Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5658/18 (S. H.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica · čl. 158
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o radu
- Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5658/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5658/18, rješavajući apelaciju Safeta Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Halilovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 038172 15 Rev od 16. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 038172 12 Rsž od 12. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 038172 11 Rs od 20.
juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Safet Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 9. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 038172 15 Rev od 16. jula 2018. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 038172 12 Rsž od 12. marta 2015. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 038172 11 Rs od 20. juna 2012. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i opunomoćenika „Alat“ d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 17. januara 2020. godine.
4. Kantonalni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 56 0 Rs 038172 11 Rs od 20. juna 2012. godine odbačena je apelantova tužba u dijelu u kojem je tražio da se poništi odluka tuženog od 24. jula 2009. godine o otkazu ugovora o radu zbog odlaska u starosnu penziju sa 28. februarom 2009. godine, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi uspostavi radnopravni odnos i vrati ga na poslove koje je obavljao prije raskida ugovora o radu, da se tuženi obaveže da mu na ime naknade plaća za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu na ime doprinosa za uvezivanje penzijskog staža za određeni vremenski period uplati određeni novčani iznos. Ujedno je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog, te da mu je radni odnos, zbog odlaska u penziju, prestao sa 28. februarom 2009. godine a po rješenju od 24. jula 2009. godine. Dalje je utvrđeno da je rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) od 10. februara 2010. godine odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, jer nisu bili ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 22. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno jer su mu nedostajala 32 dana za ukupan radni staž od 35 godina. Nakon što je apelantova žalba protiv navedenog rješenja odbijena, apelant je pokrenuo i upravni spor, ali je njegovu tužbu Kantonalni sud odbio Presudom broj 070 U 004064 11 U od 1. februara 2011. godine.
8. Općinski sud je naveo da je u odnosu na prvi postavljeni tužbeni zahtjev, prije svega, ocijenio blagovremenost podnošenja tužbe u smislu odredbe člana 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je po apelantovom zahtjevu odluka o otkazu ugovora o radu, zbog odlaska u starosnu penziju, donesena 24. jula 2009. godine i da je apelant za nju saznao danom donošenja. Općinski sud je naveo da su od dana donošenja te odluke do dana podnošenja tužbe 16. decembra 2011. godine protekle dvije godine i četiri mjeseca, što znači da je apelant propustio zakonski rok u kojem je mogao tražiti zaštitu zbog povrede prava iz radnog odnosa. Općinski sud je naveo da je taj rok prekluzivni, pa budući da je apelant podnio tužbu nakon proteka zakonskog roka, da je tužba u tom dijelu neblagovremena zbog čega je i odbačena. Slijedom takve odluke, Općinski sud je naveo da je odbio i apelantov zahtjev za ponovnu uspostavu radnopravnog statusa i vraćanje na posao, kao i zahtjev za isplatu naknada plaća i doprinosa koje bi ostvario da je radio, u skladu sa članom 96. stav 2. ZOR-a.
9. Općinski sud je, dalje, naveo da je u toku postupka saslušao apelanta, svjedoka R.Dž. (koja je kod tuženog obavljala pravne i kadrovske poslove) i zakonskog zastupnika tuženog I.K. na okolnost eventualnog tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao naknadu štete. Općinski sud je detaljno prepričao sadržaj iskaza svjedoka R.Dž., koja je, između ostalog, navela da je, nakon što je apelant od Fonda PIO dobio rješenje kojim mu se ne priznaje pravo na penzionisanje, to rješenje donio u pravnu službu, te je utvrđeno da je došlo do greške u obračunu staža zbog nepriznavanja radne beneficije u većem trajanju. Nakon saznanja da apelantu nedostaju 32 dana za ukupan radni staž od 35 godina, svjedok je navela da je apelantu objasnila da je jedini način da ostvari pravo na prijevremenu penziju ponovno zasnivanje radnog odnosa, ali da je on to odbio i da joj je rekao da će pokrenuti postupak protiv Fonda PIO, smatrajući da su oni pogrešno utvrdili njegov radni staž. Svjedok je dalje navela da se apelant, nakon što nije uspio ostvariti svoja prava u upravnom postupku, odnosno sporu, obratio tuženom molbom za uspostavu novog radnopravnog statusa kako bi imao 35 godina radnog staža, u slučaju ako bi važenje Zakona bilo produženo (u međuvremenu je istekao period važenja Zakona), te kako bi ostvario naknade sa biroa i zdravstveno osiguranje na šta je tuženi pristao. Općinski sud je detaljno prepričao i sadržaj iskaza apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, te je naveo da se ovi iskazi u bitnome slažu sa iskazom svjedoka R.Đž. Zakonski zastupnik tuženog je posebno istakao da smatra da nema odgovornosti tuženog zbog štete koja je nastala apelantu, imajući u vidu da je tuženi preduzeo sve što je apelant od njega tražio kako bi mu pomogao da ostvari pravo na prijevremenu penziju. Općinski sud je naveo da je, imajući u vidu ove izjave i priložene pismene dokaze, zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog za štetu koju je apelant pretrpio zbog činjenice da nije ostvario pravo na penziju po osnovu odredaba Zakona.
10. Nadalje, Općinski sud je naveo šta je propisano odredbama člana 85. ZOR-a i člana 154. i
158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da su pretpostavke odgovornosti za štetu, u smislu navedenih zakonskih odredaba, nezakonit i nepravilan rad lica ili organa koji vrše službu, te da je šteta pričinjena u vezi sa radom. Budući da je apelant kao uzrok štete zbog nemogućnosti stjecanja penzije pod povoljnijim uvjetima označio nepravilnost podataka o njegovom radnom stažu u uvjerenju koje je izdala služba tuženog, Općinski sud je naveo da je posebno ocijenio postupanje službenog lica tuženog koje je izdalo uvjerenja. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz iskaza saslušanog svjedoka (R.Dž.) proizlazi da je apelant radio na radnom mjestu na kojem se staž osiguranja računao sa uvećanim trajanjem i da mu je, prema evidencijama poslodavca, izdato uvjerenje da ima ukupan radni staž od 35 godina. Međutim, prema službenim evidencijama Fonda PIO, ispostavilo se da je apelantu kao staž sa uvećanim trajanjem greškom uračunat i period od 18. septembra 1991. godine do 15. aprila 1992. godine, odnosno period kada je apelant bio pripadnik „Zelenih beretki“. Općinski sud je naveo da se takvo postupanje službenog lica ne može smatrati nezakonitim i nepravilnim radom, jer je izdavanje uvjerenja posljedica pogrešnog pravnog shvatanja godina staža osiguranja koje se računaju sa uvećanim trajanjem, a ne namjere da se apelantu nanese šteta. Nadalje, bez obzira na utvrđene okolnosti izdavanja predmetnog uvjerenja, Općinski sud je naveo da su apelantu nedostajala samo 32 dana za ukupan radni staž od 35 godina, a što je saznao po prijemu rješenja Fonda PIO od 10. februara 2010. godine. S obzirom na to da je Zakon po kojem je apelant tražio penzionisanje bilo u primjeni do 1. maja 2010. godine, Općinski sud je naveo da je apelant imao mogućnost da zasnuje radni odnos kod tuženog na period koji mu je nedostajao, ali da je odbio prijedlog da u tom trenutku zasnuje radni odnos. Općinski sud je istakao da je ovakvo činjenično utvrđenje, koje proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika tuženog i svjedoka R.Dž., uzeo kao dokazano na osnovu toga što je apelant, nakon okončanja upravnog spora, tražio od tuženog da mu izda fiktivno rješenje o zasnivanju radnog odnosa, što je tuženi i učinio. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da spremnost tuženog da i fiktivno apelanta primi u radni odnos upućuje na zaključak da je tuženi sa svoje strane bio spreman preduzeti sve što je bilo moguće da bi apelantu omogućio da ostvari svoja radna prava. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je apelant od dana kada je zaprimio prvostepeno rješenje Fonda PIO od 10. februara 2010. godine kojim mu se ne priznaje pravo na penzionisanje do dana prestanka važenja Zakona, tj. do 1. maja 2010. godine, imao dovoljno vremena da nadoknadi nedostajući radni staž od 32 dana, što mu je, prema navodima svjedoka R.Dž., a po uputama Fonda PIO, i ponuđeno, a koju mogućnost apelant nije iskoristio. Osim toga, apelant nije ponudio nikakve opravdane razloge koji su ga opredijelili da ne prihvati tu ponudu tuženog, jer ga to nije sprečavalo da istovremeno podnese žalbu i vodi upravni spor protiv rješenja Fonda PIO. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da pogrešno utvrđen radni staž u odlukama tuženog nije jedini razlog zbog kojeg apelant nije ostvario pravo na penziju zbog čega taj sud ne smatra da je tuženi odgovoran za nastanak štete, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu u cijelosti odbio.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 038172 12 Rsž od 12. marta 2015. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući blagovremenost tužbe u smislu člana 103. ZOR-a, pravilno odlučio kada je odbacio tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu, jer tužba za zaštitu prava nije podnesena u roku od godinu dana od dana prijema odluke o otkazu ugovora o radu, a slijedom toga, pravilno je odbio i prateće tužbene zahtjeve (uspostava radnopravnog odnosa i vraćanje na posao, naknada plaće i uplata doprinosa).
13. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, a razloge koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud i taj sud je u cijelosti prihvatio. Apelant je, prije nego što je podnio zahtjev da se donese odluka o otkazu ugovora o radu zbog odlaska u penziju, imao mogućnost i na drugi način da provjeri svoj staž osiguranja kod Fonda PIO, kako bi ostvario povoljnije uvjete za odlazak u starosnu penziju. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je zaposlenica tuženog R.Dž. apelantu rekla da ima više od 35 godina radnog staža i da može ostvariti starosnu penziju u to vrijeme pod povoljnijim uvjetima i izdala mu uvjerenje o stažu osiguranja prema spisku za sve zaposlene koji rade na beneficiranim poslovima na kojima je radio i apelant. U tom uvjerenju je navedeno da je apelant radio na radnim mjestima na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem 12/15, odnosno da je radio od 1. marta 1986. do 15. aprila 1992. godine, te od 4. decembra 1995. do 28. februara 2009. godine. Međutim, prema evidencijama Fonda PIO, apelantu se u staž sa uvećanim trajanjem nije mogao priznati period od 18. septembra 1991. do 15. aprila 1992. godine, jer je u apelantovoj radnoj knjižici evidentirano da je to vrijeme apelant proveo u Oružanim snagama BiH. Slijedom iznesenog, a uzimajući u obzir da je došlo do greške u obračunavanju staža osiguranja apelanta, te da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena na apelantov zahtjev, Kantonalni sud je naveo da se nastanak štete ne može pripisati krivici tuženog zbog čega ni po nalaženju tog suda nema odgovornosti tuženog za štetu.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 56 0 Rs 038172 15 Rev od 16. jula 2018. godine odbijena je apelantova revizija i potvrđena drugostepena presuda.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze, pa tako i iskaz apelanta i svjedoka R.Dž., ocijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice odlučne za taj spor, a stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama je opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 103. stav 3. ZOR-a kada su tužbu u tom dijelu odbacili, budući da je tužba podnesena po proteku jednogodišnjeg prekluzivnog roka. Kako iz navedenih razloga predmetni otkaz nije utvrđen nezakonitim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbene zahtjeve za uspostavu radnopravnog odnosa i vraćanje na rad, odnosno zahtjev za isplatu naknade plaće i pripadajućih doprinosa, budući da se navedena prava iz radnog odnosa mogu konstituirati tek donošenjem odluke o nezakonitosti otkaza ugovora o radu. Nadalje, Vrhovni sud je istakao šta je propisano odredbom člana 85. ZOR-a, te je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da u konkretnom slučaju ne postoji odštetna odgovornost tuženog, jer radnje službenog lica tuženog u konkretnom slučaju nisu predstavljale štetnu radnju (nezakonit ili nepravilan rad), niti između te radnje i štete koju potražuje apelant postoji adekvatna uzročna veza. Vrhovni sud je istakao da su za navedeni zaključak nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvata i taj sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Apelant navodi da sud nije ispravno ocijenio iskaz svjedoka R.Dž., koji nije kredibilan budući da je svjedok zaposlen kod tuženog, te navodi da je sud na osnovu svih provedenih dokaza trebalo da zaključi da je tuženi sa krajnjom nepažnjom vodio službene evidencije o apelantovom stažu, uslijed čega su povrijeđena njegova prava iz radnog odnosa. Apelant smatra da je tuženi bio obavezan da dokaže da nije kriv za vođenje pogrešne evidencije o stažu osiguranja, a budući da to nije dokazao, apelant smatra da je sud pogrešno utvrdio da tuženi nije odgovoran za štetu koju apelant potražuje. Osim toga, apelant navodi da svjedok R.Dž. nije preduzela niti jednu radnju da obavijesti apelanta ili drugo odgovorno lice tuženog kada je od Fonda PIO dobila informacije da su apelantovi podaci o stažu pogrešni. Apelant navodi i da je iskaz svjedoka R.Dž. suprotan iskazu zakonskog zastupnika tuženog I.K., koji je izjavio da nisu pozivali apelanta da ponovo zasnuje radni odnos kako bi ostvario staž koji mu nedostaje. Također, apelant navodi da je pogrešan zaključak suda da je on odbio prijedlog tuženog da zasnuje novi radni odnos kako bi „namirio 32 sporna dana“, budući da je apelant sa tuženim sklopio novi ugovor o radu na određeno vrijeme od 10. maja do 17. juna 2010. godine.
18. Apelant dalje navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio po proteku zakonskog roka. Naime, apelant navodi da je tek sa danom prijema odluke Kantonalnog suda od 1. februara 2011. godine (konačna odluka u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo nakon što je odbijen njegov zahtjev za penzionisanje) kojom je odbijena njegova tužba saznao da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa zbog čega mu se rok za podnošenje tužbe treba računati od dana prijema spomenute odluke.
b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude, da smatra da apelantu nisu uskraćena prava na koja se poziva, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Općinski sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je tuženi odgovoran za činjenicu da mu je prestao radni odnos, a da nije ostvario pravo na penziju, budući da je apelant bio dužan provjeriti kod nadležnog Fonda PIO da li ispunjava uvjete za odlazak u prijevremenu penziju prije podnošenja zahtjeva. Općinski sud je naveo da ostaje kod svih obrazloženja iz prvostepene presude, te da apelantu nisu povrijeđena navedena prava. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelant imao pravo na pristup sudovima u toku cijelog postupka i da mu je omogućena ravnopravnost učestvovanja u postupku. Slijedom iznesenog, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 85.
Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.
Član 96. stav (2) Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:
1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:
naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
naknadu štete za pretrpljenu štetu;
otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Član 103.
Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
(…)
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(…) Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
23. Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" br. 61/06, 27/08, 32/08) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" broj 61/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 22.
Dobrovoljac u organiziranju otpora iz člana 2. stav 3. ovog Zakona kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br.
29/98, 49/00, 32/01 i 73/05).
Član 23.
Veteran iz člana 2. stav 4. ovog Zakona kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, odnosno pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 038172 15 Rev od 16. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na postupak zaštite prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, kao i da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze.
33. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ako ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama redovnih sudova. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je tužba u dijelu u kojem je apelant tražio da se poništi odluka tuženog o otkazu ugovora o radu zbog odlaska u starosnu penziju neblagovremena u smislu odredbe člana 103. ZOR-a, jer je apelant tužbu podnio 16. decembra 2011. godine, nakon proteka roka od godinu dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, koji je počeo teći 24. jula 2009. godine, kada je apelant primio odluku o otkazu ugovora o radu. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev za ponovnu uspostavu radnopravnog statusa i vraćanje na posao, kao i zahtjev za isplatu naknada plaća i doprinosa koje bi ostvario da je radio, budući da nisu ostvareni uvjeti iz člana 96. stav 2. ZOR-a. U vezi sa apelacionim navodima da je početak roka za podnošenje tužbe trebalo da se računa od dana prijema konačne odluke iz upravnog spora kao dana kada je apelant saznao za povredu prava iz radnog odnosa, Ustavni sud iz stanja spisa ne nalazi da je apelant ovaj prigovor isticao u postupku, a da su sudovi o navedenom propustili odlučiti. Uostalom, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je tek po prijemu konačne odluke iz upravnog spora (presuda donesena 1. februara 2011. godine) saznao da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odluka Fonda PIO kojom je odbijen njegov zahtjev za penzionisanje donesena 10. februara 2010. godine.
35. Nadalje, apelant navodi da sudovi nisu ispravno ocijenili dokaze, odnosno iskaze svjedoka, te da su pogrešno zaključili da tuženi nije odgovoran za štetu koja je nastala apelantu. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da je taj sud proveo detaljan dokazni postupak tokom kojeg je saslušao apelanta, zakonskog zastupnika tuženog, kao i svjedoka R.Dž., proveo vještačenje, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot navodima apelacije, Općinski sud detaljno analizirao iskaze svih svjedoka, pa tako i svjedoka R.Đž., njihove iskaze je doveo u vezu, jasno je naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza i zbog kojih razloga, te kakav je zaključak proizašao iz izvedenih dokaza. Naime, budući da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena na apelantov zahtjev, da je apelant radio na radnom mjestu na kojem se staž osiguranja računao sa uvećanim trajanjem i da mu je, prema evidencijama poslodavca, izdato uvjerenje da ima ukupan radni staž od 35 godina, te kako se prema službenim evidencijama Fonda PIO ispostavilo da je apelantu kao staž sa uvećanim trajanjem greškom uračunat i period kada je apelant bio angažiran u Oružanim snagama BiH, a kako je tuženi preduzeo sve moguće aktivnosti (odmah po saznanju da apelant ne ispunjava uvjete za penzionisanje i ponudio mu da zaključe novi ugovor kako bi apelant nadoknadio 32 dana koja su mu nedostajala, što je apelant odbio, a kasnije je pristao da sa apelantom zaključi fiktivni ugovor o radu) kako bi apelant ostvario pravo na penziju, to se, u smislu člana 85. ZOR-a, nisu stekli uvjeti za usvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva.
36. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud ocijenio kao neosnovane u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi svoj stav o neblagovremenosti apelantove tužbe za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu i odbijanju zahtjeva za uspostavu radnopravnog odnosa i vraćanje na posao, naknadu plaće i uplate doprinosa jasno obrazložili uz pozivanje na relevantne odredbe (čl. 103. i 96. ZOR-a) u kojem nema bilo kakve proizvoljnosti, kao i stav u vezi sa odbijanjem eventualnog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, budući da se, u smislu člana 85. ZOR-a, nisu stekli uvjeti za usvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević