelanta, te da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da je apelant krivično djelo počinio u stanju neuračunljivosti. Shodno navedenom, Tužilaštvo je, u smislu člana 410. st. 1. i 3. ZKPFBiH izmijenilo, odnosno preciziralo optužnicu, te je apelantu shodno odredbama ZKPFBiH privremeno određen prisilni smještaj u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. V.Relevantni propisi

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 124.

Psihijatrijsko vještačenje (1) Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog odnosno optuženog, ili da je osumnjičeni odnosno optuženi učinio krivično djelo zbog ovisnosti od alkohola ili opojnih droga, ili da zbog psihičkih smetnji nije sposoban da učestvuje u postupku, odrediće se psihijatrijsko vještačenje.

(...)

(3) Ako vještaci ustanove da je psihičko stanje osumnjičenog odnosno optuženog poremećeno utvrdiće prirodu, vrstu, stepen i trajnost poremećenosti i dati svoje mišljenje o tome kakav je uticaj takvo psihičko stanje imalo i kakav još ima na shvatanje i postupke osumnjičenog odnosno optuženog, kao i da li je i u kojoj mjeri poremećenost psihičkog stanja postojala u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

(...)

Član 220.

Postupak u slučaju neuračunljivosti osumnjičenog odnosno optuženog Ako se u toku postupka utvrdi da je osumnjičeni odnosno optuženi u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio neuračunljiv, sud donosi odgovarajuću odluku u skladu sa članom 410. ovog zakona.

Član 410.

Postupak u slučaju neuračunljivosti (1) Ako je osumnjičeni počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i postoje zakonom određeni uvjeti za određivanje prisilnog smještaja osobe sa težim duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu, tužitelj će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti, te i da mu se privremeno odredi prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi uz izvještavanje zdravstvene ustanove.

(2) Protiv osumnjičenog, odnosno optuženog iz stava (1) ovog člana na obrazložen prijedlog tužitelja može se odrediti pritvor iz razloga iz člana 146. ovog Zakona. Ako je pritvor protiv osumnjičenog određen ili produžen, izvršava se u zdravstvenoj ustanovi i može trajati dok postoje razlozi iz člana 146. ovog Zakona, ali ne duže od rokova iz člana 149. i člana 151. st. (2) i (3) ovog Zakona, odnosno pravosnažnog rješenja o privremenom određivanju prisilnog smještaja.

(3) Ako sud nakon provedene glavne rasprave utvrdi da je optuženi počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i posebnim rješenjem će mu se privremeno odrediti prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci. Protiv rješenja dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.

(4) Prema pravosnažnosti rješenja iz stava (3) ovog člana tužitelj će u skladu sa posebnim zakonom koji regulira pitanja zaštite ovih osoba nadležnom sudu dostaviti obavijest za pokretanje postupka o prisilnom smještaju teško duševno bolesne osobe u zdravstvenoj ustanovi. Uz ovu obavijest dostavit će se medicinska dokumentacija i pravosnažno rješenje o privremenom određivanju prisilnog smještaja u zdravstvenu ustanovu.

31. Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („Službene novine FBiH” br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu, imaju slijedeća značenja:

(…)

2. Osoba sa težim duševnim smetnjama je osoba sa takvim duševnim smetnjama koja nije u mogućnosti shvatiti značenje svog postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te mogućnosti smanjene u tolikoj mjeri da je neophodna psihijatrijska pomoć (…)

11. Prisilno zadržavanje je smještaj osobe sa težim duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu od trenutka donošenja odluke psihijatra o zadržavanju te osobe bez njezina pristanka do odluke suda o prisilnom smještaju bez obzira da li se radi o osobi koja je tek došla ili dovedena u zdravstvenu ustanovu ili osobi koja se već nalazi na liječenju u zdravstvenoj ustanovi pa je opozvala pristanak za dobrovoljni smještaj

12. Prisilni smještaj je smještaj osobe sa težim duševnim smetnjama u zdravstvenoj ustanovi bez njezina pristanka, a djeteta, maloljetne osobe ili osobe lišene poslovne sposobnosti sa težim duševnim smetnjama bez pristanka njezinog zakonskog zastupnika uz uslove i po postupku iz glave V ovog zakona.

V - PRISILNO ZADRŽAVANJE I PRISILNI SMJEŠTAJ U ZDRAVSTVENOJ

USTANOVI

Član 22.

Osoba sa težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

(…) Član 29.

U postupku prisilnog smještaja osobe sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

(…) Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu osobe sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan.(…)

VII - POSTUPANJE PREMA POČINIOCIMA KRIVIČNIH DJELA

Član 43.

Svaka osoba sa duševnim smetnjama, bez obzira na to da li je počinila krivično djelo ima pravo na kvalitetnu zaštitu i unapređivanje svog zdravlja pod jednakim uvjetima kao i svi drugi građani.

Član 43a.

Mjera sigurnosti "obavezno psihijatrijsko liječenje" izrečena uz kaznu zatvora počiniocu krivičnog djela u stanju smanjene ili bitno smanjene uračunljivosti izvršava se u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja ("Službeni glasnik BiH", br. 89/09).

(…) Član 44.

Osobi sa duševnim smetnjama za koju se u krivičnom postupku utvrdi da je krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, nadležni sud u vanparničnom postupku utvrdit će prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu.

Prisilni smještaj neuračunljive osobe počinioca krivičnog djela izvršava se u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma iz člana 43a. ovog zakona.

Na prisilni smještaj osobe iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe čl. od 22. do 37. Zakona.

32. Sporazum o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriču mjere liječenja („Službeni glasnik BiH“ broj 89/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim Sporazumom regulišu se uslovi smještaja, liječenja, boravka i čuvanja lica kojima je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, liječenja od ovisnosti ili druga mjera koja zahtijeva smještaj u specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju.

(2) U Specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu:

Specijalna bolnica) pod jednakim uslovima će se smještati pacijenti iz cijele Bosne i Hercegovine.

Član 4.

U Specijalnu bolnicu mogu se primati lica na osnovu izdate odluke sudova u Bosni i Hercegovini,(…) ako je:

(…)

d) pokrenut postupak prema učiniocu krivičnog djela počinjenog u stanju neuračunljivosti za prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu pred nadležnim sudom ili drugim nadležnim organom;

(…)

33. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora vrši sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište.

Član 173.

Osobu kojoj je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi sprovodi u zdravstvenu ustanovu sudska policija. Nalog za sprovođenje osobe iz stava 1. ovog člana, izdaje sud koji je izrekao mjeru sigurnosti.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Presuda Kantonalnog suda broj 126 0 K 198713 19 Kž 4 od 30. augusta 2019. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 126 0 K 198713 19 Kž 3 od 30. augusta 2019. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. septembra 2019. godine. S druge strane, Ustavnom sudu nije predočena dostavnica o uručenju osporenog rješenja apelantu, pa je prihvaćen datum koji je apelant naveo u apelaciji, tj. 10. septembar 2019. godina. Slijedom navedenog, a imajući u vidu datum podnošenja apelacije, tj. 4. novembar 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant pobija osporenu presudu i rješenje, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 6. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

40. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

(...)

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;

(…) Rekapitulacija osnovnih načela a)Osnovi za lišavanje slobode

41. Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije sadrži iscrpnu listu dozvoljenih osnova za lišavanje slobode i lišavanje slobode neće biti zakonito ukoliko ne potpada pod jedan od ovih osnova (vidi, inter alia, Guzzardi protiv Italije, 6. novembar 1980. godina, stav 96, serija A, broj 39; Witold Litwa protiv Poljske broj 26629/95, stav 49, ECHR 2000-III i Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008). Primjena jednog osnova neće neophodno isključiti neki drugi osnov; lišavanje slobode može, zavisno od okolnosti, biti opravdano po jednom ili više osnova (vidi, pored ostalih, Eriksen protiv Norveške, 27. maj 1997. godina, stav 76, Izvještaji 1997-III; Erkalo protiv Holandije, 2. septembar 1998. godine, stav 50, Izvještaji 1998-VI i Witold Litwa, naprijed citiran, stav 49). Samo usko tumačenje iscrpne liste dozvoljenih osnova za lišavanje slobode je u skladu sa svrhom člana 5. da osigura da niko ne bude lišen slobode arbitrarno (vidi, pored ostalih, Winterwerp protiv Holandije, 24. oktobar 1979, stav 37, serija A, broj 33; Guzzardi, naprijed citiran, stav 98. i Shimovolos protiv Rusije broj 30194/09, stav 51, 21. juni 2011. godine).

42. U svrhu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije izraz „osuda“ treba razmotriti u dvojakom smislu: kao utvrđivanja krivice nakon što je, u skladu sa zakonom, utvrđeno da postoji kažnjivo djelo (vidi Guzzardi, naprijed citiran, stav 100) i nametanje kazne ili druge mjere koja podrazumijeva lišavanje slobode (vidi Van Droogenbroeck protiv Belgije, 24. juni 1982. godine, stav 35, serija A, broj 50 i M. protiv Njemačke broj 19359/04, stav 87, ECHR 2009).

43. U skladu sa članom 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, pitanje zakonitosti se odnosi na lišavanje slobode, a ne na „osudu“. S obzirom na to da je svrha člana 5. da pojedinca štiti od arbitrarnosti, manjkava „osuda“ učinit će nezakonitim lišavanje slobode samo ukoliko je rezultat flagrantnog kršenja pravičnosti (uporedi, Ilaşcu i ostali protiv Moldavije i Rusije [GC] broj 48787/99, stav 461, ECHR 2004-VII).

44. Nadalje, riječ „nakon“ u smislu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije ne znači samo da lišavanje slobode mora uslijediti hronološki nakon „osude“, već i da lišavanje slobode mora rezultirati iz, slijediti i zavisiti od ili desiti se na osnovu „osude“ (vidi Van Droogenbroeck, naprijed citiran, stav 35). Ukratko, mora postojati dovoljna uzročna veza između „osude“ i lišavanja slobode u pitanju (vidi Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. mart 1987, stav 42, serija A, broj 114, Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] broj 46295/99, stav 64, ECHR 2002-IV, Waite protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 53236/99, stav 65, 10. decembar 2002. godine i Kafkaris protiv Kipra [GC] broj 21906/04, stav 117, ECHR 2008). Međutim, protekom vremena, veza između inicijalne osude i daljnjeg lišavanja slobode može postati manje jaka (uporedi naprijed citirane, Eriksen, stav 78. i Van Droogenbroeck, stav 40). Uzročna veza koju zahtijeva član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije može biti prekinuta u situaciji kada je odluka da se osoba lišena slobode ne pusti na slobodu ili da i dalje bude zadržana zasnovana na osnovima koji su u neskladu s ciljevima prvobitne odluke (kaznenog suda) ili sa ocjenom koja je nerazumna u pogledu tih ciljeva. U takvim okolnostima, lišavanje slobode koje je u početku bilo zakonito transformisat će se u arbitrarno lišavanje slobode i stoga suprotno članu 5. Evropske konvencije (uporedi naprijed citirane Van Droogenbroeck, stav 40, Eriksen, stav 78, Weeks, stav 49. i M. protiv Njemačke, stav 88).

45. Nadalje, kada je u pitanju izraz „mentalno oboljela osoba“ u smislu člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije, Evropski sud ponavlja da ne daje preciznu definiciju ovog izraza jer je njegovo značenje s razvojem psihijatrije konstanto evoluiralo (vidi naprijed citiranu Winterwerp, stav 37. i Rakevich protiv Rusije broj 58973/00, stav 26, 28. oktobar 2003). Osoba ne može biti lišena slobode kao „mentalno oboljela osoba“ ukoliko nisu zadovoljena minimalno sljedeća tri uvjeta: prvo, mora biti pouzdano utvrđeno da se radi o mentalno bolesnoj osobi, tj. stvarni mentalni poremećaj mora biti utvrđen pred nadležnim organom na osnovu objektivne medicinske procjene; drugo, mentalni poremećaj mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prinudno zatvaranje; treće, valjanost kontinuiranog zatvaranja zavisi od postojanja takvog poremećaja (vidi naprijed citiran Winterwerp, stav 39. i Stanev protiv Bugarske [GC] broj 36760/06, stav 145, ECHR 2012).

46. Smatrat će se da je mentalni poremećaj takvog stepena da opravdava prinudno zatvaranje kad se utvrdi da je zatvaranje osobe u pitanju neophodno ukoliko joj je potrebna terapija, lijekovi ili drugi klinički tretman da bi se izliječila ili ublažila svoje stanje, ali i kada se radi o osobi kojoj je potrebna kontrola ili nadzor kako bi bila spriječena da, naprimjer, prouzrokuje štetu sebi ili drugim osobama (uporedi, naprimjer, naprijed citiranu, Witold Litwa, stav 60. i Hutchison Reid protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 50272/99, § 52, ECHR 2003-IV).

47. Pri odlučivanju da li osoba treba da bude pritvorena kao osoba s mentalnim poremećajem, nacionalni organi uživaju određenu diskreciju, posebno u pogledu merituma kliničke dijagnoze jer je u prvom redu na njima da u svakom konkretnom slučaju procjenjuju dokaze koji su im predočeni; zadatak Evropskog suda je da ispita odluke nacionalnih tijela u skladu s Konvencijom (vidi naprijed citiranu Winterwerp, stav 40, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 5. novembar 1981. godine, stav 43, serija A, broj 46, H. L. protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 45508/99, stav 98, ECHR 2004-IX i Puttrus protiv Njemačke (dec.) broj 1241/06, 24. mart 2009. godine). Relevantno vrijeme u smislu člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije u kojem mora biti pouzdano utvrđeno da je osoba u pitanju osoba s mentalnim smetnjama je datum lišavanja slobode zbog takvog stanja osobe u pitanju (uporedi Luberti protiv Italije, 23. februar 1984. godine, stav 28, serija A, broj 75; B protiv Njemačke, broj 61272/09, stav 68, 19. april 2012. godine).

48. Nadalje, mora postojati određena veza između dozvoljenog osnova za lišavanje slobode na koji se poziva i mjesta i uvjeta pritvora. U načelu, pritvaranje osobe kao mentalnog pacijenta biće zakonito u smislu člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije ukoliko se izvršava u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji (vidi Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. maj 1985. godine, stav 44, serija A, broj 93; Aerts protiv Belgije, 30. juli 1998. godine, stav 46, Izvještaji 1998-V; Hutchison Reid, naprijed citiran, stav 49; Brand protiv Holandije broj 49902/99, stav 62, 11. maj 2004. i Haidn protiv Njemačke broj 6587/04, stav 78, 13. januar 2011. godine). b)„Zakonito“ pritvaranje „u skladu s postupkom propisanim zakonom“

49. Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda lišavanje slobode, osim što mora da potpada pod neki od dozvoljenih osnova iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije, mora biti i zakonito. Kada je u pitanju „zakonitost“ pritvaranja, uključujući i pitanje da li je poštovan „postupak propisan zakonom“, Konvencija upućuje na nacionalno pravo i nalaže obavezu poštovanja materijalnih i proceduralnih pravila sadržanih u nacionalnom pravu (vidi, pored ostalih, naprijed citirane Erkalo, stav 52; Brand, stav 60; Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 67. i Kafkaris, stav 116). To znači da svako lišavanje slobode ima osnov u domaćem zakonu, ali je također i u vezi s kvalitetom zakona od kojeg se zahtijeva da bude u skladu s vladavinom prava, koncept svojstven svim članovima Konvencije (vidi naprijed citirane, Stafford, stav 63; Kafkaris, stav 116. i De Schepper protiv Belgije broj 27428/07, stav 36, 13. oktobar 2009. godine). „Kvalitet zakona“ u ovom smislu upućuje da, kad nacionalni zakon dozvoljava lišavanje slobode, on mora biti dovoljno dostupan, precizan i predvidiv u primjeni kako bi se izbjegao rizik od arbitrarnosti (vidi Amuur protiv Francuske, 25. juni 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III; Nasrulloyev protiv Rusije broj 656/06, stav 71, 11. oktobar 2007. godine i Mooren protiv Njemačke [GC] broj 11364/03, stav 76, 9. juli 2009. godine).

50. Međutim, saglasnost s nacionalnim zakonom nije dovoljna. Član 5. stav 1. Evropske konvencije dodatno zahtijeva da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citirane Winterwerp, stav 37; Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 67. i Mooren, stav 72). Evropski sud u kontekstu člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije konstantno ponavlja da je lišavanje slobode tako ozbiljna mjera koja je opravdana jedino onda kada su razmotrene i kada je zaključeno da su druge, manje stroge mjere nedovoljne i da je lišavanje slobode osobe u pitanju potrebno da bi se zaštitio pojedinačni ili javni interes. Lišavanje slobode mora se pokazati kao neophodno s obzirom na okolnosti (vidi naprijed citirane Witold Litwa, stav 78, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 70, Puttrus i Varbanov protiv Bugarske broj 31365/96, stav 46, ECHR 2000-X).

c)Primjena navedenih načela na konkretni slučaj

51. Ustavni sud zapaža da je apelantovo lišavanje slobode proisteklo iz krivične presude u kojoj je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti i slijedom toga rješenja suda kojim mu je određen privremeni prinudni smještaj u zdravstvenu ustanovu. Stoga bi apelantovo lišavanje slobode moglo da bude opravdano u smislu člana 5. stav 1. tačka a) – lišavanje slobode nakon presude nadležnog suda i u smislu člana 5. stav 1. tačka e) – lišavanje slobode duševno poremećene osobe.

52. U okolnostima apelantovog slučaja nije sporno da je lišavanje slobode rezultiralo iz, odnosno slijedi i zavisi od „osude“. Iz osporene presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant u stanju neuračunljivosti počinio krivično djelo, pa mu je osporenim rješenjima određen privremeni prinudni smještaj u zdravstvenu ustanovu. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati da li je lišavanje slobode opravdano u smislu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Klinkenbuss protiv Njemačke, presuda od 25. februara 2016. godine, stav 49).

53. U pogledu saglasnosti osporenih odluka s domaćim pravom Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom, odnosno rješenjem, potvrđeno odlučenje prvostepenog suda koji je svoje odluke zasnovao na članu 410. ZKPFBiH.

54. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je članom 410. ZKPFBiH reguliran postupak u slučaju neuračunljivosti. Prema stavu 1. citiranog člana, ako je osumnjičeni počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i postoje zakonom određeni uvjeti za određivanje prisilnog smještaja osobe s težim duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti, te da mu se privremeno odredi prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu uz izvještavanje zdravstvene ustanove. Stavom 2. citiranog člana je određeno da se protiv osumnjičenog, odnosno optuženog iz stava 1. ovog člana na obrazloženi prijedlog tužioca može odrediti pritvor iz razloga propisanih članom 146. ovog zakona, da se pritvor izvršava u zdravstvenoj ustanovi, te da može trajati dok postoje razlozi iz člana 146. ovog zakona, ali ne duže od rokova određenih članom 149. i članom 151. st. 2. i 3. ZKPFBiH, odnosno pravomoćnog rješenja o privremenom određivanju prinudnog smještaja. Stavom 3. navedenog člana regulirano je da će sud, kad utvrdi da je optuženi počinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, donijeti presudu kojom se utvrđuje da je optuženi počinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti i posebnim rješenjem će mu privremeno odrediti prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu u trajanju od šest mjeseci. Najzad, stavom 4. citiranog člana je određeno da će tužilac, nakon pravomoćnosti rješenja iz stava 3, u skladu s posebnim zakonom koji regulira pitanje zaštite ovih osoba, nadležnom sudu dostaviti obavijest za pokretanje postupka o prisilnom smještaju teško duševno bolesne osobe u zdravstvenu ustanovu. Uz ovu obavijest dostavlja se i medicinska dokumentacija i pravomoćno rješenje o privremenom određivanju prisilnog smještaja u zdravstvenu ustanovu.

55. Nadalje, član 410. ZKPFBiH upućuje na Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („posebni zakon koji regulira pitanje zaštite ovih osoba“). Glavom VII ovog zakona propisano je postupanje prema učiniocima krivičnih djela. Članom 43. određeno je da svaka osoba s duševnim smetnjama, bez obzira na to da li je počinila krivično djelo, ima pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i unapređenje svog zdravlja pod jednakim uvjetima kao i svi drugi građani. Članom 44. regulirano je da će osobi s duševnim smetnjama, za koju se u krivičnom postupku utvrdi da je krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, nadležni sud u vanparničnom postupku utvrditi prinudni smještaj u zdravstvenu ustanovu. Prinudni smještaj se izvršava u specijaliziranoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma o smještaju i naknadi troškova izvršenja mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja (u daljnjem tekstu: Sporazum o smještaju). Prema članu 1. ovog sporazuma specijalizirana zdravstvena ustanova je Specijalna bolnica za forenzičku psihijatriju Sokolac. Također, članom 44. određeno je i da se na prisilni smještaj i u ovom slučaju primjenjuju odredbe od čl. 22. do 37. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama.

56. U konkretnom slučaju, na osnovu dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je u nalazu i mišljenju vještaka K. B., koji apelant nije osporavao ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji, utvrđeno: da apelant boluje od trajne duševne bolesti – paranoidne shizofrenije i da se u vrijeme činjenja djela koje je predmet vještačenja nalazio u stanju psihotične napetosti koja je u cijelosti „uplivisala“ njegovo ponašanje, koje je bilo pod utjecajem bolesnog dijela ličnosti; da apelant zbog spomenutog nije mogao da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme opisanog događaja koji je predmet vještačenja; da zbog nestabilne remisije bolesti i podatka da se u posljednje vrijeme ne javlja nadležnom psihijatru radi liječenja postoji opasnost da će činiti ista ili slična djela, a zbog čega je vještak predložio mjeru liječenja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi – Centar za mentalno zdravlje DZ Tuzla.

57. Slijedom navedenog, tužilac je, u skladu sa članom 410. stav 1. ZKPFBiH predložio da sud utvrdi da je apelant počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti, te da se, kako je i predložio dr. K. B., apelant uputi na obavezno psihijatrijsko liječenje u zdravstvenu ustanovu vanbolničkog tipa – Centar za mentalno zdravlje DZ Tuzla.

58. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je apelant inkriminirane radnje preduzeo u stanju kada nije mogao shvatiti značaj svog djela i upravljati svojim postupcima zbog trajne duševne bolesti, tj. u stanju neuračunljivosti. Nadalje, iz obrazloženja rješenja prvostepenog suda, te osporenog rješenja Kantonalnog suda, proizlazi da je određivanje privremenog prinudnog smještaja zasnovano na nalazu i mišljenju vještaka koji je istakao da se radi o trajnoj duševnoj bolesti, te da zbog nestabilne remisije i činjenice da se u posljednje vrijeme ne javlja psihijatru postoji opasnost da će ubuduće činiti slična krivična djela.

59. Apelant tvrdi da su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, potpuno zanemarili i nisu cijenili i stav vještaka, čiji su nalaz u cjelini prihvatili, da mu se odredi mjera liječenja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi vanbolničkog tipa – Centar za mentalno zdravlje DZ Tuzla umjesto određivanja privremenog prinudnog smještaja u zdravstvenu ustanovu, kako tvrdi, „najgoreg tipa“. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja o određivanju privremenog prinudnog smještaja proizlazi da su identični apelantovi žalbeni navodi odbijeni kao neosnovani uz obrazloženje da sudu, shodno članu 410. stav 3. ZKPFBiH, nije ostavljena mogućnost da ocjenjuje da li će privremeni prisilni smještaj odrediti ili ne.

60. Ustavni sud u tom kontekstu najprije zapaža da u krivičnom postupku sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje krivične odgovornosti u odnosu na konkretne radnje u kojim se stječu obilježja krivičnog djela. U skladu sa članom 124. ZKPFBiH psihijatrijsko vještačenje će biti naloženo, pored ostalog, ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog, odnosno optuženog. Shodno citiranoj odredbi, kad vještaci utvrde da je psihičko stanje osumnjičenog, odnosno optuženog, poremećeno, utvrdit će prirodu, vrstu, stepen i trajnost poremećaja i dati svoje mišljenje o tome kakav je utjecaj takvo psihičko stanje imalo i kakav još ima na shvaćanje i postupak osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i da li je i u kojoj mjeri poremećenost psihičkog stanja postojala u vrijeme počinjenja krivičnog djela. Iz citiranih odredbi nedvosmisleno proizlazi da u obim psihijatrijskog vještačenja u svrhu utvrđivanja krivične odgovornosti u krivičnom postupku ne ulazi i eventualna procjena o mjerama liječenja i kako i gdje će ono eventualno biti provedeno. U tom smislu činjenica da se ni prvostepeni sud, kao ni Kantonalni sud koji je osporenim odlukama potvrdio odluke prvostepenog suda, pri donošenju svojih presuda i rješenja o određivanju privremenog prinudnog smještaja, nisu izjašnjavali i o prijedlogu vještaka – mjeri liječenja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi – Centar za mentalno zdravlje DZ Tuzla, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovodi u pitanje zakonitost lišavanja slobode.

61. Nadalje, apelantu je određen privremeni prinudni smještaj u trajanju od šest mjeseci, kako je i određeno članom 410. stav 3. ZKPFBiH. Privremeni prinudni smještaj ima se izvršiti u specijaliziranoj zdravstvenoj ustanovi određenoj članom 44. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, odnosno članom 1. Sporazuma o smještaju. Samo apelantova tvrdnja da se radi o „ustanovi najgoreg tipa“ u kojoj mu, kako u suštini tvrdi, neće biti omogućeno adekvatno liječenje i povratak u društvo, sama po sebi nije dovoljna za zaključak da je njegovo lišavanje slobode nezakonito. Naime, apelant ničim nije doveo u sumnju da u JZU Sokolac neće biti osigurano njegovo pravo na kvalitetnu zaštitu i unapređenje njegovog zdravlja, a kako je to propisano članom

43. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama.

62. U vezi s apelantovim pozivanjem na odredbe Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, a kojim se, kako tvrdi, rukovodio vještak predlažući mjeru liječenja u ustanovi otvorenog tipa, Ustavni sud ukazuje na već citirani član 410. stav 4. ZKPFBiH. Prema navedenoj odredbi tužilac će, nakon pravomoćnosti rješenja o određivanju privremenog prinudnog smještaja u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama nadležnom sudu dostaviti obavijest za pokretanje postupka o prisilnom smještaju teško duševno bolesne osobe u zdravstvenu ustanovu. U skladu sa članom 29. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, nadležni sud o prisilnom smještaju odlučuje u vanparničnom postupku, te u skladu sa članom 31. istog zakona pribavlja i pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome da li je neophodan prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu. U skladu sa članom 44. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, naprijed citirane odredbe se primjenjuju i u postupku određivanja prinudnog smještaja neuračunljive osobe počinioca krivičnog djela.

63. Imajući u vidu postojeća zakonska rješenja proizlazi da je određivanje privremenog prinudnog smještaja koji je vremenski ograničen na šest mjeseci u smislu člana 410. stav 3. ZKPFBiH mjera korekcije i prevencije koja treba da zaštiti kako društvo od počinilaca krivičnih djela koji su neuračunljivi tako i njih same i ponudi im odgovarajući tretman. U prilog navedenom govori i član

22. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, a koji se primjenjuje i na počinioce krivičnih djela u neuračunljivom stanju. Citiranom odredbom je regulirano da se osoba s težim duševnim smetnjama koja, uslijed svoje duševne smetnje, ozbiljno i direktno ugrožava svoj život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba, može smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim Zakonom o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama.

64. Ustavni sud zapaža da je u krivičnom postupku utvrđeno da je apelant u stanju neuračunljivosti zbog trajne duševne bolesti – paranoidne shizofrenije prijetio N. H. da će sve zapaliti i pobiti, da je to kod N. H., kao i osoba koje je angažirala zbog zaštite, izazvalo uznemirenost i strah za život, te da je N. H. i njenoj porodici i ranije upućivao prijetnje. Nadalje, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je i da je apelant u posljednje vrijeme izbjegavao liječenje i da postoji opasnost da će ponoviti ista ili slična djela. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišavanje slobode neophodno i da je u službi korekcije i prevencije koja treba da zaštiti kako društvo od počinilaca krivičnih djela koji su neuračunljivi tako i njih same i ponudi im odgovarajući tretman.

65. Ustavni sud smatra da je apelantovo lišavanje slobode rezultat „osude“, da je zakonito i određeno i u skladu s procedurom propisanom zakonom, te da je u službi korekcije i prevencije koja treba da zaštiti kako društvo od počinilaca krivičnih djela koji su neuračunljivi tako i njih same i ponudi im odgovarajući tretman.

66. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

67. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama, odnosno rješenjima prekršeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, donoseći osporene presude, odnosno rješenja, proizvoljno postupili i zanemarili stav vještaka da mu se umjesto privremenog prinudnog smještaja u JZU Sokolac odredi mjera liječenja u zdravstvenoj ustanovi otvorenog tipa. S obzirom na to da je ova tvrdnja detaljno ispitana u odnosu na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, dovođenjem u vezu s postojećim zakonskim rješenjima, i da je zaključeno da je neosnovana, odnosno da ne dovodi u pitanje zakonitost lišavanja slobode, Ustavni sud smatra da ne rezultira ni proizvoljnošću koja bi za učinak imala povredu apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu također neosnovani.

VIII.Zaključak

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka d) Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja lišavanje slobode, tj. određivanje mjere privremenog prinudnog smještaja u zdravstvenu ustanovu u trajanju od šest mjeseci rezultat „osude“, a ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da nije zakonito i određeno u skladu s procedurom propisanom zakonom, te da nije u službi korekcije i prevencije koja treba da zaštiti kako društvo od počinilaca krivičnih djela koji su neuračunljivi tako i njih same i ponudi im odgovarajući tretman.

69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi postupili proizvoljno primjenjujući relevantni zakon.

70. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

71. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević