Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3067/18 („Quatro Indag“ d.o.o. i A. D.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3067/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3067/18, rješavajući apelaciju „Quatro Indag“ d.o.o. i Agana Djedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Quatro Indag“ d.o.o. i Agana Djedovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 131648 17 Rev od 20.

marta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 131648 16 Pž od 14. marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Quatro Indag“ d.o.o. i Agan Djedović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Kerepa – Gradačac, koje zastupa Edin Mukanović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 29. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 131648 17 Rev od 20. marta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 131648 16 Pž od 14. marta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i „Mos Group“ d.o.o. u stečaju Kerep – Gradačac (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je u periodu od 6. do 11. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovor na apelaciju dostavili 20. novembra 2019. godine, dok tužilac nije dostavio traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 131648 14 Ps 2 od 29. februara 2016. godine (stav 1. izreke presude) utvrđeno je da tužilac, na osnovu notarski obrađenog i ovjerenog ugovora o kupoprodaji od 30. decembra 2009. godine, ima valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretninama (pobliže označene u izreci presude, u daljnjem tekstu: nekretnine iz kupoprodajnog ugovora), što je prvoapelant dužan priznati, te da se tužilac na osnovu ove presude upiše kao isključivi vlasnik na navedenim nekretninama. Istom presudom (stav 2. izreke presude) utvrđeno je da se zaključeni predugovor o obavezi zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnina od 9. decembra 2009. godine, između drugoapelanta i tužioca, smatra glavnim ugovorom na osnovu kojeg tužilac ima valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretninama (pobliže označene u izreci presude, u daljnjem tekstu: nekretnine iz predugovora), što je drugoapelant dužan priznati i na osnovu ove presude dozvoliti tužiocu da se upiše kao isključivi vlasnik. Stavom 3. izreke presude obavezani su apelanti da tužiocu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 3.357,70 KM, dok je odbijen tužilac s opredijeljenim troškovima preko dosuđenog iznosa. Stavom 4. izreke presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi obaveza tužioca prema apelantima kao solidarnim povjeriocima na ime duga po osnovu sporazuma o kupoprodaji nekretnina, robe i opreme od 12. novembra 2009. godine i naknadno zaključenih ugovora o provođenju ovog sporazuma, te da uvrsti apelante u odgovarajući isplatni red i isplati ukupan iznos od 332.676,27 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

6. Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (izvedeni su brojni materijalni dokazi, saslušani svjedoci i parnične stranke, te nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke) utvrdio da su apelanti u svojstvu budućih prodavaca s pravnim prednikom tužioca – „Milk cow“ d.o.o. kao budućim kupcem 12. novembra 2009. godine zaključili sporazum o kupoprodaji nekretnina, robe i opreme (u daljnjem tekstu: okvirni sporazum). Okvirnim sporazumom stranke su definirale predmet prodaje – nekretnine precizirane u okvirnom sporazumu (nekretnine iz kupoprodajnog ugovora i predugovora), kao i ugovorenu cijenu u iznosu od 1.070.000,00 KM. Stranke su dalje dogovorile način plaćanja ugovorene cijene (isplata kupoprodajne cijene u dva dijela i u ugovorenom vremenskom roku s odgovarajućom kaparom uz preuzimanje određenih obaveza), kao i da se okvirni sporazum zaključuje na određeno vrijeme (do 31. marta 2010. godine) do kada se trebaju ispuniti preuzete obaveze ili će se navedeni okvirni sporazum raskinuti. Također je nesporno da su tužilac i apelanti, pored spomenutog okvirnog sporazuma, zaključili dodatke sporazumu u kojima su utvrdili pojedinačne cijene za nekretnine i opremu koja je predmet okvirnog sporazuma. Općinski sud je utvrdio da su stranke, s ciljem realizacije okvirnog sporazuma, 9. decembra 2009. godine zaključile predugovor o kupoprodaji nekretnina iz predugovora u kojem su definirale cijenu i način plaćanja, te da će nakon zaključenja konačnog kupoprodajnog ugovora drugoapelant omogućiti tužiocu prenos prava vlasništva na navedenoj nekretnini. Općinski sud je dalje utvrdio da su prvoapelant (kao prodavac) i pravni prednik tužioca (kao kupac) 30. decembra 2009. godine zaključili notarski obrađen ugovor o kupoprodaji koji je za predmet imao nekretninu iz kupoprodajnog ugovora (ekonomsko dvorište i benzinska pumpa), te da su u njemu utvrdili kupoprodajnu cijenu (500.000,00 KM) i konstatirali da je tuženi stupio u posjed predmetnih nekretnina 1. decembra 2009. godine.

7. Općinski sud je naveo da su iz okvirnog sporazuma, kao krovnog akta, proizašli navedeni predugovor od 9. decembra 2009. godine i ugovor od 30. decembra 2009. godine, te da su predmet tužbenog zahtjeva upravo nekretnine i oprema iz navedenog predugovora i ugovora. Općinski sud je dalje u cijelosti poklonio vjeru stalnom sudskom vještaku ekonomsko-finansijske struke prema kojem proizlazi da ukupna tužiočeva obaveza po osnovu okvirnog sporazuma, nakon što je uz obrazloženje vještaka umanjena obaveza za ugovorenu kupoprodaju motornog vozila – kamion jer ga je zaplijenila Porezna uprava, iznosi 1.020.000,00 KM. Dakle, tužilac je u odnosu na ukupno ugovorenu obavezu iz navedenog okvirnog sporazuma, koja je ostala i kasnije prilikom zaključenja svih kasnijih ugovora, apelantima platio manje za 4.211,11 KM. Općinski sud je naveo da, cijeneći da i pored tužiočeve uplate u iznosu od 1.015.788,89 KM (prema okvirnom sporazumu i kasnijim ugovorima, a koji iznos je utvrdio vještak ekonomske struke), apelanti ne žele zaključiti konačan kupoprodajni ugovor, odnosno ne žele dati saglasnost na upis prava vlasništva na nekretnini i objektima iz navedenog predugovora i kupoprodajnog ugovora. U vezi s tim, Općinski sud je, bez obzira na to što je tužilac platio manje 4.211,11 KM u odnosu na ukupnu cijenu, na osnovu člana

454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, donio odluku kao u st. 1. i 2. izreke presude. Ovo zato što je tužilac kasnijim ugovorima plaćao i zakonske zatezne kamate apelantima, dok do kašnjenja plaćanja nije dolazilo samo tužiočevom krivicom, kako je prethodno obrazloženo (nemogućnost dizanja kredita tužioca zbog nemogućnosti zalaganja predmetnih nekretnina, što je krivica drugoapelanta), te zbog činjenice da je tužilac u mnogo većem dijelu izvršio svoju obavezu iz okvirnog sporazuma (u dogovorenom iznosu), dok apelanti ne žele izvršiti svoju obavezu.

8. U vezi s protivtužbenim zahtjevom apelanata, Općinski sud je naveo da su apelanti na pripremnom ročištu održanom 3. oktobra 2013. godine istakli protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da se obaveže tužilac da apelantima na ime duga, kao solidarnim povjeriocima, isplati ukupan iznos od 160.265,90 KM. U nastavku predmetnog postupka, nakon što je on prekinut zbog otvaranja stečaja nad tužiocem, apelanti su na ročištu za glavnu raspravu precizirali protivtužbeni zahtjev tako što su tražili da se utvrdi obaveza tužioca prema apelantima kao solidarnim povjeriocima na ime duga po osnovu okvirnog sporazuma od 12. novembra 2009. godine i naknadno zaključenih ugovora o provođenju ovog sporazuma, te da apelante uvrsti u odgovarajući isplatni red i isplati ukupan iznos od 332.676,27 KM. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da nije mogao ocijeniti blagovremenost podnesenog protivtužbenog zahtjeva zato što apelanti nisu dostavili sudu dokaz da su prijavili svoje potraživanje u stečajnom postupku kod tužioca, te da li je o istoj prijavi odlučivano kako bi postupak mogao biti nastavljen u zakonskom roku u parničnom postupku. Naime, sve i da je protivtužbeni zahtjev blagovremeno izjavljen, nakon odlučivanja u stečajnom postupku o prijavi potraživanja apelanata za ukupan iznos od 332.676,27 KM, apelanti nisu dokazali osnov i visinu protivtužbenog zahtjeva. S obzirom na to da iznos iz okvirnog sporazuma uveliko prelazi iznos koji apelanti potražuju, te cijeneći da je tužilac u skladu s okvirnim sporazumom isplatio iznos od 1.015.788,89 KM, Općinski sud je na osnovu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio u skladu s odredbom čl. 383, 386. stav 1. i

387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i Taksenom tarifom.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 131648 16 Pž od 14. marta 2017. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke (stav 2. izreke) tako što je odbijen kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev u ovom dijelu (kojim je utvrđeno da se zaključeni predugovor smatra glavnim ugovorom na osnovu kojeg tužilac ima valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretninama iz predugovora). Istom presudom preinačena je i prvostepena odluka o troškovima parničnog postupka tako što je dosuđeni iznos troškova postupka tužiocu smanjen na precizirani iznos, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda i obavezan tužilac da apelantima isplati precizirani iznos na ime troškova drugostepenog postupka.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda koji je, na osnovu provedenih dokaza i utvrđenih činjenica, zaključio da kupoprodajni ugovor od 30. decembra 2009. godine predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretnini iz kupoprodajnog ugovora (ekonomsko dvorište i benzinska stanica) s obzirom na to da on i sadržinski i formalno zadovoljava uvjete valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva. U vezi s tim, Kantonalni sud je ponovio sadržaj člana 454. stav 1. ZOO, te člana 73. stav 1. tačka 4. Zakona o notarima, te u vezi s tim istakao da su parnične stranke kupoprodajnim ugovorom (od 30. decembra 2009. godine) utvrdile predmet ugovora (nekretnine) i cijenu, te ukazao da je predmetni kupoprodajni ugovor sačinio notar. S obzirom na to, obrazloženo je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se tužilac na osnovu presude upiše kao isključivi vlasnik na navedenim nekretninama. Kantonalni sud je istakao da je kod ovakvog činjeničnog utvrđenja bespredmetno i bez utjecaja na drugačije odlučivanje istrajavanje apelanata na tvrdnji da tužilac nije isplatio kupoprodajnu cijenu za kupljenu nekretninu jer bi ta činjenica, u situaciji da je istinita, mogla proizvesti samo eventualni obligacioni zahtjev apelanata.

11. Kantonalni sud je naveo da apelanti osnovano osporavaju pravilnost odluke prvostepenog suda u dijelu u kojem se utvrđuje valjanost zaključenog predugovora između pravnog prednika tužioca i drugoapelanta, ali ne iz razloga koji se iznose u žalbi. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da na pravilnost primjene materijalnog prava sud pazi po službenoj dužnosti (član 221. ZPP), te je citirao odredbe člana 45. st. 1. i 2. ZOO. U vezi s tim, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uvjet valjanosti ugovora. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti pravilnim zaključak prvostepenog suda da zaključeni predugovor (od 9. decembra 2009. godine) predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, na osnovu činjeničnog utvrđenja da je tužilac gotovo u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Ovo zato što navedeni predugovor ne zadovoljava zakonom propisanu formu (nema oblik notarske isprave, već je na njemu notar ovjerio samo potpise ugovornih strana) te da bi on u smislu odredbi člana 103. ZOO i člana 73. stav 2. Zakona o notarima bio ništav.

12. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanata da tužilac nije ispunio obavezu isplate iznosa utvrđenog u zaključenom okvirnom sporazumu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ponovio sadržaj okvirnog sporazuma od 12. novembra 2009. godine, te je istakao da je isplata ugovorenog iznosa tužiočeva ugovorna obaveza koju apelanti mogu zahtijevati, dok zaključeni ugovori koji su uslijedili poslije okvirnog sporazuma predstavljaju pravo izbora tužioca s ciljem prestanka obaveze, zbog čega apelanti ne mogu zahtijevati od tužioca ispunjenje onoga što ne predstavlja utvrđenu obavezu isplate iznosa iz okvirnog sporazuma. Imajući u vidu da je prvostepeni sud na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke utvrdio da je tužilac do 25. oktobra 2011. godine isplatio ukupan iznos od 1.015.788,89 KM, te kada se ima u vidu da je u tom iznosu sadržan i iznos koji se odnosi na cijenu od 400.000,00 KM za nekretninu iz predugovora od 9. decembra 2009. godine (za koji je utvrđeno da je ništav), to su neosnovane tvrdnje apelanata kojim se želi dovesti u pitanje pravilnost presude prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njihov protivtužbeni zahtjev. Naime, iz prednjeg slijedi da je tužilac apelantima platio i veći iznos od utvrđene cijene za nekretnine iz kupoprodajnog ugovora, inventar i opremu koja se nalazi u poslovnim objektima, odnosno da je pravilna odluka o protivtužbenom zahtjevu apelanata (kojim se traži isplata duga po osnovu okvirnog sporazuma i zaključenih ugovora koji su ga slijedili). Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je donio u skladu s odredbom člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP, u vezi sa članom 386. ZPP, članom 1. Zakona o izmjenama Zakona o advokaturi, te odredbama čl. 12. i 13. Advokatske tarife FBiH i uspjeha stranaka u postupku.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama parničnih stranaka, donio Presudu broj 32 0 Ps 131648 17 Rev od 20. marta 2018. godine kojom je odbio revizije, kao i zahtjeve parničnih stranaka za naknadu troškova nastalih u povodu revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da, suprotno prigovoru apelanata, obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su mu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, pri čemu ti razlozi nisu neodređeni, paušalni i nejasni, već korespondiraju članu 191. stav 4. ZPP. Zbog toga je ocijenjen neosnovanim prigovor apelanata u vezi s povredama odredbi parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP. Osim toga, izvedeni dokazi cijenjeni su u skladu s odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrđene su sporne činjenice odlučne za ovaj spor. Vrhovni sud je istakao da, suprotno revizionim prigovorima, u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio predmet tužiočevog tužbenog zahtjeva i protivtužbenog zahtjeva apelanata, kao i činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, te je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da zaključeni kupoprodajni ugovor između pravnog prednika tužioca i prvoapelanta (od 30. decembra 2009. godine) predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretnini koja je bila predmet tog ugovora. Ovo zato što navedeni ugovor sadržajno i formalno zadovoljava uvjete valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva, odnosno sadrži bitne elemente – predmet i određenu cijenu i ugovor je obrađen u formi notarske isprave. Vrhovni sud je istakao da ovakav ugovor ispunjava sve uvjete iz člana 41. st. 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama u FBiH za valjan upis u zemljišne knjige, odnosno da su nižestepeni sudovi osnovano udovoljili ovom dijelu tužbenog zahtjeva, zbog čega je neosnovan prigovor apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno preinačio prvostepenu presudu u stavu drugom izreke i odbio tužiočev tužbeni zahtjev za utvrđenje da zaključeni predugovor o obavezi zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnina (od 9. decembra 2009. godine) predstavlja valjan pravni posao za stjecanje prava vlasništva. Vrhovni sud je, uz pozivanje na član 45. stav 5. ZOO i član 4. stav 1. Zakona o notarima, istakao da proizlazi da iz konkretnog predugovora ne mogu nastati obaveze kao iz ugovora koji su stranke namjeravale zaključiti, odnosno da predugovor ne može predstavljati valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva.

15. Vrhovni sud je također naveo da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su protivtužbeni zahtjev apelanata odbili kao neosnovan. Naime, nižestepeni sudovi su utvrdili (na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke) da je tužilac 31. decembra 2009. godine apelantima isplatio iznos od 473.200,04 KM, dok je do 25. oktobra 2011. godine isplatio ukupan iznos od 1.015.788,89 KM u kome je sadržan i iznos koji se odnosi na cijenu od 400.00,00 KM za nekretninu iz predugovora (od 9. decembra 2009. godine). Dakle, s obzirom na to da je tužilac apelantima platio i veći iznos od utvrđene cijene za nekretninu iz kupoprodajnog ugovora (od 30. decembra 2009. godine), što se odnosi na inventar i opremu koja se nalazi u poslovnim objektima, to se revizionim prigovorima apelanata ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane odluke o zahtjevu iz protivtužbe, istakao je Vrhovni sud.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava apelanti su u apelaciji, između ostalog, detaljno naveli tok predmetnog postupka u kojem su donesene odluke koje osporavaju, te su ukazali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nije utvrđena činjenica koja se odnosi na neispunjenu tužiočevu ugovornu obavezu da apelantima isplati ugovorenu kupoprodajnu cijenu u rokovima koji su utvrđeni prvobitnim sporazumom i naknadnim sporazumima o izmirenju glavnog duga i nastale štete zbog kašnjenja u plaćanju. Dalje, smatraju da su prema odredbi člana

124. ZOO imali ovlaštenje da traže naknadu štete u konkretnom slučaju, te da je nejasno zašto je njihov protivtužbeni zahtjev odbijen s obzirom na to da je zasnovan na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. Apelanti također navode da su nesporno pretrpjeli štetu zbog kašnjenja u plaćanju kupoprodajne cijene od strane tužioca, tako da su imali sasvim legitiman zahtjev prema tužiocu da im pored glavnog duga naknadi i štetu zbog izmakle koristi. Osim toga, apelanti su naveli da im je osporenim odlukama, pored povrede prava na pravično suđenje, povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1076/09, u kojoj je, između ostalog, utvrđeno „da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje […] kada praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju načela vladavine prava“. Apelanti su naveli da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu, predložili su da se utvrdi povreda navedenih prava, ponište osporene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje, kao i da im se naknade troškovi apelacionog postupka u iznosu od 1.030,77 KM.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja odluke nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji, kao i da nije bilo proizvoljne primjene prava pri donošenju osporene odluke.

18. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da su neosnovani navodi apelanata o povredi njihovih prava navedenih u apelaciji, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje i istakao da apelanti u konkretnom slučaju nisu mogli zahtijevati od tužioca ispunjenje onoga što ne predstavlja utvrđenu obavezu isplate iznosa iz okvirnog sporazuma. Kantonalni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je tužilac apelantima isplatio ukupan iznos od 1.015.788,89 KM u kojem je sadržan i iznos koji se odnosi na cijenu od 400.00,00 KM za nekretninu iz predugovora od 9. decembra 2009. godine (u kojem dijelu je prvostepena presuda preinačena), odnosno da je tužilac apelantima isplatio i veći iznos od utvrđene cijene za nekretnine iz kupoprodajnog ugovora.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Predugovor Član 45.

(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.

(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.

[…] Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. […] Član 454.

Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.

Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva držanje stvari, da mu i preda stvar.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 7.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3)Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

21. Zakon o notarima („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/02, 30/16 – OUS FBiH* i 29/18 – rješenje USFBiH) Član 4.

Dokazna snaga notarskih isprava Notarske isprave su sve isprave notara, koje on sačini na osnovu ovog zakona, a u okviru svoje nadležnosti.

[…] Član 73.

Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:

[…] 4.pravne poslove, čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 131648 17 Rev od 20. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 17. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 29. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio radi utvrđivanja stjecanja prava vlasništva, odnosno utvrđenje duga po osnovu sporazuma o kupoprodaji nekretnina, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. U tom kontekstu, Ustavni sud prvenstveno konstatira da iz apelacionih navoda zapravo proizlazi da apelanti osporavaju odluke Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u dijelu kojim je odbijen njihov protivtužbeni zahtjev, smatrajući da su zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama, između ostalog, odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu duga po osnovu okvirnog sporazuma i zaključenih ugovora koji su uslijedili poslije okvirnog sporazuma. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su Vrhovni sud i Kantonalni sud, odlučujući o tužiočevom tužbenom zahtjevu, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, ocjenom izvedenih materijalnih dokaza zaključili da zaključeni kupoprodajni ugovor od 30. decembra 2009. godine predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva tužioca na nekretnini koja je bila predmet tog ugovora (u skladu s odredbama člana 454. ZOO i člana 73. Zakona o notarima), zbog čega je u tom dijelu udovoljeno tužiočevom tužbenom zahtjevu. Suprotno tome, ovi sudovi su zaključili da je preostali dio tužbenog zahtjeva neosnovan jer je utvrđeno da predugovor od 9. decembra 2009. godine ne može predstavljati valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (u skladu sa čl. 45. i 103. ZOO, te članom 73. Zakona o notarima), zbog čega je tužilac odbijen s tim dijelom tužbenog zahtjeva.

34. S druge strane, u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanata, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud bavio time da li je potraživanje apelanata iz protivtužbenog zahtjeva prijavljeno u stečajnom postupku koji je otvoren nad tužiocem, te je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su svoje potraživanje prijavili, odnosno nisu dokazali visinu i osnov svog potraživanja. Ustavni sud dalje konstatira da je Vrhovni sud u svojoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, potvrdio odlučenje nižestepenih sudova o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je protivtužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je u postupku nesporno utvrđeno da je tužilac preplatio svoju obavezu koja proizlazi iz kupoprodajnog ugovora. Navedeni stav je potvrdio Vrhovni sud koji je obrazložio da je tužilac apelantima isplatio ukupan iznos od 1.015.788,89 KM u kome je sadržan i iznos koji se odnosi na cijenu od 400.00,00 KM za nekretninu iz predugovora (od 9. decembra 2009. godine). Time je tužilac, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelantima platio i veći iznos od utvrđene cijene za nekretninu iz kupoprodajnog ugovora (od 30. decembra 2009. godine), što se odnosi na inventar i opremu koja se nalazi u poslovnim objektima, odnosno isplatio je i iznos koji se odnosi na cijenu od 400.00,00 KM za nekretninu iz predugovora od 9. decembra 2009. godine (iako je utvrđeno da zaključeni predugovor ne zadovoljava zakonom propisanu formu, zbog čega je tužilac s tim dijelom tužbenog zahtjeva i odbijen). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim odlukama dali detaljna obrazloženja zašto je protivtužbeni zahtjev neosnovan pa, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, Ustavni sud u razlozima osporene odluke u ovom dijelu, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata.

35. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredbi ZPP, ZOO i Zakona o notarima na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

36. Apelanti, također, tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i vladavine prava kao esencijalni element prava na pravično suđenje, te su ukazali na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1076/09. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim pozivanja na navedenu odluku i citiranja njenog obrazloženja, nisu dostavili odluku redovnog suda u kojoj je o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju redovni sud odlučio drugačije. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se u Odluci broj AP 1076/09, na koju apelanti ukazuju u apelaciji, radi o predmetu bitno drugačijeg činjeničnog i pravnog stanja – radilo se o potraživanjima iz radnog odnosa, dok su u konkretnom slučaju apelanti tražili utvrđenje duga po osnovu sporazuma o kupoprodaji nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da postoji bilo kakva veza između navedene odluke i konkretnog predmeta, zbog čega Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u vezi s kršenjem načela pravne sigurnosti i vladavine prava neosnovani.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

Pitanje naknade nematerijalne štete

39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. S obzirom na odluku Ustavnog suda, apelantima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju su apelacijom zatražili zbog navodne povrede njihovih prava osporenim odlukama. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Vrhovni sud i Kantonalni sud dali detaljne razloge zbog čega je protivtužbeni zahtjev apelanata neosnovan, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, ZOO i Zakona o notarima, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

42. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3067/18 („Quatro Indag“ d.o.o. i A. D.) | Sudska praksa | Aktio