Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1812/18 (M. K. i S. P.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1812/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-1812/18, rješavajući apelaciju Milutina Kovačevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koju su podnijeli Milutin Kovačević i Slobodan Pilić protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 024640 Kv od 18. januara 2018. godine i S1 2 K 024640 Kv 2 od 25. januara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koju su podnijeli Milutin Kovačević i Slobodan Pilić protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 024640 Kv od 18. januara 2018. godine i S1 2 K 024640 Kv 2 od 25. januara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Milutin Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, odvjetnici iz Banjaluke, podnio je 20. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 024640 Kv od 18. januara 2018. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP-1812/18.

2. Slobodan Pilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, odvjetnici iz Banjaluke, podnio je 26. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH broj S1 2 K 024640 Kv 2 od 25. januara 2018. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP-1884/18.

3. S obzirom na to da apelacije broj AP-1812/18 i AP-1884/18 ukazuju na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1812/18.

4. U okviru istrage koju Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) provodi protiv apelanata zbog postojanja osnova sumnje da su počinili kazneno djelo Nedozvoljen promet akciznim proizvodima iz člana 210.a Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), na temelju usmenih naredbi Suda BiH za pretresanje br. 13-03/1/2-1-16/17 od 7. marta 2017. godine i 13-03/1/2-1-16/17 od 7. marta 2017. godine, od apelanata su privremeno oduzeti predmeti taksativno pobrojani u Potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske broj 13-03/1/2-1-29/17 i 13-03/1/2-1-30/17 od 7. marta 2017. godine.

5. Apelanti su se 4. jula i 12. oktobra 2017. godine, te 4. decembra 2017. godine obratili Sudu BiH zahtjevom za vraćanje privremeno oduzetih predmeta - cigareta sa akciznom markicom (u daljnjem tekstu: privremeno oduzeti predmeti).

6. Sud BiH je rješenjima br. S1 2 K 024640 17 Krn 3 od 26. decembra 2017. godine i S1 2 K 024640 17 Krn 2 od 9. januara 2018. godine odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da su tijekom istražnog postupka od apelanata privremeno oduzete cigarete, za šta su im izdate potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Apelanti su u zahtjevima za vraćanje privremeno oduzetih predmeta naveli da uz zahtjev dostavljaju račune/otpremnice o nabavci predmetnih cigareta sa kalkulacijama maloprodajnih cijena, kao dokaz o porijeklu robe. U zahtjevima je, dalje, istaknuto da s obzirom da se radi o robi sa ograničenim rokom trajanja, te činjenici da s novom godinom dolazi do povećanja akciza, te do obveznog popisa zaliha, apelanti mole da se izvrši vraćanje privremeno oduzetih predmeta.

7. Tužiteljstvo je u pismenom izjašnjenju o apelantovim zahtjevima istaklo da prilikom izvršenog pretresa apelanti nisu predočili dokumentaciju o porijeklu privremeno oduzetih predmeta. Tužiteljstvo je ukazalo da će u narednom periodu, analizom dostavljene dokumentacije i poduzimanjem daljnjih mjera i radnji, utvrditi vjerodostojnost dokumentacije o porijeklu predmeta, te će, ukoliko utvrdi da njihovo zadržavanje nije u skladu sa članom 65. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), predmeti biti vraćeni apelantima.

8. S obzirom na navedeno Sud BiH je, cijeneći navode Tužiteljstva da su u tijeku istražne radnje kojima se provjerava vjerodostojnost dokumentacije o porijeklu privremeno oduzetih predmeta, te cijeneći da u ovoj fazi postupka postoji osnova sumnje da se radi o predmetima koji su upotrijebljeni za izvršenje kaznenog djela, našao da nisu ispunjeni uvjeti da se privremeno oduzeti predmeti vrate u posjed apelantima. Istaknuto je da će se, prema članu 74. ZKP, predmeti koji su tijekom kaznenog postupka privremeno oduzeti vratiti vlasniku, odnosno držatelju, kada tijekom postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 65. ZKP, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje predviđeni odredbom člana 391. ZKP. Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 65. ZKP predviđeno privremeno oduzimanje predmeta ako oni predstavljaju predmete koji se po KZ imaju oduzeti, odnosno ako mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku. Budući da je Tužiteljstvo navelo da postoji sumnja da su privremeno oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje kaznenog djela, Sud BiH je zaključio da privremeno oduzeti predmeti u ovoj fazi postupka predstavljaju predmete koji se mogu podvesti pod odredbu člana 74. ZKP, pa je njihovo zadržavanje u skladu sa članom 65. ZKP BiH. S obzirom na navedeno, Sud BiH je stava da navodi obrane da apelant ima registriranu djelatnost prometa cigaretama, da se radi o robi s ograničenim rokom trajanja, te da slijedi period nakon nove godine kada se očekuje povećanje akciza i obvezan popis zaliha, nisu mogli utjecati na to da se donese drugačija odluka.

9. Rješenjima Suda BiH br. S1 2 K 024640 18 Kv od 18. januara 2018. godine i S1 2 K 024640 Kv 2 od 25. januara 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe koje su apelanti podnijeli protiv prvostupanjskih rješenja. U obrazloženjima navedenih rješenja Sud BiH je naveo iz kojih su razloga žalbe podnesene, između ostalih i nedostatak obrazloženja zbog nepoduzimanja istražnih radnji od strane Tužilaštva u cilju utvrđivanja porijekla oduzetih predmeta, kršenje osnovnih načela kaznenog postupka iz člana 13. stav 2. i člana 14. ZKP i prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Vijeće Suda BiH je nakon ispitivanja prvostupanjskih rješenja i žalbenih razloga ocijenilo da su žalbe neosnovane, kao i da su osporena rješenja pravilna. Navedeno da su istražne radnje Tužiteljstva u tijeku, te da postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo Nedozvoljen promet akciznim proizvodima, odnosno osnovi sumnje da su predmeti privremeno oduzeti od apelanata upotrijebljeni za izvršenje kaznenih djela. U tom kontekstu Vijeće je podsjetilo na relevantne dijelove prvostupanjskih rješenja iz kojih jasno proizlazi da Tužiteljstvo provodi istražne radnje kojima provjerava vjerodostojnost naknadno dostavljene dokumentacije o porijeklu privremeno oduzetih predmeta, da je sudac za prethodni postupak dovodeći navedeno u vezu sa osnovama sumnje da je počinjeno kazneno djelo upotrebom predmeta koji su privremeno oduzeti izveo pravilan zaključak da u konkretnom procesnom trenutku nema uvjeta da se privremeno oduzeti predmeti vrate apelantima u posjed. Žalbene navode o povredi prava apelanata na pravično suđenje i prava na imovinu, kao i prigovore da su osporena prvostupanjska rješenja protivno osnovnim načelima kaznenog postupka iz člana 13. stav 2. i člana 14. ZKP, vijeće Suda BiH je ocijenilo neosnovanima. Naime, ukazano je da je opravdano postupanje suca za prethodni postupak koji je u svrhu nesmetanog vođenja kaznenog postupka i olakšanja predmetne istrage rješenjem odbio zahtjev apelanata za povrat privremeno oduzetih predmeta, imajući u vidu da se oduzeti predmeti (cigarete sa akciznom markicom) u ovoj fazi postupka mogu podvesti pod odredbu člana

74. ZKP.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatraju da oduzimanje i zadržavanje oduzetih cigareta sa akciznom markicom nije u skladu s odredbom člana 65. ZKP. Istakli su da su njihovi zahtjevi za vraćanje predmeta odbijeni iako je od oduzimanja predmeta prošlo godinu dana za koje vrijeme Tužiteljstvo nije poduzelo niti jednu istražnu radnju, već se zahtjevima apelanata protivilo s obrazloženjem da je potrebno u utvrditi porijeklo oduzetih predmeta. Tvrde da se radi o robi sa akciznom markicom za koju su plaćene sve dažbine državi i koje su bile u redovnom legalnom prometu na tržištu, a koje su bez opravdanog razloga u policijskoj akciji oduzete zajedno sa drugom robom - cigaretama bez akcizne markice i dokaza o porijeklu robe. Ukazali su kako se radi o potrošnoj robi sa ograničenim rokom trajanja, pa im je, zbog pasivnog odnosa Suda BiH i Tužiteljstva nanesena znatna materijalna šteta zbog koje su morali obustaviti daljnju u poduzetničku djelatnost, te su ostali bez osnovnih sredstava za život i egzistenciju.

11. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Nedozvoljen promet akciznih proizvoda Član 210a.

(1) Ko nezakonito proizvede, stavi u promet odnosno proda ili prodaje proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreznim markicama na način propisan poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Proizvodi iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti.

12. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH, 42/18-Rješenje US BiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Odjeljak 2 - Privremeno oduzimanje predmeta i imovine Član 65.

Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužitelja.

(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv Suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.

(4) Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe.

(5) Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi Suda. Osoba koja ih odbije predati, može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja - može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. Na isti način postupit će se prema službenoj ili odgovornoj osobi u državnom organu ili pravnoj osobi.

(6) Odredbe stava 5. ovog člana odnose se i na podatke pohranjene u kompjuteru ili sličnim uređajima za automatsku obradu podataka. Pri njihovom pribavljanju posebno će se voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka.

(7) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja. (8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a, po potrebi, i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.

(9) Mjere iz st. 5. i 6. ovog člana ne mogu se primijeniti prema osumnjičenom, odnosno optuženom niti osobama koje su oslobođene dužnosti svjedočenja.

Član 74.

Vraćanje privremeno oduzetih predmeta Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 65. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 391).

Član 391.

Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH moraju oduzeti, oduzet će se i kad se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, o čemu se donosi posebno rješenje.

(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.

(3) Rješenje o oduzimanju predmeta iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće i kad je u presudi kojom je optuženi proglašen krivim propušteno da se donese takva odluka.

(4) Ovjereni prijepis rješenja o oduzimanju predmeta dostavit će se vlasniku predmeta ako je vlasnik poznat.

(5) Protiv rješenja iz st. 1. do 3. ovog člana, vlasnik predmeta ima pravo na žalbu zbog nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno konstatira da su predmet osporavanja apelacijama rješenja Suda BiH kojima su potvrđena prvostupanjska rješenja istog suda, kojima je odbijen zahtjev apelanata za vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije.

15. U vezi sa navedenim, Ustavni sud upućuje na svoju praksu u predmetima AP-20/12 i AP- 2753/13 (dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je rješavao slična pitanja, i zaključio da je u odnosu na ovaj navod apelacija ratione materiae neosnovana. U navedenim odlukama Ustavni sud se pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem testu: Europski sud) u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi, Odluka Europskog suda Dogmoch protiv Njemačke, predstavka broj 26315/03, od 18. septembar 2006. godine) u kojemu je zaključeno da je „naredba za pljenidbu bila privremena mjera koja je bila poduzeta u kontekstu kaznene istrage i njen primarni cilj je je bio zaštita potraživanja u vezi sa kojima su kasnije zahtjeve mogle podnijeti oštećene treće strane. Kada ne bi postojala takva potraživanja naredba bi dalje mogla štititi kasniji postupak oduzimanja imovine. Međutim, oduzimanje imovine bi moralo biti potvrđeno u odvojenom postupku nakon presude o postojanju kaznene odgovornosti“. Dakle, Europski sud je u navedenoj odluci zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav utjecaj na kazneni dosje podnositelja zahtjeva, da se stoga osporeno odluke ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju kaznene optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Europske konvencije. Isti je zaključak donesen u kontekstu „građanskog prava“, jer se radi o privremenoj mjeri, odnosno samo „privremenom odlučenju“ budući da iz osporenog rješenja nesporno proizlazi da je imovina koja je obuhvaćena osporenim rješenjem još uvijek pretpostavljeno apelantovo „vlasništvo“, te će se konačna odluka o imovini donijeti eventualno nakon presude u kaznenom postupku protiv njega.

16. Imajući u vidu stav iz navedene odluke Europskog suda, slijedi da oduzimanje imovine od apelanata ima privremeni karakter i njima se ni na koji način ne prejudicira bilo kakva konačna odluku koja će biti donesena tijekom glavnog postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da se na navedenu situaciju, a kako bi bila u opsegu člana 6. Europske konvencije, odnosno dopustiva, ne mogu primijeniti standardi odnosno pravila iz testa Micallef (vidi presuda Europskog suda Micallef protiv Malte, aplikacija broj 17056/06), od kojih je prvo da „pravo o kojem je riječ i u glavnom postupku i u postupku određivanja sudske zabrane mora biti „građansko“ u autonomnom značenju tog pojma u smislu člana 6. Europske konvencije.

17. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovog postupka ne ulazi u opseg člana 6. stav 1. Europske konvencije, niti u opseg člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega su apelacije, u odnosu na navode apelanata o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

18. Dalje, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, konkretno prava na imovinu na koje su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda u apelacijama, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih rješenja dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, u kojima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH o tome da su predmeti čije vraćanje apelanti traže od njih oduzeti prilikom pretresa koji je izvršen na temelju naredbe suda, da u trenutku pretresa apelanti nisu predočili dokumentaciju o porijeklu oduzetih predmeta, da je naknadno dostavljena dokumentacija koju će Tužiteljstvo provjeriti, budući da postoji sumnja u njenu vjerodostojnost, da je istraga još uvijek u tijeku, te da je zadržavanje predmeta u skladu s odredbom člana 74. ZKP, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1812/18 (M. K. i S. P.) | Sudska praksa | Aktio