Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-582/18 (M. R.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-582/18

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 582/18, rješavajući apelaciju Muhameda Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Ramića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, trenutno na izdržavanju kazne u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, kojeg zastupa Muhidin Kapo, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 29. novembra i 4. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine apelant je kao jedan od ukupno 16 optuženih u krivičnom postupku proglašen krivim što je radnjama opisanim u tačkama 1, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke presude počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana

250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelima:

a) ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa čl. 20. i 25. KZRS u odnosu na tačku 1. izreke presude; b) razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u odnosu na tačku 3. izreke presude; c) ubistvo iz člana 148 stav 1. KZRS u vezi sa članom 25. KZRS u odnosu na tačku 4. izreke presude; d) teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 4. KZRS u vezi sa članom 25. KZRS u odnosu na tačku 5. izreke presude; e) razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 33. KZFBiH u odnosu na tačku 6. izreke presude; f) ubistvo iz člana 148. stav 1. KZRS u vezi sa članom 25. KZRS u odnosu na tačku 7. izreke presude, za koja je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

6. U obrazloženju presude Sud BiH se, između ostalog, posebno osvrnuo na prigovore koji se odnose na autentičnost i relevantnost pojedinih dokaza, imajući pri tom u vidu da je apelantova odbrana i odbrana ostalih optuženih u istom postupku prigovarala na skoro svaki izvedeni dokaz koji je prezentiralo i uložilo Tužilaštvo. U tom pravcu je izvršena kategorizacija prigovora koji su se na identičan način ponavljali u cijelom postupku i u presudi je na str. od 59. do 73. obrazloženo zbog čega su neosnovani prigovori istaknuti u pogledu takvih prigovora (zapisnici o uviđaju, zapisnici o kriminalističko-tehničkom pregledu, urađena vještačenja i ostali prigovori koji nisu svrstani niti u jednu od prethodnih kategorija). Sud BiH se također posebno osvrnuo na zakonitost naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji i u pogledu dokaza pribavljenih putem međunarodne pravne pomoći. U tom kontekstu je, s obzirom na prigovor o načinu prezentiranja presretnutih telefonskih razgovora od Tužilaštva i analogno tome relevantnosti dokaza pribavljenih putem međunarodne pravne pomoći, između ostalog, navedeno da je naredbe izdao istražni sudija Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, dakle u skladu s procesnim zakonima druge države. Pri ocjeni prihvatljivosti konkretnog dokaznog materijala, Sud BiH se rukovodio određenim kriterijima za koje je smatrao da su ispunjeni u konkretnom slučaju, i to da su dokazi izvedeni u drugoj državi (R. Srbija), potpisnici Evropske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, čija je potpisnica i BiH, na osnovu koje su i pribavljeni konkretni dokazi za potrebe krivičnog postupka pred domaćim pravosudnim organima. Osim toga, dokaze su izveli službeni organi R. Srbije na način propisan zakonima te države, a apelantovoj odbrani i odbranama ostalih optuženih je tokom postupka bilo omogućeno da prisustvuju njihovom izvođenju i iznesu svoju ocjenu, kao i da im suprotstave svoje dokaze.

7. U obrazloženju presude je, s obzirom na prigovore odbrane da je tužilac dao imunitet određenim svjedocima u fazi kada su imali status osumnjičenih lica, vijeće Suda BiH dalo poseban osvrt na iskaze svjedoka koji su dobili imunitet, odnosno koji su sklopili sporazum o priznanju krivice (tzv. svjedoci pokajnici). U tom pravcu je na str. od 85. do 92. obrazloženja presude opisano zbog čega i kojim licima je dat takav status, pri čemu je prvo uopćeno navedeno koje su osnovne karakteristike krivičnog djela organiziranog kriminala i njegovih pojavnih oblika, konkretno međusobna unutrašnja struktura po principu subordinacije i „zahtjev šutnje“ koji štiti tako organiziranu strukturu. S obzirom na to da je procesuiranje takvih grupa i njihovih pripadnika vrlo složeno, uvedeni su određeni krivičnopravni instituti kojima se odstupa od uobičajenog načina krivičnog gonjenja, tako da se pripadniku organizirane organizacije pred sudom od Tužilaštva daje mogućnost da ne bude procesuiran omogućavanjem imuniteta, s tim da tužilac Tužilaštva takvo lice predloži sudu za ispitivanje u svojstvu svjedoka u vezi sa činjenicama koje su mu poznate o izvršenju krivičnog djela. U tom kontekstu je navedeno i relevantno međunarodno zakonodavstvo koje poznaje takav institut, između ostalog, Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminala. Institut imuniteta je, kako je dalje navedeno, sastavni dio Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) koji u članu 35. stav 2. tačka c) propisuje tužiočevo ovlaštenje da daje imunitet u skladu sa članom 84. istog zakona. Iz relevantnih odredbi ZKP-a u pogledu imuniteta proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da se imunitet daje svjedoku odlukom glavnog tužioca, u određenim okolnostima, nezavisno od predmeta svjedočenja i vrste krivičnog djela jer ne postoji precizna odredba u pogledu obima imuniteta koji se može dati određenom svjedoku.

8. U nastavku obrazloženja je pojedinačno, prema tačkama izreke presude, navedeno za koje krivičnopravne radnje je apelant optužen i na osnovu kojih dokaza je utvrđeno postojanje apelantove krivičnopravne odgovornosti.

9. Tako je u pogledu tačke 1. izreke presude (tačka 2. izmijenjene optužnice) apelantu stavljeno na teret da je postao pripadnik grupe za organizirani kriminal koja je zajedničkim djelovanjem organizirano pokušala drugog lišiti života, čime je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH u vezi s krivičnim djelom ubistva iz člana 148. stav 1. KZRS u vezi sa čl. 20. i 25. KZRS. U odnosu na taj događaj saslušani su svjedoci optužbe (šest), čiji su iskazi i odlučnim činjenicama potpuno saglasni, a osim toga su potvrđeni i materijalnom dokumentacijom. Detalje u vezi s apelantovom ulogom kao učesnika krivičnog djela dali su svjedoci Sead Robović, Edin Ahmetspahić i svjedok L2, čiji su iskazi također u odlučnim činjenicama saglasni i potkrijepljeni materijalnim dokazima. Na istu okolnost je saslušan i apelant u svojstvu svjedoka, te je u konačnici, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrđeno da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela, na način i u vrijeme kako je opisano u tački 1. izreke presude. Pri tome je također nesporno da je predmetno krivično djelo ostalo u pokušaju.

10. U pogledu tačke 3. izreke presude (tačka 4. izmijenjene optužnice), u relevantnom dijelu koji se odnosi na apelanta s obzirom na veći broj optuženih, Sud BiH je naveo da je u pogledu radnji koje je apelant preduzeo u izvršenju krivičnog djela opisanog u predmetnoj tački izreke presude bilo neophodno dokazati da je apelant pristupio grupi lica, te da je vozilo koje je korišteno za izvršenje djela pripremio na način da je na njega nalijepio tamne folije. Pri tome su, prije svega, navedene nesporne činjenice u pogledu dana i vremena kad se desilo razbojništvo na štetu PBS banke, a činjenice koje se tiču organizacije, pripreme i uloga pojedinih optuženih među kojima je i apelant utvrđene su na osnovu iskaza svjedoka Anđelka Veljančića, Seada Robovića, Edina Ahmetspahića i Himze Ćate. Iskaz svjedoka Anđelka Veljančića je opširno interpretiran na str. 123–125. obrazloženja presude, a zatim je, imajući u vidu prigovor odbrane da spomenuti svjedok nije jasno opredijelio apelantovu ulogu u izvršenju krivičnog djela, doveden u kontekst s iskazima ostalih saslušanih svjedoka (pet) koji su bili neposredni učesnici događaja i koji su dali informacije o vozilu koje je pri tome korišteno. Iskazi saslušanih svjedoka u vezi s apelantovom ulogom u izvršenju krivičnog djela su, osim toga, potvrđeni apelantovim iskazom u svojstvu svjedoka (opremanje vozila koje će biti korišteno za izvršenje djela) i biološkim tragovima pronađenim na licu mjesta, garaži u kojoj je vozilo bilo parkirano i pripremano za izvršenje krivičnog djela. U tom smislu je zaključeno da je apelant postupao s umišljajem, kao pripadnik grupe, sa sviješću i voljom da svojim radnjama kao pomagač doprinese izvršenju djela.

11. U pogledu tačke 4. izreke presude (tačka 5. izmijenjene optužnice), Sud BiH je naveo da je u pogledu radnji koje su apelantu stavljene na teret na način opisan u predmetnoj tački izreke presude bilo potrebno utvrditi da je pripremio vozilo za upotrebu parkirano u njegovoj garaži radi prikrivene vožnje izvršilaca djela, da je postavio ukradene registarske oznake na vozilo i u vozilo smjestio dvije ručne radiostanice i tri perike, te da je u vozilo stavio zapaljive materije kako bi ono naknadno moglo biti zapaljeno. Pri tome su, prije svega, navedene nesporne činjenice prema kojima se 24. augusta 2008. godine desilo ubistvo Borisa Govedarice, a detalji oko pripreme krivičnog djela, događaja koji su se desili nakon ubistva, utvrđeni su na osnovu iskaza svjedoka Anđelka Veljančića, Edina Ahmetspahića, Seada Robovića i svjedoka L1. Na str. od 155. do 158. interpretirani su iskazi saslušanih svjedoka povodom pripreme i izvršenja krivičnog djela, kao i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, pri čemu apelant nije osporio da je učinio radnje koje su mu stavljene na teret, ali je osporio postojanje svijesti za krivično djelo ubistva. Sud BiH nije mogao prihvatiti takvu apelantovu odbranu jer iz svih izvedenih dokaza proizlazi da su svi učesnici krivičnog djela, uključujući i pomagače među kojima je apelant, znali i bili svjesni da se priprema krivično djelo ubistva Borisa Govedarice. U tom kontekstu je zaključeno da je apelant svojim radnjama, pripremom vozila, kao pripadnik grupe pomogao izvršiocima krivičnog djela postupajući s umišljajem, svjestan da na taj način doprinosi krivičnom djelu ubistva.

12. U pogledu tačke 5. izreke presude (tačka 6. izmijenjene optužnice) bilo je neophodno dokazati da je apelant kao pripadnik organizirane grupe, zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe koja je organizirano druge lišila života, na način što je pristupio grupi i zajedno sa B. M. i E. A. postavio eksplozivnu napravu u auto koje se nalazilo u njegovoj garaži. Pri tome je sud pošao od činjenice na koji način je ubijen Vladimir Mačar i dvoje slučajnih prolaznika našavši van svake razumne sumnje da se to desilo tako što je aktivirana eksplozivna naprava koja je bila smještena u automobilu parkiranom nedaleko od ugostiteljskog objekta u kojem se nalazio Vladimir Mačar koji je bio stvarna meta. Detalji oko nabavke, sklapanja i postavljanja eksplozivne naprave utvrđeni su na osnovu iskaza svjedoka koji su opširno interpretirani na str. od 165. do 168. obrazloženja presude, a činjenice u vezi s postavljanjem i aktiviranjem eksplozivne naprave utvrđene su na osnovu izvedenih materijalnih dokaza. U vezi s apelantovom ulogom u izvršenju ovog krivičnog djela i njegovog negiranja da poznaje oštećenog i ostale pomagače, Sud BiH je imao u vidu iskaze saslušanih svjedoka koji su saglasni s nalazom vještaka. Stoga je zaključeno da je apelant kao pomagač s umišljajem doprinio izvršenju predmetnog krivičnog djela, svjestan da svojim radnjama pomaže lišenju života drugog lica, a takvu posljedicu je htio.

13. U okviru tačke 6. izreke presude (tačka 7. izmijenjene optužnice) i nesporne činjenice da se u prostorijama BH Pošte 29. juna 2009. godine desilo razbojništvo organizirane kriminalne grupe radi pribavljanja imovinske koristi, Sud BiH je detalje o pripremi razbojništva i ulozi pojedinih optuženih među kojima je i apelant utvrdio na osnovu iskaza pet saslušanih svjedoka, čiji su iskazi interpretirani na str. od 170. do 180. obrazloženja presude, i apelantovog iskaza u svojstvu svjedoka koji je negirao da je vršio pripreme na vozilu radi izvršenja krivičnog djela, ali ne i činjenicu da se navedeno vozilo nalazilo parkirano kod njega (kombi transporter). Sud nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu da nije izvršio pripremu automobila za izvršenje krivičnog djela jer na suprotan zaključak ukazuju iskazi svih svjedoka koji su saslušani na tu okolnost, te da je njegova uloga u izvršenju djela bila da vozilo pripremi za izvršenje krivičnog djela razbojništva. Pri tome je utvrđeno da je apelant kao pomagač u izvršenju krivičnog djela razbojništva postupao s umišljajem kao pripadnik grupe, odnosno sa sviješću i voljom da doprinese izvršenju krivičnog djela.

14. U okviru tačke 7. izreke presude (tačka 8. izmijenjene optužnice) i nesporne činjenice da se 10. augusta 2008. godine desilo ubistvo Zorana Goluba i da je apelant u okviru organizirane grupe stavio na raspolaganje garažu u kojoj se nalazilo vozilo korišteno prilikom ubistva koje je apelant u tu svrhu pripremio, a nakon izvršenog ubistva pratio izvršioce kao osiguranje do prevoja Tuzla – Bijeljina. Sud BiH je imao u vidu iskaze velikog broja saslušanih svjedoka koji su bili neposredni očevici ubistva, čiji su iskazi interpretirani na str. od 188. do 191. obrazloženja presude, a detalji u vezi s pripremom i izvršiocima ubistva utvrđeni su na osnovu iskaza tri svjedoka – Robovića, Ahmetspahića i svjedoka L1. U tom smislu je utvrđeno da je apelant vozilo pripremio tako što je na vozilo stavio nepripadajuće registarske oznake i u vozilo oružje, te da mu je bilo poznato u koju svrhu će vozilo biti korišteno jer je bio na vezi sa D. E. (organizatorom) i od njega dobijao uplate. Sud je van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant kao pripadnik grupe za organizirani kriminal u svojstvu pomagača s umišljajem na odlučujući način doprinio izvršenju krivičnog djela opisanog u tački 7. izreke presude.

15. Pri odlučivanju o vrsti i visini kazne Sud BiH je u odnosu na apelanta kao otežavajuću okolnost cijenio iskazanu upornost pri vršenju krivičnih djela koja se ogleda u činjenici što je više puta u svojoj radnji pripremao vozila za koja je znao da će biti upotrijebljena u izvršenju krivičnih djela u dužem trajanju.

16. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine, između ostalog, odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda u osuđujućem dijelu. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je u relevantnom dijelu koje se odnosi na apelanta istaklo da je žalbom apelantovog branioca ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povredu krivičnog zakona i odluku o krivičnopravnoj sankciji. U tom smislu je u pogledu problematiziranja načina provođenja posebnih istražnih radnji u Republici Srbiji, cijeneći taj prigovor neosnovanim, opširno na str. od 16. do 21. obrazloženja presude navedeno zbog čega je istaknuti prigovor neosnovan, uz zaključak da se radilo o naredbama izdatim od organa druge države i u skladu s njenim procesnim zakonima, shodno zamolnici Tužilaštva za pružanje pravne pomoći.

17. Obrazlažući neosnovanost prigovora apelantove odbrane i odbrane ostalih optuženih o korištenju iskaza svjedoka „pokajnika“ i svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice, apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je, između ostalog, kao dokaze koristilo iskaze svjedoka Anđelka Veljančića, Edina Ahmetspahića, Seada Robovića, svjedoka L1 i drugih. U tom kontekstu je apelaciono vijeće (na način pobliže opisan na str. 26–32. presude) ukazalo na standarde (uspostavljene praksom Ustavnog suda) u vezi s korištenjem takvih dokaza u krivičnom postupku. U vezi s tim je apelaciono vijeće istaklo da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda (zavisno od tačke optuženja) zasniva samo na iskazima navedenih svjedoka, te da je prvostepeni sud prilikom ocjene iskaza tih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku (na glavnom pretresu bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju odbrana), cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza koje su dali drugi svjedoci, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pored toga je navedeno da su iskazi navedenih svjedoka prvo dovedeni u vezu, a potom i cijenjeni s drugim dokazima objektivne prirode, što ukazuje na nesumnjiv zaključak da nisu ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

18. Zatim je apelaciono vijeće raspravilo žalbene prigovore apelantove odbrane po svim tačkama za koje je proglašen krivim, imajući pri tom u vidu da činjenični događaji za apelantovu odbranu nisu bili sporni, već isključivo njegovo znanje da djeluje u okviru kriminalne grupe i namjere da pomaže u inkriminiranim djelatnostima njenih članova. U tom kontekstu je navedeno sljedeće: da su odbrane svih optuženih, pa i apelantova odbrana, nastojale osporiti iskaze saslušanih svjedoka, posebno svjedoka Veljančića, Ahmetspahića i Robovića, pokušavajući ukazati na kontradiktornost u njihovim iskazima u različitim fazama postupka; da izvedena dokazna građa upućuje na dokazanost inkriminacija svih optuženih, pa i apelanta; da je prvostepeni sud vodio računa o prirodi inkriminacija koje su optuženim stavljene na teret u vezi s bićem krivičnog djela organiziranog kriminala. Imajući u vidu da je apelantova odbrana suštinski osporila postojanje umišljaja u odnosu na sve tačke izreke presude i u odnosu na sve radnje koje su preduzeli pripadnici predmetne organizirane grupe, naročito s obzirom na to da su apelantove radnje okarakterizirane kao pomaganje određenim pripremnim radnjama, te da nije dokazano da je apelantov umišljaj dosegao do svake konačne posljedice, apelaciono vijeće je, prije svega, ukazalo na teorijske standarde koji se tiču pomaganja kao oblika saučesništva.

19. Imajući to u vidu, apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud apelantove radnje pravilno kvalificirao kao radnje pomaganja koje su imale određeni značaj i doprinosile izvršenju krivičnih djela, te da je u tom kontekstu irelevantno da li je apelant u konačnici želio posljedicu koja je iz tih radnji proizašla. Dovoljna je volja da (sa)izvršiocu pomogne u njegovoj namjeri. U tom pravcu je apelaciono vijeće analiziralo svaku tačku izreke presude koja se odnosi na apelanta (tačke 1, 3, 4, 5, 6. i 7), pri čemu je zauzet stav da je pravilan zaključak prvostepenog suda proistekao iz utvrđenog činjeničnog stanja prema kojem je apelant u vrijeme izvršenja krivičnih djela bio svjestan postojanja tuđeg plana i preduzeo radnje kojima je značajno doprinio njegovom izvršenju (pomagač). Osim toga, radi se o određenom obrascu postupanja, a ne o izoliranom slučaju, pa je nemoguće da apelant nije imao saznanja o zabranjenim postupanjima članova organizirane grupe, čiji je član i sam postao jer je bez pogovora pristao na preduzimanje višestrukih pripremnih radnji za počinjene inkriminacije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

21. Obrazlažući kršenje prava na pravično suđenje, apelant je, prije svega, ukazao da je u konačnoj presudi apelacionog vijeća ostalo nerazjašnjeno na osnovu kojih dokaza je stavljen u ulogu pomagača, da presuda izvodi pogrešan zaključak u pogledu odlučnih činjenica i njegove uloge kao pomagača. Dalje, apelant smatra pogrešnim zaključak sudova u pogledu činjenica koje su utvrđene navodno iz iskaza saslušanih svjedoka koji su dobili imunitet ili su zaključili sporazum o priznanju krivice s obzirom na to da sadržaj njihovih iskaza ne upućuje na zaključak o postojanju apelantovog umišljaja. Smatra da je proglašen krivim za radnje koje uopće nije učinio, da u tom pravcu Tužilaštvo nije izvelo niti jedan dokaz i da presuda zanemaruje jasne i konkretne radnje koje je preduzimao, a koje bi u sebi sadržavale elemente bića krivičnih djela za koja je u konačnici osuđen.

22. S obzirom na navedeno, apelant smatra da se u konkretnom slučaju nije mogao izvesti pouzdan zaključak da je znao ili mogao znati da će nastupiti posljedice za radnje opisane u izreci presude, te je zbog nedostatka odlučnih činjenica predloženo da se predmetna apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na pravično suđenje.

b)Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su oba vijeća tog suda dala jasne i razumljive razloge kojim su se rukovodili prilikom donošenja odluka, pri kojima u potpunosti ostaju jer prema apelantu nije učinjena niti jedna od povreda na koje je apelacijom ukazao. Osim toga, navodi istaknuti u apelaciji bili su predmet ocjene u žalbenom postupku o kojima je odlučilo apelaciono vijeće presudom u kojoj su dati suštinski odgovori, kako na navode žalbe tako i navode koji su u apelaciji ponovljeni. U tom pravcu je napomenuto da je postupak koji se vodio protiv apelanta prošao sve faze koje zakon nalaže i da su u tom kontekstu ispoštovana sva prava i data mogućnost na osporavanje svih za odbranu spornih pitanja. U vezi s tim je napomenuto da drugostepena presuda predstavlja odluku koja je donesena u žalbenom postupku i u pogledu njenog obrazloženja dovoljno je, nasuprot tvrdnjama iz apelacije, da ona sadrži slaganje ili neslaganje s tvrdnjama i ocjenom prvostepenog suda, pa nije neophodno obrazložiti svaki žalbeni navod kako apelant pogrešno smatra. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se o apelantovom učešću u inkriminacijama za koje je osuđen detaljno izjasnio u tačkama od 178. do 189. uz obrazloženje koje upućuje na potpunu valjanost tada osporene prvostepene presude, što u ukupnosti ukazuje da obje presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke s aspekta prava na pravično suđenje.

24. Tužilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi bili predmet završnih riječi i žalbe, na koje su oba vijeća Suda BiH dali iscrpne argumente i obrazloženja, zbog čega smatra da takvim postupanjem nije narušeno niti jedno apelantovo pravo zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovni pojmovi Član 1. tačka (20) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi izvršenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela. Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

26. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pomaganje Član 25.

(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Ubistvo Član 148. stav 1.

(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

27. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 289.

Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 29. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

38. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnih krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza usljed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnih krivičnih djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

39. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

40. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti dokaza. Dakle, Sud BiH je sve dokaze, uključujući, između ostalih, i iskaze saslušanih svjedoka s kojima je Tužilaštvo zaključilo sporazum o priznanju krivnje, kao i sadržaj presretnutog telefonskog razgovora, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH u pogledu utvrđenja postojanja organizirane kriminalne grupe, apelantove pripadnosti grupi, te apelantovog učešća u inkriminiranim događajima za koje je proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano isključivo na iskazima svjedoka koji su s Tužilaštvom zaključili sporazum (Anđelko Veljančić, Edin Ahmetspahić i Sead Robović), već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom takve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice o postojanju organizirane kriminalne grupe, pripadnosti apelanta toj grupi, pri čemu je postupao s umišljajem, sa sviješću i voljom da svojim radnjama kao pomagač doprinese izvršenju djela. Stoga, nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da Sud BiH i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja postojanja organizirane kriminalne grupe i apelantove pripadnosti toj grupi, pri čemu je postupao s umišljajem, sa sviješću i voljom da svojim radnjama kao pomagač doprinese izvršenju djela. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježja krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-582/18 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio