Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-539/18 (B. C.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 148
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-539/18
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 539/18, rješavajući apelaciju Bojana Cvijana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Cvijana podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bojan Cvijan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Vasvija Vidović i Lejla Čović, advokati iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se prekinulo izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 539/18 od 15. februara 2018. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili 4. decembra 2019. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine apelant je kao jedan od ukupno 16 optuženih u krivičnom postupku proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude, u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u tač. 3, 4. i 6. izreke presude (tač. 4, 5. i 7. izmijenjene optužnice) počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav
2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelima: a) razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 33. KZFBiH u odnosu na tačku 3. izreke presude; b) ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 25. KZRS u odnosu na tačku 4. izreke presude; c) razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZFBiH u odnosu na tačku 6. izreke presude i dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZRS u odnosu na tačku 2. izreke presude, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Nasuprot tome, apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim pod tačkom E. izreke presude u stjecaju počinio krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 383A stav 2. KZRS u vezi s krivičnim djelom teškog ubistva iz člana 149. stav 1.
KZRS.
7. U relevantnom dijelu presude koji se odnosi na apelanta navedeno je sljedeće: da je optužnicom Tužilaštva od 28. augusta 2013. godine, koja je potvrđena 4. septembra 2013. godine, obuhvaćeno ukupno 32 lica, među kojima i apelant, zbog sumnje da su počinili više krivičnih djela iz nadležnosti Suda BiH i entitetskih sudova, te da je postupak u odnosu na pojedina optužena lica razdvojen zbog njihove nedostupnosti organima gonjenja.
8. U obrazloženju presude prvostepeno vijeće Suda BiH se, između ostalog, posebno osvrnulo na iskaze svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice („svjedoci pokajnici“, pobliže opisano na str. 85–92 presude), ukazujući pri tome na teorijske standarde u vezi sa statusom navedenih svjedoka, te dovodeći ih u kontekst prakse Ustavnog suda. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su u predmetnom postupku, između ostalih, Edin Ahmetspahić, Sead Robović i drugi sklopili sporazum o priznanju krivice s tužiocem, te se time obavezali da svjedoče protiv ostalih optuženih. U tom smislu je navedeno da je Sud BiH prilikom ocjene iskaza navedenih svjedoka, koji su svjedočili u postupku, cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza koje su dali drugi svjedoci, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pri tome je Sud BiH istakao da je imao u vidu da su ovi svjedoci bili neposredni očevici događaja ili učestvovali u njihovom ostvarenju kao saučesnici ili pomagači, te da su sve odbrane tokom postupka, kao i u završnim riječima, zastupale tezu da navedeni svjedoci ne govore istinu i da im se ništa ne može povjerovati. Međutim, Sud BiH je ukazao da su „svjedoci pokajnici“ i svjedoci koji su dobili imunitet od krivičnog gonjenja, kao i ostali svjedoci koji su učestvovali u izvršenjima na različite načine, tj. saučesnici ili pomagači, iscrpno i detaljno svjedočili i odgovarali na sva postavljena pitanja učesnika u postupku, čime su pružili značajan činjenični materijal koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem su svjedočili. Ocijenjeno je da njihovi iskazi i ne mogu biti međusobno u potpunosti identični upravo zbog obimnosti činjenica, događaja i okolnosti povodom kojih su svjedočili, različitih percepcija i sjećanja svjedoka, ali da su u pogledu odlučnih činjenica saglasni. Osim toga, Sud BiH je ukazao da su navedeni svjedoci neposredno saslušani pred sudom i da su odbrane svih optuženih imale mogućnost da ih unakrsno ispitaju i ospore njihove navode. Osim toga, kako je dalje navedeno, odluka o krivici optuženih (uključujući i apelanta) nije zasnovana isključivo na iskazima ovih svjedoka budući da su njihovi iskazi dovedeni u vezu s brojnim drugim provedenim materijalnim dokazima, iskazima ostalih svjedoka i nalazima i mišljenjima vještaka. Stoga je Sud BiH zaključio da iskazi ovih svjedoka tvore logičku cjelinu i objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant i ostali optuženi terete, zbog čega im je poklonjena vjera na naprijed opisani način.
9. Sud BiH je dalje naveo, imajući pri tome u vidu svaku od pojedinih tačaka optužnice, da je Tužilaštvo tokom postupka bilo u obavezi dokazati osnovne elemente grupe za organizirani kriminal, odnosno postojanje tri ili više lica, izvjestan vremenski period djelovanja, postojanje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, te djelovanje s ciljem stjecanja materijalne koristi. U tom pravcu je bilo neophodno dokazati apelantovu organizatorsku ulogu za tačke optužnice koje su ga tako tretirale (4, 5. i 7, odnosno 3, 4. i 6. izreke presude), odnosno da je upravljao i vladao izvršenjem krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. U vezi s tim je u nastavku presude, prije svega, naveden sadržaj zakonske odredbe krivičnog djela organiziranog kriminala s posebnim naglaskom šta predstavlja pojam organizatora. U tom pravcu je na str. 104. i 105. interpretiran apelantov iskaz na okolnost poznanstva s D. E. Na istu okolnost, konkretno na odnos između apelanta i D. E., svjedočili su Dragomir Andan, Vladimir Minić, Sead Robović i Edin Ahmetspahić.
10. Na osnovu svih izvedenih dokaza, njihove pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene, Sud BiH je utvrdio da je apelant pripadao grupi koja je djelovala duži vremenski period, odnosno od 2005. do 2008. godine, da su se članovi grupe u zavisnosti od vremenskog perioda mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje tri, a da je jedina konstanta u svim krivičnim djelima i u čitavom periodu bio D. E. kao organizator grupe. Također je navedeno da su optuženi djelovali po unaprijed razrađenom planu, da su unutar grupe imali različite unaprijed određene uloge, da su postupali bilo kao neposredni izvršioci ili saizvršioci, bilo kao pomagači koji su svojim radnjama doprinijeli izvršenju krivičnih djela. Konačno, Sud BiH je ukazao na iskaz svjedoka Anđelka Veljančića koji je od Tužilaštva dobio imunitet od krivičnog gonjenja, koji je vrlo detaljno opisao djelovanje i organizaciju grupe, a navode ovog svjedoka su potvrdili svjedoci Sead Robović, Edin Ahmetspahić, Himzo Ćato, Slaviša Bobar, L1, L2 i drugi svjedoci koji su neposredno saslušani na glavnom pretresu. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je jasno da je grupa bila organizirana radi stjecanja materijalne koristi s obzirom na prirodu krivičnih djela koja su činili (razbojništva). U svjetlu navedenog, Sud BiH je zatim na detaljan način elaborirao pojedine tačke (izmijenjene) optužnice u odnosu na svakog optuženog, tj. u odnosu na apelanta tačku 3. izreke presude (tačka 4. izmijenjene optužnice), tačku 4. izreke presude (tačka 5. izmijenjene optužnice) i tačku 6. izreke presude (tačka 7. izmijenjene optužnice).
11. U odnosu na tačku 2. izreke presude, Sud BiH je naveo (detaljno opisano na str. 117–122. presude) da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđena apelantova uloga i uloge Ljubiše Lalovića i Elvire Kajević u izvršenju krivičnog djela dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZRS, pri čemu su postupali s umišljajem, svjesni da svojim radnjama učestvuju u dogovoru za učinjenje krivičnog djela, dijeleći pri tome zajedničku namjeru koja je bila upravljena na zajedničko izvršenje krivičnih djela.
12. Nadalje je Sud BiH naveo da je apelantovu krivicu za tačku 3. izreke presude (tačka 4. izmijenjene optužnice), i to za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 289. KZFBiH, detaljno opisano na str. 122–153. presude, utvrdio na osnovu izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi. U vezi s tim je istaknuto sljedeće: da se 2009. godine nesporno desilo razbojništvo na štetu PBS banke; da je počinjenje krivičnog djela potvrđeno materijalnim dokazima Tužilaštva, između ostalog zapisnicima o uviđaju, izvještajem MUPKS o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta i iskazima svjedoka neposrednih očevidaca; da su činjenice koje se tiču organizacije krivičnog djela, njegove pripreme i uloga pojedinih optuženih, među kojima je i apelant, utvrđene, između ostalog, iskazima svjedoka Anđelka Veljančića, Seada Robovića, Edina Ahmetspahića i Himze Ćate. Iskaz svjedoka Anđelka Veljančića u pogledu presretanja blindiranog vozila, savladavanja radnika zaštitarske agencije i lica koja su bila u pratnji u potpunosti je potvrđen iskazima ostalih saslušanih svjedoka (šest) koji su bili neposredni očevici događaja, a činjenice u pogledu dešavanja koja su nastala nakon presretanja blindiranog vozila utvrđene su na osnovu iskaza tri saslušana svjedoka. Pri tome su apelantove radnje kvalificirane kao radnje pomaganja u krivičnom djelu razbojništva koje je počinjeno u sastavu grupe za organizirani kriminal. Sud je također precizirao iznos otuđenog novca s obzirom na to da u optužnici stoji da se radi o iznosu od 2.200.000,00 eura, a direktor banke saslušan kao svjedok je u svom iskazu naveo da se radi o iznosu od 2.197.111 eura. Osim toga, nije prihvaćen navod Tužilaštva da su apelant i još šest optuženih počinili krivično djelo pranja novca jer je Tužilaštvo u tom pravcu trebalo dokazati da su optuženi novac pribavljen krivičnim djelom upotrijebili u privrednom i drugom poslovanju, a to u postupku nije dokazano. Iz navedenih razloga je utvrđeno da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 1. KZBiH jer je u postupku utvrđeno da su upotrebom sile protiv lica koja su se nalazila u blindiranom vozilu, te vozilu Fiat Punto koje je išlo u pratnji, odnosno prijetnjom da će direktno napasti na njihov život – uperenim oružjem, njih natjerali da postupaju po njihovim naredbama, oduzeli predmetni novac s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, svjesni da prinudu upotrebljavaju kako bi oduzeli tuđu pokretnu stvar (novac).
13. Sud BiH je apelantovu krivicu za izvršenje krivičnog djela iz tačke 4. izreke presude (da je zajedno s D. E. organizirao grupu ljudi i rukovodio organiziranom grupom koja je zajedničkim djelovanjem organizirala, pripremila i drugog lišila života) iz člana 383A stav 3. KZRS (organizirani kriminal) u vezi s krivičnim djelom teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 1. KZRS utvrdio nakon provedenog dokaznog postupka, cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. U vezi s tim je utvrđeno da se 24. augusta 2007. godine desilo ubistvo Borisa Govedarice, što je potvrđeno materijalnim dokazima i iskazima svjedoka neposrednih očevidaca (šest svjedoka), te nalazom i mišljenjem vještaka dr. Hamze Žuje, kojim je potvrđeno da je smrt oštećenog nastupila nasilno. Detalje oko pripreme ovog krivičnog djela, dolaska izvršilaca, pripreme automobila i događaja koji su se desili nakon što je ubijen Boris Govedarica Sud BiH je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Edina Ahmetspahića, Seada Robovića, Anđelka Veljančića i L1. U okviru izvršenja ovog krivičnog djela je u odnosu na apelanta bilo neophodno utvrditi da je nabavio dvije ručne radiostanice i podesio ih na radne kanale MUPRS, odnosno MUP Kantona Sarajevo, kao i da je D. E. dojavio kretanje ubijenog Borisa Govedarice. U odnosu na te okolnosti Sud BiH je imao u vidu iskaz Seada Robovića i Anđelka Veljančića, zatim iskaze svjedoka apelantove odbrane i apelantov iskaz dat na glavnom pretresu. U vezi s tim je nakon pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene dokaza, kako je navedeno u obrazloženju presude, van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant kao pripadnik grupe, svojim radnjama (nabavkom motorola, praćenjem i dojavom kretanja ubijenog Govedarice) pomogao izvršenju predmetnog krivičnog djela, da su iskazi svjedoka potvrđeni i materijalnim dokazom – identifikacijom uređaja koji je pronađen u izgorjelom automobilu i presretnutim telefonskim razgovorima. U tom pravcu su također cijenjeni dokazi apelantove odbrane, te je na osnovu svih izvedenih dokaza zaključeno da je apelant radnjama pomaganja doprinio izvršenju krivičnog djela učinjenom u sastavu grupe za organizirani kriminal, pri čemu je apelant radnjama koje su unaprijed dogovorene umišljajno pomogao izvršiocima predmetnog krivičnog djela.
14. Kada je u pitanju utvrđenje apelantove krivičnopravne odgovornosti za tačku 6. izreke presude (tačka 7. izmijenjene optužnice) Sud BiH je ocjenom svih izvedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nesporno utvrdio da se u prostorijama BH Pošte 29. juna 2008. godine oko 22.20 sati desilo razbojništvo. Na te okolnosti je saslušano 11 svjedoka zaposlenika BH Pošte koji su u inkriminirano vrijeme bili na mjestu događaja i svjedok A. S. koji je u to vrijeme bio zaposlenik Željeznica FBiH u neposrednoj blizini BH Pošte. Na str. od 171. do 174. naveden je sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, a u nastavku su navedeni iskazi pet svjedoka pod imunitetom, odnosno svjedoka pokajnika koji su svjedočili na okolnost pripreme razbojništva, o ulogama pojedinih optuženih, radnjama koje su uslijedile nakon izvršenog razbojništva. U odnosu na apelantovu ulogu i njegovu krivicu u izvršenju krivičnog djela razbojništva, Sud BiH je imao u vidu sve izvedene dokaze, između ostalog, dokaze Tužilaštva i dokaze odbrane – iskaze svjedoka odbrane, kao i apelantov iskaz, te je nakon njihove analize i ocjene, van razumne sumnje utvrđeno da je apelant lice koje je učestvovalo u izvršenju predmetnog krivičnog djela i da je po izvršenju djela „iskočio iz kombija“. Pri tome je u obrazloženju presude na str. 186. i 187. detaljno analizirana čitava hronologija događaja, pogotovo u kontekstu iskaza svjedoka odbrane koji su tvrdili da su u inkriminirano vrijeme bili u apelantovom društvu u njegovom stanu, pri čemu nisu eliminirali mogućnost da je apelant u jednom trenutku napustio stan i ponovo se vratio, te da stoga dokazi Tužilaštva o apelantovom učešću u izvršenju navedenog krivičnog djela iskazima svjedoka odbrane nisu mogli biti dovedeni u pitanje.
15. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine djelimično je uvažena žalba apelantove odbrane i prvostepena presuda od 14. septembra 2016. godine preinačena u tački 2. osuđujućeg dijela izreke presude tako što se odbija optužba u odnosu na apelanta za radnje i krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZRS (u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena).
16. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora da je prvostepenom presudom prekršena presumpcija nevinosti u vezi s nepristrasnošću suda jer je u toku istrage kod nadležnih sudskih vlasti stvorena predodžba o krivici optuženih, među kojima je i apelant, apelaciono vijeće je istaklo sljedeće: da je Ustavni sud u predmetu broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine djelimično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi s izjavama javnih zvaničnika; da iz zaključka navedene odluke Ustavnog suda proizlazi da su imenovana lica (poimenično navedeni javni zvaničnici) učinila povredu prava na pravično suđenje, a ne funkcionalno nadležni sud i da apelantova odbrana u žalbi nije ukazala na konkretne okolnosti iz kojih bi eventualno proizašlo da je prvostepeno vijeće unaprijed zasnovalo svoje uvjerenje o krivici apelanta i ostalih optuženih. S obzirom na izostanak bilo kakvog žalbenog navoda kojim bi se konkretiziralo navodno prejudicirano postupanje od strane članova prvostepenog vijeća, apelaciono vijeće je zaključilo da je neosnovan prigovor bitne povrede postupka.
17. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji koje se odnose na zakonitost pribavljanja dokaza, konkretno prezentiranja presretnutog razgovora za vrijeme unakrsnog saslušanja svjedoka Ž. L., apelaciono vijeće je ukazalo da je apelantova odbrana na pretresu direktno ispitala svjedoka Ž. L., a tek zatim je tužilac pristupio unakrsnom ispitivanju svjedoka prezentirajući mu i razgovor za koji odbrana smatra da je nezakonit. U tom pravcu apelaciono vijeće je naglasilo da je pretresno vijeće pravilno postupilo kada je prihvatilo tužiočev prijedlog za izvođenje navedenog dokaza, te ga ocijenilo valjanim prilikom odlučivanja o apelantovoj krivici, čemu u prilog ide i činjenica da sporni razgovor proizlazi iz zakonite naredbe, pa nije bilo smetnje da bude uvršten u dokazni materijal (presretnuti razgovor snimljen 29. marta 2009. godine).
18. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je, između ostalog, kao dokaze koristilo iskaze svjedoka Anđelka Veljančića, Edina Ahmetspahića i Seada Robovića, te drugih svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice. U kontekstu neosnovanosti prigovora apelantove odbrane da su u pitanju nezakoniti dokazi, apelaciono vijeće je na način pobliže opisan na str. 28–34 presude ukazalo na standarde uspostavljene praksom Ustavnog suda BiH u vezi s korištenjem takvih dokaza u krivičnom postupku. U vezi s tim je navedeno da je apelantova, kao i odbrana ostalih optuženih bezuspješno pokušala osporiti kredibilitet svjedoka pod imunitetom Anđelka Veljančića, nakon čega je apelaciono vijeće ponovilo relevantne dijelove prvostepene presude (paragraf 218) iz kojih proizlazi da su cijenjeni svi navodi i dokazi usmjereni na „rušenje“ kredibiliteta svjedoka s ciljem dokazivanja da se radi o kriminogenom licu, sklonom uživanju narkotika i davanju neistinitih iskaza. Prvostepeno vijeće je, kako je ocijenilo apelaciono vijeće, pri izvođenju zaključka o apelantovoj krivici imalo u vidu sve izvedene dokaze, a ne isključivo iskaz spomenutog svjedoka, dakle i dokaze odbrane, a odbrane svih optuženih, pa i apelantova, kako je zaključeno, imale su mogućnost da sve svjedoke, pa i one za koje smatraju da nisu kredibilni, unakrsno ispitaju i ospore njihove navode.
19. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora usmjerenih na deficit vremenske odrednice inkriminiranog perioda, apelaciono vijeće je podsjetilo da se pojava organiziranog kriminala teško empirijski dokazuje, što implicira posebne poteškoće u preciziranju kompletnog vremenskog perioda u kojima su inkriminacije preduzimane. Međutim, ono što je neophodno dokazati i precizirati je vrijeme učinjenja konkretnih inkriminacija za koje se svi ili pojedini članovi organizirane kriminalne grupe osuđuju, odnosno da se definiraju pojedinačne radnje počinjene u sklopu organizirane grupe sa sviješću o takvom postupanju, što je prvostepeno vijeće i učinilo. Nasuprot prigovoru apelantove odbrane da je izreka presude nerazumljiva, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepena presuda dala detaljan činjenični opis, kako je postavljen egzistirajućom optužnicom, prikazujući kompletnu radnju izvršenja organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelima pomaganja u razbojništvu i ubistvu i sve metode kojima su se optuženi koristili kao modus operandi pojedinih inkriminacija, pa tako i apelant svojim službenim položajem. Analizom činjeničnog opisa izreke presude, kako je dalje obrazloženo, te pravne kvalifikacije za svaku tačku izreke za koju je apelant proglašen krivim, jasno proizlazi da je u svim pojedinim inkriminacijama opisan apelantov vid učešća, odnosno oblik saučesništva. U vezi s tim, apelaciono vijeće je podsjetilo da iz same prirode preduzimanja krivičnih djela kroz pripadnost grupi za organizirani kriminal proizlazi saizvršilačka uloga učesnika koja ima direktne implikacije na odluku o sankciji. S obzirom na to da je apelant inkriminacije koje su mu stavljene na teret i za koje je u konačnici osuđen počinio kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, apelaciono vijeće je ukazalo da izreka presude nije kontradiktorna obrazloženju, te da sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u konačnici pravno kvalificirane kao razbojništvo (apelant kao pripadnik grupe za organizirani kriminal skupa s pripadnicima grupe koji su tačno određena lica). Iz navedenog je, prema mišljenju apelacionog vijeća, očigledno da su radnje svih optuženih, dakle i apelantova, predstavljene kao zajedničko djelovanje, koje je u konačnici rezultiralo jedinstvom radnje u lancu ukupnih događaja, pri čemu nije bilo od odlučujućeg značaja koju konkretnu aktivnost je preduzeo svaki od učesnika ponaosob.
20. U tom pravcu, apelaciono vijeće je ukazalo na relevantne dijelove pobijane prvostepene presude koja je iznijela svoju argumentaciju, razjašnjavajući odlučne činjenice – dokazanost prisustva optuženih (njihova identifikacija) i preduzetih radnji u cjelini, utvrđujući da se događaj desio na način kako je to opisano u izreci uz identificiranje svih počinilaca, pa i apelanta, ne ostavljajući pri tome dilemu da je apelant zajedno s ostalim akterima preduzeo radnje za koje je proglašen krivično odgovornim i za koje je osuđen. Stoga je zaključeno da su neosnovane žalbene tvrdnje da prvostepeno vijeće nije dalo nikakvo obrazloženje u odnosu na apelantove radnje navedene u izreci s obzirom na to da su one predstavljene kao zajednička djelatnost, uslijed čega ni svaki činjenični detalj radnje izvršenja nije morao biti doveden u vezu sa svakim pojedinim izvršiocem.
21. Što se tiče neosnovanosti žalbenih prigovora usmjerenih na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, apelaciono vijeće je podsjetilo da je prvostepeno vijeće jasno i precizno izvršilo individualizaciju radnji svakog od optuženih u izvršenju pojedinih inkriminacija kao članova grupe, u mjeri kojoj je to dovoljno za određivanje njihovog doprinosa, a samim tim i vida učešća. Za apelanta je pri tome utvrđeno, za razliku od navoda optužnog akta, da nije postupao kao organizator kriminalne grupe, već isključivo kao njen član s jasno izdiferenciranim ulogama pomagača ili saizvršioca. Nadalje, u pogledu subjekata i međusobnog odnosa apelanta i drugih optuženih – članova grupe, a protivno prigovorima odbrane, apelaciono vijeće nije imalo dileme da je grupa funkcionirala po principu kriminalnog djelovanja i da su optuženi bili članovi grupe, dok je organizator bio D. E. Osim toga, apelaciono vijeće je u okviru razmatranja ovog žalbenog prigovora ponovilo vrijednost iskaza svjedoka Anđelka Veljančića, koji je ocijenjen i u sadejstvu s drugim dokazima koje je prvostepeni sud obrazložio, pa na tako pravilnoj ocjeni i analizi dokaza donio, van svake razume sumnje, zaključak da je apelant kao pripadnik grupe svojim radnjama izvršio, odnosno pomogao u izvršenju predmetnih krivičnih djela. Naime, kako iz pobijane presude proizlazi, iskazi svjedoka u pogledu odlučnih činjenica su saglasni, te pojedine razlike na koje je odbrana u žalbi ukazala ni na koji način nisu doprinijele drugačijem utvrđenju budući da su dokazi optužbe i odbrane cijenjeni u vezi sa svim izvedenim dokazima, između ostalih i materijalnim dokazima. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelacijom je prije svega ukazano na kršenje presumpcije nevinosti, prava na suđenje pred nepristrasnim sudom i prava na obrazloženu odluku. U tom kontekstu su ponovljeni relevantni dijelovi Odluke Ustavnog suda broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine kojom je djelimično uvažena apelacija i utvrđena povreda apelantovog prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, konkretno presumpcije nevinosti zbog medijske kampanje koja se protiv njega vodila. Navedena odluka je, kako se dalje navodi, donesena nakon objavljivanja prvostepene presude Suda BiH, pa odbrana tokom prvostepenog postupka nije imala mogućnost da se poziva na predmetnu odluku Ustavnog suda, a apelaciono vijeće je u konačnoj presudi zanemarilo da su izjave javnih zvaničnika kroz medijsku kampanju koja se protiv apelanta vodila utjecale na odluku suda o postojanju osnovane sumnje. Iz navedenog, prema apelantovom mišljenju, proizlazi proizvoljnost u primjeni kako materijalnih tako i procesnih normi od strane apelacionog vijeća, a time i pravo na obrazloženu sudsku odluku.
23. Apelacijom se veoma opširno ukazuje na propuste prilikom ocjene dokaza, naročito ocjene iskaza svjedoka pod imunitetom Anđelka Veljančića na koji su se presude isključivo oslonile u tač. 3. i 4. izreke presude i u pretežnom dijelu tački 6. izreke presude. U tom pravcu se ističe da je navedeni svjedok, kao i svjedoci pokajnici Edin Ahmetspahić i Sead Robović, dao više izjava o događajima iz optužnice, čak i u vrijeme kad je i sam bio osumnjičen i da mu je proizvoljnim tumačenjem propisa dodijeljen imunitet, a njegov iskaz potpuno nezakonito korišten protiv apelanta. Apelant smatra da je stoga potpuno proizvoljno pozivanje Suda BiH u osporenim presudama na institut svjedoka pokajnika, odnosno svjedoka pod imunitetom, pogotovo u situaciji nepostojanja drugih dokaza koji bi istinski podržavali takve iskaze, naročito iskaz nekredibilnog svjedoka Anđelka Veljančića koji je konzument opojnih droga i ostalih narkotika i čiji iskaz zbog toga nikako nije mogao biti valjan dokaz ukoliko nije potkrijepljen ostalim izvedenim dokazima. Apelant smatra da je u postupku koji se vodio protiv njega izvršena krajnje proizvoljna ocjena dokaza, iz koje je proizašlo nepotpuno i pogrešno činjenično stanje, te je na taj način povrijeđeno načelo in dubio pro reo jer su presude zasnovane na dokazima koji sa sigurnošću ne ukazuju da je počinio krivična djela za koja je proglašen odgovornim i za koja je osuđen. U vezi s tim, u apelaciji se elaboriraju pojedine tačke izreke presude (tač. 3, 4. i 6) kojima je apelant proglašen krivim za predmetna krivična djela i iznosi vlastita ocjena i mišljenje povodom izvedenog dokaznog postupka. U tom smislu, apelant tvrdi da se pobijane presude isključivo zasnivaju na iskazima svjedoka Anđelka Veljančića i svjedoka pokajnika Edina Ahmetspahića i Seada Robovića koji su s Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice, a da se pri tome iskazi tih svjedoka ni na koji način ne mogu dovesti u vezu s bilo kojim drugim dokazom, bilo subjektivne bilo objektivne prirode, koji je izveden tokom postupka pred Sudom BiH. U tom pravcu smatra da sud pri ocjeni dokaza nije postupao ni savjesno ni pažljivo, a apelaciono vijeće se, kako smatra, samo priklonilo stavu prvostepenog vijeća. Stoga, obrazloženja koja su data u osporenim presudama ne zadovoljavaju kriterije iz člana 6. Evropske konvencije, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, a u pogledu apelantove krivično-pravne odgovornosti u pretežnom dijelu na iskazu svjedoka Anđelka Veljančića koji je nezakonito dobio imunitet, koji je i sam u jednoj fazi postupka bio osumnjičen i čiju izjavu smatra nepouzdanom. To dalje znači da su presude zasnovane na indicijama, a ne na dokazima koji bi predstavljali čvrst osnov za osuđujuću presudu. Zaključci oba vijeća se zasnivaju, kako je dalje navedeno, na činjenicama i okolnostima koje nisu uzajamno povezane jer se logički ne dopunjuju i međusobno ne potvrđuju.
24. Apelant osporava i vjerodostojnost i prihvatljivost kontrolnih dokaza – presretnutih telefonskih razgovora pribavljenih iz druge države (Republike Srbije) u vezi s kojim nije bilo provedeno vještačenje glasova, niti bilo koja druga radnja koja bi bila usmjerena na identifikaciju sagovornika, između ostalog, u vezi s iskazom svjedoka Ž. L. S obzirom na navedeno, apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu dokazane odlučne činjenice na kojima se zasniva osuđujuća presuda po standardu „van razumne sumnje“, pa je predloženo da se predmetna apelacija usvoji, te utvrdi povreda prava na pravično suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
25. Sud BiH je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeno i apelaciono vijeće tog suda dalo jasne i razumljive razloge kojima se rukovodilo prilikom donošenja osporenih odluka, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Pri tome je Sud BiH istakao da se radi o navodima koji su već isticani i u žalbi protiv osporene prvostepene presude, o čemu se apelaciono vijeće očitovalo u osporenoj drugostepenoj odluci. Također je navedeno da je postupak protiv apelanta prošao sve faze koje zakon nalaže, te je apelant iscrpio sve zakonom predviđene pravne lijekove, pa su mu u tom kontekstu ispoštovana sva prava i data mogućnost na osporavanje svih za odbranu spornih pitanja. Stoga je Sud BiH ukazao, referirajući se na relevantne dijelove osporene drugostepene odluke, da se nesporno radi o provedenom pravičnom i zakonitom postupku, gdje je isključena svaka sumnja u arbitrarnost, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
26. Tužilaštvo BiH je navelo da su apelantovi navodi potpuno neosnovani, te da su sve činjenice u predmetnom postupku detaljno razmatrane, te su i svi dokazi koje je odbrana predlagala neposredno izvedeni pred Sudom BiH, koji je dao iscrpne argumente i obrazloženja, slijedom čega takvim postupanjem Suda BiH nije narušeno nijedno apelantovo pravo. Elaborirajući svaku pojedinu tačku izreke osporene prvostepene presude kojom je apelant proglašen krivim, Tužilaštvo BiH je istaklo da je nesporno da je apelant počinio predmetna krivična djela, navodeći da je njegova krivica utvrđena ne samo na iskazima pojedinih svjedoka, između ostalog Anđelka Veljančića, Edina Ahmetspahića i Seada Robovića koji su dobili imunitet od krivičnog gonjenja ili su sklopili sporazum o priznanju krivice, već i na iskazima svih drugih saslušanih svjedoka koji su dovedeni u vezu s ostalim provedenim dokazima. Pri tome je Tužilaštvo BiH navelo da su svi apelantovi navodi bili predmet žalbe i završnih riječi odbrane, na koje je apelaciono vijeće dalo u potpunosti iscrpne argumente i obrazloženja, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovni pojmovi Član 1. tačka (20) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi činjenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela. Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizovani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
28. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pomaganje Član 25.
(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Ubistvo Član 148. stav 1.
(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 289. stav (1) Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
38. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelima razbojništva i ubistva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
39. U konkretnom predmetu apelant je osporio nepristrasnost prvostepenog vijeća u vezi s pravom na obrazloženu odluku, te su u tom kontekstu ponovljeni relevantni dijelovi Odluke Ustavnog suda broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine kojom je djelimično uvažena apelacija i utvrđena povreda apelantovog prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, konkretno presumpcije nevinosti zbog medijske kampanje koja se protiv njega vodila. Nadalje je apelacijom ukazano na dokaze koji su provedeni u toku postupka tvrdeći da su presude rezultat korištenja nezakonitih dokaza, zatim na pogrešnu primjenu proceduralnih propisa, te slijedom toga proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s načelima presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, uključujući i da u osporenim presudama uopće nije utvrđen njegov subjektivni odnos prema izvršenom djelu (umišljaj) iako je u pitanju bitan element za utvrđenje krivične odgovornosti bez kojeg nema ni krivičnog djela.
40. U vezi s apelacionim prigovorom kojim je ukazano na nepristrasnost suda jer je Odluka Ustavnog suda broj AP 2011/15 donesena nakon prvostepene presude Suda BiH, pa odbrana nije imala mogućnost da se poziva na predmetnu odluku, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju.
41. U vezi s konkretnim prigovorom iz kojeg suštinski proizlazi da je apelaciono vijeće zanemarilo Odluku Ustavnog suda broj AP 2011/15 kojom je djelimično usvojena apelacija i utvrđena povreda načela pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odlukom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine, stav 55) utvrđeno kršenje pretpostavke nevinosti u odnosu na izjave javnih zvaničnika Gorana Zupca, direktora Sipe, Sadika Ahmetovića, ministra sigurnosti BiH, i Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH, jer su predstavljale izjavu o apelantovoj „krivici“, te su kao takve prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti i ohrabrile javnost da vjeruje da je apelant kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica u skladu sa zakonom. Međutim, suprotno apelacionim tvrdnjama, iz obrazloženja presude apelacionog vijeća, koja je donesena nakon spomenute odluke Ustavnog suda, proizlazi da je o prigovoru kršenja presumpcije nevinosti odlučeno u okviru razmatranja bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, pri čemu je apelaciono vijeće imalo u vidu sadržaj odluke Ustavnog suda. U tom kontekstu je navedeni prigovor ocijenjen neosnovanim zato što su spomenutom odlukom jasno definirana lica (javni zvaničnici) koja su učinila spomenutu povredu, a ne funkcionalno nadležan sud. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, apelantova žalba nije ukazala na konkretne, bliže okolnosti iz kojih bi eventualno proizašlo da je prvostepeno vijeće unaprijed zasnovalo svoje uvjerenje o apelantovoj i krivici ostalih optuženih, a odluka o tome je, kako je zaključeno, donesena na osnovu ponuđenih i izvedenih dokaza uz jasno i argumentirano obrazloženje. Prema neosnovanim tvrdnjama odbrane, kako smatra apelaciono vijeće, svaka izjava u javnosti koju ne kontrolira sud bi po automatizmu trebala biti tumačena kao utjecaj na sud, što je protivno svim osnovnim načelima sudske vlasti, osim ukoliko se osnovano ne dokaže suprotno, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Slijedom navedenog, Ustavni sud cijeni da je apelaciono vijeće imalo u vidu spomenutu odluku Ustavnog suda i apelantov žalbeni prigovor koji je u konačnici ocijenjen kao neosnovan, uz jasno i argumentirano obrazloženje. Stoga, Ustavni sud apelantove navode u ovom dijelu smatra neosnovanim.
42. U pogledu apelacionih navoda koji se tiču prava na pravično suđenje u vezi s načinom i postupkom ocjene dokaza, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
43. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
44. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Suda BiH proizlazi da je apelant osuđen da je u okviru grupe za organizirani kriminal jedan od počinilaca, odnosno pomagača u izvršenju krivičnih djela za koja je proglašen krivim i osuđen, da je odluka o učešću u izvršenju predmetnih krivičnih djela, odnosno o apelantovoj krivici zasnovana na brojnim izvedenim dokazima (materijalnim i nematerijalnim), između ostalih na iskazu svjedoka Anđelka Veljančića, čiji je kredibilitet apelant osporavao kako u postupku pred redovnim sudovima tako i u apelaciji, i iskazima svjedoka Seada Robovića i Edina Ahmetspahića s kojima je zaključen sporazum o priznanju krivice.
45. U vezi s mogućnošću korištenja iskaza svjedoka koji su odlukom Tužilaštva dobili imunitet, odnosno sklopili sporazum o priznanju krivice i dokazivanja indicijama, Ustavni sud ukazuje da se sličnim pravnim pitanjem bavio u predmetima br. AP 661/04 i AP 757/12 (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, st. 32–45 i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, stav 112, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je prvenstveno ukazao na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj korištenje na suđenju dokaza koji su dobiveni od suučesnika koji je zbog svjedočenja dobio imunitet od krivičnog gonjenja može dovesti u pitanje pravičnost postupka u odnosu na optuženog u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi bivša Komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7306/75 od 6. oktobra 1976. godine). Stoga, da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li apelantovo pravo na pravično suđenje prekršeno na ovaj način, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu važećih pozitivnih krivično-pravnih propisa. Ustavni sud je također istakao da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana, ali pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Što se tiče svjedočenja svjedoka koji je s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice, Ustavni sud je ukazao da iako ovakvi svjedoci često mogu biti nepouzdani, to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera. Zakon, s druge strane, daje mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskreditira. Pored navedenog, Ustavni sud je ukazao da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno načelima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
46. Dovodeći navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda u vezu s okolnostima konkretnog postupka, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivična djela za koje je proglašen krivim. U vezi s utvrđivanjem da li je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen, prvostepeni sud je detaljno analizirao sadržaj iskaza svjedoka neposrednih očevidaca koji su iznijeli svoja saznanja o događajima o kojima su svjedočili, te materijalnih dokaza, i doveo ih u vezu s iskazima svjedoka „pokajnika“, odnosno svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja, između ostalog i iskazom svjedoka Anđelka Veljančića na čiju je nepouzdanost odbrana ukazivala zbog propusta učinjenih u prethodnoj fazi u vezi s kredibilitetom svjedoka, nakon čega je zaključio da su iskazi tih svjedoka i svjedoka pokajnika međusobno saglasni u pogledu odlučnih činjenica. Također, Sud BiH je iskaz navedenog svjedoka, kao i iskaze svih ostalih saslušanih svjedoka detaljno razmotrio u vezi sa svim utvrđenim okolnostima radnji izvršenja krivičnih djela, nakon čega je zaključio da te okolnosti, posmatrane u međusobnoj vezi, tvore tako čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka od onog da je apelant izvršilac odnosno pomagač krivičnih djela za koja je proglašen odgovornim i osuđen. Ustavni sud dalje zapaža da je apelaciono vijeće naročitu pažnju posvetilo ispitivanju apelantovih prigovora koji su se odnosili kako na mogućnost korištenja iskaza svjedoka koji su dobili imunitet od krivičnog gonjenja tako i na eventualne razlike u njihovim iskazima na koje je apelantova odbrana ukazivala. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Stoga, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju Sud BiH vjeru poklonio svjedocima, od kojih su neki i sami učestvovali u izvršenju istog krivičnog djela ili su bili neposredni očevici izvršenja tog djela, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju postojao samo jedan iskaz svjedoka, te da nije bilo drugih dokaza. Apelant u tom pravcu, u suštini, samo ističe svoje nezadovoljstvo takvom ocjenom dokaza, ali ne nudi ništa što bi objektivno pokazalo eventualnu „nesavjesnost“ ili „proizvoljnost“ Suda BiH u ocjeni dokaza ili apelacionog vijeća u odnosu na apelantove žalbene navode. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantovoj odbrani tokom postupka omogućeno da unakrsno ispita svjedoke, pa stoga i svjedoka Anđelka Veljančića i da na taj način pokuša dokazati eventualnu nedosljednost u njihovim izjavama.
47. U usku vezu s naprijed navedenim apelant dovodi proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi s načelom in dubio pro reo jer, kako smatra, iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je počinio krivična djela za koja je osuđen. Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće, razmatrajući navedeni prigovor, podsjetilo da se on zapravo izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Imajući u vidu zaključak o neosnovanosti prigovora usmjerenih na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani prigovori povrede krivičnog zakona, pri čemu žalbom nije ukazano na bilo koju drugu činjenicu ili drugi dokaz kojim bi se dovela u sumnju pravilnost prvostepene presude u pogledu primjene KZBiH. U tom pravcu je istaknuto da je prvostepeni sud zaključak o odgovornosti apelanta i ostalih optuženih izveo na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku na osnovu sveobuhvatne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pri čemu su neki od optuženih, među kojima i apelant, za neke od inkriminacija oslobođeni optužbi upravio primjenom načela in dubio pro reo. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršeno načelo in dubio pro reo jer nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koja je apelant osuđen.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda, suprotno apelacionim navodima, dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
49. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da Sud BiH i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
50. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda i okolnost da je apelant navode o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije doveo u kontekst ocjene dokaza, konkretno iskaza svjedoka Ž. L. kojem je tokom unakrsnog ispitivanja prezentiran presretnuti telefonski razgovor, Ustavni sud podsjeća da je apelaciono vijeće u obrazloženju presude (str. 42–65) jasno navelo da je apelantova odbrana na pretresu direktno ispitala svjedoka Ž. L., a tek zatim je tužilac pristupio unakrsnom ispitivanju svjedoka prezentirajući mu i razgovor za koji odbrana smatra da je nezakonit. U tom pravcu, apelaciono vijeće je naglasilo da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je prihvatilo tužiočev prijedlog za izvođenje navedenog dokaza, te ga ocijenilo valjanim prilikom odlučivanja o apelantovoj krivici, čemu u prilog ide i činjenica da sporni (presretnuti) razgovor proizlazi iz zakonite naredbe, pa nije bilo smetnje da bude uvršten u dokazni materijal (snimljen 29. marta 2009. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u pogledu prava na pravično suđenje.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
51. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da apelant navode o povredi ovog prava veže za pravo na pravično suđenje u kontekstu odlučivanja o njegovoj žalbi protiv prvostepene presude. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio navedeni pravni lijek propisan zakonom budući da je protiv prvostepene presude podnio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je apelaciono vijeće odlučilo o apelantovoj žalbi, razmotrilo njegove žalbene navode, za koje je smatralo da su relevantni, te dalo razloge za svoje odlučenje.
52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba samo djelimično usvojena, a u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, odnosno zašto su iskazu svjedoka koji je dobio imunitet i svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice poklonili vjeru. Redovni sudovi su za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen. U vezi s tim, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu načela in dubio pro reo, uz jasne i argumentirane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
54. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelant ove navode doveo u kontekst ocjene dokaza (iskaza poimenično označenog svjedoka u vezi s presretnutim telefonskim razgovorom koji mu je prezentiran prilikom unakrsnog ispitivanja ), koja ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, pa su navodi o povredi ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
55. Nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi propisani pravni lijek – žalbu u predmetnom krivičnom postupku, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je on nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević