Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2443/18 (I.V.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na obrazovanje
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zabrani diskriminacije · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o srednjem obrazovanju
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o srednjem obrazovanju
- Zakon o srednjem obrazovanju
- Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini
- Okvirni zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-2443/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2443/18, rješavajući apelaciju I. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija I. V.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 160352 17 Rev od 6.
februara 2018. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantici I. V. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, apelantici isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija I. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 160352 17 Rev od 6. februara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 160352 12 Gž od 17. februara 2017.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 160 98 P od 5. decembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 2 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantica I. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju roditelji M. V. i H. V. kao zakonski zastupnici, a njih Emir Prcanović, Ahmet Salčin, Zoran Pelemiš, Edita Avdibegović, Goran Dragišić i Nermin Hanjalić, zaposlenici Udruženja „Vaša prava Bosne i Hercegovine“, podnijela je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 160352 17 Rev od 6. februara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 160352 12 Gž od 17. februara 2017. godine, te Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 160 98 P od 5. decembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Prve bošnjačke gimnazije Sarajevo, koju zastupa advokat Behija Beganović-Ljubović (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 15. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 22. novembra do 16. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Roditelji apelantice M. V. i H. V. (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tužitelj) i tada mldb. apelantica su 16. septembra 2010. godine podnijeli tužbu protiv tužene radi utvrđenja diskriminacije i naknade nematerijalne štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 160 98 P od 5. decembra 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice, tužitelja i apelantice kojim su tražili da se utvrdi da je tužena izvršila diskriminaciju i povrijedila apelanticino pravo na jednako postupanje u pristupu pravu na obrazovanje na osnovu toga što apelantici kao djetetu s posebnim potrebama nisu omogućili da polaže prijemni ispit i pohađa srednju školu kod tužene (stav 1). Dalje, odbijen je i tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je tužena izvršila diskriminaciju i tužiteljici i tužitelju povrijedila pravo na jednako postupanje na osnovu toga što su roditelji djeteta s posebnim potrebama na način da je tužena prekršila pravo na odabir škole njihovom djetetu u skladu s njihovim uvjerenjima o najboljem interesu djeteta (stav 2). Također, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ličnosti (stav 3), te su tužitelji obavezani da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka (stav 4).
7. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je istakao da je nesporno da je apelantica dijete s posebnim potrebama i da je nakon što je završila osnovnu školu imala namjeru da srednjoškolsko obrazovanje nastavi kod tužene. Tužena je 7. juna 2011. godine objavila konkurs u kojem je navedeno da će se za upis u prvi razred srednje škole za školsku 2010/2011. godinu prijem dokumenata vršiti od 8. juna do 18. juna 2010. godine. Tužiteljica je u iskazu navela da je apelantica osnovnu školu završila s odličnim uspjehom, da je redovno pratila nastavu bez asistenta, ali je program bio njoj prilagođen, te je nakon okončanja osnovne škole izrazila želju da školovanje nastavi kod tužene. S apelanticom je 14. juna 2009. godine otišla do tužene, obavile su razgovor s pedagogicom uz prisustvo tajnice škole. Tom prilikom pedagogica joj je rekla da mora obaviti razgovor s Pedagoškim zavodom, o čemu će je obavijestiti, te su joj uručeni dokumenti koje je u međuvremenu trebala ispuniti. S obzirom na to da je pedagogica nije obavijestila o razgovoru s Pedagoškim zavodom, ponovno je otišla do škole, međutim, pedagogica je nije mogla primiti, pa je otišla do tajnice škole da je obavijesti da je donijela potrebnu dokumentaciju za upis u školu. Tajnica joj je tom prilikom rekla da ne može primiti dokumentaciju, te da sačeka pedagogicu. Pedagogica je prenijela da je razgovarala s Pedagoškim zavodom i da dokumentaciju za upis ne mogu primiti jer je to škola za talentiranu i nadarenu djecu, kao i da je obavila razgovor i s pedagogicom iz apelanticine osnovne škole i da je ona rekla da će ih obavijestiti da apelanticin zahtjev neće biti primljen, ali je niko nije kontaktirao. Taj događaj ih je potresao i povrijedio, a o razlozima nepredavanja dokumenata kod tužene nije obavijestila apelanticu, međutim, apelantica je sama zaključila da dokumente treba predati u drugu školu. Dalje, Općinski sud je naveo da je tajnica škole Z. T. u iskazu navela da je bila član upisne komisije i prisustvovala sastanku pedagogice i tužiteljice, te da se sjeća da je tom prilikom pedagogica rekla da nema smetnji da apelantica bude upisana kod tužene. Ubrzo nakon tog razgovora tužiteljica je došla i ponovno ju je uputila na pedagogicu, pri čemu ona tom prilikom nije odbila njen zahtjev za upis s obzirom na to da kod tužene i prije i nakon događaja nastavu pohađaju učenici s posebnim potrebama. Svjedokinja M. S. koja kod tužene obavlja poslove psihologa i pedagoga navela je da je prilikom razgovora s tužiteljicom i apelanticom istakla da nema smetnji za apelanticin upis u školu, ali da mora obaviti razgovor s Pedagoškim zavodom jer tužena ima učenika s posebnim potrebama, ali ne kao apelantica. Obavila je razgovor i s pedagogicom osnovne škole koju je apelantica pohađala i tokom razgovora je saznala da je za apelanticu preporučeno usmjereno obrazovanje. Sjeća se da joj je tom prilikom kolegica iz osnovne škole rekla da će obaviti razgovor s tužiteljicom i pokušati je nagovoriti da apelanticu upiše na preporučeno obrazovanje. U ponovnom susretu s tužiteljicom iznijela je bojazan da apelantica neće moći uraditi prijemni ispit s obzirom na to da je on vremenski ograničen, ali joj nije rekla da je tužena gimnazija za talentiranu i nadarenu djecu. Konačno, Općinski sud je naveo da je uvidom i čitanjem izjave ovjerene od 15. septembra 2011. godine utvrđeno da je B. B. u izjavi navela da je kao novinarka i urednica magazina „Dani“ u julu 2010. godine objavila članak „Diskriminacija djece sa posebnim potrebama: Bošnjačka gimnazija, rasadnik zdrave i talentirane elite“. U izjavi je navedeno da je članak napisan s ciljem problematiziranja diskriminatornog statusa djece s posebnim potrebama u bh. školstvu na osnovu opisivanja konkretnog primjera djevojčice (apelantice) kojoj je uskraćena mogućnost upisa u prvi razred kod tužene, te je navedeno da je obavljen telefonski razgovor s pedagogicom i da je napisano objašnjenje koje je ona navela.
8. Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer nije utvrđeno da je tužena izvršila diskriminaciju tako što je apelantici povrijedila pravo na jednako postupanje u pristupu prava na obrazovanje, odnosno nije utvrđeno da je tužena postupila suprotno Zakonu o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD). Naime, sud nije utvrdio da je tužena onemogućila apelantici upis u školu jer iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je tužena zabranila predaju potrebne dokumentacije, odnosno da nije htjela da primi dokumentaciju za upis ili da je odbila da upiše apelanticu zato što je dijete s posebnim potrebama. Iz tužiteljicinog iskaza proizlazi da je obavila razgovor s pedagogicom i tajnicom škole u prisustvu mldb. apelantice i da je u tom razgovoru rečeno da nema prepreka za apelanticin upis kod tužene. Tužiteljica je iz razgovora s tajnicom i pedagogicom zaključila da neće primiti dokumentaciju, a iz iskaza tajnice i pedagogice škole proizlazi da nisu odbile prijem dokumentacije, pa je sud mišljenja da tužena nije postupila suprotno ZZD i Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) jer zaključci iz razgovora ne mogu biti osnov za diskriminaciju. Također, Općinski sud je naveo da je cijenio da tužitelji nisu ni pokušavali predavati dokumentaciju za upis neposredno ili poštom jer iz njihovog iskaza proizlazi da su samo iz razgovora zaključili da tužena neće i ne želi primiti dokumentaciju za upis. Također, tužitelji nisu ni pokušali ostvariti svoja prava preko Pedagoškog zavoda ili nadležnog ministarstva zato što su zaključili da je tužena odbila prijem dokumentacije za upis. Stoga, kako je sud mišljenja da tužena nije odbila prijem dokumentacije za upis, time nije ni izvršila diskriminaciju tužitelja pa nije u obavezi da nadoknadi eventualnu nastalu štetu.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 160352 12 Gž od 17. februara 2017. godine žalbe tužiteljice, tužitelja i apelantice su odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostepena presuda.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da tužitelji nisu učinili vjerovatnim da je došlo do diskriminacije. Naime, tužitelji vjerovatnost zasnivaju jedino na tužiteljicinoj izjavi da je pedagogica škole odbila prijem dokumenata. Međutim, navedena izjava sama po sebi ne čini vjerovatnim da je došlo do diskriminacije s obzirom na to da je pedagogica škole pri prvom dolasku tužiteljice i apelantice u prostorije tužene njima predala zahtjev – aplikaciju za apelanticin upis, a što je i nesporno među parničnim strankama. S obzirom na to, prvostepeni sud je pravilno cijenio da se samo iz razgovora tužiteljice i pedagogice tužene ne može zaključiti da je odbijen prijem dokumentacije za upis, odnosno da postoji vjerovatnost da je došlo do diskriminacije. Prema tome, u konkretnom slučaju tužitelji nisu dokazali da je tužena izvršila radnju zbog koje su podnijeli tužbu, te nisu učinili vjerovatnim da je apelantici kao djetetu s posebnim potrebama onemogućeno da polaže prijemni ispit i pohađa školu kod tužene. U smislu člana 15. stav 2. ZZD, tužitelji su imali mogućnost učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, odnosno koristiti nakon navodnog odbijanja prijema dokumentacije za upis i druge mogućnosti za predaju dokumentacije poštom, elektronski ili tražiti razgovor s direktorom škole kako bi dokazali vjerovatnost da je do diskriminacije došlo bez obzira na obavještenje tužene od 7. juna 2010. godine u kojem je navedeno da se prijem dokumenata vrši u određenom periodu i u određeno vrijeme. Naime, navedenim obavještenjem nije isključena mogućnost predaje dokumentacije za upis na drugi način, pa su neosnovani žalbeni navodi da je u obavještenju tužene od 7. juna 2010. godine navedeno da se prijem dokumenata može vršiti jedino u školi. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da tužiteljica nije iskoristila i druge mogućnosti predaje dokumenata kako bi dokazala vjerovatnost da je došlo do diskriminacije. Žalbeni navodi da tužena nije imala uvjete za inkluzivnu nastavu i da ih nije željela osigurati nisu od utjecaja na pravilnost odluke s obzirom na to da to nije ni bilo predmet raspravljanja, odnosno tužitelji te navode nisu isticali do zaključenja glavne rasprave.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 160352 17 Rev od 6. februara 2018. godine odbijena je revizija tužitelja.
12. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka navodima revizije da je drugostepeni sud propustio cijeniti sve žalbene prigovore s obzirom na to da je drugostepeni sud u obrazloženju odluke ocijenio sve odlučne navode iz žalbe, pravilno primjenjujući odredbu člana 231. ZPP, pa nije prihvatljiv prigovor da je pobijana presuda u tom pogledu zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka.
13. Vrhovni sud je dalje naveo da nije ostvaren ni revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, nižestepeni sudovi su u konkretnom slučaju pravilno interpretirali i primijenili odredbe člana 2. stav 1. i člana 15. stav 1. ZZD kada su odbili tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da tužitelji tokom postupka nisu iznijeli i dokazali dovoljno činjenica na kojima se s pretežnom vjerovatnoćom mogao zasnivati zaključak o postojanju diskriminacije. Standard vjerovatnosti podrazumijeva dokazanost činjenice da je došlo do stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog direktne ili indirektne diskriminacije iz bilo kojeg razloga. Prije svega, kako je navedeno u obrazloženju presude, tužitelji vjerovatnost diskriminacije zasnivaju samo na tužiteljicinoj izjavi da je iz razgovora s pedagogicom zaključila da joj tužena neće i ne želi primiti dokumentaciju – aplikaciju za upis apelantice kao osobe s posebnim potrebama, pa su tužitelji bili dužni dokazati da je tužena izvršila radnju zbog koje je tužena i na te okolnosti prezentirati činjenice. Sama tvrdnja da je tužiteljica iz razgovora s pedagogicom gimnazije zaključila da joj neće primiti dokumentaciju za apelanticin upis u gimnaziju jer se radi o djetetu s posebnim potrebama ne predstavlja akt direktne ili indirektne diskriminacije u odnosu na tužitelje. Naime, iz sadržaja izvedenih dokaza utvrđeno je da tužena nije izvršila diskriminaciju, da nije u konkretnom slučaju postupala protivno Okvirnom zakonu, niti da je prema njima različito postupala jer je u postupku utvrđeno da je tužena tužiteljici prilikom njenog informiranja u vezi s apelanticinim upisom predala zahtjev za upis, da nije onemogućila (zabranila) apelantici predaju dokumenata za upis, niti je odbila prijem dokumentacije
– aplikacije za polaganje prijemnog ispita i upis u gimnaziju s obzirom na to da tužiteljica nakon razgovora s pedagogicom gimnazije nije ni pokušala predati dokumentaciju za upis, niti neposredno, niti posredno poštom, pa radnje tužene na kojima tužitelji zasnivaju svoj zahtjev ne predstavljaju diskriminaciju jer diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje su izveli tužitelji. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup obrazovanju iz člana 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
15. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri ocjeni činjenica i dokaza u konkretnom predmetu postupali s visokim stepenom proizvoljnosti u pogledu pravila o teretu dokazivanja pri čemu su propustili da uzmu u obzir činjenice koje je apelantica predočila sudu, a kojima je učinjeno vjerovatnim da ju je tužena diskriminirala u ostvarivanju prava na nesmetan pristup obrazovanju samo zato što je dijete s posebnim potrebama. Naime, apelantica smatra da osnov za diskriminaciju, kako to pogrešno shvataju redovni sudovi, nisu zaključci iz razgovora, nego uvjerenje koje je stekla smatrajući da se prema njoj postupa nejednako zbog nekog od zabranjenih (ili pretpostavljenih) osnova, naročito jer se diskriminacija može počiniti i usmenim stavovima koje pojedinci iznose. Apelantica je dalje navela da je u takvim okolnostima teret dokazivanja trebao biti prebačen na tuženu pa je tužena morala dokazati da do diskriminacije nije došlo na način da predoči relevantan dokaz da je makar jedno dijete s invaliditetom upisano u školu, što tužena nije učinila. Redovni sudovi su pogrešno primijenili i materijalno pravo koje se odnosi na ZZD, Okvirni zakon i Zakon o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo kojima su predviđeni standardi da su redovne škole dostupne svima na jednakom osnovu, te je propisano postupanje škola u vezi s pristupom obrazovanju djeci s posebnim potrebama. Osim toga, apelantica smatra da su redovni sudovi prihvatili i cijenili isključivo izjave svjedoka zaposlenika tužene, dok su zanemarili izjave tužiteljice i novinarke B. B. u kojoj je potvrđeno da je i njoj pedagogica tužene rekla da je tužena „jedna posebna škola jer se u njoj školuju samo talentirana djeca, te da se ne može svako prilagoditi njihovim strogim uvjetima rada“. U tom pogledu, apelantica smatra da sve navedene činjenice i dokazi koji su prezentirani redovnim sudovima ukazuju da je tužena uskratila pravo na pristup obrazovanju apelantici bez razumnog i zakonitog opravdanja, i to zbog činjenice da je dijete s invaliditetom, čime je tužena povrijedila princip jednakog postupanja, odnosno izvršila diskriminaciju. Osim navedenog, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku jer redovni sudovi nisu dali jasne i razumljive razloge na kojima se zasnivaju njihove presude, već su ti razlozi proizvoljni i paušalni. Apelantica je istakla i da joj je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je parnični postupak koji je označen kao hitan trajao skoro sedam godina, od čega pred Kantonalnim sudom skoro pet godina, a nisu postojali valjani i objektivni razlozi zbog kojih je postupak trajao tako dugo, niti je apelantica doprinijela tako nerazumnom trajanju postupka pred redovnim sudovima. U vezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek, apelantica smatra da u sadržajnom i suštinskom smislu nije imala djelotvoran pravni lijek jer Kantonalni i Vrhovni sud nisu razmotrili i odlučili o suštinskim žalbenim i revizionim prigovorima koje je isticala u postupku. b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri osporenoj odluci, te smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica poziva.
17. Kantonalni sud je naveo da prilikom donošenja drugostepene presude nisu povrijeđena prava niti jednog učesnika u postupku jer je taj sud odluku donio cijeneći sve okolnosti slučaja u kojim se desila navodna diskriminacija, te pravilno primijenio odredbe ZZD.
18. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije učinjena povreda prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.
19. Tužena je navela da apelantica pogrešno tumači procesne odredbe koje se odnose na teret dokazivanja, te da pri tome zanemaruje dokazane i utvrđene činjenice u ovom predmetu, a to je da je nesporno da apelanticini roditelji nisu predali prijavu i dokumente potrebne za upis, te da nije tačno da je tužena odbila primiti dokumente za upis. U tom pogledu, tužena je ukazala da je tužbeni zahtjev u konkretnom postupku postavljen tako da je traženo da se utvrdi da je tužena počinila diskriminaciju i povrijedila apelanticino pravo na jednako postupanje u pristupu pravu na obrazovanje na osnovu toga što je apelantica dijete s posebnim potrebama na način da su joj onemogućili da polaže prijemni ispit i pohađa nastavu kod tužene. S obzirom na to da apelantica nije potrebnom radnjom, odnosno prijavom inicirala da joj se omogući polaganje prijemnog ispita i školovanje kod tužene, tužena smatra da u slučaju kada apelantica nije učinila ni približno vjerovatnim postojanje diskriminacije pokušava neosnovano prenijeti teret dokazivanja na tuženi. U vezi s tim, tužena smatra da je apelacija očigledno neosnovana, te predlaže da se apelacija odbije ili odbaci.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
21. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 59/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (1) (Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života.
Član 3.
(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica. Član 12. stav (2) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (2) Sud i druga tijela koja provode postupak dužna su radnje u postupku preduzimati hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju.
Član 15.
(Teret dokazivanja) (1) U slučajevima kada lice ili grupa lica navode činjenice u postupku iz člana 12. ovog zakona, potkrepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena, navodni prekršilac dužan je dokazati da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.
(2) U slučajevima u kojima lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije, kao dokazno sredstvo za ostvarenje prava iz stava (1) ovog člana mogu se koristiti i statistički podaci ili baze podataka.
(3) U slučajevima kada lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani.
22. Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 18/03 i 88/07 – ZO). U konkretnom slučaju primjenjuje se Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Pravo djeteta na obrazovanje Član 4.
Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi.
Jednak pristup i jednake mogućnosti podrazumijevaju osiguranje jednakih uslova i prilika za sve, za početak i nastavak daljeg obrazovanja.
Odgovarajuće obrazovanje podrazumijeva obrazovanje koje u skladu s utvrđenim standardima osigurava djetetu da na najbolji način razvije svoje urođene i potencijalne umne, fizičke i moralne sposobnosti, na svim nivoima obrazovanja.
Član 19. stav (1) Djeca i mladi s posebnim obrazovnim potrebama stiču obrazovanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama.
Individualni program, prilagođen njihovim mogućnostima i sposobnostima, izradit će se za svakog učenika, uz obavezno određivanje defektološkog i logopedskog statusa.
Član 35.
Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, na osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu toga što su djeca s posebnim potrebama, ili na bilo kojoj drugoj osnovi.
U smislu stava 1. ovog člana, nadležni organi vlasti i institucije, zajedno sa školama, posebno su odgovorni za osiguranje funkcionalnog smještaja i prateće infrastrukture za nesmetan pristup i učešće u obrazovnom procesu djeci s posebnim potrebama, mladima i odraslima.
23. Zakon o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 10/04 i 34/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 82. st. (1) i (2) Status učenika/učenice srednje škole stječe se upisom u srednju školu.
Upis u srednju školu je uvjetovan propisima koje utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ministra/ministrice i pravilima škole.
Član 84. stav (1) Učenici/učenice se u prvi razred srednje škole upisuju na osnovu konkursa koji se objavljuje u dnevnim novinama, najmanje dva mjeseca prije početka školske godine.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 160352 17 Rev od 6. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelanticinom punomoćniku 22. februara 2018. godine, a da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 23. aprila 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup obrazovanju iz člana 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
1. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja diskriminacije i naknade nematerijalne štete, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
a)U odnosu na osporene odluke
32. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi pri ocjeni činjenica i dokaza u konkretnom predmetu postupali s visokim stepenom proizvoljnosti jer su propustili da uzmu u obzir činjenice koje je apelantica predočila sudu, a kojima je učinjeno vjerovatnim da ju je tužena diskriminirala, te da su zbog toga propustili provesti test diskriminacije. Također, apelantica smatra da su redovni sudovi povrijedili pravo na obrazloženu odluku jer nisu dali jasne i razumljive razloge na kojima se zasnivaju njihove presude.
33. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
35. Ustavni sud najprije podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. Razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da je apelantica u apelaciji navela brojne prigovore protiv osporenih presuda s kojima se ne slaže jer smatra da u predmetnom postupku nije imala pravično suđenje u segmentu primjene ZZD i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza. Polazeći od iznesenih kriterija, Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova, ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori opravdani. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se evropski standard u pogledu dokazivanja jednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem osoba koja se poziva na diskriminaciju mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na tuženom. Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, nije mogao izvesti zaključak da je navedeni princip u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjen. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje navodeći da je nesporno da apelantica, odnosno tužiteljica i tužitelj u njeno ime, nisu predali prijavu za apelanticin upis na školovanje kod tužene, te da se vjerovatnost diskriminacije nije mogla zasnivati samo na tužiteljicinim zaključcima iz razgovora s pedagogicom tužene o tome da tužena neće i da ne želi primiti prijavu za apelanticin upis. Stoga, u pogledu apelanticinih tvrdnji da je ponuđenim dokazima, odnosno tužiteljicinim iskazom i čitanjem iskaza novinarke B. B. učinila vjerovatnim da ju je tužena diskriminirala, Ustavni sud zapaža da se ti navodi svode na način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i cijenili dokaze, što je primarni zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da njegova uloga nije činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeniti vlastitom i opće je pravilo da je na redovnim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili redovni sudovi, a koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije pronašao. Imajući u vidu navedene zaključke, Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatranje daljnjih apelanticinih tvrdnji kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju bilo neophodno provesti test diskriminacije. Ovo iz razloga što se dokazivanje vjerovatnoće o različitom tretmanu, zapravo, kako to proizlazi iz člana 15. ZZD, pokazuje kao preduvjet raspravljanja eventualne diskriminacije, a time i provođenja testa koji proizlazi iz prakse Evropskog i Ustavnog suda. Stoga, u obrazloženjima koja su dali redovni sudovi, Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem provedenih dokaza zamijenio te zaključke u pogledu vjerovatnosti da je učinjena diskriminacija. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i u utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
37. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u osporenim odlukama odgovorili na navode koje su ocijenili relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim. Konačno, apelantica identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c)Suđenje u razumnom roku
39. Razmatrajući apelanticine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
40. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je apelantica 16. septembra 2010. godine podnijela tužbu protiv tužene i da je parnični postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 6. februara 2018. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantan period pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od sedam godina i četiri mjeseca.
41. Ustavni sud dalje zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o sporu pokrenutom radi zaštite od diskriminacije u skladu sa ZZD koji u članu 12. stav (2) propisuje da su sud i druga tijela koja provode postupak dužni radnje u postupku preduzimati hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu složenost pravnih pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano, kao i da je postupak bio od značaja za apelanticu.
42. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud proveo postupak i donio odluku u roku od jedne godine i dva mjeseca od podnošenja tužbe, ali da je Kantonalni sud, koji nije otvarao raspravu, niti je provodio dokaze, o žalbi odlučio nakon pet godina. Prema ocjeni Ustavnog suda, dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom je neprihvatljiva s aspekta garancija prava na pravično suđenje, posebno u situaciji kada taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantnu argumentaciju kojom bi opravdao dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud o reviziji odlučio u roku nešto kraćem od jedne godine, što je prihvatljiva dužina trajanja revizionog postupka. Ustavni sud posebno naglašava da dužinu postupka cijeni u cjelini, ali da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može opravdati dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, posebno kada se uzme u obzir da je Općinski sud koji je provodio dokaze i održavao rasprave svoju odluku donio u kraćem roku nego što je to učinio Kantonalni sud. Shodno svemu navedenom, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno okolnost da se shodno članu 12. stav (2) ZZD radilo o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog spora u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za što u bitnom odgovornost snosi Kantonalni sud.
43. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi npr. Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
46. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
2. Nediskriminacija u vezi s pravom na obrazovanje
47. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opća zabrana diskriminacije).
48. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
49. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
50. Član II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
l) Pravo na obrazovanje;
51. Član 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
52. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razlika u postupanju bit će diskriminaciona ako za nju ne postoji objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako se njom ne nastoji postići legitimni cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjene mjere i legitimnog cilja (vidi, npr. Evropski sud, Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. aprila 2008. godine, tačka 60).
53. Apelantica smatra da je bila diskriminirana zbog toga što je dijete s invaliditetom i da joj je uskraćeno pravo na obrazovanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazovanje, utvrđeno u prvoj rečenici člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, garantira svakom pod jurisdikcijom države članice „pravo na pristup obrazovnim institucijama koje u određenom vremenu postoje“, s tim da ovaj pristup čini samo dio prava na obrazovanje. Da bi ovo pravo „bilo efektivno“, dalje je, inter alia, potrebno da osoba koja se obrazuje ima mogućnost izvući korist od dobijenog obrazovanja, što znači pravo da stekne, u skladu s pravilima koja su na snazi u svakoj državi, u jednom ili drugom obliku, zvanično priznanje za obrazovanje koje je završila (vidi Evropski sud, Belgijski lingvistički slučaj, 23. juli 1968., pp. 30–32, st. 3–5, serija A, broj 6; Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, 7. decembar 1976. godine, stav 52, serija A, broj 23; i Leyla Şahin protiv Turske [GC], aplikacija broj 44774/98, stav 152, ECHR 2005-XI).
54. Međutim, unatoč značaju koji ima, pravo na obrazovanje nije apsolutno i može biti predmet ograničenja, što je dopušteno s obzirom na to da pravo pristupa obrazovnim institucijama „u samoj svojoj suštini zahtijeva propise koje je ustanovila država“ (vidi navedeni Belgijski lingvistički slučaj, p. 32. stav 5; Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. septembra 1994. godine, serija A, broj 294-B, pp. 49–50, stav 65). Pri tome, ograničenja uspostavljena u domaćem zakonodavstvu ne mogu umanjivati pravo na obrazovanje u takvoj mjeri koja bi narušila njegovu suštinu i lišila ga efektivnosti. Stoga, Evropski sud ocjenjuje da li su ustanovljena ograničenja takva da su predvidiva za onog koga se tiču i da li teže ostvarivanju legitimnog cilja. Dalje, ograničenja će biti u skladu sa članom 2. Protokola broj 1 ako postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. Pri tome, za razliku od čl. od 8. do 11. Evropske konvencije, ne postoji iscrpna lista „legitimnih ciljeva“ (vidi Evropski sud, Leyla Şahin protiv Turske, aplikacija broj 44774/98, presuda od 10. novembra 2005. godine, stav 154).
55. Dovodeći u vezu navedene principe s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama dato jasno i argumentirano obrazloženje da apelantica, odnosno roditelji u njeno ime, nisu podnijeli prijavu za upis u srednju školu kod tužene, niti je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da su u tome bili onemogućeni, što su bili obavezni učiniti kao i svaki drugi učenik koji namjerava pohađati srednjoškolsko obrazovanje. Iz navedenog proizlazi da tužena u pristupu obrazovanju nije diskriminirala apelanticu, pa time nije bilo dovedeno u pitanje ni njezino pravo na obrazovanje. Ovo iz razloga što se podrazumijeva da je apelantica u datim okolnostima, u smislu naprijed navedenih stanovišta Evropskog suda, trebala postupiti po propisima „koje je ustanovila država“ i u smislu čl. 82. stav 1. i 84. st. 1. i 2. Zakona o srednjem obrazovanju podnijeti prijavu za upis, što se pojavljuje kao preduvjet za pohađanje prijemnog ispita kod tužene (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3401/17 od 11. juna 2019. godine, stav 57). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelantici nije bilo uskraćeno pravo pristupa obrazovnoj instituciji za koju se opredijelila, kao ni pravo da stekne obrazovanje u skladu s pravilima koja su na snazi, te da u ostvarivanju tog prava nije diskriminirana u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
56. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a time i prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
3. Pravo na djelotvoran pravni lijek
57. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na obrazovanje. U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi odlučivali o apelanticinoj tužbi, da je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da stranke protiv prvostepene presude mogu podnijeti žalbu, koje pravo je apelantica koristila budući da je bila nezadovoljna ishodom prvostepenog postupka, te što je izjavila reviziju protiv presude drugostepenog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantica nije zadovoljna ishodom predmetnog postupka, što ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova koje je nesporno koristila. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, a u vezi s pravom na obrazovanje neosnovani.
4. Ostali navodi
58. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava iz člana 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, Ustavni sud ukazuje da, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 70, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz navedene konvencije Ustavni sud ne može pružiti apelantici ustavnu zaštitu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se članom 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom garantira suštinski zagarantirano isto pravo odredbom člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke kada je zaključeno da to apelanticino pravo u postupku koji je okončan osporenom odlukom nije povrijeđeno.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je postupak radi zaštite od diskriminacije, koji se prema ZZD smatra hitnim, okončan nakon više od sedam godina, za što pretežnu odgovornost snosi Kantonalni sud koji nije opravdao razloge nepostupanja u periodu dužem od pet godina.
60. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog člana kada su redovni sudovi prilikom odbijanja apelanticinog tužbenog zahtjeva radi utvrđivanja diskriminacije i naknade nematerijalne štete za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelantica ukazivala.
61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelantica u smislu čl. 82. i 84. Zakona o srednjem obrazovanju nije uopće podnijela prijavu na konkurs za upis u srednju školu kod tužene, a u postupku pred redovnim sudovima nije utvrđeno da je u tome bila onemogućena, iz čega proizlazi da joj nije bilo uskraćeno pravo pristupa obrazovnoj instituciji za koju se opredijelila.
62. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević