Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-749/20 (S. L.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-749/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-749/20, rješavajući zahtjev Sude Lavića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Sude Lavića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Sudo Lavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vlado Adamović i Suad Sultanić, advokati iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 508851 19 Kž 6 od 12. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „odložilo izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj presudi Općinskog suda broj 65 0 K 508851 18 K2 od 31. januara 2019. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je primjenom čl. 41., 42., 43. i 49 KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Na osnovu člana 57. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 10. juna do 23. decembra 2015. godine. Na osnovu člana 76. KZ FBiH apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja i dužnosti nastavnika razredne nastave i direktora Osnovne škole u trajanju od 10 godina računajući od dana pravomoćnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) majka oštećene mldb. A.A. sa imovinsko pravnim zahtjevom za naknadu štete je upućena na parnični postupak.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 508851 19 Kž 6 od 12. decembra 2019. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelantovog branitelja i tužiteljice Kantonalnog tužilaštva Sarajevo i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 65 0 K K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine.
4. Apelant navodi da su osporenim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. st. 1. i 2. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovanih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Ističe da je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje jer su sudovi svoje odluke zasnovali na dokazima na kojima se odluka nije mogla zasnovati; jer je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza radi čega se očigledno dovodi u pitanje i utvrđeno činjenično stanje; jer su sudovi kod donošenja odluka bili opterećeni predrasudama pod uticajem vanjskih informacija i što, u sumnji da li postoje činjenice u pogledu utvrđenja da li postoji bilo koja činjenica koja čini obilježja djela koja se apelantu stavlja na teret, nisu tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta; da sudovi nisu dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja svojih odluka radi čega je apelantu povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant navodi da Kantonalni sud nije dao odgovore na žalbu te da nije ocijenio rad prvostepenog suda, nego se bavio „ukorima svjedocima“ na koji način je ponovno povrijedio apelantovo pravo na žalbu. Smatra da je Kantonalni sud svojim obrazloženjem „osim pristrasnosti i arbitrarnosti pokazao da uopće ne razumije svrhu žalbenog postupka niti svoje obaveze“. Ukazuje da nije dovoljno što se prvostepeni sud kod dosljednih kazivanja svjedoka nije bavio time da utvrdi da li svjedoci govore istinu ili ne, nego je izmišljao obrazloženja zbog čega ne prihvata kazivanja tih svjedoka, zaboravljajući da nije utvrdio da ti svjedoci ne govore istinu, nego se sada i Kantonalni sud upustio u isto, ali sada u žalbenom postupku, potpuno zanemarujući svoje zakonske obaveze. Kod utvrđenja „očigledno da su mldb. svjedoci bili zbunjeni jer nisu bili sigurni u vezi kojeg izleta su trebali dati iskaz“, zadatak Kantonalnog suda je bio da utvrdi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu kazivanja svjedoka i uz to utvrđenje predmet vrati na ponovno suđenje, kako je to žalba i zahtijevala. Slijedom toga, apelant smatra da su redovni sudovi postupali „arbitrarno, pristrano, van fer i pravičnog postupka s povredom prava okrivljenog i u pogledu ocjene dokaza i u pogledu obrazlaganja i u pogledu prava na žalbu“.
5. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da su u predmetnom krivičnom postupku, redovni sudovi „očigledno arbitrarno i paušalno odlučivali“, te bi upućivanjem na izdržavanje kazne za njega nastale neotklonjive posljedice koje se odnose „na sve što nezakonito upućivanje na izdržavanje kazne podrazumijeva“. Stoga je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Općinskog suda broj 65 0 K 508851 18 K2 od 31. januara 2019. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere. Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
8. U konkretnom slučaju, apelant u suštini smatra da njegovi navodi o povredi ustavnih prava na koje ukazuje u apelaciji, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da ga ne uputi, odnosno da obustavi izdržavanje izrečene kazne zatvora. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja ili prekida izvršenja kazne..
9. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP- 3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je iscrpio zakonske mogućnosti koje ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
11. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelant nije dostavio argumente i dokaze da je koristio mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević