Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-923/18 (S. V. i drugi)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Lišavanje imovine
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Oduzimanje imovine
  • Krivični postupak
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-923/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-923/18, rješavajući apelaciju Srpka Vučenovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Srpka Vučenovića, Bože Vučenovića i Saše Vučenovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 020583 17 Kžk od 1. decembra 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Srpko Vučenović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) te Božo Vučenović i Saša Vučenović (u daljnjem tekstu: drugoapelant, trećeapelant ili apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Dragiša Jokić advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijeli su 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 020583 17 Kžk od 1. decembra 2017. godine. Apelacijom je zatraženo donošenje privremene mjere kojom bi se prvoapelantu odložilo izvršenje kazne zatvora i novčane kazne, kao i izvršenje odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom izrečene apelantima, do odnošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Podneskom od 24. aprila 2021. godine punomoćnik apelanata je dostavio presude Suda BiH br. S1 2 K 008235 20 Kž 3 od 29. januara 2021. godine i S1 2 K 008235 14 K od 4. decembra 2019. godine u predmetu protiv drugoapelanta i dr.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je odlukom broj AP-923/18 od 13. marta 2018. godine odbio kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Dopisima od 24. februara i 28. septembra 2020. godine od Suda BiH je zatražen podatak u kojoj je fazi postupak koji se vodi protiv apelanata, te da li je taj postupak okončan.

5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 4. i 5. decembra 2019. godine. Sud BiH je 9. marta i 7. oktobra 2020. godine Ustavnom sudu dostavio tražene informacije.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 020583 14 K od 13. oktobra 2016. godine, donesenom u krivičnom predmetu protiv optuženog prvoapelanta, prvoapelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Pranje novca iz člana 209. stav 4. u vezi sa stavom

1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 KM. Istom presudom je na osnovu čl. 209. stav 5., 110, 110a. i 111. KZ BiH odlučeno da se od apelanata kao lica na koja je prvoapelant prenio imovinsku korist (nekretnine i pokretne stvari detaljno opisane u izreci prvostepene presude) oduzme imovinska korist pribavljena krivičnim djelom i to precizirane nekretnine (ukupno 14 nekretnina) te pokretne stvari (mašine i oprema).

8. Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Odjela II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 020583 17 KŽ od 6. marta 2017. godine uvažene su žalbe prvoapelanta i apelanata, te je Presuda Suda BiH broj i S1 2 K 020583 14 K od 13. oktobra 2016. godine ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. Žalbom je ukazano na povrede krivičnog zakona zbog pogrešne primjene odredbe člana

54. KZ BiH koja propisuje elemente produženog krivičnog djela. Apelaciono vijeće je u tom kontekstu zaključilo da su žalbeni prigovori osnovani, da je osnovan i prigovor zastare i da je stoga dovedena u pitanje primjena krivičnog zakona u pogledu moguće zastare krivičnog gonjenja za inkriminirani period, uz zaključak da se navedena povreda može otkloniti na pretresu pred Apelacionim vijećem. Također je ocijenjeno da je osnovan žalbeni prigovor koji su podnijeli apelanti zbog oduzimanja imovinske koristi, jer je prvostepeno vijeće zanemarilo obavezu iz člana

393. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) propustivši na izjašnjenje pozvati apelante kao lica od kojih se oduzima imovinska korist.

9. Presudom Apelacionog vijeća broj S1 2 K 020583 17 Kžk od 1. decembra 2017. godine, koja je donesena po izmijenjenoj optužnici Tužilaštva BiH od 11. septembra 2017. godine, nakon održanog glavnog pretresa, prvoapelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Pranje novca iz člana 209. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ BiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i novčanu kaznu u iznosu od 30.000 KM. U odnosu na apelante je na osnovu člana 209. stav 5. KZ BiH i čl. 110 i 110.a KZ BiH oduzeta imovinska korist i to nekretnine (ukupno 14 nekretnina) i pokretne stvari (mašine i oprema) kako je detaljno opisano u izreci presude (str. 5 do 7). Presudom je nadalje odbijena optužba protiv prvoapelanta u odnosu na precizirane radnje počinjene u periodu od januara 2008. godine do 16. septembra 2008. godine.

10. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da je u toku pretresa pred Apelacionim vijećem Tužilaštvo 11. septembra 2017. godine dostavilo izmijenjenu optužnicu na način da se mijenja pravna kvalifikacija djela koje je prvoapelantu stavljeno na teret. Istaknuto je da su u toku pretresa prihvaćeni svi već ranije izvedeni dokazi i da su izvedeni novi dokazi Tužilaštva i odbrane, da su u konačnici sve stranke u postupku ostale kod ranijih prijedloga iznesenih tokom prvostepenog postupka i u završnim riječima i da su u smislu člana 393. ZKP apelanti prisustvovali pretresu pred Apelacionim vijećem pridružujući se završnim riječima apelantove odbrane, pri čemu nisu imali prijedloga za izvođenje dokaza.

11. Apelaciono vijeće je zatim pojedinačno ocijenilo svaki od istaknutih prigovora odbrane među kojima prigovor autentičnosti dokaza, zakonitosti dokaza i zastare krivičnog gonjenja. Prigovori koji se odnose na autentičnost i zakonitost dokaza su ocijenjeni neosnovanim i u ključnim dijelovima obrazloženi da se kao dokaz može koristiti ovjerena kopija originala (konkretno finansijska dokumentacija banke); da je Agencija za bankarstvo RS postupila po zahtjevu Specijalnog tužilaštva i dostavila podatke o otvorenim i ugašenim računima za prvoapelanta te da dopis sadrži dodatne podatke o bankovnim depozitima, pa su neosnovani žalbeni prigovori da navedeni dokazi predstavljaju tajne podatke i da su prikupljeni nezakonito. U tom kontekstu je napomenuto da se nasuprot stavu apelantove odbrane Tužilaštvo kao državni organ gonjenja ne može smatrati neovlaštenim licem da zahtijeva podatke od Agencije za bankarstvo, posebno iz razloga što su podaci zatraženi u cilju vođenja krivičnog postupka; da odredbe Konvencije Vijeća Evrope o pranju, privremenom i trajnom oduzimanju imovinske koristi stečenih krivičnim djelom i finansiranjem terorizma („Međunarodni ugovori“ Službeni glasnik BiH broj 14/07) upućuju da se osiguraju sve neophodne mjere kako bi se sudovima i drugim nadležnim organima obezbijedila potrebna ovlaštenja da mogu zahtijevati na uvid bankarsku i finansijsku dokumentaciju pa čak i privremeno oduzimanje, bez mogućnosti da se zahtjev odbije s pozivom na bankarsku tajnu kao osnov te da je navedeno postupanje u skladu sa čl. 21. i 22. ZKP RS (čl. 21. i 22. ZKP BiH) budući da je naredbu izdao Okružni sud u Banja Luci 28. augusta 2013. godine. Stoga se po ocjeni Apelacionog vijeća neosnovano prigovara povredi člana 135. ZKP RS (člana 71. ZKP BiH) jer je naredba banci izdata u smislu člana 136. ZKP RS koji je identičan članu 72. ZKP BiH. S tim u vezi je pojašnjeno da se pribavljanje podataka od banaka ne može smatrati radnjom privremenog oduzimanja dokumentacije koja bi podlijegala radnjama otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije u smislu člana 135. ZKP RS (član 71. ZKP BiH) kako smatra apelantova odbrana. S druge strane je prigovor zastare krivičnog gonjenja za određene radnje prvoapelanta djelomično prihvaćen te je s tim u vezi navedeno da je prigovor osnovan za vremenski period od 28. januara do 16. septembra 2008. godine te da je u tom smislu korigiran osuđujući dio izreke presude u odnosu na optužnicu na način što su te radnje izostavljene.

12. U nastavku je na str. 16 do 18 obrazloženja presude Apelaciono vijeće razmotrilo pitanje primjene krivičnog zakona s obzirom da je KZ BiH u inkriminiranom periodu više puta mijenjan i to posebno član 209. KZ BiH kojim je propisano krivično djelo Pranje novca. U tom pravcu je napomenuto da je prvoapelantu izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret počinjenje više radnji u vrijeme važenja tri zakona, da je propisana kazna za kvalifikaciju koja mu je stavljena na teret (stav 3. člana

209. KZ iz 2003. godine odnosno stav 4. člana 209. KZ iz 2010. i 2015. godine) za učinjenje krivičnog djela iz nehata identična u sva tri zakona, da je evidentno propisana kazna i prema izmjenama iz 2015. godine ostala ista. Apelaciono vijeće je prihvatajući inkriminaciju iz optužnice primijenilo odredbe KZ BiH iz 2010. godine te je u tom pravcu napomenuto da bi izrečena sankcija bila identična bez obzira koji bi se zakon primijenio te da tokom postupka niko od učesnika nije problematizirao ovo pitanje. U nastavku obrazloženja presude je Apelaciono vijeće istaklo, imajući pri tom u vidu prigovor odbrane u pogledu neophodnosti dokazivanja da novac koji se ubacuje u legalne tokove zaista potiče iz krivičnog djela, relevantne odredbe Konvencije Vijeća Evrope o pranju, traženju, privremenom i trajnom oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom i finansiranjem terorizma (u daljnjem tekstu: Konvencija Vijeća Evrope) koja je u odnosu na BiH stupila na snagu 1. maja 2008. godine, kojom je između ostalog definirano „predikatno krivično djelo“. Zatim je naveden sadržaj relevantnih odredbi Konvencije Vijeća Evrope te zaključeno da za postojanje krivičnog djela Pranje novca nije neophodno sudskom presudom utvrditi da su imovina ili novac pribavljeni krivičnim djelom. Za predikatno krivično djelo ne mora ni biti pokrenut krivični postupak već je dovoljno da počinilac zna (ili da je postupio iz nehata) da je krivično djelo učinjeno odnosno da su novac ili imovina pribavljeni krivičnim djelom pri čemu zakon ne definira o kojem krivičnom djelu se radi.

13. S obzirom da je apelantu stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela iz stava 4. člana 209. KZ BiH odnosno da je postupao nehatno u odnosu na činjenicu svijesti i znanja o porijeklu novca kojim je raspolagao, u postupku je bilo neophodno minimalno dokazati da je apelant mogao pretpostaviti da novac ili imovina predstavlja prihod stečen krivičnim djelom. Takva pravna kvalifikacija, kako je dalje obrazloženo, zadovoljava standarde iz odredbe člana 9. stav 3. Konvencije Vijeća Evrope, te u tom smislu nije bilo dileme da za predikatno krivično djelo nije neophodno postojanje osuđujuće presude. Osim toga, Apelaciono vijeće je podsjetilo na član 9. stav 2. točka c) Konvencije koji propisuje da se znanje, namjera ili cilj kao element krivičnog djela pranja novca mogu cijeniti na osnovu objektivnih činjeničnih okolnosti. S tim u vezi je naglašeno da je pred Sudom BiH u toku postupak (prvostepeni) protiv apelanta Bože Vučenovića, Milana Vučenovića i dr. u kom je jedan od optuženih (S.L.) zaključio sporazum o priznanju krivice te je donesena presuda Suda BiH broj S1 2 K 024459 17 K od 28. februara 2017. godine za krivično djelo Organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom Trgovina ljudima. Ne prejudicirajući ishod tog krivičnog postupka, kako je naglasilo Apelaciono vijeće, relevantna činjenica u konkretnom postupku protiv prvoapelanta je prihvatanje sporazuma o priznanju krivice u postupku koji je vezan za kriminalne radnje Bože i Milana Vučenovića iz kojih je proistekao novac koji je dalje na svoje račune primao i istim raspolagao prvoapelant. S tim u vezi je napomenuto da iz prihvatanja sporazuma o priznanju krivice (dokaz AT 4) i postupka razmatranja izjave o priznanju krivice (član 230. stav 1. tačka c. ZKP BiH

– postojanje dovoljno dokaza o krivici), koji je prethodio prihvatanju sporazuma, proizlazi predikatno krivično djelo Organizovanog kriminala u vezi s krivičnim djelom Trgovine ljudima u objektivnom smislu. Vijeće je podsjetilo da se radi o osjetljivom pravnom pitanju i da u pravnoj teoriji i praksi procesuiranja krivičnog djela pranja novca ne postoji jedinstven stav o standardu dokazivosti koji je dovoljan za dokazivanje predikatnog krivičnog djela ali da je taj standardu svakom slučaju manji u odnosu na dokazivanje krivice za određeno krivično djelo. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je u konkretnom slučaju Tužilaštvo dokazalo postojanje predikatnog krivičnog djela iz kojeg potiče prljavi novac, pa je osim toga u odnosu na prvoapelanta trebalo dokazati da je mogao znati da novac koji su mu slali apelanti (koji su mu braća) potiče iz krivičnog djela.

14. U tom pravcu je Apelaciono vijeće prije svega navelo sadržaj optužnice koja je izmijenjena 23. augusta 2016. godine i 11. septembra 2017. godine, sadržaj zakonske odredbe u pogledu bića krivičnog djela Pranje novca i obaveze Tužilaštva da u tom smislu dokaže da je prvoapelant primio, zamijenio, držao, raspolagao odnosno na drugi način prikrio novac veće vrijednosti koji je pribavljen izvršenjem krivičnog djela, pri čemu je postojala svijest i znanje da je novac pribavljen krivičnim djelom. U tom kontekstu su prvo pobrojani svi izvedeni dokazi, zatim je pojedinačno naveden njihov sadržaj i istaknute nesporne činjenice prema kojima je prvoapelant imao otvorene račune u bankama putem kojih je primao uplate u različitim novčanim vrijednostima i vršio isplate („Pavlović International Bank“ a.d. Slobomir Bijeljina, „Sberbank“ a.d. Banja Luka i Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka), da je na te račune primao velike novčane iznose od strane Bože Vučenovića i Milana Vučenovića i raznih kompanija sa novog Zelanda, Paname i Velike Britanije kao i fizičkih lica iz Azerbejdžana, koje je držao i sa istima raspolagao na način da je sukcesivno podizao novčane iznose u gotovini te da je kao punomoćnik apelanata zaključivao ugovore o kupovini nekretnina po nalogu Bože Vučenovića. Naprijed navedene činjenice su potvrđene dokazima navedenim na str. 19. do 24. obrazloženja presude, između ostalog dokumentacije pribavljene od banaka na osnovu naredbe Okružnog suda i sadržaja 15 ugovora o prodaji, notarski obrađenih od strane notara Zlatana Ljubljanca iz Gradiške, kao i iskaza jednog od svjedoka koji je svjedočio na okolnost jednog od slučaja kupoprodaje jedne od nekretnina i pokretnih stvari. Vijeće je uzelo u obzir sve dokaze provedene na glavnom pretresu tokom prvostepenog postupka kao i dokaze koji su izvedeni tokom postupka pred Apelacionim vijećem, pa je nakon razmatranja svih provedenih dokaza van razumne sumnje zaključilo da je apelant, na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo Pranje novca iz člana 209. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ BiH. U nastavku obrazloženja su na str. 20. i 21. navedeni brojevi računa banaka iz kojih je Apelaciono vijeće zaključilo da je prvoapelant sukcesivno podizao novac u manjim iznosima vršeći konverziju stranih valuta (dolara i eura) u konvertibilne marke, uključujući i novac uplaćen od strane raznih off shore kompanija, te je utvrđen način i vremenski period kada je prvoapelant podizao novac (u optužnom aktu označeni od br. 6.4 do 6.14). Iz izvedenih dokaza je zaključeno da je svrha korištenja otvorenih računa isključivo primanje uplata i sukcesivno podizanje novca a iz podataka o uplatama je vidljivo da su uplaćeni iznosi od navedenih lica označeni kao „devizne doznake iz inostranstva u korist deviznog računa građana“ pri čemu pravni osnov nije naveden. Posebno značajnim je ocijenjen dokaz i interni nalog Hypo Alpe Adria banke od 30. aprila 2009. godine kojim je apelantov devizni račun ugašen po nalogu Odjela za sprečavanje pranja novca izdatog 27. aprila 2009. godine, pri čemu je osnov za poduzimanje ove radnje utemeljen na relevantnim odredbama tadašnjih važećih propisa Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti i Zakona o bankama. U pravcu djelomične osnovanosti prigovora zastare krivičnog gonjenja Apelaciono vijeće je istaklo da je od vremena prvih novčanih transakcija koje predstavljaju inkriminacije za predmetno krivično djelo, počev od 28. januara do 16. septembra 2008. godine, nastupila zastara krivičnog gonjenja pa je u odnosu na taj dio donesena odbijajuća presuda u smislu 283. tačka e. ZKP (pet godina unazad od donošenja naredbe o proširenju istrage). Zatim su u obrazloženju navedeni nazivi banaka kod kojih je prvoapelant imao otvorene račune (na strani 21 i 23 presude) te je u tom smislu zaključeno je da je svrha korištenja otvorenih računa bila isključivo primanje deviznih uplata i sukcesivnog podizanja novca u manjim iznosima.

15. U obrazloženju presude je posebno obrazloženo na str. 24. i 25. iz kojih dokaza je bez sumnje dokazano da je prvoapelant novac koji je primao na račune, koji su otvoreni samo u svrhu primanja deviznih uplata bez legalnog pravnog osnova, po nalogu apelanata (Bože Vučenovića kojem je bio punomoćnik) kupovao pokretnu i nepokretnu imovinu te zaključivao notarske ugovore (svi pojedinačno navedeni u obrazloženju presude) te da je iznose iz ugovora u potpunosti isplaćivao prodavcima i prije zaključenja ugovora. Također je jasno utvrđeno da se radi o novcu veće vrijednosti od 650.400,33 USD i 512.958,00 Eura sa kojim je ostvarena protivpravna imovinska korist u vrijednosti preko milion konvertibilnih maraka i da je prvoapelant sa svih računa (nazivi banaka i brojevi računa navedeni u obrazloženju) podizao novac vršeći njegovu konverziju u domaću valutu s kojim je raspolagao i koristio za kupovinu nekretnina i pokretnih stvari.

16. O znanju i svijesti prvoapelanta u pogledu počinjenja krivičnog djela Pranje novca je detaljno obrazloženo na str. 25 do 28. presude te je u tom kontekstu u ključnim dijelovima navedeno: da je znanje i svijest prvoapelanta utvrđeno iz niza objektivnih okolnosti kao i njegovih ličnih svojstava; da je prvoapelant periodično (nekad u kratkim vremenskim periodima) na svoje račune primao veliki broj uplata; da su uplate stizale od apelanata (njegove braće) i od off shore kompanija koje je on zatim podizao u manjim iznosima; da je obrazac podizanja novca uglavnom isti i to da je nakon uplate većeg iznosa podizao novac u više manjih iznosa ne prelazeći iznos od 30.000,00 KM čime je pokazao oprez i bojazan; da je s obzirom na bliske rodbinske veze s apelantima mogao znati čime se bave i na koji način zarađuju u inostranstvu; da je bio dužan obratiti pažnju na veliki novčani priliv koji mu je stizao; da ima fakultetsko obrazovanje ekonomske struke što dodatno ukazuje na zaključak da je mogao prepoznati da se radi o sumnjivim transakcijama, naročito u slučajevima kada je u pitanju veći iznos novca i da je bilo očekivano da ispita identitet uplatilaca iz inostranstva (off shore kompanije, lica iz Azerbejdžana) odnosno za ekonomski i pravni osnov novčanih sredstava koja je primao na svoje račune. U tom pravcu su navedeni neki od indikatora koji bi prosječnog čovjeka naveli da prepozna sumnjivu transakciju (uplate veoma visokih iznosa, uplate off shore kompanija, podizanje i prijenos novca bez ekonomske podloge, obavljanje transakcija koje imaju investicioni karakter itd).

17. U paragrafu 71. obrazloženja presude je opširno navedeno zbog čega je prihvaćena pravna kvalifikacija krivičnog djela iz izmijenjene optužnice, koja je u ključnim dijelovima obrazložena kao pogodnost za apelanta i rizik da bi u suprotnom došlo do povrede načela zabrane reformatio in peius. U tom pravcu je Vijeće naglasilo da shodno članu 280. stav 2. ZKP nije vezan za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koju je navelo Tužilaštvo ali da je u okolnostima konkretnog slučaja ona prihvaćena jer bi eventualnom prekvalifikacijom moglo doći do povrede načela reformatio in peius.

18. U pogledu krivičnopravne sankcije je cijenjen značaj i posljedice krivičnog djela Pranje novca, te sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, a naročito činjenica da je utvrđena prvoapelantova krivična odgovornost što je u inkriminiranom periodu manipulirao sa velikom količinom novca koja se u konačnici trebala realizirati u legalnim tokovima investiranja u BiH. Stoga mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i novčana u iznosu od 30.000,00 KM.

19. Apelaciono vijeće je osim naprijed navedenog odlučilo i o oduzimanju imovinske koristi od apelanata te u tom pravcu istaklo: da svi izvedeni dokazi ukazuju da je prvoapelant kao izvor finansija za kupovinu nekretnina i pokretnih stvari koristio novac koji mu je uplaćivan na račune kod poslovnih banaka za koji je utvrđeno da je mogao znati da potiče od izvršenog krivičnog djela; da odbrana nije osporavala da je kupovao nekretnine u ime i za račun apelanta (Bože Vučenovića) koje su detaljno navedene u izreci presude u 15 notarski obrađenih ugovora; da iz izvedenih dokaza proizlazi da su nekretnine kupovane i plaćane novcem sa apelantovih računa na koje ej primao novac za koji je mogao znati da potiče od izvršenja krivičnog djela, da postoji direktna veza između uplata velikih novčanih iznosa na apelantov račun i korištenja tog novca s ciljem kupovine imovine; da odbrana nije dokazala da su predmetne nekretnine pribavljene zakonito što potvrđuje činjenica da u toku postupka nije proveden niti jedan dokaz u tom pravcu; da je apelantima kao licima na koja je apelant prenio imovinsku korist data mogućnost da se izjasne pred Apelacionim vijećem i da su u tom pravcu istakli da se ne može smatrati da je novac kog su slali prvoapelantu potekao iz krivičnog djela jer je protiv njih u toku postupak u drugom predmetu koji nije okončan. U tom smislu, Apelaciono vijeće je ponovilo da je u predmetu koji se vodi protiv apelanata zaključen sporazum o priznanju krivice s jednim od optuženih za krivično djelo Organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom Trgovina ljudima i da je na taj način utvrđeno postojanje krivičnog djela u objektivnom smislu. S tim u vezi je naveden sadržaj odredbe člana 110. stav 1. KZ BiH kojim je propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist stečenu krivičnim djelom, dok je u stavu 2. iste odredbe propisano da će se korist iz stava 1. oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je učinjeno krivično djelo. Osim toga, naveden je i sadržaj odredbe člana 110.a. KZ BiH kojom je propisano da se može oduzeti i ona imovinska korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela a počinilac nije pružio dokaz da je takva imovinska korist pribavljena zakonito. U tom pravcu je ponovljen i sadržaj odredbe člana 209. stav 5. KZ BiH i odredbe člana 111. KZ BiH (oduzimanje od trećeg lica na kog je prenesena imovinska korist ako je znalo ili moglo znati da je pribavljena krivičnim djelom). Postupak oduzimanja imovinske koristi je propisan u odredbi člana 393. ZKP BiH a Apelaciono vijeće je, kako je zaključeno, otklonilo nedostatak prvostepene presude te su na pretres pozvani apelanti, dakle lica na koja je prenesena imovinska korist, koji su učestvovali u postupku pred Apelacionim vijećem. S obzirom da je Vijeće utvrdilo da je apelant kriv za izvršenje krivičnog djela Pranje novca, da se protivpravna imovinska korist sastoji iz nekretnina i pokretnih stvari koje su detaljno navedene u izreci presude, to je ocijenjeno da su ispunjeni uvjeti da se protivpravna imovinska korist oduzme od apelanata kao lica na koja je prenesena, jer je dokazano da je apelant „prljavi novac“ legalizirao .

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Prvoapelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.

21. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom koja je proistekla iz postupka u kojem su učestvovali kao lica od kojih je oduzeta imovinska korist povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Prvoapelant smatra da su povrede na koje je u apelaciji ukazao učinjene proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava, nedostatkom obrazloženja povodom istaknutih prigovora, uvrštavanjem u dokaznu građu nezakonitih dokaza, manjkavosti optužnice pogrešnom prekvalifikacijom djela u vezi s načelom reformatio in peius i odlukom o kazni.

23. U navodima apelacije je opširno obrazložen svaki od naprijed navedenih prigovora i iznesen vlastiti stav o tome zbog čega je sud u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo. U tom pravcu je prije svega opisana prvobitna optužnica i njeni osnovni elementi, krivično djelo koje je apelantu bilo stavljeno na teret, konstrukcija produženog krivičnog djela i način izvršenja (nehat). U tom kontekstu prvoapelant smatra da nije bio u potpunosti obaviješten o osnovama sumnje koje su mu bile stavljene na teret s obzirom da krivično djelo Pranje novca nije bilo dovedeno u vezu s organizovanim kriminalom i trgovinom ljudima kao što je tokom postupka prihvaćeno, ta da s tim u vezi nije bio obaviješten sa činjenicama o predikatnom krivičnom djelu odnosno odakle potiče prljav novac (obavještenje da prljav novac potiče iz tačno određenog krivičnog djela). U tom pravcu ističe na neophodnost utvrđenja subjektivnog elementa krivičnog djela pranja novca, što u konkretnom slučaju nedostaje, čime je kako smatra, povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. S obzirom da je u postupku pred Apelacionim vijećem prihvaćen prigovor prvoapelantove odbrane da se produženo krivično djelo nije moglo počiniti iz nehata i da bi sud prekvalifikacijom krivičnog djela opisanog u optužnicu suštinski povrijedio načelo in dubio pro reo, to je, po prvoapelantovom mišljenju potpuno pogrešno i nedopustivo, Apelaciono vijeće iz činjeničnog opisa izostavilo navođenje više istovrsnih radnji koje predstavljaju produženo krivično djelo, kako bi prvoapelanta neosnovano osudilo za krivično djelo koje, na način kako je opisano u optužnici, nije mogao počiniti.

24. U pogledu uvrštavanja u dokaznu građu nezakonitih dokaza, prvoapelant je prije svega ukazao na prihvatanje sporazuma o priznanju krivice u drugom predmetu u kome još nije donesena pravosnažna presuda, ističući da se na način kako su postupila oba vijeća Suda BiH nije moglo utvrditi postojanje „predikatnog krivičnog djela“ kao preduslova za osuđujuću presudu i odgovornost za krivično djelo Pranje novca. Smatra da je Sporazum o priznanju krivice iz drugog postupka jedini dokaz kojim se utvrđuje predikatno krivično djelo a time i pranje novca za koje je osuđen. U tom kontekstu je istakao nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i u vezi s prigovorima koje je isticao tokom postupka (autentičnosti izvedenih dokaza). Prvoapelant ukazuje na nedostatke optužnice odnosno da nije sastavljena u skladu sa ZKP te s tim u vezi osuđujuće presude i povrede principa reformatio in peius. U tom pravcu problematizira izmjenu optužnice nakon ukidanja prvostepene presude i načina izvršenja djela (nehat) i njegove kvalifikacije (produženo ili u sticaju) s obzirom da mu je na teret stavljeno više istovrsnih radnji u dužem vremenskom periodu koje ne može biti učinjeno iz nehata.

25. Prvoapelant smatra da je već u optužnici Tužilaštvo napravilo propuste suštinske prirode koje Sud BiH nije mogao ispraviti na način kako je to u konačnici učinio. U tom kontekstu je ukazao i na pogrešnu primjenu člana 7. Evropske konvencije smatrajući da uz kaznu zatvora nije mogla biti izrečena i novčana kazna i da u postupku nije utvrđivana okolnost da li je djelo učinjeno iz koristoljublja, a sud je pri izricanju kazne prihvatio kao da jeste.

26. Apelanti su ukazali da je imovina mogla biti isključivo oduzeta licu kome se sudilo u konkretnom predmetu (prvoapelantu) a njima isključivo u slučaju da je u postupku nedvosmisleno i sasvim jasno utvrđeno postojanje predikatnog krivičnog djela, dakle organizovanog kriminala u vezi s krivičnim djelom trgovina ljudima, a taj postupak još uvijek nije okončan. U ključnim dijelovima apelanti ukazuju da im je u postupku oduzimanja imovinske koristi uskraćeno pravo na odbranu i da su u konkretnom postupku samo formalno učestvovali, bez mogućnosti da predlažu dokaze u svoju korist.

27. Osim toga, apelanti su ukazali i na povredu načela nepristrasnosti suda i međusobni uticaj odluka suda u povezanim predmetima, s obzirom da je prvoapelant već oglašen krivim za krivično djelo pranje novca a da je pritom prihvaćeno kao već utvrđeno postojanje predikatnog krivičnog djela za koje se njima (apelantima) tek sudi. U tom pravcu su naveli da su neka od optuženih lica zaključila sporazume o priznanju krivice i to prije svega motivisani dužinom trajanja postupka i sumnje u konačan ishod tog postupka uz ponudu Tužilaštva za izricanje minimalne kazne te će presuda kojom je utvrđena krivična odgovornost suštinski poslužiti kao osnov protiv apelanata, bez utvrđivanje stvarnih činjenica, za njihovu krivičnu odgovornost povodom postupka koji se protiv njih još uvijek vodi.

b)Odgovor na apelaciju

28. Sud BiH je istakao da su prigovori izneseni u apelaciji neosnovani i da su već isticani i razmotreni u postupku odlučivanja o žalbi u postupku koji je uslijedio nakon ukidanja prvostepene presude. U tom kontekstu je uputio na obrazloženje drugostepene presude te u ključnim dijelovima ponovio zbog čega apelacione navode smatra neosnovanim. Pri tome je navedeno: da je prvoapelant bio obaviješten o krivičnom djelu pranje novca za koje se osnovano sumnjalo da ga je počinio i za koje mu je izrečena presuda; da je korištenje presude donesene po sporazumu o priznanju krivice dozvoljeno i da je tom presudom dokazano postojanje predikatnog krivičnog djela kao opšteg elementa krivičnog djela pranje novca; da je o zakonitosti izvedenih dokaza iscrpna argumentacija navedena na str. 12 do 14 presude; da je optužnica sastavljena u skladu s odredbama ZKP; da je novčana kazna izrečena kao sporedna kazna i da se pri tom cijeni opći pojam koristoljublja, konkretno da je imovina pribavljena krivičnim djelom i da pri tom nije nužno potrebno da ju je optuženi (prvoapelant) pribavio za sebe; da je oduzimanje imovinske koristi apelantima učinjeno temeljem odredbe člana 111. KZ BiH; da je neosnovan prigovor o povredi načela nepristrasnosti suda budući da je predmet protiv prvoapelanta završen a o postupanju suda u drugom predmetu se nije moguće izjašnjavati jer taj postupak još uvijek traje; da se presudom koja se pobija apelacijom ni u kom slučaju ne može prejudicirati krivična odgovornost apelanata u potpuno drugom predmetu. Sud BiH je dopisom od 9. marta 2020. godine obavijestio Ustavni sud da je u predmetu apelanta Božo Vučenović i dr. 4. decembra 2019. godine donesena prvostepena presuda broj S1 2 K 008235 14 K koja nije pravosnažna te da u tom postupku apelant Saša Vučenović nije imao status optuženog lica. Sud BiH je dopisom od 7. oktobra 2020. godine obavijestio Ustavni sud da navedena presuda još nije pravosnažna i da je u toku postupak po žalbi pred Apelacionim odjeljenjem Suda BiH, te je u prilogu dopisa dostavio prvostepenu presudu Podneskom od 26. aprila 2021. godine punomoćnik apelanata je dostavio drugostepenu presudu Suda BiH broj S1 2 K 008235 20 Kž 3 od 29. januara 2021. godine. Navedenom presudom je potvrđena prvostepena presuda kojom je drugoapelant Božo Vučenović oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo Organizovani kriminal, Trgovina ljudima i Pranje novca iz čl. 250. stav 3., 186. stav 1. i 209. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ BiH.

29. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da su u obrazloženju presude Apelacionog vijeća navedeni jasni i detaljni razlozi iz kojih se ne može izvesti zaključak o proizvoljnosti u primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Osim toga, za svaki prihvaćeni ili neprihvaćeni dokaz je dato logično i uvjerljivo obrazloženje pa je u konačnici predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

30. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Glavna i sporedna kazna Član 41.

(1) Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna.

(2) Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna.

(3) Ako su za jedno krivično djelo propisane obje kazne, samo se jedna može izreći kao glavna.

(4) Za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se učinitelj kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.

Novčana kazna Član 46. stav 4.

(4) Prilikom izricanja novčane kazne za krivična djela učinjena iz koristoljublja, sud može izreći novčanu kaznu u većem iznosu od najvišeg iznosa propisanog u stavu 2. i 3. ovog člana, ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinilac pribavio krivičnim djelom prelazi iznos od 1.000.000 KM. U tom slučaju, učiniocu se može izreči novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa od vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio krivičnim djelom zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 110.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist, prihod, profit ili drugu korist iz imovinske koristi pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Imovinska korist, prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

Prošireno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 110a.

(1)Kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz glava XVII, XVIII, XIX, XXI, XXI A i XXII ovog zakona, sud može odlukom iz člana 110. stav (2) oduzeti i onu imovinsku korist prihod, profit ili drugu korist iz imovinske koristi za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi pribavljena izvršenjem ovih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.

(2) U slučaju kada nisu ispunjeni zakonom utvrđeni uslovi za oduzimanje imovinske koristi, prihoda, profita ili druge koristi iz imovinske koristi stečene krivičnim djelom u krivičnom postupku, zahtjev za njeno oduzimanje može se podnijeti u parničnom postupku.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 111.

(1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom oduzet će se od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

(2) Kada je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina će biti predmet oduzimanja ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

(3) Prihod ili druge koristi iz imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili iz imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili iz imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, su predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Pranje novca Član 209.

(1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela:

u inozemstvu ili na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine ili na teritoriji dva entiteta ili na teritoriji jednog entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili koje je propisano Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine ili drugim zakonom na državnom nivou, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do osam godina.

[...] (4) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinilac postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(5) Novac, imovinska korist, prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi ostvarene krivičnim djelom iz st. (1) do (4) ovog člana oduzet će se.

[...]

31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH, 42/18-Rješenje US BiH i 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 230.

Razmatranje izjave o priznanju krivice (1) Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivice, Sud provjerava:

[...]

c) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog, [...] Član 280. stav (2) Vezanost presude za optužbu (2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Član 393.

Postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe pozvat će se na glavni pretres radi saslušanja. Pozivom će se upozoriti da će se postupak provesti bez njihove prisutnosti.

(2) Predstavnik pravne osobe saslušat će se na glavnom pretresu poslije optuženog. Na isti način postupit će se u odnosu na osobu na koju je imovinska korist prenesena, ako nije pozvana kao svjedok.

(3) Osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe ovlašten je da u vezi s utvrđivanjem imovinske koristi predlaže dokaze i da, po dopuštenju sudije, odnosno predsjednika vijeća, postavlja pitanja optuženom, svjedocima i vještacima.

(4) Isključenje javnosti na glavnom pretresu ne odnosi se na osobu na koju je imovinska korist prenesena ni na predstavnika pravne osobe.

(5) Ako Sud u toku glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, prekinut će glavni pretres i pozvat će osobu na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnika pravne osobe.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 020583 17 Kžk od 1. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu su prvoapelant i apelanti koje zastupa isti punomoćnik primili 28. decembra 2017. godine a apelacija je podnesena 16. februara 2018. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije te pravo na kažnjavanje na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.

37. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

U odnosu na prvoapelanta

40. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je prvoapelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora i novčana kazna. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv prvoapelanta, pa proizlazi da u predmetnom postupku prvoapelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

41. Apelacionim navodima je ukazano na garancije ustanovljene članom 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije koje se suštinski odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan. Iz sadržaja apelacije između ostalog proizlazi da je presuda rezultat korištenja nezakonitih dokaza, da su proizvoljno primijenjeni procesni i materijalni propisi, posebno u vezi s optužnicom i njenom izmjenom te konstrukcijom krivičnog djela za koje je osuđen, da je slijedom toga proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo u vezi s principom in dubio pro reo te pravom na obrazloženu odluku.

42. Imajući u vidu naprijed navedeno i tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu postupka u cjelini (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46., Serija A broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9.jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49., 25. februar 2010. godine).

43. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

44. U vezi apelacionih navoda da je Tužilaštvo prilikom sačinjavanja i izmjene optužnice napravilo propuste koji u kasnijem toku postupka nisu mogli biti ispravljeni jer apelant nije bio obaviješten o predikatnom krivičnom djelu koje je Apelaciono vijeće prihvatilo na temelju presude proistekle iz Sporazuma o priznanju krivice u drugom postupku, da je izmjenom optužnice samo formalno izostavljena konstrukcija produženog krivičnog djela i da mu je stoga proizvoljno izrečena osuđujuća presuda, Ustavni sud zapaža da je ovaj prigovor bio predmet razmatranja Apelacionog vijeća o kojem su u obrazloženju presude navedeni jasni razlozi koji ne ukazuju na proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u žalbenom postupku protiv prvostepene presude prihvatilo apelantove prigovore koji su se ticali postojanja produženog krivičnog djela u pravnoj konstrukciji optuženja za krivično djelo Pranje novca, zbog čega je između ostalog i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. Imajući u vidu razloge ukidanja prvostepene presude, Apelaciono vijeće je nakon održanog pretresa i izmjene optužnice ukazalo da je apelantu u okviru krivičnog djela Pranje novca stavljeno na teret počinjenje više radnji iz nehata i to u odnosu na činjenicu da je novac koji je primao stečen krivičnim djelom. U vezi s tim, iz obrazloženja presude proizilazi da je prvoapelant u svojstvu osumnjičenog bio obaviješten o osnovama sumnje za krivično djelo Pranje novca za koje je u konačnici utvrđena njegova krivična odgovornost i izrečena kazna, te da je Apelaciono vijeće detaljno elaboriralo nivo dokazanosti predikatnog krivičnog djela koje podrazumijeva svako krivično djelo putem kojeg je stečena dobit koja može postati predmet pranja novca.

45. U tom pravcu je u vezi s prigovorom o nezakonitosti dokaza u obrazloženju navedeno da presuda koja je proistekla iz Sporazuma o priznanju krivice u drugom predmetu za krivično djelo Organizovani kriminal u vezi s krivičnim djelom Trgovina ljudima kao dokaz sam po sebi nije nedozvoljen niti se sporazumnom direktno dokazivala prvoapelantova krivična odgovornost, već je taj dokaz ocijenjen u vezi sa svim ostalim izvedenim dokazima. U tom pravcu je Apelaciono vijeće, imajući u vidu identične žalbene prigovore, podsjetilo na opće načelo ocjene dokaza koje ne podliježe posebnim pravilima ali obavezuje sud da sve dokaze cijeni sveobuhvatno i u vezi sa svim izvednim dokazima. Pri tome je u pogledu neosnovanosti prigovora autentičnosti i zakonitosti dokaza navedeno iscrpno obrazloženje koje se u ključnim dijelovima odnosi ne samo na Sporazum o priznanju krivice iz predmeta koji je pred istim sudom u toku, već i na materijalne dokaze prikupljene od banaka na okolnost otvorenih i ugašenih računa za prvoapelanta koji nasuprot njegovim tvrdnjama nisu tajni i pribavljeni su na osnovu zakonito izdatih naredbi suda i obaveze svih organa vlasti da službeno sarađuju s Tužilaštvom u slučaju sumnje u počinjenje krivičnog djela, kako je u konkretnom slučaju i postupljeno.

46. U tom kontekstu je napomenuto, nasuprot stavu apelantove odbrane, da se Tužilaštvo kao državni organ gonjenja ne može smatrati neovlaštenim licem da zahtijeva podatke od Agencije za bankarstvo, posebno iz razloga što su podaci zatraženi u cilju vođenja krivičnog postupka; da odredbe Konvencije Vijeća Evrope upućuju da se osiguraju sve neophodne mjere kako bi se sudovima i drugim nadležnim organima obezbijedila potrebna ovlašćenja da mogu zahtijevati na uvid bankarsku i finansijsku dokumentaciju pa čak i privremeno oduzimanje, bez mogućnosti da se zahtjev odbije s pozivom na bankarsku tajnu kao osnov te da se pribavljanje podataka od banaka ne može smatrati radnjom privremenog oduzimanja dokumentacije koja bi podlijegala radnjama otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije u smislu člana 135. ZKP RS (član 71. ZKP BiH) kako smatra apelantova odbrana. U obrazloženju presude su prvo pobrojani svi izvedeni dokazi a zatim je pojedinačno naveden njihov sadržaj i istaknute nesporne činjenice prema kojima je apelant imao otvorene račune u bankama putem kojih je primao uplate u različitim novčanim vrijednostima i vršio isplate; da je na te račune primao velike novčane iznose od strane Bože Vučenovića i Milana Vučenovića i raznih kompanija sa novog Zelanda, Paname i Velike Britanije kao i fizičkih lica iz Azerbejdžana; da je raspolagao novčanim iznosima i sukcesivno podizao određene sume u gotovini, u manjim iznosima vršeći konverziju stranih valuta (dolara i eura) u konvertibilne marke, uključujući i novac uplaćen od strane off shore kompanija, te da je kao punomoćnik apelanata zaključivao ugovore o kupovini nekretnina po nalogu Bože Vučenovića (15 notarski obrađenih ugovora). Iz izvedenih dokaza je Apelaciono vijeće zaključilo da je svrha korištenja otvorenih računa kod banaka isključivo primanje uplata i sukcesivno podizanje novca radi kupovine nekretnina i pokretnih stvari te da odbrana nije dokazala da su predmetne nekretnine pribavljene zakonito jer u postupku u tom pravcu nije ponudila niti izvela niti jedan dokaz.

47. U vezi s prigovorom odbrane u pogledu neophodnosti dokazivanja da novac koji se ubacuje u legalne tokove zaista potiče iz krivičnog djela, Apelaciono vijeće je ukazalo na relevantne odredbe Konvencije Vijeća Evrope kojom je između ostalog definisano „predikatno krivično djelo“ i sadržaj relevantnih odredbi Konvencije, te je zaključeno da za postojanje krivičnog djela Pranje novca nije neophodno sudskom presudom utvrditi da su imovina ili novac pribavljeni krivičnim djelom, niti mora biti pokrenut krivični postupak već da je dovoljna svijest (ili nehat) da su novac ili imovina pribavljeni krivičnim djelom. U postupku protiv prvoapelanta je prema ocjeni Apelacionog vijeća minimalno trebalo dokazati da je mogao pretpostaviti da novac ili imovina predstavljaju prihod stečen krivičnim djelom. U tom smislu je kao relevantna činjenica cijenjena presuda Suda BiH koja je donesena u drugom predmetu povodom Sporazuma o priznanju krivice.a Međutim, osim Sporazuma koji predstavlja samo jedan od velikog broja dokaza, su navedeni neki od indikatora koji bi prosječnog čovjeka naveli da prepozna sumnjivu transakciju (uplate veoma visokih iznosa, uplate off shore kompanija, podizanje i prijenos novca bez ekonomske podloge, obavljanje transakcija koje imaju investicioni karakter). S tim u vezi su navedeni dokazi na okolnost znanja i svijesti apelanta u pogledu elemenata krivičnog djela za koje je u konačnici osuđen i zaključci koji su iz njih proistekli, i to da je periodično (nekad u kratkim vremenskim periodima) na svoje račune primao veliki broj uplata; da su uplate stizale od apelanata (njegove braće) i od off shore kompanija koje je on zatim podizao u manjim iznosima; da je obrazac podizanja novca uglavnom isti i to da je nakon uplate većeg iznosa podizao novac u više manjih iznosa ne prelazeći iznos od 30.000,00 KM čime je pokazao oprez i bojazan; da je s obzirom na bliske rodbinske veze s apelantima mogao znati čime se bave i na koji način zarađuju u inostranstvu; da je bio dužan obratiti pažnju na veliki novčani priliv koji mu je stizao; da ima fakultetsko obrazovanje ekonomske struke što dodatno ukazuje na zaključak da je mogao prepoznati da se radi o sumnjivim transakcijama, naročito u slučajevima kada je u pitanju veći iznos novca i da je bilo očekivano da ispita identitet uplatilaca iz inostranstva (off shore kompanije) odnosno za ekonomski i pravni osnov novčanih sredstava koja je primao na svoje račune. Također je utvrđeno da se radi o novcu veće vrijednosti od 650.400,33 USD i 512.958,00 Eura kojim je ostvarena protivpravna imovinska korist u vrijednosti preko milion konvertibilnih maraka i da je prvoapelant sa svih računa (nazivi banaka i brojevi računa navedeni u obrazloženju) podizao novac vršeći njegovu konverziju u domaću valutu s kojim je raspolagao i koristio za kupovinu nekretnina i pokretnih stvari.

48. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud podsjeća da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Ustavni sud je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi između ostalih Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-4868/15 od 10. aprila 2018. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 35.) te istakao da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopšteni činjenični opis djela iz optužnog akta. U konkretnom slučaju je Apelaciono vijeće u paragrafu 71. presude opširno i jasno obrazložilo, ukazujući pri tom da sud nije vezan za prijedlog Tužilaštva u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, da u okolnostima konkretnog slučaja bez izmjene činjeničnog supstrata nije ni mogao izvršiti pravnu prekvalifikaciju krivičnog djela jer bi na taj način rizikovao da povrijedi načelo reformatio in peius, te odlučio na način koji je za apelanta povoljniji. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenom presudom po mišljenju Ustavnog suda nije prekršen princip in dubio pro reo, niti je izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je prvoapelant osuđen.

49. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv prvoapelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan, te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

50. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.

51. U suštini se navodi apelacije o povredi ovog prava prvo dovode u vezu s pravom na pravično suđenje (nedostacima optužnice) zbog čega, kako smatra prvoapelant, nije mogla biti izrečena osuđujuća presuda, a zatim u vezu s vrstom krivične sankcije.

52. Ustavni sud podsjeća da je garancija sadržana u članu 7. Evropske konvencije jedan od osnovnih činilaca vladavine prava i zauzima istaknuto mjesto u sistemu ostvarivanja prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Član 7. Evropske konvencije se mora tumačiti i primjenjivati na način kojim se osigurava uspješna zaštita protiv arbitrarnog gonjenja, osude i kazne (vidi, Evropski sud, S.W. protiv Velike Britanije i C.R. protiv Velike Britanije, st. 34. i 32, 22. novembar 1995. godine, Serija A broj 335-B i 335-C).Član 7. stav 1. Evropske konvencije uspostavlja princip da samo zakon može definirati kažnjivo djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege) te stoga krivična djela i odgovarajuće kazne moraju biti jasno definirani zakonom. Ovaj zahtjev je zadovoljen kada lice koje je u pitanju iz sadržaja relevantne odredbe, ili ako je potrebno, uz tumačenje suda, može znati koje radnje ili propuštanja će ga učiniti krivično odgovornim (vidi, Evropski sud, Kokkinakis protiv Grčke, 25. maj 1993. godine, stav 52. serija A broj 260-A.).

53. Ustavni sud ukazuje da su u ovoj odluci već detaljno razmotreni navodi prvoapelanta u vezi s optužnicom i njenom izmjenom, ocjenom dokaza naročito u pogledu nivoa dokazanosti postojanja predikatnog krivičnog djela i odlučnim činjenicama u pogledu vremenskog okvira poduzimanja krivičnopravnih radnji, pri čemu je za dio optuženja prihvaćen prigovor o zastari krivičnog gonjenja, o čemu je detaljno razmotreno u okviru prava na pravično suđenje. Međutim, imajući u vidu da prvoapelant u okviru ovog prava problematizira vrstu sankcije u kontekstu da uz kaznu zatvora nije mogla biti izrečena i novčana kazna, dakle primjene krivičnog zakona, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće razmotrilo pitanje primjene krivičnog zakona. U tom pravcu iz obrazloženja presude proizilazi da je KZ BiH u inkriminiranom periodu više puta mijenjan i to posebno član 209. KZ BiH kojim je propisano krivično djelo Pranje novca, da je prvoapelantu stavljeno na teret počinjenje više radnji u vrijeme važenja tri zakona, da je propisana kazna za kvalifikaciju koja mu je stavljena na teret (stav 3. člana 209. KZ iz 2003. godine odnosno stav 4. člana 209. KZ iz 2010. i 2015. godine) za učinjenje krivičnog djela iz nehata identična u sva tri zakona te da je evidentno propisana kazna i prema izmjenama iz 2015. godine ostala ista. Apelaciono vijeće je prihvatajući inkriminaciju iz optužnice primijenio KZ BiH iz 2010. godine napominjući da bi izrečena sankcija bila identična bez obzira koji bi se zakon primijenio. Iz navedenog proizlazi da je prvoapelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo Pranje novca, koje je kao takvo bilo propisano zakonom u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, odredbom člana 209. KZ BiH propisano je (stav 1): „Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela u inozemstvu ili na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine ili na teritoriji dva entiteta ili na teritoriji jednog entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili koje je propisano Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine ili drugim zakonom na državnom nivou, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do osam godina.“ Stavom 4. navedenog člana je propisano. „Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinilac postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.” Iz naprijed navedenog nesporno proizlazi da je krivično djelo za koje je prvoapelant proglašen krivim kao takvo propisano u KZ BiH.

54. Stoga slijedi da su neosnovani navodi prvoapelanata u pogledu povrede prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije kada je osuđen za preduzimanje radnji koje su odredbama zakona koji je važio u vrijeme činjenja bile definirane kao kažnjive i za koje je bila propisana sankcija, glavna - kazna zatvora i sporedna - novčana kazna kojom je naglašena protivpravnost postupanja u vezi s bićem krivičnog djela Pranje novca, na način što je lice koje je u pitanju moglo znati koje radnje ili propuštanja će ga učiniti krivično odgovornim odnosno što je u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom mogao postupiti iz nehata, za koje je moguće izreći glavnu i sporednu kaznu.

U odnosu na apelante

55. Apelanti su ukazali na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ističući da oduzimanje imovinske koristi dolazi u obzir samo u odnosu na počinioca kome se sudi, dakle apelanta te da im je imovina mogla biti oduzeta isključivo u slučaju da je u postupku nedvosmisleno i sasvim jasno utvrđeno postojanje predikatnog krivičnog djela, a taj postupak još uvijek nije okončan.

A)Pravo na pravično suđenje

56. Apelanti su, u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje iz čl. II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u ključnim dijelovima ukazali da su u konkretnom postupku samo formalno učestvovali te da je povrijeđeno načelo nepristrasnosti zbog međusobnog uticaja odluka suda u povezanim predmetima.

57. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da se građanski aspekt člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje i u situaciji kada je apelantu(ima), kao trećem(im) licu(ima), u postupku koji se ticao odlučivanja o „krivičnoj optužbi“ protiv dugih lica oduzeta imovina (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1551/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 1. (iza tačke 22), dostupna na www.ustavnisud.ba). Rukovodeći se naprijed navedenom praksom i okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da apelanti uživaju garancije prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije s građanskog aspekta.

58. U tom kontekstu, vezano za navode apelanta o njihovom učešću u predmetnom postupku, Ustavni sud prije svega podsjeća da su apelanti u konkretnom postupku učestvovali kao lica od kojih se oduzima imovinska korist shodno odredbi člana 393. ZKP BiH, pri čemu je postupak oduzimanja imovinske koristi propisan u odredbi člana 111. KZ BiH (imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti i od trećeg lica). Ustavni sud nadalje zapaža da je Apelaciono vijeće, kako proizlazi iz obrazloženja presude, otklonilo nedostatak iz prvostepenog postupka na način što je apelantima omogućeno učešće u postupku vođenom protiv prvoapelanta, jer im je prvoapelant prenio protivpravnu imovinsku korist u vidu nekretnina i pokretnih stvari opisanih u izreci presude kojom je prvoapelant proglašen odgovornim za krivično djelo Pranje novca. Osim toga, kako proizilazi iz obrazloženja presude, apelanti su prisustvovali pretresu pred Apelacionim vijećem pridružujući se završnim riječima prvoapelantove odbrane, pri čemu nisu imali prijedloga za izvođenje dokaza.

59. Stoga se u ovom dijelu, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi ZKP BiH i KZ BiH, pokazuju neosnovanim navodi apelanta budući da ime je omogućeno učešće u postupku na način kako je to propisano relevantnim odredbama procesnog prava.

60. Apelanti u okviru prava na pravično suđenje ukazuju i na kršenje principa nepristranosti suda zbog međusobnog utjecaja povezanih postupaka i osuđujuće presude protiv prvoapelanta, odnosno zbog mogućnosti da ta presuda utiče na postupak koji se vodi protiv njih u drugom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema obavještenjima Suda BiH od 24. februara i 28. septembra 2020. godine i punomoćnika apelanata proizlazi da je postupak protiv drugoapelanta pravosnažno okončan presudom Suda BiH broj S1 2 K 008235 20 Kž 3 od 29. januara 2021. godine na način da je drugoapelant oslobođen optužbi za krivična djela za koja je bio optužen (navedeno u izreci te presude) što upućuje, nasuprot tvrdnjama iz apelacije, na neosnovanost tvrdnji o nepristranosti suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ovi navodi nisu osnovani.

61. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B)Pravo na imovinu

62. U pogledu navoda koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je od apelanata oduzeta imovinska korist u smislu člana 111. KZ BiH kojim je između ostalog propisano: „Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom oduzet će se od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom“. Iz navedene odredbe nespornim proizlazi da se imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti i od trećeg lica. Osim toga, odredbom člana 110 a. je propisano prošireno dejstvo oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ne samo u situaciji kada tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela, već i kada počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito. Stoga, imajući u vidu da je relevantnim odredbama KZ BiH propisano oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom, proizlazi da su apelanti lišeni imovine u skladu sa zakonom. Osim toga lišavanje je izvršeno u javnom interesu budući da je smisao navedenih odredbi KZ BiH (čl. 110, 110a. i 111.) zapravo da spriječi lica da „uživaju u rezultatima“ krivičnog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj krivičnim djelom (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine, stav 46; dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nadalje smatra da je lišavanje imovine, u okolnostima konkretnog slučaja, u skladu s principom proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju, budući da je od apelanata oduzeta samo ona imovina za koju su sudovi u postupku utvrdili da je stečena izvršenim krivičnim djelom prvoapelanta.

63. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da neosnovani navodi apelanta o povredi prava na iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelant nije pružio argumente kojim bi doveo u pitanje pravičnost postupka u cjelini, naročito da je eventualna nezakonitost uticala na konačan ishod presude u odnosu na apelanta, te kada bez bilo kakve konkretizacije paušalno ukazuje na pravičnost postupka u cjelini. Nasuprot tome, redovni sudovi su za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koja je osuđen. S tim u vezi, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo, uz jasne i argumentirane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

65. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi prvoapelanata u pogledu povrede prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije kada je osuđen za preduzimanje radnji koje su odredbama zakona (KZ BiH) koji je važio u vrijeme činjenja bile definirane kao kažnjive i za koje je bila propisana sankcija glavna - kazna zatvora i sporedna - novčana kazna.

66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u vezi s kršenjem principa nepristrasnosti kada je postupak protiv apelanata u autonomnim postupcima okončan na različite načine, u odnosu na apelanta osuđujućom presudom a u odnosu na drugoapelanta oslobađajućom presudom. .

67. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanti lišeni imovine u skladu sa zakonom koje je u okolnostima konkretnog slučaja u skladu s principom proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju.

68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-923/18 (S. V. i drugi) | Sudska praksa | Aktio