Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4629/19 (H. B.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4629/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP 4629/19, rješavajući zahtjev Harisa Bašalića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Harisa Bašalića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Haris Bašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, trenutno na izdržavanju kazne u Kazneno popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici (u daljnjem tekstu: KPZ), podnio je 3. decembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027665 19 kž 22 od 10. septembra 2019. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027665 17 K od 11. januara 2019. godine. Uz apelaciju je dostavljen zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne presude i naložio KPZ da apelanta odmah pusti na slobodu, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 027665 17 K od 11. januara 2019. godine, apelant je oglašen krivim da je zajedno sa F.N. i sam, počinio tri krivična djela i to neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ i krivično djelo iz člana 52. stav 1. tačka a) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora a zatim primjenom odredbi o sticaju krivičnih djela uz člana 54. KZ je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnica protiv apelanta i ostalih suoptuženih podignuta 6. marta 2017. godine, potvrđena 7. marta iste godine i izmijenjena 27. novembra 2018. godine. Tokom postupka su izvedeni dokazi optužbe (pobrojani na str. 19 do 31) i dokazi odbrane (pobrojani na str. 31 do 32) te je nakon analize i ocjene dokaza utvrđeno da je apelant zajedno sa pojedinim optuženim (imena i identifikacioni podaci navedeni u izreci presude) postao pripadnikom grupe s ciljem vršenja neovlaštene nabavke, prerade, držanja i prodaje opojne droge i da je sam bez odobrenja nadležnog organa držao vatreno oružje. Kantonalni sud je imao u vidu prigovore odbrane koji su se u ključnim dijelovima ticali nezakonitosti pojedinih dokaza proisteklih iz posebnih istražnih radnji, te je nakon analize i sadržaja naredbi koje je odbrana osporila zaključeno da se ne radi o nezakonitim dokazima odnosno dokazima na kojima sud ne bi mogao zasnovati presudu. Pri izricanju kazne, Kantonalni sud je imao u vidu sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti te je apelantu krivična sankcija, kako je obrazloženo, utvrđena shodno težini djela na način da se postigne svrha kažnjavanja.
4. Vrhovni sud je presudom broj 09 0 K 027665 19 Kž 22 od 10. septembra 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane te je (u odnosu na apelanta) potvrđena presuda Kantonalnog suda od 11. januara 2019. godine. Vrhovni sud je ocijenio da žalbeni prigovori nisu osnovani te je u tom pravcu navedeno: da su u prvostepenoj presudi navedene radnje i zakonska obilježja krivičnih djela za koja je apelant oglašen krivim; da nije učinjena bitna povreda postupka; da su konkretizirane radnje iz kojih proizlazi biće krivičnog djela (preuzimanje i prepakivanje opojne droge radi daljnje distribucije); da je cijenjen sadržaj nadziranih komunikacija između apelanta i F.N.; da je cijenjen sadržaj i dokumenti proistekli iz posebnih istražnih radnji te da su u prvostepenoj presudi navedeni jasni i uvjerljivi razlozi da je apelant bez odobrenja nadležnog organa neovlašteno držao oružje i municiju, zbog čega žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost pobijane presude.
5. Apelant je u apelaciji istakao da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
6. U opširnoj apelaciji je u suštini ukazao da je apelantu u postupku pred redovnim sudovima, između ostalog, uskraćeno pravo na pravično i fer suđenje u vezi s arbitrarnom primjenom prava i to odredbi koje se odnose na pretpostavku nevinosti, zakonitost dokaza, jednakost u postupanju, posebne istražne radnje, odlučivanja o optužnici, vezanosti presude za optužbu i dokazima na kojima se zasniva presuda. Apelant također ukazuje na selektivno ispitivanje žalbenih navoda i s tim u vezi nedostatak obrazloženja.
7. U prijedlogu za usvajanje privremene mjere apelant je istakao da su u postupku koji se protiv njega vodio grubo prekršena prava na koja je apelacijom ukazao, da je u smislu pozitivnopravnih propisa upućen na izdržavanje kazne, pa je zatražio da Ustavni sud obustavi izvršenje presude i naloži njegovo puštanje na slobodu, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom o podnesenoj apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Ustavni sud prije svega naglašava da razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, koji se isključivo tiču kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, ne mogu sami po sebi biti dovoljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava u okviru postupka koji se apelacijom osporava. Navedeno stoga što je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru ne prejudicirajući ishod postupka o apelaciji, te u tom pravcu ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službeni novine FBiH“, br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), kao i postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema odredbama ZIKS-a, pa proizlazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na koje je u apelaciji ukazao, a koji se tiču merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević