Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4298/19 (J. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kontrola korištenja
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Krivični postupak
- Propisano zakonom
- Oduzimanje imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4298/19
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4298/19, rješavajući apelaciju Javorke Vuletić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Javorke Vuletić podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 029095 19 Kž 3 od 19. septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Javorka Vuletić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Metkovića, Republika Hrvatska, koju zastupa Advokatska kancelarija Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 029095 19 Kž 3 od 19. septembra 2019. godine.
2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere „kojom se poništava odluka o zabrani povrata privremeno oduzetih predmeta apelantice“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od apelanticinog punomoćnika je zatraženo da dostavi Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 029095 19 K 2 od 4. septembra 2019. godine. Apelanticin advokat, kojem je navedeno pismo dostavljeno 15. novembra 2019. godine, to nije učinio u ostavljenom roku. Ustavni sud je 27. januara 2012. godine od Suda BiH zatražio da dostavi navedeno rješenje, a što je i učinjeno 11. februara 2020. godine.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine zatraženo je 27. i 28. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Sud BiH je odgovor dostavio 11. februara 2020. godine. Tužilaštvo BiH, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 31. januara 2020. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavilo odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 029095 19 K 2 od 4. septembra 2019. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta: bliže označenog teretnog motornog vozila; cisterna, te saobraćajne dozvole za teretno motorno vozilo, odnosno cisternu (u daljnjem tekstu: privremeno oduzeti predmeti), a koji su oduzeti od Marija Vuletića na osnovu potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 17. jula 2018. godine.
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je pred Sudom BiH vođen krivični postupak protiv, tada optuženog, Marija Vuletića zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, te da su u toku istrage u ovom predmetu od njega oduzeti navedeni predmeti. Nadalje, 22. maja 2019. godine optuženi Marijo Vuletić je s Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivice, te je Sud BiH donio presudu kojom ga je proglasio krivim za naprijed navedena krivična djela i izrekao mu kaznu zatvora i novčanu kaznu. Kako privremeno oduzeti predmeti nisu bili navedeni u optužnici, odnosno nisu predlagani kao dokaz, niti je predloženo njihovo oduzimanje po bilo kojem osnovu, a slijedom toga nisu bili ni predmet zaključenog sporazuma o priznanju krivice, niti je Tužilaštvo BiH u tom pogledu na ročištu iznijelo bilo kakve prijedloge, Sud BiH o privremeno oduzetim predmetima nije mogao ni odlučivati.
8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantica, vlasnica obrta „Prijevoznik Ivan Vuletić“ Metković, 28. maja 2019. godine podnijela zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Apelantica je u zahtjevu istakla da su privremeno oduzeti predmeti od osuđenog Marija Vuletića u vlasništvu obrta „Prijevoznik Ivan Vuletić“ Metković, da služe za obavljanje djelatnosti obrta, te da kao vlasnica obrta, zbog privremenog oduzimanja i nemogućnosti raspolaganja, trpi materijalnu štetu. Pri tome je posebno istakla: da je od privremenog oduzimanja predmeta proteklo više od šest mjeseci; da je tokom istrage u ovom predmetu utvrđeno da u teretnom motornom vozilu nije pronađeno ništa što bi ukazivalo na izvršenje bilo kojeg krivičnog djela; da u cisterni nije vršeno bilo kakvo prepravljanje da bi se napravili skriveni prostori; da ne postoje drugi razlozi koji bi uputili na zaključak da će se privremeno oduzeti predmeti ponovo upotrijebiti za izvršenje krivičnog djela. Najzad, u prilog svojim tvrdnjama apelantica se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 2742/16 od 11. septembra 2018. godine.
9. U izjašnjenju na apelanticin zahtjev Tužilaštvo BiH je istaklo da se radi o kompleksnoj istrazi s većim brojem pripadnika organizirane kriminalne grupe iz BiH, Hrvatske i Crne Gore. Dalje je ukazano da je donesena naredba o proširenju istrage protiv Jurice i Maria Vuletića, sinova apelantice – formalne vlasnice obrta „Prijevoznik Ivan Vuletić“, u čijem vlasništvu se nalaze privremeno oduzeti predmeti, a zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195, te pranja novca iz člana 209. istog zakona. Tužilaštvo BiH je dalje istaklo da dosadašnji rezultati istrage pokazuju da su osumnjičeni u dužem vremenskom periodu organizirali i izvršili nabavku i transport označene opojne droge koju su prepakivali na teritoriji Crne Gore i tovarili u cisternu u vlasništvu obrta „Prijevoznik Ivan Vuletić“, koja je privremeno oduzeta od vozača, sada osuđenog, Marija Vuletića, te je prevozili preko BiH u Hrvatsku. Navedeni osumnjičeni i drugi, za sada NN pripadnici grupe su na opisani način prevezli najmanje četiri tone navedene opojne droge, a prilikom prevoza su kao sredstvo izvršenja koristili privremeno oduzetu cisternu.
10. Tužilaštvo BiH je potvrdilo apelanticin navod da su predmeti privremeno oduzeti prije više od šest mjeseci i da o njima nije riješeno tokom postupka prema sada osuđenom Mariju Vuletiću. Ovo je obrazloženo okolnošću da su osumnjičeni na opisani način koristili upravo oduzeti tegljač i cisternu kako za redovno poslovanje firme – prevoz nafte tako i kao sredstvo izvršenja navedenih krivičnih djela.
11. Najzad, Tužilaštvo BiH je predložilo da Sud BiH odbije apelanticin zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, ističući da u narednom periodu, s ciljem okončanja istrage, planira finansijske istrage, prikupljanje dokaza i materijala, a nakon čega će biti donijeta tužilačka odluka u ovom predmetu, te shodno tome i odluka o privremeno oduzetim predmetima. Pri tome je istaknuto i da bi otkrivanje više podataka o identitetima osumnjičenih, njihovim radnjama, te konkretnim detaljima, moglo ugroziti istragu, a zbog čega je, u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka BiH, određen i stepen tajnosti „povjerljivo“ kako njihovim otkrivanjem ne bi bila nanijeta šteta sigurnosti ili interesima BiH.
12. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je Sud BiH, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 2742/16, istakao da lišavanje apelanta prava na imovinu mora biti opravdano, što, prije svega, podrazumijeva predviđenost zakonom. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da iz stanja spisa nesporno proizlazi da su predmeti, čije vraćanje apelantica zahtijeva, oduzeti od tada osumnjičenog Marija Vuletića na osnovu naredbe suda na osnovu člana 65. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Sud BiH je posebno istakao da je navedenim članom, pored ostalog, propisano privremeno oduzimanje predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Stoga, prema Sudu BiH, nesporno je da su predmeti čiji povrat zahtijeva apelantica u tom momentu ocijenjeni kao predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, te da su oduzeti u skladu s relevantnim odredbama krivičnoprocesnog zakonodavstva.
13. Sud BiH je dalje istakao da je Ustavni sud u Odluci broj AP 2425/17 naveo „da odbijanje apelantovog prava za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, odnosno zadržavanje materijalnih dokaza može biti neophodno u interesu valjanog provođenja pravde, što predstavlja legitiman cilj u općem interesu“. Prema stavu Suda BiH, Ustavni sud je na nedvosmislen način utvrdio postojanje javnog općeg interesa kada se predmeti oduzimaju radi vođenja istrage u krivičnom postupku. Stoga je zaključeno da je i u konkretnom slučaju oduzimanje navedenih predmeta od tada osumnjičenog Marija Vuletića učinjeno u skladu s javnim općim interesom.
14. Prema stavu Suda BiH, tok i status istrage koje je Tužilaštvo BiH, u skladu sa zakonskim mogućnostima, iznijelo zadovoljava standard „pravične ravnoteže“ između javnog interesa i prava na raspolaganje imovinom. U vezi s tim, ukazano je da istraga u ovom predmetu još traje u odnosu na Maria i Juricu Vuletića zbog postojanja osnovane sumnje da su, zajedno s osuđenim Marijom Vuletićem, kao pripadnici organizirane kriminalne grupe, učestvovali u izvršenju krivičnog djela za koje je Marijo Vuletić osuđen. Dalje je ukazano da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni od 2017. godine organizirali i vršili nabavku i transport opojne droge prekograničnim i međudržavnim putevima, i to na način da su je prepakivali i tovarili u cisternu koja je u vlasništvu obrta njihove majke – apelantice koja je podnijela zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Prema stavu Suda BiH, detaljno izjašnjenje Tužilaštva BiH upravo ukazuje da su navedena lica, zajedno s osuđenim Marijom Vuletićem, privremeno oduzete predmete, pored redovnih poslova, koristili i kao sredstvo izvršenja krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnih droga i drugih.
15. Sud BiH je zaključio da je Tužilaštvo BiH dalo konkretne činjenice i okolnosti koje čine opravdanim daljnje zadržavanje privremeno oduzetih predmeta, imajući u vidu da su neophodni za provođenje istražnih radnji u narednom periodu, te da bi drugačije tumačenje apsolutno narušilo tužiočevo diskreciono pravo da odluči koji su dokazi potrebni u daljnjem toku istrage. Sve navedeno, prema stavu Suda BiH, ukazuje da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 74. ZKPBiH za vraćanje privremeno oduzetih predmeta njihovom vlasniku. Po okončanju istrage i donošenju konačne tužilačke odluke, Tužilaštvo BiH će biti u mogućnosti da se izjasni da li će privremeno oduzeti predmeti biti korišteni kao dokaz u eventualnom daljnjem toku krivičnog postupka, a zbog čega su, u skladu sa članom 65. ZKPBiH, privremeno i oduzeti.
16. Prema stavu Suda BiH za vraćanje privremeno oduzetih predmeta nije od odlučnog značaja činjenica da je krivični postupak protiv Marija Vuletića, od kojeg su predmeti privremeno oduzeti, pravomoćno okončan. U vezi s tim je ukazano da iz činjeničnog opisa krivičnog djela za koje je Marijo Vuletić osuđen proizlazi da su u njegovom izvršenju učestvovala i druga lica u sastavu grupe za organizirani kriminal, a čiji članovi su, kako se osnovano sumnja, bili i sinovi apelantice – vlasnice obrta „Prijevoznik Ivan Vuletić“, čija sredstva su na ranije opisani način koristili za počinjenje navedenih djela.
17. Imajući u vidu da je istraga još uvijek u toku, Sud BiH se nije upuštao u ispitivanje navoda da u teretnom motornom vozilu nije pronađeno ništa što bi ukazivalo na izvršenje bilo kojeg krivičnog djela, te da u cisterni nije vršeno bilo kakvo preinačenje za potrebe izvršenja krivičnog djela, jer će navedene okolnosti biti utvrđene u daljnjem toku postupka.
18. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i apelanticini navodi da zbog privremenog oduzimanja predmeta njen obrt „Prijevoznik Ivan Vuletić“ trpi materijalnu štetu. U vezi s tim je ukazano da krivični postupak nužno nosi određene restrikcije, kao i da pravo i dužnost nadležnih organa za efikasnim procesuiranjem počinilaca krivičnih djela preteže nad određenim pravima fizičkih i pravnih lica.
19. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 029095 19 Kž 3 od 19. septembra 2019. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.
20. U obrazloženju rješenja Sud BiH je istakao da je krivični postupak protiv M. V. okončan, ali da je istraga, iz koje je proistekao predmet protiv njega, i dalje aktivna u odnosu na druga osumnjičena lica za koja, s aspekta osnova sumnje, postoji izvjesnost o umiješanosti u kriminalne aktivnosti usko vezane i za predmete koje apelantica traži da se vrate. Nadalje, ukazano je da se prvostepeni sud, na osnovu tužiočevih navoda, o ovom detaljno izjasnio na str. 3–5. pobijanog rješenja, te da navedene zaključke u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
21. Sud BiH je dalje istakao i da na drugačiji zaključak ne upućuje ni apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2742/16 od 11. septembra 2018. godine. U vezi s tim je najprije ukazano da se prvostepeni sud pravilno očitovao u vezi s navedenom odlukom „primjenjujući test da li se u konkretnom slučaju radi o standardu „pravične ravnoteže“. Nadalje je ukazano i da se odluka Ustavnog suda odnosi na situaciju kada je riješeno o konačnoj sudbini privremeno oduzetih predmeta, a ne o njihovom trenutnom zadržavanju kako bi se neometano provele daljnje istražne radnje, kao i daljnji tok krivičnog postupka, a što predstavlja bitnu i odlučnu činjenicu za primjenu kriterija uspostavljenih Odlukom broj AP 2742/16.
22. Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju još uvijek radi isključivo o privremenom oduzimanju predmeta i njihovom zadržavanju u krivičnom postupku u kojem se istraga treba okončati, a ne o konačnom rješenju sudbine privremeno oduzetih predmeta, a što je potencijalno moglo utjecati na apelanticino pravo na imovinu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelantica tvrdi da su joj osporenim drugostepenim rješenjem Suda BiH prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. U prilog svojim tvrdnjama apelantica je istakla da su pobrojani predmeti privremeno oduzeti u julu 2017. godine od, u to vrijeme osumnjičenog, Marija Vuletića, da je krivični postupak protiv njega pravomoćno okončan presudom, kao i da on nije vlasnik privremeno oduzetih predmeta. Nadalje, apelantica je istakla da je ona vlasnica privremeno oduzetih predmeta, da joj oni služe za obavljanje privredne djelatnosti, pa da zbog njihovog privremenog oduzimanja trpi nemjerljivu materijalnu štetu.
25. Apelantica smatra da je pogrešan stav Suda BiH da nesporna činjenica da je krivični postupak protiv Marija Vuletića (od kojeg su predmeti privremeno oduzeti) pravomoćno okončan nije od odlučnog značaja. U prilog navedenom ističe: da se privremeno oduzeti predmeti već duži period nalaze u posjedu suda; da je neizvjesno kada će biti vraćeni; da je nejasno kako i na koji način će se koristiti u daljnjoj istrazi kada su već provedena vještačenja i dokazni postupak protiv Marija Vuletića, a presudom, kojom je postupak protiv njega okončan, nisu obuhvaćeni i njeni privremeno oduzeti predmeti. Apelantica je također istakla i da su u cijelosti usvojeni, kako tvrdi, paušalni navodi Tužilaštva BiH koji nisu potkrijepljeni niti jednim materijalnim dokazom, a u prilog zaključku Suda BiH da će, po okončanju istrage i donošenju konačne tužilačke odluke, Tužilaštvo BiH biti u mogućnosti da se izjasni da li će navedeni privremeno oduzeti predmeti biti korišteni kao dokaz u eventualnom daljnjem toku krivičnog postupka.
26. Slijedom navedenog, apelantica smatra da je Sud BiH pogrešno primijenio čl. 65. i 74. ZKPBiH, te ukazuje i na Odluku Ustavnog sud broj AP 2742/16 od 11. septembra 2018. godine. b)Odgovor na apelaciju
27. Sud BiH se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge i obrazloženja iz obrazloženja prvostepenog te drugostepenog rješenja.
28. Sud BiH je dalje istakao da prvenstveno ukazuje da je apelantica u podnesenoj apelaciji propustila naznačiti da krivični postupak, koji se potencijalno usko veže i za sporne predmete, nije u potpunosti okončan. Dalje je ukazano da istraga iz koje je proistekao predmet protiv Marija Vuletića i dalje egzistira u odnosu na druga osumnjičena lica za koja, s aspekta osnovane sumnje, postoji izvjesnost o umiješanosti u kriminalne aktivnosti usko vezene i za predmete koje apelantica traži.
29. Najzad, Sud BiH je istakao da je pri odlučivanju o apelanticinom zahtjevu imao u vidu i cijenio i Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2742/16.
V.Relevantni propisi
30. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Oduzimanje predmeta Član 74.
(1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca. (2) Predmeti iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti i kad nisu vlasništvo počinioca, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinilaca.
31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 65.
Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužitelja.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv Suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.
(4) Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe.
(...)
(8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a, po potrebi, i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.
(…) Član 69.
Pravo žalbe (1) Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe. (2) Žalba iz stava 1. ovog člana ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.
(3) Protiv odluke Suda kojom se vraćaju oduzeti predmeti ili dokumentacija, Tužitelj ima pravo podnijeti žalbu.
Član 74.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 65. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 391.).
Član 391.
Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH moraju oduzeti, oduzet će se i kad se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, o čemu se donosi posebno rješenje.
(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.
(3) Rješenje o oduzimanju predmeta iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće i kad je u presudi kojom je optuženi proglašen krivim propušteno da se donese takva odluka.
(4) Ovjereni prijepis rješenja o oduzimanju predmeta dostavit će se vlasniku predmeta ako je vlasnik poznat.
(5) Protiv rješenja iz st. 1. do 3. ovog člana, vlasnik predmeta ima pravo na žalbu zbog nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 029095 19 Kž 3 od 19. septembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 24. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelantica pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu
38. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
39. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301- A, stav 51).
40. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da ni za Sud BiH, kao ni za Tužilaštvo BiH nije bilo sporno da su privremeno oduzeti predmeti vlasništvo obrta „Prijevoznik Ivan Vuletić“, a čija je vlasnica apelantica. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da privremeno oduzeti predmeti predstavljaju apelanticinu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Nadalje, osporenim rješenjima apelantica nije lišena svoje imovine (u smislu konačnog oduzimanja, bez izgleda da joj bude vraćena), ali je lišena njenog posjeda i onemogućena je u mirnom uživanju. Osporena rješenja se također odnose na privremeno oduzete predmete u odnosu na koje postoji osnovana sumnja da su korišteni u izvršenju krivičnog djela u vezi s kojim je u toku krivična istraga i koji su oduzeti jer mogu biti dokaz u krivičnom postupku.
42. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u više svojih odluka utvrdio da se zapljena imovine u svrhu zakonskih postupaka obično vezuje za kontrolu korištenja imovine koja potpada pod djelokrug stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluke Evropskog suda, Raimondo protiv Italije od 22. februara 1994. godine, serija A, broj 281-A, Adamczyk protiv Poljske broj 28551/04 od 7. novembra 2006. godine i Simonjan-Heikinheino protiv Finske broj 6321/03 od 2. septembra 2008. godine). Ustavni sud, također, primjećuje da je Evropski sud u predmetu Smirnov protiv Rusije (vidi Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 54) zaključio da situacija u kojoj je istražni organ naredio da se kompjuter čuva kao fizički dokaz u krivičnom predmetu do vremena kada pretresno vijeće donese odluku, odnosno presudu, odlučujući o njemu kao o dokaznom sredstvu u konkretnom predmetu, treba da se ispita u okviru prava države da kontrolira upotrebu imovine u skladu s općim interesom, dakle u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Rukovodeći se navedenom praksom Evropskog suda, i pored činjenice da osporena rješenja imaju za efekat privremeno lišavanje posjeda i onemogućavanje mirnog uživanja imovine, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o kontroli korištenja imovine u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
44. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
45. Ustavni sud zapaža da su predmeti čiji je povrat apelantica tražila oduzeti od Marija Vuletića koji je pravomoćnom presudom Suda BiH, na osnovu sporazuma o priznanju krivice, proglašen krivim da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. istog zakona. Osporenim rješenjima apelanticin zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta odbijen je kao neosnovan uz obrazloženje da je donesena naredba o proširenju istrage kojom su obuhvaćeni apelanticini sinovi Jurica i Mario Vuletić, a zbog postojanja osnovane sumnje da su, zajedno s osuđenim Marijom Vuletićem, kao pripadnici organizirane kriminalne grupe učestvovali u izvršenju krivičnog djela za koje je Marijo Vuletić osuđen. U vezi s tim je ukazano da postoji osnovana sumnja da su od 2017. godine organizirali i vršili nabavku i transport opojne droge prekograničnim i međudržavnim putevima, i to na način da su je prepakivali i tovarili u cisternu u vlasništvu obrta svoje majke (apelantice). Sud BiH je prihvatio detaljno izjašnjenje Tužilaštva BiH da su apelanticini sinovi, zajedno s osuđenim Marijom Vuletićem, privremeno oduzeti tegljač i cisternu, pored redovnih poslova, koristili kao sredstvo za izvršenje krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnih droga i drugih.
46. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH, konkretno čl. 65. i 74, iz kojih proizlazi da će se predmeti koji su u toku postupka privremeno oduzeti vratiti vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da ne predstavljaju predmete koji se imaju oduzeti prema KZ-u ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje u smislu člana 391.
ZKPBiH.
47. Iz navedenog proizlazi da je pravni osnov za donošenje osporenih odluka propisan u navedenom relevantnom zakonu koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe KZBiH i ZKPBiH dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
48. Zatim, Ustavni sud smatra da odbijanje apelanticinog zahtjeva za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, odnosno zadržavanje materijalnih dokaza može biti neophodno u interesu valjanog provođenja pravde, što predstavlja legitiman cilj u općem interesu (vidi naprijed citiranu Smirnov protiv Rusije, tačka 57). Naime, za Ustavni sud je nesporno da postoji javni interes u slučaju kada se predmeti oduzimaju radi vođenja istrage u krivičnom postupku.
49. Najzad, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je kontrola apelanticine imovine proporcionalna tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava da joj privremeno oduzeti predmeti budu vraćeni i općeg interesa – valjanog provođenja pravde.
50. Pri procjeni da li je uspostavljen pravičan balans, Evropski sud državi ostavlja široko polje procjene kako u pogledu izbora mjera tako i u pogledu procjene da li su njihove posljedice opravdane u općem interesu u svrhu postizanja cilja zakona u pitanju (vidi Evropski sud, Yildirim protiv Italije (dec.) broj 38602/02, ECHR 2003-IV). Nadalje, Evropski sud pri procjeni pravične ravnoteže u mjerama kojim se oduzima imovina koja je nezakonito korištena cijeni brojne faktore, koji uključuju i ponašanje vlasnika. U tom smislu mora se utvrditi i da li su domaće vlasti imale u vidu nivo greške ili brige vlasnika ili barem odnos između vlasnikovog ponašanja i krivičnog djela koje je počinjeno. Nadalje, mora se utvrditi da li postupak u domaćem pravnom sistemu vlasniku omogućava, s obzirom na ozbiljnost mjere s kojom se suočava, adekvatnu priliku da iznese svoj slučaj pred nadležnim tijelom i da osporava nezakonitost i arbitrarnost i nerazumno postupanje (vidi naprijed citiranu Yildirim s daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).
51. Ustavni sud najprije zapaža da se apelantica i u postupku pred redovnim sudom, kao i u apelaciji, pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 2742/16 od 11. septembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj oduci apelant je tvrdio da mu je prekršeno pravo na imovinu jer mu je trajno oduzeto vozilo, njegovo vlasništvo, koje je treće lice koristilo u izvršenju krivičnog djela neovlaštenog prometa oružjem, vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. KZBiH. Apelant je i u postupku pred redovnim sudovima tvrdio da njegovo vozilo nije bilo namjensko vozilo, niti se prilikom vještačenja utvrdilo da je imalo posebne pregrade za skrivanje oružja ili vojne opreme, već da je osuđeni iznajmio vozilo u Kraljevini Švedskoj i da vlasnik vozila nije umiješan u krivično djelo koje se vodilo u predmetnoj pravnoj stvari, već je postupao kao savjestan preduzetnik prilikom iznajmljivanja spornog vozila. Također je ukazao i na člana 74. KZBiH, te istakao da je opasnost od ponovnog učinjenja krivičnog djela isključena.
52. Oduzimanje vozila u naprijed navedenom predmetu zasnivalo se na članu 193. stav 6. KZBiH kojim je propisano obavezno oduzimanje oružja, vojne opreme, proizvoda dvojne namjene, kao i sredstava za njihov transport ili rasturanje. Ispitujući izrečenu mjeru u kontekstu pravične ravnoteže Ustavni sud je istakao (vidi Odluku broj AP 2742/16, tačka 32): „[…] član 193. stav
6. KZBiH propisuje obaveznu konfiskaciju sredstva koje je korišteno za transport oružja. Iz sadržaja odredbe člana 193. stav 6. KZBiH proizlazi da za odluku suda u takvim predmetima nisu od značaja trud i dobra volja koje je vlasnik prevoznog sredstva iskazao, odnosno okolnost da li je i na koji način vlasnik prevoznog sredstva (koji nije počinilac krivičnog djela) bio umiješan u počinjeno krivično djelo, odnosno da li je imao bilo kakva saznanja o nezakonitim aktivnostima vozača ili da li je propustio obavljati redovne kontrole vozila. Dakle, relevantni propisi uopće ne uzimaju u obzir odnos između postupanja vlasnika vozila i krivičnog djela, iz čega proizlazi da odredbom člana 193. stav 6. KZBiH apelantu nije data razumna mogućnost iznošenja svog slučaja pred organe vlasti. […] Ustavni sud smatra da uspostavljanje ravnoteže između općeg interesa sprečavanja kriminala i zaštite prava pojedinaca u ovim okolnostima znači da nametanje takvog tereta vlasniku relevantne imovine može biti opravdano samo ako rizik povrata njegove imovine omogućava promet oružjem i vojnom opremom i podriva borbu protiv organiziranog kriminala, te tako preteže nad interesom vlasnika za povrat imovine.“
53. Ustavni sud je istakao (vidi tačku 33.): „. […] da iz stanja u spisu ne proizlazi da je predmetno vozilo preinačeno za potrebe prenosa eksplozivne naprave, već da je eksplozivna naprava bila sakrivena u tapacirung u unutrašnjosti ispod krova vozila. Također, iz stanja u spisu ne proizlazi da je bilo prethodnih incidenata s tim vozilom, ili koji bi bili prouzrokovani apelantovim propustom da se vozilima koja se daju u najam vrši prevoz nezakonitih predmeta koji bi doveli do postavljanja pitanja u vezi s odgovornošću podnosioca predstavke – kompanije za počinjeno krivično djelo. Navedeno, zajedno s činjenicom da je vozač koji je zakonito iznajmio sporno vozilo, osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine teško može dovesti do zaključka da bi to isto vozilo ponovno moglo biti korišteno za prevoz oružja i da je zbog toga nužno njegovo oduzimanje, te da potreba za oduzimanjem vozila nadilazi interes apelanta kao vlasnika za ponovnim vraćanjem vozila, što je očigledno bio njegov glavni cilj u predmetnom postupku. Nadalje, u vezi sa stavom redovnih sudova prema kojem je za apelanta jedina relevantna odluka da se oduzima predmetno motorno vozilo, te da sva ostala prava u vezi s naknadom štete može potraživati u za to predviđenom parničnom postupku, Ustavni sud ponavlja stav Evropskog suda: „Međutim, u sličnoj situaciji je sud već utvrdio da je zahtjev za naknadu štete takve prirode da povlači za sobom dalju neizvjesnost povodom pitanja imovine bona fide vlasnika jer bi se moglo utvrditi da je počinilac nesolventan. Nije smatrano da zahtjev za kompenzaciju omogućava bona fide vlasnicima zadovoljavajuću mogućnost iznošenja svojih predmeta pred nadležne domaće organe vlasti.“
54. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost da pred nadležnim sudom osporava kako činjenično utvrđenje tako i pravni osnov za daljnje zadržavanje privremeno oduzetih predmeta. Nadalje, apelantica je imala mogućnost da predoči dokaze i iznese argumente koje je smatrala neophodnim za zaštitu svojih interesa. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da je apelantica pred redovnim sudovima iznijela bilo koji dokaz ili argument u prilog dokazivanja da je kao vlasnica privatnog obrta kojem pripadaju privremeno oduzeti predmeti postupala kao bona fide vlasnik, pa da je redovni sud propustio da ih cijeni ili da se o njima izjasni. Ovo tim prije što iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da su privremeno oduzeti predmeti istovremeno korišteni za obavljanje redovne djelatnosti apelanticinog obrta i za neovlašteni promet opojnom drogom još od 2017. godine i to od strane njenih sinova. U tom smislu apelantica nije ništa istakla ni u apelaciji Ustavnom sudu. Također, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz apelanticinih navoda ne može se zaključiti da li je apelantica, nakon privremenog oduzimanja predmeta od Marija Vuletića, koristila mogućnost izjavljivanja žalbe iz člana 69. ZKPBiH.
55. Nadalje, iz obrazloženja prvostepenog rješenja (koje je apelantica propustila dostaviti uz apelaciju, a to nije učinila ni na naknadno traženje Ustavnog suda) proizlazi: da je krivični predmet protiv, sada osuđenog, Marija Vuletića proistekao iz kompleksne istrage s većim brojem pripadnika organizirane kriminalne grupe iz BiH, Hrvatske i Crne Gore; da je Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o proširenju istrage protiv apelanticinih sinova Jurice i Maria Vuletića zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195, te pranja novca iz člana 209. istog zakona. Naime, oni se osnovano sumnjiče da su kao pripadnici organizirane kriminalne grupe, zajedno sa, sada osuđenim, Marijom Vuletićem, od 2017. godine organizirali i vršili nabavku i transport opojne droge „Cannabis“, u količini od najmanje četiri tone, prekograničnim i međudržavnim putevima, koristeći privremeno oduzete predmete, pored obavljanja redovnih poslova i za izvršenje krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiče.
56. Ustavni sud zapaža da apelantica ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nije tvrdila da joj je nepoznato da se vodi istraga i protiv njenih sinova zbog osnovane sumnje da su u dužem periodu (od 2017. godine) privremeno oduzete predmete koristili ne samo za redovne poslove već i za izvršenje krivičnih djela za koja se sumnjiče. U tom smislu, samo činjenica da je Marijo Vuletić, od kojeg su predmeti privremeno i oduzeti, pravomoćno osuđen na kaznu zatvora, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne može biti od značaja u prilog zaključku da navedeni predmeti ne mogu biti ponovo upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je u prvostepenom rješenju ukazano i da iz činjeničnog opisa krivičnog djela za koje je Marijo Vuletić osuđen proizlazi da su u njegovom izvršenju učestvovala i druga lica u sastavu grupe za organizirani kriminal, čiji članovi su, kako se osnovano sumnja, bili i apelanticini sinovi. Stoga se apelanticina situacija ne može poistovjetiti s onom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2742/16 gdje je izvršilac krivičnog djela, osuđen na kaznu zatvora, koristio, na osnovu ugovora o najmu, vozilo – vlasništvo apelanta.
57. Nadalje, samo okolnost da, kako apelantica tvrdi, u privremeno oduzetom motornom vozilu nisu pronađeni tragovi bilo kojeg krivičnog djela, te da u privremeno oduzetoj cisterni nije vršeno bilo kakvo pregrađivanje da bi se napravili skriveni prostori, također, nije od značaja. Naime, u konkretnom slučaju osnov za privremeno oduzimanje je član 65. ZKPBiH shodno kojem se privremeno mogu oduzeti predmeti koji se moraju oduzeti po KZBiH – predmeti koji su u cjelini ili djelimično upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela, kao i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. U tom smislu nije proizvoljan ni zaključak Suda BiH da će ove činjenice biti utvrđene u daljnjem toku krivičnog postupka. Stoga se apelanticina situacija ni u ovom dijelu ne može poistovjetiti s okolnostima iz Odluke broj AP 2742/16, u kojem slučaju se radilo o trajnom oduzimanju predmeta kao sredstva izvršenja krivičnog djela iako je utvrđeno da vozilo nije posebno prilagođavano izvršenju istog, odnosno da u tom smislu nije bilo propusta apelanta – vlasnika vozila.
58. Nadalje, u vezi s apelanticinom tvrdnjom da kao vlasnica obrta trpi, kako navodi, nemjerljivu štetu jer ne može raspolagati privremeno oduzetim predmetima, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud, prepoznajući potrebu za iznalaženjem djelotvornih strategija u borbi s nelegalnom trgovinom narkoticima, prihvaća da one mogu imati negativne posljedice za imovinu trećih lica (vidi Evropski sud, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 18465/91, presuda od 5. maja 1995. godine, st. 41-42, C. M. protiv Francuske (dec.) broj 28078/95, ECHR 2001–VII). U tom smislu ne može se smatrati proizvoljnim ni zaključak Suda BiH da krivični postupak nužno nosi određene restrikcije, kao i da pravo i dužnost nadležnih organa za efikasno procesuiranje počinilaca krivičnih djela preteže nad određenim pravima fizičkih i pravnih lica.
59. Također, u vezi s apelanticinom tvrdnjom da je proteklo više od šest mjeseci od oduzimanja predmeta, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom rješenju istaknuto da se radi o kompleksnoj istrazi s većim brojem pripadnika organizirane kriminalne grupe iz više država, da je s ciljem okončanja istrage predviđeno preduzimanje finansijske istrage, drugih istražnih radnji, te prikupljanje dokaza. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da se radi o pretjerano dugom periodu, kao i da su izostali valjani razlozi koji opravdavaju daljnje zadržavanje privremeno oduzetih predmeta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2425/17 od 17. jula 2019. godine, tač. 39. i 40, dostupna na www.ustavnisud.ba).
60. Najzad, Ustavni sud zapaža i da shodno ZKPBiH ne postoji prepreka da apelantica u bilo kom trenutku u daljnjem trajanju istrage, te sve do okončanja eventualnog krivičnog postupka, zatraži od Suda BiH da joj privremeno oduzeti predmeti budu vraćeni u smislu člana 74.
ZKPBiH.
61. Imajući u vidu slobodno polje procjene koje je ostavljeno državi u vezi s „korištenjem imovine u skladu s općim interesom“, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja daljnjim zadržavanjem privremeno oduzetih predmeta koji predstavljaju apelanticinu imovinu, s obzirom na stadij u kojem se nalazi krivični postupak u vezi s kojim su predmeti privremeno oduzeti, nije narušena pravična ravnoteža između legitimnog cilja – pravilnog provođenja pravde i apelanticinog prava na mirno uživanje imovine.
62. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
63. Apelantica tvrdi i da joj je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanticina argumentacija u ovom dijelu identična je onoj koja je već ispitana u odnosu na pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, u okolnostima apelanticinog slučaja, nisu proizvoljno primijenili čl. 65. i 74. ZKPBiH kada su odbili apelanticin zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Redovni sudovi su ponudili relevantne razloge i obrazloženja zbog kojih su apelanticine argumente ocijenili neosnovanim. Najzad, apelantica je imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe na prvostepenu odluku. Stoga, samo činjenica da apelantica nije zadovoljna ishodom postupka koji je vodila nije dovoljna za zaključak da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja daljnjim zadržavanjem privremeno oduzetih predmeta koji predstavljaju apelanticinu imovinu, s obzirom na stadij u kojem se nalazi krivični postupak u vezi s kojim su predmeti privremeno oduzeti, nije narušena pravična ravnoteža između legitimnog cilja – pravilnog provođenja pravde i apelanticinog prava na mirno uživanje imovine.
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantno pravo, te da su propustili ponuditi relevantne razloge i obrazloženja za svoje odluke, a apelantica je pri tome imala i koristila mogućnost preispitivanja odluke pred višim sudom, pa samo činjenica da je nezadovoljna ishodom postupka koji je vodila ne može rezultirati povredom navedenog prava.
66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine