Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3253/18 („AUTOMOTIVE CENTAR-CENTAR ZA VOZILA“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3253/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3253/18, rješavajući apelaciju „AUTOMOTIVE CENTAR-CENTAR ZA VOZILA“ d.o.o. Sarajevo , na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AUTOMOTIVE CENTAR-CENTAR ZA VOZILA“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 023814 18 Rev od 27. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „AUTOMOTIVE CENTAR-CENTAR ZA VOZILA“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu:
apelant), kojeg zastupa MARIĆ & Co Advokatsko društvo d.o.o. Sarajevo, advokat Branko Marić iz Sarajeva, podnio je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 023814 18 Rev od 27. marta 2018. godine.
2. Sud BiH je 20. jula 2017. godine donio Presudu broj S1 3 P 023814 16 P, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tužena Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara BiH, Ministarstvo prometa i komunikacija BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da mu po osnovu naknade štete isplati iznos od 14.164.032,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, navedenom presudom odbijeno je preinačenje tužbe kojim apelant predlaže sudu, da naloži tuženoj da u određenom roku objavi Javni konkurs za odabir organizacije za obavljanje administrativnih poslova u oblasti homologacije vozila, dijelova, uređaja i opreme.
3. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da među parničnim strankama nije sporna činjenica da je tužena 2. juna 2009. godine objavila Javni konkurs za obavljanje administrativnih poslova u oblasti homologacije vozila, dijelova uređaja i opreme (u daljnjem tekstu: Javni konkurs od 2. juna 2009. godine), da su se na navedeni konkurs prijavili apelant i Konzorcij ,,EIB INTERNACIONALE" AD-PJ „Centar za motorna vozila" Banja Luka, „Institut za privredni inženjering" d.o.o. Zenica, „Institut za promet i komunikacije" d.o.o. Sarajevo i „Centar motor" d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Konzorcij), te da je odlukom Ministarstva komunikacija i prometa od 3. novembra 2009. godine, obavljanje navedenih poslova dodijeljeno Konzorciju. Zatim je naveo, da je nakon poništenja navedene odluke Ministarstva komunikacija i prometa BiH od 3. novembra 2009. godine, u upravnom sporu, tužena svojom odlukom od 22. novembra 2012. godine, poništila Javni konkurs od 2. juna 2009. godine. Takođe je naveo, da nije sporna ni činjenica, da je apelant protiv prednje odluke tužene (od 22. novembra 2012. godine), pokrenuo upravni spor kod Suda BiH, koji je svojom presudom od 3. aprila 2015. godine, odbio apelantovu tužbu, te presudom od 12. avgusta 2015. godine odbio apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 3. aprila 2015. godine.
4. Sud BiH je ukazao da u konkretnom slučaju apelant traži naknadu štete po osnovu izmakle dobiti, nastale činjenicom da isti nije izabran po objavljenom Javnom konkursu od 2. juna 2009. godine, koji je od strane tuženog poništen i za koji se u upravnom postupku i upravnom sporu utvrdilo da je nezakonit, odnosno ništav (te kao takav ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo). Stoga je istakao, da je jasno da u ovom slučaju ne postoji pravni osnov za naknadu izmakle dobiti, na koji se apelant poziva. Sud BiH je istakao da apelant nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između radnje tužene i štete za koju tvrdi da je pretrpio, pa je u skladu s tim, odlučio da odbije zahtjev za naknadu materijalne štete.
5. U pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obavezivanje tužene da u određenom roku objavi Javni konkurs za odabir organizacije za obavljanje administrativnih poslova u oblasti homologacije vozila, dijelova, uređaja i opreme koji je postavljen na glavnoj raspravi, Sud BiH je istakao da je isti odbijen iz razloga što se radi o preinačenju tužbe, kojoj se tuženi usprotivio. Naime, odredbom člana 24. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) je propisano, da apelant može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano, te kako se tužena izričito usprotivila preinaci tužbe (stav 2. navedene odredbe), Sud BiH je istakao da je jasno da nije imao osnova usvojiti preinačenu tužbu.
6. Sud BiH je 7. novembra 2017. godine donio Presudu broj S1 3 P 023814 17 Gž, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo, između ostalog, da apelant u žalbi osnovano ukazuje da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da apelant potražuje izgubljenu dobit uslijed činjenice da je izabran drugi ponuđač a ne on i da se zahtjev zasniva na javnom konkursu koji je poništen. Naime, iz samih navoda tužbe, preko izjašnjenja tokom prvostepenog postupka, kroz nalog vještaku finasijske struke, do završnog izlaganja, jasno proizlazi da se potražuje šteta koja je nastala nakon odluke o poništenju javnog konkursa, a koju odluku apelant označava kao nezakonitu, a ne šteta koja se zasniva na izboru po javnom konkursu koji je poništen. U vezi s tim je naveo, da propust prvostepenog suda kod utvrđenja po kom osnovu se potražuje naknada štete u vidu izgubljene dobiti, nije imao uticaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer su cijenjeni svi akti, od objavljivanja do pravosnažnosti odluke o poništenju javnog konkursa. Međutim, ukazani propust bio je od uticaja na razloge odbijanja tužbenog zahtjeva. Naime, apelant naknadu štete u vidu izmakle koristi vezuje za činjenicu da tužena nakon poništenja Javnog konkursa od 2. juna 2009. godine, nije objavila novi konkurs, na koji način je spriječila apelanta da ostvari dobit pošto je ostavila na snazi ugovor zaključen sa izabranim ponuđačem Konzorcijem. Takođe je naveo, da se izmaka korist potražuje od 2. novembra 2013. godine do 2. novembra 2016. godine, pa se zahtjev za naknadu štete ne može vezivati za ništavan pravni posao kako je to zaključio prvostepeni sud, nego za radnju propuštanja tužene.
8. Sud BiH je istakao, da je prije svega potrebno istaknuti da je neprihvatljiv navod tužbe da je tužena nanijela štetu nezakonitim poništenjem konkursa. Naime, zakonitost odluke tužene od 22. novembra 2012. godine, kojim je poništen javni konkurs, ispitana je u postupku po apelantovoj žalbi, te u upravnom sporu (u kome je apelantova tužba odbijena). Zatim je istakao, da ukazivanje žalbe da apelant ima najbolje uslove koje propisuje Pravilnik o homologaciji (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i na bodove koje je primjenom ovog podzakonskog akta trebao ostvariti u 2012. godini, da je objavljen novi konkurs, nije relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu. U vezi s tim je istakao, da kako apelant uzročno posljedičnu vezu između nemogućnosti ostvarivanja dobiti nalazi u propuštanju tužene da raspiše novi javni konkurs, da je primjenom člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) trebalo cijeniti da li bi apelant po redovnom toku stvari mogao osnovano očekivati dobitak koji potražuje u konkretnoj parnici i da li je taj dobitak spriječen propuštanjem tužene, a koju odredbu je propustio primijeniti prvostepeni sud.
9. Sud BiH je naveo, da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant i pored ostvarenih bodova, po redovnom toku stvari, nije mogao osnovano očekivati utuženu dobit zbog ozbiljnih nedostatka na njegovoj strani. Naime, iz obrazloženja rješenja tužene od 22. novembra 2012. godine, kojim je poništen javni konkurs, utvrđeno je pored nedostataka u samoj proceduri i to da je apelant u svojoj dokumentaciji dao netačne podatke, te je utvrđen sukob interesa jer su vlasnici apelanta i angažovani eksperti bili članovi radnih grupa za izradu Pravilnika koji primjenjuje tužena. Dakle, na strani apelanta utvrđeni su ozbiljni nedostaci koji bi po redovnom toku stvari spriječili ne samo apelanta, nego svakog učesnika u konkursu, da bude zakonito izabran. Stoga, Sud BiH je naveo da zaključuje da apelant nije propustom tužene spriječen da ostvari utuženu dobit, niti je istu mogao osnovano očekivati, a koje utvrđenje tužbeni zahtjev čini neosnovanim.
10. Sud BiH je ukazao, da činjenica da tužena i dalje ima zaključen ugovor sa Konzorcijem, koji je izabran na osnovu poništenog oglasa, za apelanta ne može biti poseban osnov za potraživanje izgubljene dobiti jer nije dokazano, prije svega, da su na strani apelanta otklonjeni nedostaci koji su bili razlog poništenja javnog konkursa. Zatim je ukazao, da suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud nije imao ovlaštenja da poništava ugovor između tužene i Konzorcija, budući da na takvo poništenje nije bio opredijeljen tužbeni zahtjev, pa bi suprotno postupanje imalo za posljedicu prekoračenje tužbenog zahtjeva, odnosno povredu odredbe člana 7. stav 1. ZPP.
11. Sud BiH je naveo da je pravilnom primjenom odredbe člana 24. ZPP, prvostepeni sud odbio raspravljanje o preinačenom tužbenom zahtjevu (kojim je apelant tražio da se naloži tuženoj da objavi novi javni konkurs). Nadalje je naveo, da se nisu mogli prihvatiti razlozi apelanta (da do održavanja pripremnog ročišta nije mogao znati da li je objavljen novi javni konkurs i da li je eventualno planirano njegovo objavljivanje), zbog kojih naknadno opredijeljeni zahtjev nije postavio u tužbi. Naime, prije podnošenja tužbe apelant je imao saznanja da tužena nije objavila novi oglas i tužbenim navodima je tu činjenicu potencirao, te je u skladu sa tim saznanjima mogao opredijeliti tužbeni zahtjev. Sud BiH je ukazao, da opredjeljenje u tužbi zahtjeva, za nalaganje objavljivanja oglasa, nije sprječavala ni žalbom ukazana eventualnost da se konkurs mogao objaviti nakon podnošenja tužbe.
12. Sud BiH je 27. marta 2018. godine donio Presudu broj S1 3 P 023814 18 Rev, kojom je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
13. U obrazloženju presude, Sud BiH je istakao, između ostalog, da je ključno pitanje da li je tužena propuštanjem da objavi novi javni konkurs, nakon poništenja prvobitnog javnog konkursa, apelantu prouzrokovala štetu koja se potražuje. U vezi s tim je istakao, da je pravilno i potpuno utvrđenje drugostepenog vijeća da je neprihvatljiv navod apelanta da je tužena nezakonito poništila konkurs, kada je zakonitost odluke tužene, kojom je poništen javni konkurs, ispitana u upravnom postupku, te u upravnom sporu. Zatim je ukazao, da je u presudi od 12. avgusta 2015. godine (donesenoj u upravnom sporu, u kojem je apelant osporavao odluku tužene kojom je javni konkurs poništen) decidno navedeno da su uslovi Javnog konkursa iz 2009. godine u suprotnosti sa Pravilnikom, da je postupak izbora organizacije po ovom konkursu obavljen na način suprotan načelu zakonitosti rada organa uprave i vladavine prava, jer se u vrijeme objave konkursa nisu znali kriteriji po kojima će se prijave bodovati. Takođe, nedvosmisleno je naznačeno da je Komisija za provođenje konkursa bila u direktnom sukobu interesa, jer su četiri člana bila naknadno imenovana i u Komisiju za utvrđivanje kriterija.
14. Sud BiH je ukazao da je pitanje da li bi apelant po redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati utuženu dobit, direktno vezano i za razloge iz obrazloženja rješenja tužene kojim je poništen javni konkurs. Naime, imajući u vidu da je ovim rješenjem tužene, koje je u upravnom sporu ocijenjeno zakonitim, ustanovljeno da pored nedostataka u samoj proceduri i činjenice da je apelant u svojoj dokumentaciji dao netačne podatke, dodatno utvrđen sukob interesa jer su vlasnici apelanta i angažovani eksperti bili članovi radnih grupa za izradu Pravilnika koji primjenjuje tužena. Sud BiH je naglasio da je činjenica, poštujući pravilo da se presuđena stvar smatra istinitom, da je poništeni javni konkurs imao manjkavosti i da u suštini nije bio usklađen sa odredbama Pravilnika na koji apelant ukazuje. Dodatno, u presudi Suda BiH, od 12. avgusta 2015. godine ustanovljeno je da su na strani apelanta uočeni propusti koji bi bili odlučujućeg karaktera u smislu ocjene dopustivosti prijave u skladu sa Pravilnikom, prilikom provođenja konkursne procedure, ali i bodovnog stanja stvari (Komisiju za ocjenjivanje sačinjavali osnivači apelanta, koji su direktno uticali na bodovni aspekt rangiranja). Kada se uzme u obzir, da javni konkurs nije bio usklađen sa Pravilnikom, da je sastav Komisije imao odlučujuće manjkavosti u smislu postojanja sukoba interesa, kao i da apelant nije ispunjavao sve uslove iz Pravilnika, Sud BiH je ukazao da je jasno da po redovnom toku stvari nije mogao očekivati da bi u slučaju ponovnog objavljivanja javnog konkursa bio prvorangirani. Zbog takvog stanja stvari, Sud BiH je naveo da nisu ispunjeni ni zakonski uslovi propisani ZOO za naknadu štete po osnovu izmakle dobiti.
15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelant, između ostalog, navodi da u konkretnom slučaju Ustavni sud mora sagledati širu sliku, a to je ta da Konzorciji obavlja administrativne poslove iz oblasti homologacije temeljem ugovora koji je zaključen na osnovu javnog konkursa koji je kasnije poništen kao nezakonit. Naime, da se radi o očitoj povredi prava na imovinu apelanta koji je onemogućen da se uopšte prijavi na javni oglas jer Ministarstvo za saobraćaj i komunikacije BiH nema volju da objavi novi javni oglas na koji bi se i apelant mogao prijaviti, kao i svi drugi subjekti na tržištu. Nadalje, smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo odnosno konkretno nisu primijenili Pravilnik, a koji podzakonski akt je još uvijek na snazi. U odnosu na dio presude kojom su nižestepeni sudovi odbili da raspravljaju po preinačenom tužbenom zahtjevu apelanta, apelant i dalje smatra da su nižestepeni sudovi mogli dozvoliti raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu jer sve do održavanja pripremnog ročišta apelant nije niti morao znati da li je ili nije objavljen novi javni konkurs, te da li je eventualno planirano njegovo objavljivanje do kraja prvostepenog postupka, pa da mu je onemogućeno da raspravlja, što je jedno od temeljnih načela ZPP.
Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16), u relevantnom djelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 24. st. 1., 2., 3. i 4.
(1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, Sud može dopustiti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinačenje.
(3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.
(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju, ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:
1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije;
2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odgađanja glavne rasprave.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. Ustavni sud zapaža da je predmet osporenog parničnog postupka bio apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tužena da mu naknadi štetu, te da je Sud BiH u konkretnom slučaju odlučivao, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, samo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje, da je Sud BiH kako u drugostepenoj presudi, tako i u revizionoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO na predmetnu situaciju, tako da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud BiH, odnosno Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente, koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević