Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-562/20 (R.O.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-562/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-562/20, rješavajući zahtjev R.O. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev R.O. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. R.O. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnio je, 13. februara 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 148823 19 Kž od 13. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom se „odlaže izvršenje kazne zatvora […] do okončanja postupka po apelaciji“.
2. Općinski sud je Presudom broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. godine apelanta proglasio krivim što je u vrijeme i na način kako je to opisano u izreci presude radnjama opisanim pod tač. 1. (13 podtački), 2. i 3. počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U skladu sa članom 76. stav 1) u vezi stava 2) KZ FBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti zabrane rada u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama u trajanju od tri godine od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. Istom presudom Općinski sud je odbio optužbu protiv apelanta, u odnosu na radnje iz tačke 1.3.) i 1.10) optužnice, kojim je bio optužen da je počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1., a u vezi sa članom 55. KZ FBiH.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 148823 19 Kž od 13. decembra 2020. godine, djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Presude Općinskog suda broj 43 0 K 148823 17 K od 8. jula 2019. godine i prvostepena presuda je preinačena u pogledu odluke o kazni, tako što je apelant za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH za koje je proglašen krivim, primjenom odredaba čl. 42., 43. i 49. KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo definiciju pojma krivičnog djela - zloupotreba položaja ili ovlašćenja – koje je propisano u članu 383. KZ FBiH, te istakao da je u najširem smislu, zloupotreba svako ponašanje koje je protivpravno i protivno interesima službe, a posebno ono koje je protivno Ustavu, Zakonu ili drugom propisu. Prema tome, svako službeno lice čije djelatnosti nisu u saglasnosti sa interesima službe, zloupotrebljava svoju službenu dužnost. Zloupotreba službenog položaja ili službenih ovlaštenja uvijek pretpostavlja djelovanje službenog lica u vršenju službe; nosilac je službeno lice koje djeluje u okviru svog službenog ovlašćenja ili u vezi sa tim ovlašćenjem. Navedeno krivično djelo se može izvršiti samo sa umišljajem i to samo sa direktnim umišljajem pošto je za postojanje djela potrebna i namjera da se zloupotrebom službenog položaja pribavi sebi ili drugog kakva korist odnosno da se drugom nanese šteta.
5. Kantonalni sud je naveo da u ovoj krivičnoj stvari prvostepeni sud korektno i sažeto naveo svu dokaznu građu (subjektivne i materijalne dokaze), analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, iz koje dokazne građe, koju je utvrdio prvostepeni sud, i po ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi da je apelant u kritično vrijeme (od 2012. do 2015.godine), obavljao funkciju direktora Službe za zapošljavanje Zeničko - dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Služba), dakle, postupao u okviru prava i dužnosti propisanih Zakonom i drugim pravnim aktima, u svojstvu službene osobe; da je u navedenom periodu, u tome svojstvu, izvršio zapošljavanje više lica, protivno propisima kojima se štite interesi Službe, dakle, iskorištavanjem svog službenog položaja, postupao suprotno interesima službe, a sa namjerom da se većem broju lica pribavi korist u vidu zaposlenja u službi, pa je tako došlo do zapošljavanja 13 imenovanih osoba na, u presudi navedena radna mjesta; da iz uvida u dokaznu građu (subjektivne i materijalne dokaze), koje je prezentirao prvostepeni sud, također nalazi nesporno utvrđenim, i to prevashodno na bazi materijalnih dokaza, da navedena zaposlena lica nisu ispunjavala propisane opšte i posebne uslove koji su traženi za zapošljavanje na određenom radnom mjestu; da su zapošljavanja od strane apelanta izvršena protivno odredbama člana 44. stav 9. Statuta i člana 9. Pravilnika o organizaciji rada Službe; da je prvostepeni sud precizno naveo sve blanketne propise, čije su odredbe precizno naznačene u prvostepenoj presudi, kao i za pojedine kandidate protivno Programu sufinansiranja aktivnih mjera za podsticaj nezaposlenih osoba bez radnog iskustva ili Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta u Službi; da je apelant svojim protupravnim radnjama, zapošljavanjem navedenih lica koja nisu ispunjavala propisane opšte i posebne uslove za zaposlenje na predmetna radna mjesta, istima pribavio korist u vidu zaposlenja u Službi.
6. Utvrđeno je prezentirano činjenično stanje proizlazi iz dokazne građe prvostepenog postupka, iz kojeg i po ocjeni Kantonalnog suda proizlazi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i iz istog izveo ispravan zaključak da se u radnjama apelanta stječu sva zakonska obilježja krivičnog djela za koje je optužen, odnosno da je optužba dokazala izvan svake razumne sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1., a u vezi sa članom 55. KZ FBiH. Nasuprot tome, činjeničnom i pravnom utvrđenju prvostepenog suda, u toku prvostepenog postupka, a ni u žalbi, odbrana nije ponudila nikakve protudokaze kojima bi se dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost naprijed prezentiranih dokaza.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda jer su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno i proizvoljno primijenili odredbe člana 35. KZ FBiH, kojim je propisano da krivica postoji ako je počinitelj krivičnog djela bio uračunljiv i pri tome postupao sa umišljajem, dok za djela počinjena iz nehata krivica postoji samo ako to zakon izričito predviđa. Apelant je osuđen zbog počinjenja produženog krivičnog djela iz člana 383. stav 1. a u vezi sa članom 55. KZ FBiH, koje krivično djelo po svom sadržaju može biti počinjeno samo sa umišljajem, dok nehatno izvršenje ovog krivičnog djela nije moguće. Postojanje umišljaja je za ovo krivično djelo bitni element krivičnog djela, i bez postojanja umišljaja nema niti ovog krivičnog djela. Prigovara i obrazloženju Kantonalnog suda u odnosu obrazloženje postojanja njegovog „direktnog umišljaja“ za svih 15 radnji izvršenja ovog produženog krivičnog djela. Smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda da je apelant kao direktor Službe, odnosno kao službena osoba bio odgovoran za zakonit rad Službe u cjelini, te stoga da je postupao sa umišljajem u svih 15 radnji izvršenja ovog krivičnog djela, apsolutno pogrešno i proizvoljno. Također, navodi da je došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje jer je Kantonalni sud propustio obrazložiti sve žalbene prigovore te kada je povodom njegove žalbe na prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na nepostojanje činjeničnog opisa subjektivnog odnosa apelanta prema svakoj radnji koja mu se stavlja na teret u prvostepenoj presudi, u obrazloženju drugostepene presude naveo da je apelant u odnosu na sve radnje izvršenja postupao sa direktnim umišljajem.
8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da ima 70 godina i da je slabog zdravstvenog stanja, sa dijagnozama: “Hypertensio arterialis, corcompensatum, Parenhimska bolest bubrega, Cystae renis, te plućne bolesti: HOPB, Bronchitis chr. i Bronchiaectasiae bas.l.dex., te depresivni poremećaj srednje teška reaktivna epizoda F 32“. Istakao je da je, zbog sumnji na stomačne bolesti i bolesti debelog crijeva i hemoroida, upućen na bolničke pretrage i liječenje, te je jedini hranitelj punoljetnom sinu. Naveo je da je, zbog navedenih razloga, od Općinskog suda u Visokom zatražio i dobio odlaganje izvršenja kazne zatvora po Rješenju broj 41 0 K 081644 19 Iks od 10. januara do 10. jula 2020. godine, jer je dio naprijed navedenih bolesti akutnog oblika, a dio hroničnog oblika. Apelant navodi da bi izvršenjem kazne zatvora nakon isteka roka na koji je odloženo izvršenje kazne zatvora, njegovo zdravstveno stanje bilo dodatno ugroženo čime bi mogle nastati neotklonjive štetne posljedice po njega, te stoga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora po osporenim presudama, do okončanja postupka po apelaciji.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.
11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere. Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži donošenje privremene mjere zbog svog zdravstvenog stanja te činjenice da je „jedini hranitelj punoljetnom sinu“. Također, Ustavni sud konstatuje da je odlučujući o apelantovom zahtjevu, Općinski sud u Visokom donio Rješenje broj 41 0 K 081644 19 Iks kojim je odgodio izdržavanje kazne zatvora na period od pola godine to jest od 10. januara do 10. jula 2020. godine, iz razloga predviđenih članom 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS , „Službene novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09, 42/11). Ustavni sud ukazuje da je članom 27. stav 1. tačka 1. ZIKS-a propisano da „Osuđenoj osobi koja se nalazi na slobodi može se, na njenu molbu, […], odložiti izvršenje kazne zatvora: 1) ako je oboljela od teže akutne bolesti“ te da je stavom 2. tog člana propisano da „izvršenje kazne u slučaju iz tačke 1. stava 1. ovog člana, može se odložiti najduže godinu dana, […].“ Dakle, iz navedenih odredaba proizilazi da apelant ima mogućnost, u slučaju ispunjavanja uvjeta za to, da od redovnog suda ponovno zatraži odlaganje izvršenja kazne zatvora nakon 10. jula 2020. godine, Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević