Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4455/18 (D. S.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Penzija
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4455/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4455/18, rješavajući apelaciju Džemsa Sulejmanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemsa Sulejmanagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 015801 16 U od 11. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džems Sulejmanagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Hrustić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 015801 16 U od 11. juna 2018. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekst: Služba) matični broj 0001098547375-0 od 12. februara 2016. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u određenom mjesečnom iznosu počev od 29. juna 2015. godine.

3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokrenut po apelantovom zahtjevu podnesenom 29. decembra 2015. godine. Dalje je navela da je u provedenom postupku nakon izvedenih dokaza i njihove ocijene utvrdila da je apelant rođen 25. februara 1949. godine i da na dan prestanka osiguranja odnosno na dan podnošenja zahtjeva za sticanje prava ima navršenih 66 godina života, kao i da ukupan penzijski staž do 29. juna 2015. godine odnosno do dana prestanka osiguranja iznosi 40 godina, osam mjeseci i 16 dana. Dalje je istakla da su prema tome 29. juna 2015. godine ispunjeni uslovi za sticanje prava na starosnu penziju iz čl. 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Također je navela da su za obračun penzijskog osnova uzete plaće odnosno osnovice osiguranja od 1970. godine do datuma prestanka osiguranja, te da je dan od kada apelantu pripada pravo utvrđen na osnovu člana 103. stav 1. Zakona o PIO-u, a dan od kada teče isplata određen je na osnovu člana 104. stav 1. Zakona o PIO.

4. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj FZ3/2/2-35-1-1649-2/16 od 30. septembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja.

5. Federalni zavod je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni organ pravilno je odredio datum početak priznavanja prava na penziju i isplate penzije. S tim u vezi je ukazao na odredbe člana 104. stav 1. Zakona o PIO-u, te naveo da imajući u vidu da je apelant 29. decembra 2015. godine podnio zahtjev to proizilazi da je datum priznanja prava i isplate penzije pravilno određen počev od 29. juna 2015. godine, tako da navod apelanta da mu pravo na penziju pripada od 31. avgusta 2012. godine nije osnovan. Također je istakao da je odredbom člana 96. stav 1. Zakona o PIO-u propisano da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 015801 16 U od 11. juna 2018. godine odbijena je tužba apelanta podnesena radi poništenja rješenja Federalnog zavoda od 30. septembra 2016. godine.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe člana 104. Zakona o PIO-u i naveo da iz dokumentacije u upravnim spisima slijedi da je uslove za ostvarivanje prava na penziju iz člana 30. Zakona o PIO-u apelant ispunio 15. januara 2012. godine (kada je imao 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života). Zatim da na taj dan apelantu nije prestao radni odnos nego da je radio i nakon toga sve do 31. avgusta 2012. godine. Dalje je ukazao da je predmetni zahtjev za ostvarivanje prava na penziju apelant podnio tek 29. decembra 2015. godine iz čega nespornim slijedi da je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnio nakon isteka roka od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova. Kantonalni sud je ukazao kako je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju apelant podnio nakon isteka roka od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova to znači da mu shodno odredbama člana 104. stav 1 Zakona o PIO-u pravo na isplatu penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Stoga je Kantonalni sud istakao da su činjenice koje se tiču predmetnog spornog pitanja (tj. pitanja od kojeg datuma apelant ima pravo na isplatu penzije), utvrđene potpuno i pravilno, i da je materijalno pravo u pogledu tog pitanja pravilno primijenjeno. Također je istakao da povodom datuma od kojeg apelantu pripada pravo na isplatu penzije, nije povrijeđeno njegovo pravo na imovinu ni po odredbama tog Zakona, a ni po odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije o ljudskim pravima i drugih međunarodnih Sporazuma, budući da apelant ni na koji način nije bio spriječen da zahtjev za ostvarivanje penzije podnese u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova, bez obzira na radni spor koji je pokrenuo povodom prestanka radnog odnosa.

8. Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do pogrešne primjene odredbe Zakona o PIO-u pri utvrđivanju datuma početak priznavanja prava na penziju i isplate penzije. S tim u vezi, apelant navodi da mu se pravo na isplatu penzije treba priznati od dana kada je stekao zakonom propisane uslove tj. od 31. avgusta 2012. godine odnosno od 15. januara 2012. godine kada je imao 40 godina staža bez obzira na godine života, a ne od dana pokretanja postupka za ostvarivanje prava na starosnu penziju tj. od 29. decembra 2015. godine koji datum upravni organi i sud pogrešno uzimaju kao relevantan. Također, navodi da smatra da su upravni organi bili u obavezi da mu od tog datuma utvrde njegova prava ili da ga barem pozovu i upoznaju sa njegovim pravima, a što su upravni organi propustili da učine, te da mu je s obzirom na ovakav stav upravnih organi i suda uskraćeno ostvarenje njegovog prava za period od skoro četiri godine i time mu pričini štetu u iznosu od 24.000,00 KM. Pored toga, apelant smatra da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo i da nije ispunio uslove pravičnog suđenja. S tim u vezi, apelant navodi da je punih osam i po godina vodio postupke (upravne i sudske) radi zaštite svojih imovinskih prava, pri čemu nije postajo ni jedan razlog koji bi opravdao dužinu trajanja predmetnog postupka te u tom smislu je postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Relevantni propisi

9. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12).

10. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

V - OSTVARIVANJE, KORIŠTENJE I PRESTANAK PRAVA

Član 96. stav (1) Postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće se na zahtjev osiguranika.

Član 103.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.

Član 104. stav (1) Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su upravni organi i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, između ostalog, već raspravljao u predmetima AP-3950/08 i AP-1900/17 (vidi, Odluke o dopustivosti AP-3950/08 od 8. juna 2011. godine i AP-1900/17 od 31. januara 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. Naime, u predmetu AP-3950/08, Ustavni sud zapaža da iz odluka redovnih sudova proizilazi da je rješenjem SIZ-a PIO od 14. januara 1991. godine apelantu priznato pravo na srazmjernu invalidsku penziju počev od 1. juna 1977. godine, te će se isplata penzije po ovom rješenju vršiti na apelantov zahtjev poslije povratka u SFRJ ili za transfer penzije u inostranstvo, a da je apelant 14. avgusta 2007. godine podnio zahtjev za isplatu penzije po ovom rješenju. Upravni organi i redovni sud primjenjujući odredbu član 104. stav 1. Zakona o PIO zaključili su da apelantu pripada pravo isplatu penzije počev od 14. februara 2007. godine (šest mjeseci unazad od podnošenja zahtjeva). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Nadalje, u predmetu AP-1900/17 (vidi, Odluka o dopustivosti AP-1900/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelant je, između ostalog, osporavao da je pogrešno određen datum sticanja prava na penziju. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant uslove za ostvarivanje prava na penziju ispunio 13. juna 2007. godine (kada mu je prestalo osiguranje), a da je zahtjev za ostvarivanje prava podnio 17. marta 2008. godine (po proteku propisanog roka), te da je suprotno apelantovim tvrdnjama, o datumu priznavanja pravilno odlučeno (počev od 17. septembra 2007. godine - šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva) pozivajući se na član 103. i 104. stav 1. Zakona o PIO. Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima nije našao da primjena navedene odredbe Zakona o PIO ostavlja utisak proizvoljnosti i zaključio da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda jasno proizilazi da je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju apelant podnio nakon isteka roka od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova pa mu je shodno odredbama člana 104. stav 1. Zakona o PIO-u pravo na isplatu penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja presude dalje proizilazi da Kantonalni sud smatra da su činjenice koje se tiču predmetnog spornog pitanja (tj. pitanja od kojeg datuma apelant ima pravo na isplatu penzije), utvrđene potpuno i pravilno, i da je materijalno pravo u pogledu tog pitanja pravilno primijenjeno. Ustavni sud u ovakvom postupanju Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

18. Nadalje, apelant ukazuje da je u postupku povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak ostvarivanje prava na starosnu penziju pokrenut 29. decembra 2015. godine, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 11. juna 2018. godine. Dakle predmetni postupak je trajao oko dvije i po godine. U tom periodu organi uprave i redovni sudovi su donijeli tri odluke, pri čemu Ustavni sud posebno zapaža da je postupak pred upravnim organima trajao devet mjeseci, dok je postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko jednu godinu i sedam mjeseci. Navedeno ukazuje da se dužina predmetnog postupaka ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda, te navedenu praksu Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4455/18 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio