Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-586/18 (E. K.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Kazna
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-586/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-586/18, rješavajući apelaciju Elvire Kajević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Elvire Kajević podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elvira Kajević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa advokat Behija Ljubović Aganović advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 21. oktobra 2019. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 25. oktobra 2019. godine, dok je Tužilaštvo BiH to učinilo 1. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelantice i drugih (15) optuženih, apelantica je, između ostalog, oglašena krivom da je u vrijeme (juni 2006. godine), mjestu i na način pobliže opisan u tački 3. izreke presude počinila krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2.Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelom Razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 33. KZ FBiH, slijedom čega je apelantica (uz primjenu odredbi iz člana 39, 42. i 48. KZ BiH) osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju joj se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 12. septembra 2012. godine do 29. novembra 2012. godine. Presudom su, također, apelantica i ostali optuženi obavezani da solidarno plate oštećenoj „Privredna banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo označeni novčani iznos na ime naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela.

6. U obrazloženju presude Sud BiH se, između ostalog, posebno osvrnuo na iskaz svjedoka koji je dobio imunitet, odnosno na iskate svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivnje („svjedoci pokajnici“, pobliže opisano na str. 85-92. presude), ukazujući pri tome na teorijske standarde u vezi sa statusom navedenih svjedoka, te dovodeći ih u kontekst prakse Ustavnog suda. S tim u vezi je Sud BiH naveo da su odbrane optuženih pokušale osporiti kredibilitet svjedoka Anđelka Veljančića (kojem je dat imunitet od krivičnog gonjenja), tokom čitavog postupka, prilikom njegovog ispitivanja, u završnim riječima te uloženim materijalnim dokazima. Naime, Sud BiH se u tom smislu ograničio na iskaz svjedoka Veljančića u onim dijelovima koji su bili relevantni za odlučivanje u ovom krivičnom predmetu, i predmetni dokazi uloženi od strane odbrana nisu doveli u pitanje kredibilitet ovog svjedoka u tom smislu. Također, Sud BiH je imao u vidu, na što su i odbrane optuženih ukazivale, da su svjedoci (Anđelko) Veljančić, (Sead) Robović i Edin Ahmetspahić, u istrazi dali više iskaza, koje izjave su se u pojedinim dijelovima odnosno pojedinostima razlikovale od izjava koje su svjedoci dali neposredno na glavnom pretresu. Međutim, Sud BiH nalazi da poznavanje detalja, kao i sitnih fragmenata jednog složenog događaja, može biti poznato samo jednom od učesnika događaja, koji ga doživljava autentično, pa ga potom iznosi na osnovu: vlastite percepcije, svoje individualne moći pamćenja i reprodukcije doživljenog, jer iskustveno i životno posmatrano, svaki događaj, po svojim osobenostima, je jedinstven, poseban i nosi pečat neponovljivosti tako da se ne može prepričavati, a da se time ne povrijedi, bar nekim svojim dijelom, njegova objektivna ili realna kategorija. Sud BiH je njihovim iskazima poklonio vjeru u dijelovima u kojima su u saglasnosti sa drugim izvedenim dokazima, a kako je naprijed i navedeno. Pri tome je Sud BiH istakao da je imao u vidu da su ovi svjedoci bili neposredni očevici događaja ili učestvovali u njihovom ostvarenju kao saučesnici ili pomagači, te da su sve odbrane tokom postupka, kao i u završnim riječima, zastupale tezu da ovi svjedoci ne govore istinu, da im se ništa ne može povjerovati. Međutim, Sud BiH je ukazao da su ovi svjedoci, kao i ostali svjedoci koji su učestvovali u izvršenjima na različite načine, tj. saučesnici ili pomagači, iscrpno i detaljno svjedočili i odgovarali na sva postavljena pitanja učesnika u postupku, čime su pružili značajan činjenični materijal, koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem su svjedočili. Ocjenjeno je da njihovi iskazi i ne mogu biti međusobno u potpunosti identični, upravo zbog obimnosti činjenica, događaja i okolnosti na koje su svjedočili, različite percepcije i sjećanja svjedoka, ali su u pogledu odlučnih činjenica saglasni, a poneka razlika se odnosi na činjenice koje nisu odlučne u ovom predmetu. Dakle, Sud BiH je naveo da je su navedeni svjedoci neposredno saslušani pred sudom, te su odbrane svih optuženih imale mogućnost da ih unakrsno ispitaju i ospore njihove navode. Osim toga je navedeno da odluka o krivici optuženih (uključujući i apelanticu), nije zasnovana samo na iskazima ovih svjedoka, budući da su navedeni iskazi dovedeni u vezu sa brojnim drugim provedenim materijalnim dokazima, iskazima svjedoka i nalazu i mišljenju vještaka. Stoga je Sud BiH istakao da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelantica i ostali optuženi terete, iz kojih razloga im je poklonjena vjera na naprijed opisan način.

7. Nadalje je Sud BiH, između ostalog, obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje grupe ljudi u smislu člana 1. stav 20. KZ BiH, članove i njihov način rada te vremenski period njenog djelovanja. Tako je Sud BiH naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica pripadala grupi koja je djelovala duži vremenski period, odnosno sve od 2005. godine pa do 2008. godine, te čiji su se članovi u zavisnosti od vremenskog perioda, mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje tri člana, a da je jedina konstanta kroz sva krivična djela i kroz čitav period, bio upravo D.E. kao organizator grupe. Također je navedeno da su optuženi djelovali po unaprijed razrađenom planu, unutar grupe imali su različite - unaprijed određene uloge, te su postupali bilo kao neposredni izvršioci ili saizvršioci bilo kao pomagači koji su svojim radnjama doprinijeli izvršenju krivičnih djela. Konačno, Sud BiH je naveo da je jasno da je grupa bila organizovana radi sticanja materijalne koristi, s obzirom na prirodu krivičnih djela koje su činili (razbojništva). U svjetlu navedenog, Sud BiH je potom elaborirao na detaljan način pojedine tačke (izmijenjene) optužnice u odnosu na svakog optuženog, tj. u odnosu na apelanticu tačku 4. izmijenjene optužnice (tačka 3. izreke presude).

8. U odnosu na tačku 3. izreke presude, Sud BiH je naveo (detaljno opisano na str. 122-154. presude) da je prije svega imao u vidu iskaze svjedoka odbrane, te ih je cijenio zajedno sa ostalim dokazima, zaključujući da je nesporno utvrđeno da su izvršioci djela upotrebom sile, protiv lica koja su se nalazili u blindiranom vozilu, te vozilu Fiat Punto koje je išlo u pratnji, odnosno prijetnjom da će izravno napasti na njihov život - uperenim oružjem, natjerali iste da postupaju po njihovima naredbama (da se sklone sa svojih mjesta iz automobila i izađu, pređu u zadnji dio blinde), oduzeli predmetni novac, sve s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi - novca, svjesni da prinudu upotrebljavaju da bi pomoću nje oduzeli tuđu pokretnu stvar. Pri tome su, kako je Sud BiH zaključio apelantica i ostali optuženi postupali sa umišljajem, kao pripadnici grupe, odnosno u konkretnom slučaju sa svijesti i voljom da u krivičnom djelu razbojništva svojim radnjama, nabavkom oružja i opreme, dojavom informacija (apelantica i Azim Kajević), usmjeravanjem rute voženja po unaprijed dogovorenom planu, na relaciju gdje su već prethodno pripremljeni čekali neposredni izvršioci razbojništva, prebacivanjem izvršilaca i otuđenog novca preko granice na dogovorenu lokaciju, opremanjem automobila koje će biti korišteno za izvršenje djela, kao pomagači, doprinijeli ostvarenju istog, te su radnjama izvršenim prije i poslije izvršenja djela, omogućili drugim licima da izvrše predmetno krivično djelo, svjesni da će se tuđa pokretna stvar - novac, oduzeti upotrebom sile i prinude, od strane neposrednih izvršilaca a sve sa namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi.

9. Dakle, Sud BiH je istakao da je utvrdio van svake razumne sumnje da je upravo apelantica bila osoba unutar agencije (u kojoj je radila kao čistačica) koja je znala podatak kada kreće transport novca i koja je to dojavila svom suprugu-optuženom Azimu Kajeviću, koji je to dalje prenio B.D, za šta su njih dvoje trebali dobiti određeni dio novca. Dalje je navedeno da Sud BiH nije imao sumnju da su apelantica i njen suprug, kao pripadnici grupe, na taj način ispunili unaprijed određeni i planirani dogovor, bez koje izvršenje krivičnog djela (Razbojništva) ne bi bilo moguće. Ukazano je da su navedeno potvrdili svjedoci (Anđelko) Veljančić, Himzo Ćato, Sead Robović i Edin Ahmetspahić. U tom smislu je Sud BiH naveo da je, prilikom svjedočenja, svjedok Anđelko Veljančić iznio vrlo konkretne i lične stvari iz života apelantice i njenog supruga (imena njihove djece) koje su njemu lično poznate jer je u vrijeme priprema za izvršenja razbojništva bio izuzetno blizak sa njima, odnosno svakodnevno je, kako tvrdi, boravio kod njih u kući. Osim toga, prilikom vršenja rekonstrukcije, svjedok Anđelko Veljančić je pokazao na pravu kuću u kojoj su živjeli apelantica i njen suprug (i određeno vrijeme navedeni svjedok prije izvršenja Razbojništva), pri tome pogrešno navodeći da su živjeli na spratu, umjesto u prizemlju, ali da ova činjenica nije dovela u pitanje istinitost cjelokupnog njegovog iskaza. Također, Sud BiH je između ostalog istakao i da je imao obavezu utvrditi ko je nabavio uniforme koje su koristili direktni izvršioci razbojništva, te je pri tome imao u vidu iskaze svjedoka Anđelka Veljančića, Seada Robovića i Edina Ahmetspahića iz kojih proizlazi da su uniforme nabavljane sa više strana, a da iz iskaza svjedoka Anđelka Veljančića proizlazi da je apelantica šila uniforme, odnosno znak policija na leđima.

10. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, u odnosu na apelanticu, kao otežavajuće okolnosti Sud BiH je imao u vidu da je ona učestvovala u izvršenju vrlo teškog krivičnog djela sa ozbiljnim posljedicama koji se ogledaju u visokoj materijalnoj šteti koja je nastala, potom njenu ulogu koju je imala pri izvršenju djela odnosno doprinos koji mu je dala, a sve sa ciljem pribavljanja materijalne koristi, dok je od olakšavajućih okolnosti našao činjenice da je apelantica majka troje djece, da je ranije neosuđivana i da se korektno ponašala pred sudom.

11. Konačno, na osnovu člana 198. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelantica i ostali optuženi su obavezani da solidarno plate oštećenoj „Privredna banka Sarajevo d.đ.“ Sarajevo označeni iznos u izreci presude, a koji iznos je na glavnom pretresu potraživao A.B, u svojstvu direktora navedene banke, na ime naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela. S tim u vezi je Sud BiH naveo da se pri odlučivanju rukovodio odredbom člana 392. stav (3) ZKP BiH, ukazujući pri tome da, zavisno o vrsti krivičnog djela te okolnostima svakoga pojedinog slučaja, predmet imovinskopravnog zahtjeva se potpuno ili djelomično preklapa sa onim što predstavlja imovinsku korist ostvarenu tim krivičnim djelom, što pogotovo dolazi do izražaja kod krivičnih djela protiv imovine, kao i svih onih krivičnih djela kojima je obilježje djela stjecanje protupravne imovinske koristi, a takva korist je stečena, pri čemu imovinskopravni zahtjev ima prednost pred oduzimanjem imovinske koristi.

12. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine, između ostalog, odbijena je kao neosnovana žalba branioca apelantice, te potvrđena prvostepena presuda u osuđujućem dijelu.

13. U obrazloženju presude je Apelaciono vijeće navelo da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je, između ostalog, kao dokaze koristilo iskaze svjedoka pod imunitetom, tzv. svjedoka pokajnika Anđelka Veljančića, kao i svjedoka (Edina Ahmetspahića, Seada Robovića i Himze Ćate, te drugih) koji su zaključili sporazum o priznanju krivnje, a čiji iskazi su upravo i problematizirani od strane odbrana. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće (na način pobliže opisan na str. 26-32. presude), ukazalo na standarde (uspostavljene praksom Ustavnog suda) u vezi sa korištenjem takvih dokaza u krivičnom postupku. S tim u vezi je Apelaciono vijeće istaklo da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda (zavisno od tačke optuženja) zasniva samo na iskazima navedenih svjedoka, te da je prvostepeni sud prilikom ocjene iskaza tih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku (na glavnom pretresu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju od strane odbrana), cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza datih od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pored toga je navedeno da su iskazi navedenih svjedoka prvo dovedeni u vezu, a potom i cijenjeni s drugim dokazima objektivne prirode. Pri tome je Apelaciono vijeće u odnosu na svjedoka Anđelka Veljančića, u kontekstu njegovog kredibiliteta, navelo da prema stanju stvari, navedeni svjedok dobivanjem imuniteta od strane Tužilaštva BiH nije ostvario takve pogodnosti koje bi očigledno ukazivale na njegov interes da zbog toga po svaku cijenu iznosi lažne konstrukcije u odnosu na ostale saučesnike (pripadnike kriminalne grupe), odnosno da on nije u tolikoj mjeri „profitirao“ da bi takvim svjedočenjem ishodovao aboliranje od krivičnog gonjenja u potpunosti. Stoga je navedeno da, u konkretnom slučaju, nije riječ o izmišljanju i iznošenju nečega što apelantica i ostali optuženi nisu učinili, nego jednostavno o prestanku šutnje i otkrivanju onoga što je znao, a do tada tajio, kako zbog vlastitog učešća u inkriminisanim radnjama, tako i opštepoznate pojave solidarnosti među saučesnicima, koji se u takvim slučajevima gotovo redovno nastoje prikriti. Dakle, navedeno je i u uskoj vezi sa činjenicom da su dokazi do kojih se primjenom ovog instituta došlo bili ključni i od izuzetno velikog značaja za procesuiranje težeg krivičnog djela i izvršioca čija je krivična odgovornost veća od odgovornosti osobe kojoj je dat imunitet, tj. Anđelku Veljančiću.

14. Nadalje je Apelaciono vijeće raspravilo prigovore branilaca optuženih u vezi sa vremenskom odrednicom inkriminisanog perioda (pobliže opisano na str. 33. i 35. presude), ukazujući između ostalog da je neosnovan prigovor branioca apelantice (prekoračenje optužbe) prema kojoj je prvostepeni sud prekoračio optužbu u odnosu na nju određenim intervencijama u činjeničnom opisu i to upravo u vezi momenta pristupanja grupi. S tim u vezi je Apelaciono vijeće na općenit način ukazalo da je suštinski bitno utvrditi, a što prvostepeno vijeće i jeste nesumnjivo učinilo, da je svaka pojedinačna radnja počinjena u sklopu organizovane grupe, odnosno da se počinjenjem iste dijelila svijest o takvom postupanju. Dalje na navedeno kako ne postoji formalni akt osnivanja grupe, pa da bi se moglo reći da svako postupanje izvan drugog vremenskog okvira, ne pripada toj grupi. S tim u vezi je ukazano da je organizovani kriminal po svojoj prirodi krivično djelo koje čine svršene inkriminacije, zbog čega je ključno dokazati izvršenje istih, a ne eventualni okvir postojanja kao što je to možda bitnije kod drugih krivičnih djela slične prirode, kao što je udruživanje radi činjenja krivičnih djela i sl.

15. Zatim je Apelaciono vijeće raspravilo i žalbene prigovore odbrane apelantice u odnosu na tačku 3. izreke prvostepene presude (pobliže opisano na str. 50-59.), kojima se ukazivalo da je apelantičina krivica utemeljena isključivo i jedino na iskazu privilegovanog svjedoka Anđelka Veljančića, te da je argumentacija odbrane isključivo usmjerena na osporavanje kredibiliteta navedenog svjedoka. S tim u vezi je Apelaciono vijeće istaklo da je pretresno vijeće pravilno utvrdilo da je Tužilaštvo BiH nesumnjivo dokazalo da je apelantica, nakon što je saznala da će se izvršiti transport novca, to saopštila svom mužu optuženom Azimu Kajeviću, koji je onda tu informaciju prenio B.D. Pri tome je navedeno da žalba branioca apelantice nije uspjela poljuljati ispravne zaključke pretresnog vijeća u pogledu njenog učešća. S tim u vezi je Apelaciono vijeće ukazalo da prvostepena presuda iznosi detaljne i, po svemu uvjerljive, navode svjedoka Anđelka Veljančića, koje može iznijeti samo osoba koja je bila direktni učesnik opisanih događaja. Navedeni svjedok je sa sigurnošću opisivao ulogu apelantice i njenog supruga, dok je o njihovom učešću svjedočio i Sead Robović. Cijeneći sve navedeno, Apelaciono vijeće je istaklo da je pretresno vijeće dalo sasvim prihvatljivo obrazloženje da postoji čvrsta i logična povezanost činjenica na osnovu kojih proizlazi jedini mogući zaključak o krivici apelantice i ostalih optuženih, odnosno da je apelantica postupala sa umišljajem kao pripadnik grupe, te da su se njenim radnjama (dojavom informacija) stekla sva bitna obilježja krivičnog djela Razbojništva iz člana 289. stav 1. KZ FBiH.

16. Konačno, Apelaciono vijeće je suprotno žalbenim prigovorima odbrane apelantice, ukazalo da je apelantici kazna pravilno odmjerena, te da ni sa jednom drugom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja, imajući u vidu težinu predmetnog krivičnog djela sa ozbiljnim posljedicama koje se ogledaju u visokoj materijalnoj šteti u sadejstvu sa apelantičinom ulogom i njenim doprinosom istoj. Također je navedeno da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je apelanticu i ostale optužene obavezao da oštećenoj „Privredna banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo solidarno plate označeni novčani iznos na ime imovinskopravnog zahtjeva. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da su zasnovane na očigledno pogrešnoj i proizvoljnoj ocjeni provedenih dokaza, kao i na pogrešnoj primjeni krivičnog zakona. Pri tome apelantica navodi da je prvostepeni sud svojom odlukom prekoračio optužbu, te da je izreka osporene prvostepene presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i njenim razlozima, odnosno da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dok je drugostepeni sud dao sasvim uopštene stavove koje nije obrazložio. Nadalje apelantica problematizira vremensko određenje postojanja organizovane kriminalne grupe u konkretnom slučaju, pritom navodeći da ne postoji nijedan dokaz koji upućuje da je apelantica pristupila istoj u konkretnom slučaju, kao i da su redovni sudovi propustili raspraviti postojanje subjektivnog odnosa apelantice prema radnjama koje su joj stavljene na teret. Pri tome apelantica ističe da je posljedično tome jasno da uopšte nema činjeničnog opisa i utvrđenja koji bi na nedvosmislen način ukazivao da je ona učestvovala u izvršenju krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret. Osim toga, apelantica daje osvrt i u odnosu na utvrđenje činjenica i iskaza svjedoka Anđelka Veljančića kojem je dodijeljen imunitet i na čijem se iskazu temelji osporena drugostepena odluka, konstatujući u tom smislu kako je Apelaciono vijeće uložilo velike napore da ublaži jasno osporeni kredibilitet navedenog svjedoka. S tim u vezi ističe da je drugostepeni sud imao obavezu da joj da na znanje u čemu se sastojao „profit“ navedenog svjedoka, te da bi tek tad apelantici bilo omogućeno pravo na pravično suđenje i odbranu u ovom krivičnom postupku. Stoga, po ocjeni apelantice, u odnosu na nju ne postoji nijedan materijalni dokaz koji potvrđuje iskaz tog svjedoka. Također navodi da je prvostepeni sud našao i relevantnim iskaze svjedoka Seada Robovića, Himze Ćato i Edina Ahmetspahića (koji su sa Tužilaštvom BiH zaključili sporazum o priznanju krivnje), te da je u žalbi upozoravala da navedeni svjedoci „pokajnici“ nisu podržali izjavu svjedoka Anđelka Veljančića, a i da jesu na osnovu navedenih dokaza (poštivanjem Evropske konvencije) ne može biti donesena osuđujuća presuda. S obzirom na navedeno, apelantica ističe da niko od drugih saslušanih svjedoka nije nju doveo u vezi sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela, niti je u bilo kojim drugim materijalnim dokazima potvrđeno njeno učešće u istom. Konačno, apelantica osporava i odluku o kazni i odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu. b)Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je prije svega ukazao da se radi o navodima koji već isticani i putem žalbe na osporenu prvostepenu odluku, o čemu se taj sud očitovao u osporenoj drugostepenoj odluci, a pri kojim navodima ostaje. S tim u vezi je dalje navedeno da je apelantica imala i koristila mogućnost osporavanja za odbranu svih spornih pitanja, a da je Apelaciono vijeće u svjetlu i granicama istaknutih žalbenih prigovora obje strane obrazlagalo i iznosilo zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku. Također je ukazano da neslaganje apelantice sa ocjenama suda ne znači automatski da je povrijeđeno njeno pravo na pravično i fer suđenje. Stoga je Sud BiH ukazao, referirajući se na relevantne dijelove osporene drugostepene odluke, da se nesporno radi o provedenom pravičnom i zakonitom postupku, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužilaštvo je navelo da su navodi apelacije potpuno neosnovani iz razloga što su od strane prvostepenog i drugostepenog vijeća Suda BiH sve činjenice i prigovori, istaknuti u predmetnoj apelaciji u vezi sa predmetnim krivičnim postupkom, detaljno razmatrane te su i svi dokazi koje je odbrana apelantice predlagala i neposredno izvedeni pred Sudom BiH. Imajući u vidu činjenicu da su navodi apelantice bili predmet žalbe i završnih riječi odbrane, na koje je kako prvostepeni tako i drugostepeni sud u potpunosti dao iscrpne argumente i obrazloženja, Tužilaštvo BiH je istaklo da takvim postupanjem nije narušeno niti jedno pravo apelantice zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, Sud je nakon saslušanih svjedoka te nakon uvida u sve materijalne dokaze došao do zaključka da je apelantica van svake razumne sumnje počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, slijedom čega joj je bilo obezbijeđeno pravo na fer i pravično suđenje, niti je njenoj odbrani uskraćen niti jedan dokazni prijedlog koji bi išao in favorem apelantici. Osim toga je ukazano i da su redovni sudovi zasnovali osporene odluke ne samo na iskazima svjedoka pod imunitetom, odnosno koji su zaključili sporazum o priznanju krivnje, nego i na iskazima drugih svjedoka, koje su zajedno sa ostalim materijalnim dokazima, na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, doveli u međusobnu vezu i pravilno izveli zaključak da je apelantica počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovni pojmovi Član 1. tačka (20) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi činjenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela. Svrha kažnjavanja Član 39.

Svrha kažnjavanja je:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela i podstakne njegov preodgoj;

c) da se utiče na ostale da ne čine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.

Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.

Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizovani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 33.

Pomaganje (1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Član 289. stav (1) Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 198. Stav (2) Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (2) U presudi kojom optuženog oglašava krivim Sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, Sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 392. Stav (3) Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (3) Ako je oštećeni podnio imovinskopravni zahtjev u pogledu povraćaja predmeta pribavljenih krivičnim djelom, odnosno u pogledu novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti stvari, imovinska korist će se utvrđivati samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presuda apelantica je primila 29. novembra 2017. godine a apelacija je podnesena 26. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

30. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom i osuđena za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantice, pa ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelantica u suštini ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima.

32. Apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

35. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelantica problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njene uloge i doprinosa u izvršenju predmetnog krivičnog djela - Razbojništva koje joj je stavljeno na teret i za koje je osuđena, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povredu načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP BiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Stoga će Ustavni sud ispitati da jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantičini procesnopravni prigovori koje je isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti dokaza. Dakle, kada se ima u vidu da je Sud BiH sve dokaze, uključujući između ostalih i iskaze saslušanih svjedoka (koji je dobio imunitet, odnosno sa kojima je tužilaštvo zaključilo sporazum o priznanju krivnje) detaljno analizirao te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH u pogledu utvrđenja postojanja organizovane kriminalne grupe i njenog vremenskog određenja, apelantičine pripadnosti istoj, te apelantičinog učešća u inkriminisanim događajima za koje je oglašena krivom. Pri tome, Ustavni sud u vezi s apelantičinim navodima vezanim za svjedoka Anđelka Veljančića, čiji kredibilitete osporava, a koji je „dobio imunitet od krivičnog gonjenja“, zapaža da su u ovom postupku identični navodi bili predmet razmatranja kako pretresnog vijeća tako i Apelacionog vijeća te da su ta vijeća iznijela razloge zašto se svi navodi u tom smislu neosnovani, te zašto je iskazu tog svjedoka poklonjena vjera. Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi vrijednosti iskaza ovog svjedoka, gdje je u konačnici zaključeno da je sud prilikom ocjene njegovog iskaza kao i iskaza ostalih svjedoka svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku, cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitana je konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, upoređene su činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu, zbog čega je isključena svaka proizvoljnost i arbitrarnost u finalnoj odluci. Iz navedenog, po ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da utvrđenje apelantičine krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to ona navodi, zasnovano isključivo na iskazima navedenih svjedoka, već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantici i njenom braniocu bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantičine tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da je Sud BiH imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanticu, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

38. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantičine navode da je izreka osporene prvostepene presude nerazumljiva, te da se iz njenog obrazloženja presude ne vidi o kojoj vrsti umišljaja je riječ, kao i da Apelaciono vijeće u ovom kontekstu nije razmotrilo iznesene žalbene prigovore. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na obje sudske instance ukazali na teorijske aspekte organizovanog kriminala, kao i inkriminaciju u sklopu djelovanja određene grupe, s čim u vezi je dat osvrt i na sam umišljaj pripadnika grupe (uključujući i apelanticu) koji djeluju u takvom sastavu, koji Ustavnom sudu, u specifičnim okolnostima konkretnog postupka ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Konačno, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji je prvostepeni sud, primjenjujući relevantne odredbe kako materijalnog prava (čl. 39, 42. i 48. KZ BiH) tako i procesnog prava (član 198. stav (2) i član 392. stav (3) ZKP BiH), odlučio o vrsti i visini izrečene kazne, te donio odluku o imovinskopravnom zahtjeva, a čije odlučenje je potvrdilo i Apelaciono vijeće u konačno osporenoj odluci, imajući suštinski u vidu kod odlučivanja upravo okolnosti i prigovore na koje je apelantica ukazala i predmetnom apelacijom.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantičine tvrdnje da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i. 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna, argumentirana i logična obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa kako u pogledu utvrđenja postojanja i pripadnosti apelantice organizovanoj kriminalnoj grupi te počinjenja krivičnog djela Organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom Razbojništvo iz člana 289. stav (1) u vezi sa članom 33. KZ FBiH, tako i u odnosu na odluku o izrečenoj kazni zatvora i odluku o imovinskopravnom zahtjevu. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret i za koje je osuđena, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-586/18 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio