Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2508/18 (S. P.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Kazna
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Disciplinska mjera
- Miješanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije krivična optužba
- Krivični postupak
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 179
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-2508/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2508/18, rješavajući apelaciju Slobodana Perića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) i člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Perića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 026960 18 Kv2 od 27. februara 2018. godine i S1 1 K 026960 17 Kro od 9. februara 2018. godine u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Slobodana Perića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 026960 18 Kv 3 od 22. juna 2018. godine i S1 1 K 026960 17 Kro od 9. maja 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Na osnovu člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri u predmetu broj AP 4231/18 od 11. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Oleg Knežević, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 026960 18 Kv2 od 27. februara 2018. godine i S1 1 K 026960 17 Kro od 9. februara 2018. godine. Takođe, apelant je u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zatražio da se „odloži izvršenje izrečene novčane kazne određene osporenim rješenjima do donošenja odluke po ovoj apelaciji“. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2508/18.
2. Apelant je 24. jula 2018. godine podnio još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH br. S1 1 K 026960 18 Kv3 od 22. juna 2018. godine i S1 1 K 026960 17 Kro od 9. maja 2018. godine. Apelant je, takođe, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja sudije za prethodno saslušanje Suda BiH broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. maja 2018. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4231/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP 2508/18, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2508/18 od 6. juna 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP 4231/18, Ustavni sud je donio odluku kojom je usvojio apelantov zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4231/18 od 11. septembra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
5. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojem AP 2508/18 i AP 4231/18 odnose na isti predmet koji se vodi pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2508/18.
6. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je zatraženo 7. maja 2018. godine da dostavi odgovor na apelacije u predmetu broj AP 2508/18, a u predmetu broj AP 4321/18 31. jula 2018. godine.
7. Sud BiH je odgovor na apelaciju u predmetu broj AP 2508/18 dostavio 16. maja 2018. godine, a u predmetu broj AP 4321/18 9. avgusta 2018. godine.
8. Na prijedlog predsjednika Zlatka. M. Kneževića, Ustavni sud je odlučio da on neće učestvovati u radu i odlučivanju zbog postojanja razloga iz člana 90 stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Činjenice u predmetu broj AP 2508/18 (rješenja o kažnjavanju apelanta zbog vrijeđanja suda)
10. Sud BiH je u toku trajanja krivičnog postupka u predmetu protiv optuženih Branka Čigoje i drugih donio Rješenje broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. februara 2018. godine kojim je apelant kao branilac optuženog Milorada Glamočaka kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, zbog toga što je u podnesku koji se odnosi na prethodne prigovore na optužnicu Tužilaštva BiH broj T20 0 KT-RZ 0002904 06 od 4. decembra 2017. godine, koju je taj sud zaprimio 9. januara 2018. godine, uvrijedio sud izrazima: „Zaključak da postoji dovoljno dokaza da je ovaj optuženi izvršio djelo koje mu se stavlja na teret vijeće je izvuklo iz izjava svjedoka koji se sjećaju da je bio prisutan u sobi odakle su izvršioci krenuli na izvršenje djela, te da je bio jako ljut kada je saznao što se desilo. Ovakav zaključak vijeća bio bi smiješan da nije posljedica uobičajene prakse Suda i Tužilaštva BiH kada treba optužiti nekoga od pripadnika srpskog naroda, ovako je samo dokaz da politika još uvijek nije izašla ni iz Suda ni iz Tužilaštva. Ovakav zaključak nameće se sam po sebi kada se zna praksa Suda i Tužilaštva. Kada treba neko odgovarati za zločine počinjene nad Srbima, niti jedan dokaz nije dovoljan, a kada treba optužiti i osuditi pripadnika srpskog naroda, dovoljno je da neko 'upre prstom u njega'. Najbolji dokaz za ovakav zaključak su nedavne odluke Suda u predmetu Nasera Orića i dr., Muhameda Šišića i dr., ali i drugih gdje su donesene oslobađajuće presude ili izrečene simbolične kazne koje su samo uvrede za žrtve.“
11. Stavom II izreke rješenja je odlučeno da će, ukoliko apelant „novčanu kaznu ne plati u cijelosti ili djelimično u roku od 15 dana, sud će postupiti na način propisan Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine“ (u daljnjem tekstu: KZBiH).
12. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo da je razmatrao da li u apelantovim konstatacijama ima elemenata uvrede Suda zbog koje bi bio obavezan postupiti u skladu sa članom 150 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), pa je na ročištu o krivici održanom 5. februara 2018. godine apelantu data prilika da pojasni citirane navode, kao i mogućnost da se na navode i pismeno očituje u roku od tri dana. U dostavljenom pismenom izjašnjenju od 8. februara 2018. godine apelant je izjavio da mu nije bila namjera da bilo koga vrijeđa i da iznošenje mišljenja o radu nosioca javnih funkcija ne može biti uvreda. Smatra da nije izabrao najkorektniju terminologiju, odnosno onu koja nije uobičajena u komunikaciji sa pravosudnim organima, ali da to više ne može ispraviti. Namjera mu je bila da ukaže na dvostruke standarde suda i tužilaštva kada je u pitanju procesuiranje predmeta ratnih zločina. Na kraju, apelant je istakao da mu član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) garantuje pravo da kao slobodan građanin ove zemlje ima pravo na svoje mišljenje o radu nosioca javnih funkcija i da to mišljenje javno iznese zbog čega smatra da nisu ispunjeni uslovi za njegovo kažnjavanje.
13. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je ocijenio da se odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari odnose na pitanje da li u navedenim konstatacijama u apelantovom podnesku postoje elementi uvrede Suda. U vezi s tim je ukazao da odredba člana 150 ZKPBiH ne definiše pojam uvrede Suda zbog čega se ovo pitanje mora razjasniti na osnovu opšteprihvaćenih pravnih elemenata uvrede u pravnom sistemu u kojem sud vrši svoju pravnu funkciju, kao i opšteg uvida u sistem pravnih normi krivičnog procesnog prava. Posebno je ukazano na ciljeve koji se žele obezbijediti ovakvom odredbom u sistemu procesnog prava. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da, uopšteno govoreći, smatra da uvreda predstavlja svaku vrstu omalovažavanja i diskreditacije suda koja objektivno utiče ili može uticati na ugled suda u demokratskom društvu. Smatra da se društveni ugled suda može uzeti kao objektivna kategorija, koja proizilazi iz društvenog položaja sudske vlasti i njegove nezavisnosti koja mora biti poštovana upravo zbog toga što je uspostavljena u interesu svih građana, jer građani imaju pravo da im sudi nezavisan sud, da je ugled suda opšti interes građana a da je zaštita tog ugleda osnov inkriminacije iz člana 150 ZKPBiH. U obrazloženju rješenja je nadalje navedeno da su apelantove konstatacije, usmjerene na činjenicu da Sud pristrasno postupa kad su u pitanju pripadnici srpskog naroda, potpuno jasna aluzija da je sudska vlast u rukama politike s obzirom na sam način i kontekst iznošenja, koja se, po ocjeni Suda BiH, mora uzeti kao ponižavanje i diskreditacija Suda. Takođe, navodi da bi Sud imao mogućnost da vrši pravdu i primjenjuje zakon, mora obezbijediti primjenu procesnih procedura i biti poštovan kao neprikosnoveni autoritet. Prije svega, kao takav mora biti viđen od advokatske zajednice koja ima posebnu društvenu ulogu u zaštiti prava građana i da je apelant na opisani način neprimjerenim tvrdnjama i insinuacijama prešao okvire etičkog i profesionalnog ponašanja, kakvo se očekuje od advokata pred ovim, kao i svim drugim sudovima na teritoriji BiH. U pogledu prava zagarantovanih članom 10 Evropske konvencije, Sud BiH je, takođe, ukazao da ovo pravo nije apsolutno, odnosno da ne garantuje potpuno neograničenu slobodu izražavanja, da izražavanje te slobode nosi sa sobom „dužnost i odgovornost“, te da je apelant kao profesionalac mogao da predvidi posljedice svog djelovanja, na osnovu čega je zaključio da ukupnost apelantovih konstatacija, po ocjeni tog suda, sadrži navode uvredljivog sadržaja, čiji je cilj bio da se naruše ugled i dostojanstvo Suda BiH, koje je taj sud okvalifikovao kao uvredu. Prilikom odmjeravanja visine novčane kazne Sud BiH je ocijenio težinu uvrede i način na koji je uvreda izvršena, takođe je imao u vidu da je apelant u svom pismenom izjašnjenju, ipak, priznao da navedena terminologija nije uobičajena u komunikaciji sa pravosudnim organima, pa je primjenom člana 150 ZKPBiH apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM.
14. Rješenjem Suda BiH (vanraspravnog vijeća) broj S1 1 K 026960 18 Kv2 od 27. februara 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja tog suda od 9. februara 2018. godine.
15. Nakon što je ispitalo pobijano rješenje u granicama istaknutih žalbenih navoda, vanraspravno vijeće Suda BiH je ukazalo da je odredbom člana 150 ZKPBiH propisano da će Sud kazniti novčanom kaznom do 5.000,00 KM tužioca, branioca, punomoćnika, zakonskog zastupnika i oštećenog koji u podnesku ili u usmenoj riječi vrijeđa Sud. Iz citirane zakonske odredbe proizilazi da se vrijeđanje sastoji u uvredljivom izražavanju koje se isključivo odnosi na Sud, a ne na neke druge učesnike u postupku. Ukazano je da Sud BiH apelantove navode smatra kao uvredu Suda, odnosno da oni bez sumnje predstavljaju grubo vrijeđanje ugleda i dostojanstva Suda, da prelaze granice tolerancije koje nameće demokratsko društvo u smislu prava na slobodu izražavanja. Naime, i vanraspravno vijeće smatra da je dužnost svakog advokata da u odnosu prema sudu, drugim državnim organima i njihovim predstavnicima djeluje u skladu sa osnovnim načelima advokatske etike uz dužno poštovanje prava svih na sopstveno mišljenje i stav, poštovanje pravne kulture i pravničke profesije. Smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelantovi navodi prelaze okvire etičkog i profesionalnog ponašanja koje se očekuje od svakog advokata pred ovim i svim drugim sudovima na teritoriji BiH. Dalje, navodi da je nesporno da apelant pravilno navodi da je uloga advokata da djeluje i služi interesima pravde da zaštiti svog klijenta od svakog kršenja njegovih zakonskih ili ustavnih prava i sloboda, ali da se pri tome mora isključivo služiti dopuštenim sredstvima i ostati u granicama korektnosti, prije svega profesionalnosti. S obzirom na to da apelantovi navodi nisu doveli u sumnju pravilnost ocjene sudije za prethodno saslušanje o opravdanosti kažnjavanja apelanta primjenom člana 150 ZKPBiH, vijeće je na osnovu člana 321 st. 2 i 3 ZKPBiH odlučilo kao u izreci rješenja.
Činjenice u predmetu broj AP 4231/18 (zamjena novčane kazne kaznom zatvora)
16. Rješenjem Suda BiH (sudija za prethodno saslušanje) broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. maja 2018. godine odlučeno je da se novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM izrečena apelantu pravosnažnim Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 026960 7 Kro od 9. februara 2018. godine zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od 30 dana.
17. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 026960 7 Kro od 9. februara 2018. godine apelantu, zbog vrijeđanja tog suda, izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, koju je apelant bio dužan platiti u roku od 15 dana. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 27. februara 2018. godine a apelant je plaćanje novčane kazne morao izvršiti do 14. marta 2018. godine. Dalje je navedeno da apelant, i pored isteka navedenog roka i pisanog upozorenja na nužnost plaćanja i posljedice propuštanja od 14. marta 2018. godine, do dana donošenja rješenja nije platio izrečenu novčanu kaznu niti u cjelini, a ni bilo koji njen dio. S obzirom na navedeno, pozivajući se na odredbe člana 179 ZKPBiH i člana 47 KZBiH, Sud BiH je utvrdio da je nužno postojeću novčanu kaznu zamijeniti kaznom zatvora. S obzirom na to da je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, to je navedena kazna, dosljednom primjenom odredaba KZBiH, pretvorena u kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.
18. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, Sud BiH (vijeće) je Rješenjem broj S1 1 K 026960 18 Kv 3 od 22. juna 2018. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
19. Sud BiH je ocijenio da su pogrešni apelantovi žalbeni navodi „kojim ističe da se primjena člana 179 ZKPBiH ne odnosi na način izvršenja novčane kazne izrečene u krivičnom postupku izvršiocima krivičnih djela, usljed čega je neprimjenjiva odredba člana 47 KZBiH, budući da je prema advokatu izrečena disciplinska mjera“. S tim u vezi je istaknuto da, iako se u konkretnom slučaju zaista radi o procesnoj sankciji, kažnjeno lice, ukoliko po pravosnažnosti rješenja, ne uplati novčanu kaznu, ona se zamjenjuje kaznom zatvora prema odgovarajućim materijalnim propisima, što je prvostepeni sud pravilno utvrdio u pobijanom rješenju. Ovo posebno ako se ima u vidu da je „zamjena novčane kazne supletornim zatvorom u smislu navedenog člana ZKPBiH obligatorna, a ne fakultativna“. Stoga je Sud BiH apelantove navode o neprimjenjivosti odredaba člana 47 KZBiH ocijenio neosnovanim s obzirom na to da član 179 ZKPBiH izričito upućuje sud da postupi na način propisan krivičnim zakonodavstvom BiH u slučaju kada se novčana kazna izrečena kao procesna sankcija ne može naplatiti. Shodno navedenom, izvršenje novčane kazne prema pravilima izvršnog postupka, kako je to apelant u žalbi naveo, po ocjeni Suda BiH, u konkretnom slučaju nije primjenjivo, a što i proizilazi iz odredbe člana 47 stav 1 KZBiH u kojem je izričito određeno da se novčana kazna ne naplaćuje prinudno, odnosno da se ona u krivičnom postupku zamjenjuje kaznom zatvora.
20. Apelant je 27. avgusta 2018. godine obavijestio Ustavni sud da je primio uputni akt prema kojem je obavezan da se 5. septembra 2018. godine javi u kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa radi izdržavanja kazne zatvora koja mu je izrečena osporenim rješenjima.
21. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4231/18 od 11. septembra 2018. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, te naložio Sudu BiH da ne preduzima radnje radi izvršenja kazne zatvora apelantu koja je izrečena Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K026960 17 Kro od 9. maja 2018. godine. Odlučeno je da ova odluka stupa na snagu odmah i da proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija
22. U predmetu broj AP 2508/18 apelant navodi da mu je osporenim rješenjima Suda BiH br. S1 1 K 026960 18 Kv2 od 27. februara 2018. godine i S1 1 K 026960 17 Kro od 9. februara 2018. godine povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Ističe da je u podnesku koji je dostavio Sudu iznio svoje mišljenje o radu državnih organa, pa čak i nosilaca izvršne i zakonodavne vlasti u BiH. Smatra da ničim nije uvrijedio Sud, niti je takvu namjeru imao, već da je samo iznio kritiku u vezi sa postupanjem navedenih državnih organa. Apelant, takođe, smatra da je Sud prilikom izricanja kazne zanemario suštinu člana 10 stav 2 Evropske konvencije za koju smatra da se mora veoma usko tumačiti, da uopšte nije primijenio tripartitni test po praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Takođe, ističe da mu je novčana kazna previsoko određena, što kao posljedicu može imati zastrašujuće efekte na vršenje advokatske uloge zastupnika odbrane,i negativne posljedice na prava optuženih, te na slobodu izražavanja advokata usljed straha od ovako visokih kazni i sankcionisanja.
23. U predmetu broj AP 4231/18 apelant ističe da mu je osporenim rješenjima Suda BiH broj S1 1 K 026960 18 Kv 3 od 22. juna 2018. godine i broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. maja 2018. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, navodi da iz odredaba ZKPBiH proizilazi da je advokatura izjednačena sa ostalim pravnim licima koja obavljaju privrednu djelatnost, pa se, s obzirom na to svojstvo, advokatu za obavljanje poslova advokature ne može izreći kazna zatvora, niti izvršiti zamjena novčane kazne kaznom zatvora. Dalje, ističe da iz odredbe člana 179 ZKPBiH jasno proizilazi da će se po odredbama ZKPBiH postupiti samo ako se novčana kazna izrečena na osnovu odredaba ZKP ne bude mogla naplatiti, što navodi na zaključak da se procesne kazne izrečene na osnovu odredaba Zakona o krivičnom postupku moraju prije primjene odredaba krivičnog zakona pokušati naplatiti po odredbama izvršnog postupka. Kao razlog za privremenu mjeru apelant navodi da je advokat, te da je, pored redovnih poslova pred sudovima u Banjoj Luci, gdje mu je sjedište kancelarije, angažovan kao branilac u više predmeta pred Sudom BiH - Odjeljenju za ratne zločine, od kojih su dva u završnoj fazi, odnosno u fazi pripremanja i izvođenja dokaza odbrane i završne riječi, a svaki traje više od četiri godine, pa je nemoguće da se novi branilac uključi u ovoj fazi u odbranu optuženih.
b) Odgovor na apelacije
24. Sud BiH je u odgovorima na apelacije (br. AP 2508/18 i AP 4231/18) naveo hronologiju postupka. U vezi sa apelantovim navodima, ističe da je taj sud osporenim rješenjima dao odgovor na njih. Stoga je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane. V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 150.
Kažnjavanje lica koja vrijeđaju Sud Sud će kazniti novčanom kaznom do 5.000 KM, tužioca, branioca, opunomoćenika, zakonskog zastupnika i oštećenog koji u podnesku ili u usmenoj riječi vrijeđa Sud. Protiv rješenja o kažnjavanju dopuštena je žalba. O kažnjavanju tužioca izvještava se Visoki sudski i tužilački savjet Bosne i Hercegovine, a o kažnjavanju branioca izvještava se nadležna advokatska komora.
Član 179 Nemogućnost naplate novčane kazne Ako se novčana kazna propisana u ovom zakonu ne može naplatiti, Sud će postupiti na način propisan u KZ BiH.
26. Krivični zakon BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/2003, 32/2003
- ispravka, 37/2003, 54/2004, 61/2004, 30/2005, 53/2006, 55/2006, 8/2010, 47/2014, 22/2015, 40/2015 i 35/2018) u relevantnom dijelu glasi:
Član 47 (1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno.
(2) Ako se novčana kazna ne plati u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.
(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svakih započetih 100 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, s tim što ne može prekoračiti propisanu kaznu za to djelo.
(4) Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne, ostatak će se srazmjerno pretvoriti u zatvor, a ako osuđeni isplati ostatak novčane kazne, izvršenje zatvora će se obustaviti.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na rješenja o kažnjavanju apelanta zbog vrijeđanja suda
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 046573 10 Rsz od 19. marta 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu (osporavanje rješenja o kažnjavanju zbog vrijeđanja suda) ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. Dopustivost u odnosu na rješenja o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora
31. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je rješenjima o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora prekršeno pravo na pravično suđenje garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi ovog prava Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
32. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
33. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud, podržavajući noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prije svega, smatra da, treba zauzeti stav o primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno odgovoriti na pitanje da li se u konkretnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama ili o „krivičnoj optužbi“ protiv njega, u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Žugić protiv Hrvatske, presuda od 31. maja 2011. godine, i Ljerka Kovač protiv Hrvatske, konačna odluka o dopustivosti od 23. avgusta 2011. godine).
34. U odnosu na pitanje da li se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelantovim građanskim pravima ili obavezama, Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena novčana kazna čiji je cilj „obezbijediti pravilno izvršavanje pravosuđa i stoga imaju značajku sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obavezama građanske naravi (op. cit., Žugić protiv Hrvatske, stav 63). Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o odlučivanju o apelantovim građanskim pravima i obavezama, pa se, stoga, odredbe člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje se tiču odlučivanja o građanskim pravima i obavezama ne mogu primijeniti na apelantov slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 520/10 od 24. maja 2013. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. Dalje, sljedeće pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li novčana kazna za vrijeđanje suda koja je izrečena apelantu predstavlja odlučivanje o krivičnoj optužbi za krivično djelo protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da Evropski sud smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu klasifikovano kao disciplinski prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se obezbijedilo da država ne može izbjeći obavezu da obezbijedi pravično saslušanje jednostavnim klasifikovanjem nekog djela disciplinskim prekršajem u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine).
36. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, pitanje da li se primjenjuje „krivični dio“ člana 6 Evropske konvencije uvijek treba ocijeniti u kontekstu tri alternativna kriterijuma koja je Evropski sud odredio u predmetu Engel (ibid., Engel protiv Holandije, tačka 82), koja su potvrđena u kasnijoj praksi tog suda (mutatis mutandis, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, 23. marta 1994, Serija A br. 283-B, i Putz protiv Austrije, 22. februara 1996. godine, Odluke i izvještaji, 1996-I). Određeni kriterijumi su: (a) klasifikacija djela u domaćem pravu, (b) priroda djela i (c) priroda i strogost kazne kojoj se određeno lice izlaže, pa će, stoga, Ustavni sud ispitati konkretni slučaj u skladu sa navedenim kriterijumima.
37. U citiranoj Odluci broj AP 520/10 u kojoj se, takođe, bavio pitanjem novčane kazne zbog vrijeđanja suda u smislu člana 150 ZKPBiH, koji je primijenjen i u konkretnom slučaju, Ustavni sud je u pogledu pravne klasifikacije djela na osnovu domaćeg prava naveo da zapaža „da se novčana kazna koja je izrečena apelantu zasnivala na odredbama člana 150 ZKPBiH, dakle, na zakonu kojim su (član 1) propisana pravila postupka po kojima su dužni postupati učesnici u krivičnom postupku, kada postupaju u krivičnim stvarima, a ne na odredbama Krivičnog zakona kojim je (član 20) definisan pojam krivičnog djela na način da je krivično djelo protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija. Dakle, iz navedenih zapažanja slijedi da ponašanje za koje je apelantu izrečena novčana kazna nije razvrstano u zakonu kao krivično djelo, te da prvi kriterijum za klasifikaciju djela 'kao krivičnog djela', odnosno za potvrdu da se primjenjuje 'krivični dio' člana 6 Evropske konvencije nije ispunjen“ (tačka 23).
38. Dalje je Ustavni sud u navedenoj odluci istakao (tačka 24): „Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda, klasifikacija učinjenog djela prema domaćem zakonu služi samo kao prvi kriterijum, odnosno kao preliminarno polazište za konačnu ocjenu primjenjivosti člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba utvrditi da li postoji drugi kriterijum, odnosno prirodu djela o kojem je riječ. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da su pravila koja omogućavaju sudu da sankcioniše nepropisno ponašanje u postupcima pred njim zajednička karakteristika pravnih sistema savremenih država. Takva pravila i sankcije izvode se iz neophodnog ovlašćenja suda da obezbijedi pravilno i uredno funkcionisanje postupka pred njim. S obzirom na navedeno, proizilazi da su mjere koje određuju sudovi na osnovu takvih pravila srodnije izvršavanju disciplinskih mjera nego izricanju kazne za počinjenje krivičnog djela (ibid., Žugić protiv Hrvatske, tačka 66). Dalje, Ustavni sud zapaža da je evidentno da se novčana kazna za vrijeđanje suda ne unosi u krivičnu evidenciju, nego se, kako to jasno proizilazi iz odredaba člana 150 ZKPBiH, o izrečenoj kazni obavještava nadležna advokatska komora. Takođe, evidentno je da se predmetni postupak ne može pokrenuti na osnovu 'prijave o izvršenom krivičnom djelu', kao što je to slučaj sa učinjenim krivičnim djelima. Ustavni sud, stoga, smatra da se u konkretnom slučaju radi o povredi discipline od apelanta kao učesnika u krivičnom postupku kojem je za učinjenu povredu izrečena disciplinska mjera kojom je sankcionisana ta povreda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju priroda djela za koje je apelant kažnjen disciplinska, a ne krivična, te da ni drugi kriterijum za klasifikaciju djela 'kao krivičnog djela', odnosno za potvrdu da se primjenjuje 'krivični dio' člana 6 Evropske konvencije nije ispunjen.“
39. Dalje, u Odluci broj AP 520/10 (stav 25) navedeno je: „Ustavni sud ističe da, bez obzira na to što je utvrdio da nisu ispunjena prva dva kriterijuma za primjenu krivičnog dijela člana 6 Evropske konvencije, odnosno bez obzira na nekrivični značaj zabranjenog lošeg ponašanja, priroda i stepen težine kazne kojoj se određeno lice izlaže može dovesti stvar u kategoriju 'krivičnih' stvari (loc. cit., Ravnsborg protiv Švedske, stav 35). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantu u ovom predmetu izrečena novčana kazna od 1.000,00 KM, a najveća kazna kojoj se riskirao izložiti na osnovu odredaba člana 150 ZKPBiH iznosila je 5.000,00 KM. Prema mišljenju Ustavnog suda, ni srazmjerno mala izrečena novčana kazna, ni mogući iznos novčane kazne ne dosežu nivo koji bi je činio 'krivičnom' sankcijom (vidi, mutatis mutandis, Kovač protiv Hrvatske, loc. cit., stav 35). Kako je već konstatovano, za razliku od redovnih kazni, novčana kazna kojom je kažnjen apelant zbog vrijeđanja suda se ne unosi u krivičnu evidenciju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se izrečena novčana kazna nije mogla automatski zamijeniti kaznom zatvora, budući da je mogla biti zamijenjena kaznom zatvora samo u ograničenim okolnostima, i to ako novčana kazna nije plaćena. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je malo vjerovatno da bi se u apelantovom slučaju ikada ostvarili uslovi za zamjenu novčane kazne kaznom zatvora. Pri tome Ustavni sud smatra da sama zakonska mogućnost da se zamijeni novčana kazna (ukoliko je apelant ne plati) zatvorom ne može automatski voditi zaključku o primjenjivosti krivičnog aspekta člana 6 Evropske konvencije, budući da ta mogućnost predstavlja samo modalitet izvršenja predmetne sankcije u slučaju da se apelant ne povinuje novčanoj obavezi koja mu je kao primarna određena osporenim rješenjima.“ Stoga je Ustavni sud zaključio da novčana kazna kojom je apelant u tom predmetu kažnjen zbog vrijeđanja suda „nije dovoljno teška da bi se mogao primijeniti 'krivični dio' člana 6 stav 1 Evropske konvencije (ibid., Ljerka Kovač protiv Hrvatske)“.
40. S obzirom na to da se predmetnom apelacijom zapravo ponovo pokreću identična pitanja koja je Ustavni sud razmotrio u predmetu broj AP 520/10 s tim da se radi o zamjeni izrečene kazne zbog vrijeđanja suda kaznom zatvora, Ustavni sud, podržavajući navedeno, smatra da novčana kazna od 3.000,00 KM koja ja u ovom slučaju izrečena apelantu ne doseže nivo koji bi je činio „krivičnom“ sankcijom. Naime, iako je rješenjem koje je apelant osporavao u žalbenom postupku predmetna novčana sankcija zamijenjena kaznom zatvora, evidentno je da navedeno samo predstavlja modalitet izvršenja predmetne sankcije budući da se apelant, iako je osporeno rješenje o kažnjavanju apelanta postalo pravosnažno, nije povinovao novčanoj obavezi koja mu je kao primarna određena osporenim rješenjima o kažnjavanju zbog vrijeđanja suda i nije u smislu stava navedenog rješenja platio navedenu kaznu u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se postupak zamjene novčane kazne izrečene zbog vrijeđanja suda kaznom zatvora nije ticao odlučivanja o “pravima i obavezama građanske prirode“, niti o “krivičnoj optužbi” u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. S obzirom na navedeno, proizilazi da član 6 stav 1 Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6 Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje inkompatibilni, ratione materiae, sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
VII.Meritum
42. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
43. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
44. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
45. Apelant prigovora da mu je izricanjem novčane kazne povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, pa se u tom pravcu poziva na kršenje člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
46. Ustavni sud podsjeća da je član 10 Evropske konvencije primjenjiv ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivim ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Nadalje, sloboda izražavanja ne štiti samo bit izraženih ideja i informacija nego oblik u kojem su prenesene (op. cit., Žugić protiv Hrvatske, stav 40). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da izricanje novčane kazne apelantu zbog nepoštivanja suda predstavlja miješanje u njegovu slobodu izražavanja, garantovanu članom 10 Evropske konvencije.
47. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcionisanja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da ovaj član ne garantuje potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“ budući da je ograničena izuzecima koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena. Posebno, sloboda izražavanja stranaka u sudnici nije neograničena i određeni interesi, kao što je autoritet sudske vlasti, dovoljno su važni da opravdavaju ograničenja ove slobode (op. cit., Žugić protiv Hrvatske, stav 41).
48. Ustavni sud nadalje podsjeća na to da stav 2 člana 10 Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti predviđeno zakonom. Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je propisano da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja treba biti neophodno u demokratskom društvu radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2 člana 10 Evropske konvencije, i održavanje autoriteta sudstva.
49. Dakle, u skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uslova kada razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
50. Dovodeći navedene standarde u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, koristeći se diskrecionim ovlašćenjima jasno propisanim procesnim zakonom, postupio shodno odredbi člana 150 ZKPBiH, izrekavši apelantu, kao braniocu optuženog Milorada Glamočaka u krivičnom postupku, novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM zaključivši da je apelant u podnesku koji se odnosi na prethodne prigovore na optužnicu vrijeđao Sud. Time je apelant, po stavu Suda BiH, neprimjerenim tvrdnjama i insinuacijama prešao okvire etičkog i profesionalnog ponašanja kakvo se očekuje od advokata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je kažnjavanje u konkretnom slučaju bilo u skladu s relevantnim odredbama ZKBiH.
51. Nadalje, za Ustavni sud je neupitno da je miješanje u apelantovu slobodu izražavanja služilo legitimnom cilju - održavanju autoriteta sudske vlasti. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da član 10 stav 2 Evropske konvencije eksplicitno propisuje „očuvanje autoriteta i nepristrasnosti sudstva“ kao jedan od legitimnih ciljeva.
52. Stoga, jedino pitanje koje Ustavni sud treba utvrditi jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, pri čemu Ustavni sud treba utvrditi da li je s obzirom na činjenice konkretnog predmeta postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudske vlasti i, s druge strane, zaštite apelantove slobode izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, test „nužno u demokratskom društvu“ traži da sud utvrdi da li je miješanje kojem se prigovara odgovaralo „snažno prisutnoj društvenoj potrebi“ pri čemu se naročito mora utvrditi da li je miješanje o kojem je riječ „srazmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti“ i da li su razlozi koje navode nacionalne vlasti kako bi ga opravdale „mjerodavni i dovoljni“ (vidi, Žugić protiv Hrvatske, st. 43 i 44).
53. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Žugić protiv Hrvatske, u kojem je razmatrao odluke redovnih sudova koji su aplikantu izrekli novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda , istakao uz ukazivanje na sopstvenu relevantnu praksu (stav 45): „ Izraz 'autoritet sudske vlasti' naročito sadrži i pojam da sudovi jesu i da ih šira javnost prihvaća kao primjerene forume za utvrđivanje zakonitih prava i obaveza i rješavanje sporova koji se na njih odnose i, nadalje, da šira javnost poštuje i ima povjerenje u sposobnost sudova da ispune tu funkciju (vidi predmet Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva [...]. Rad sudova, koji su jemci pravde i koji imaju osnovnu ulogu u državi vladavine prava, treba uživati povjerenje javnosti, pa ga stoga treba štititi od neosnovanih napada. Međutim, sudovi, kao i sve ostale javne institucije, nisu imuni na kritike i kontrolu (vidi, op. cit., Skałka protiv Poljske, stav 34). Stoga, iako stranke svakako imaju pravo davati primjedbe na pravosuđe kako bi zaštitile svoja prava, njihova kritika nikada ne smije preći određene granice (vidi, Evropski sud, Sadau protiv Turske broj 32458/96, stav 43, 30. mart 2006. godine). Posebno treba jasno razlikovati kritiku i uvredu. Ako je jedina namjera bilo kojeg oblika izražavanja uvrijediti sud ili članove suda, odgovarajuća sankcija neće, u načelu, predstavljati povredu člana 10 Evropske konvencije (op. cit., Skałka protiv Poljske).“
54. U konkretnom slučaju Sud BiH je utvrdio da je ponašanje apelanta koji je u krivičnom postupku postupao kao advokat optuženog, a koje je u osporenim rješenjima detaljno opisano, bilo neprimjereno funkciji koju je obavljao, zbog čega je novčano kažnjen. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je, prema utvrđenju redovnih sudova, apelant, kao branilac optuženog, u spornom podnesku naveo: „…….kada treba neko odgovarati za zločine počinjene nad Srbima, niti jedan dokaz nije dovoljan, a kada treba optužiti i osuditi pripadnika srpskog naroda, dovoljno je da neko 'upre prstom u njega'“, kao i konstataciju „... da politika još uvijek nije izašla iz Suda ....“. Sud BiH je obrazložio da se ovi navodi odnose na postupanje sudija Suda BiH i da sugeriše zaključak da se radi o sudijama koje su „pristrasne“ i „poslušne“, što ima cilj da diskredituje ugled sudija i Suda kao institucije. Na navedeni način apelant je, kako je zaključio Sud BiH, neprimjerenim tvrdnjama i insinuacijama prešao okvire etičkog i profesionalnog ponašanja, budući da se od advokata očekuje i zahtijeva da u vršenju svoje djelatosti primjenjuju najviše standarde, da ničim ne dovedu u pitanje autoritet suda i dignitet advokatske profesije.
55. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, dakle, analizom apelantovog podneska Sud BiH zaključio da su apelantove konstatacije, usmjerene na tvrdnje da Sud pristrasno postupa kad su u pitanju pripadnici srpskog naroda, potpuno jasna aluzija da je sudska vlast u rukama politike s obzirom na sam način i kontekst iznošenja, koje se, po ocjeni Suda BiH, mora uzeti kao ponižavanje i diskreditacija suda. U ovakvom zaključku redovnog suda Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da je iz sadržaja spornog podneska, koji se odnosi na prethodne prigovore na optužnicu, evidentno da se apelant u njemu nije bavio pravnim argumentima kojim bi dokazivao ne/osnovanost optužnice Tužilaštva. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je apelant interese klijenta mogao zaštititi na prikladniji način, koristeći pravne osnove iz zakona ZKPBiH, koji propisuje širok dijapazon prethodnih prigovora na optužnicu.
56. Konačno, u vezi sa proporcionalnošću miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, ukazuje da su prilikom ocjene srazmjernosti miješanja priroda i težina izrečene sankcije, takođe, mjerila koja treba uzeti u obzir (vidi, Evropski sud, Keller protiv Madžarske (dec.) broj 33352/02, 4. april 2006. godine, i Kwiecień protiv Poljske broj 51744/99, stav 56, ECHR 2007-I). U tom smislu Ustavni sud zapaža da je apelantu, zbog vrijeđanja suda, izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, dakle, u okviru zakonskog raspona iz člana 150 KZBiH („do 5.000 KM“). U svjetlu svega iznesenog, imajući u vidu sadržaj apelantovog izražavanja i relevantne odredbe ZKP, Ustavni sud smatra da je novčana kazna koja je izrečena apelantu zbog vrijeđanja suda bila srazmjerna opravdanom cilju kojem se težilo, tj. zaštiti dostojanstva i autoriteta sudstva. Stoga, Ustavni sud smatra da su razlozi koje je dao Sud BiH u osporenim rješenjima „mjerodavni i dovoljni“ i da novčana kazna izrečena apelantu nije neproporcionalna legitimnom cilju - održavanju autoriteta sudske vlasti.
57. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije neosnovani, te da osporena rješenja nisu prouzrokovala kršenje navedenog prava.
VIII. Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je apelant, zbog neprimjerenog ponašanja, novčano kažnjen, što je bilo srazmjerno opravdanom cilju kojem se teži, odnosno očuvanju digniteta i autoriteta suda, i kada su razlozi koje je dao Sud BiH u osporenim rješenjima „mjerodavni i dovoljni“ i da novčana kazna izrečena apelantu nije neproporcionalna legitimnom cilju - održavanju autoriteta sudske vlasti.
59. Danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri u predmetu broj AP 4231/18 od 11. septembra 2018. godine.
60. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3), člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić