Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2030/18 (LJ.K.)

Odluka donesena 24. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Radni odnos
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2030/18

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2030/18, rješavajući apelaciju Lj. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Lj. K. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 013016 17 Rev 2 od 1. februara 2018. godine i S1 3 P 013016 17 Gž 2 od 14.

jula 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant Lj. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 4. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 013016 17 Rev 2 od 1. februara 2018. godine i S1 3 P 013016 17 Gž 2 od 14. jula 2017. godine. Apelant je u periodu od 22. juna 2018. do 21. januara 2020. godine dostavio dvije dopune apelacije i tri urgencije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Bosne i Hercegovine, Savjet ministara Bosne i Hercegovine, Odbor državne službe (u daljnjem tekstu: Odbor), i Bosne i Hercegovine, Savjet ministara Bosne i Hercegovine, Ministarstvo bezbjednosti (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), zatraženo je 30. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 14. januara 2020. godine, a Odbor i Ministarstvo 10. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Nakon sprovođenja postupka internog oglašavanja za radno mjesto glavnog inspektora u Inspektoratu u Ministarstvu i dostavljanja mišljenja Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine Ministarstvo je donijelo Rješenje o imenovanju rukovodećeg državnog službenika broj 04-34-2-1034-87/12 od 17. septembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o imenovanju), kojim se apelant imenuje na poziciju glavnog inspektora u Inspektoratu Ministarstva sa danom 20. septembar 2012. godine, te je određeno da apelant ostvaruje svoja prava i dužnosti u skladu s važećim zakonskim propisima i da rješenje stupa na snagu istekom propisanog roka za žalbu u postupku internog konkursa. Nakon toga, Ministarstvo je donijelo rješenje od 20. septembra 2012. godine o razvrstavanju radnog mjesta platni razred, te rješenje od 27. decembra 2012. godine o naknadi za privremeni smještaj i odvojeni život.

6. Nakon toga, uslijedilo je vođenje žalbenih postupaka pred Odborom, u toku kojih su poništavani akti Komisije za izbor državnog službenika u Ministarstvu i rješenje o imenovanju, te postupci upravnog spora pred Sudom BiH, koji je poništavao ta rješenja Odbora i vraćao na ponovni postupak. U toku navedenih postupaka Ministarstvo je po službenoj dužnosti poništilo rješenja o platnom razredu, te naknadi za privremeni smještaj i odvojeni život za apelanta. Nakon što je apelant podnio žalbe protiv navedenih rješenja Ministarstva, Odbor je odbio žalbe, i to svojim rješenjima br. 01- 07-39/13 i 01-07-44/13 od 17. aprila 2013. godine.

7. Nakon što je apelant tužbom pokrenuo upravni spor, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 013754 12 U od 9. septembra 2015. godine uvažio apelantovu tužbu, a poništio osporeno rješenje Odbora broj 01-07-94/13 od 20. avgusta 2013. godine, pri čemu je odlučeno da se odbija žalba kandidata izjavljena protiv akata br. 04-34-2-1034-127/12 od 10. januara 2013. godine (akt kojim je kandidat obaviješten o broju bodova) i 34-2-1034-130/12 od 10. januara 2013. godine (akt kojim su objavljeni rezultati intervjua) i rješenja o imenovanju. Presudom je dalje određeno da ova presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt, te se Odbor obavezuje da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 013754 15 Uvp od 17. novembra 2015. godine odbijen je zahtjev za preispitivanje prethodno navedene sudske odluke. Postupak okončan osporenim odlukama

8. Apelant je 13. maja 2013. godine pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Odbora br. 01-07-39/13 i 01-07-44/13 od 17. aprila 2013. godine (kojim su odbijene apelantove žalbe protiv rješenja Ministarstva kojim su poništena rješenja o razvrstavanju radnog mjesta u platni razred i naknadi za privremeni smještaj i odvojeni život za apelanta). Vijeće za upravne sporove je uz dopis od 10. jula 2015. godine dostavilo ovaj predmet na rješavanje parničnom referatu Upravnog odjela iz razloga predviđenih čl. 8 i 10 Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS), cijeneći da se protiv predmetnog akta Odbora ne može voditi upravni spor jer se sudska zaštita može ostvariti u redovnom parničnom postupku, van upravnog spora, u smislu odredbe člana 83 Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), budući da se radi o ostvarivanju prava iz radnog odnosa. Nakon toga, apelant je uredio tužbu 7. oktobra 2015. godine tako što je kao prvotuženog označio Bosnu i Hercegovinu, Savjet ministara, Odbor, a kao drugotuženog Bosnu i Hercegovinu, Savjet ministara, Ministarstvo, te precizirao tužbeni zahtjev podnescima od 7. decembra 2015. i 18. januara 2016. godine.

9. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 013016 15 P od 29. februara 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Suda BiH broj S1 3 P 013016 16 Gž od 8. juna 2016. godine, odbačena je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrdi da su ništavna rješenja Odbora br. 01-07-39/13 i 01-07-44/13 od 17. aprila 2013. godine (stav I). Presudom su dalje odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se Ministarstvo obaveže da apelantu isplati: određene novčane iznose na ime razlike plate za period mart 2013. godine do zaključno sa septembrom 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom i plati na ove mjesečne iznose odgovarajući iznos poreza na dohodak i doprinose; određeni novčani iznos na ime razlike za odvojeni život za period od 1. marta 2013. godine do 15. septembra 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom; određeni novčani iznos na ime naknade za privremeni smještaj stanovanja za period od 1. oktobra 2012. godine do 30. septembra 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom; određeni novčani iznos na ime razlike naknade za troškove reprezentacije za period od 1. marta 2013. godine do 30. septembra 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te određeni novčani iznos na ime razlike naknade za troškove mobilnog telefona za period od 1. marta 2013. godine do 30. septembra 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom (stav II). Takođe, presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova ovog postupka, uz određeni novčani iznos na ime ranije nastalih troškova postupka u vezi sa upravnom stvari (stav III), te je apelant obavezan da Odboru i Ministarstvu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve bliže precizirano u izreci presude (stav IV).

10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka po internom oglasu, upravnim postupcima i postupcima upravnog spora, te istaknuo da je apelant na poziciji glavnog inspektora radio u periodu od 20. septembra 2012. do 12. marta 2013. godine, a da je 9. septembra 2015. godine postavljen na poziciju pomoćnika ministra. Sud BiH je ukazao da se apelant poziva na presudu Suda BiH od 9. septembra 2015. godine, kojom je ovaj sud, u sporu pune jurisdikcije, riješio upravnu stvar u vezi s izborom državnog službenika u Ministarstvu, odlučujući o žalbi protiv rješenja o imenovanju kojim je apelant imenovan na poziciju glavnog inspektora u Ministarstvu, koja presuda je u svemu zamijenila upravni akt nadležnog tijela – Odbora. Cijeneći da je navedenom presudom od 9. septembra 2015. godine Sud BiH primarno riješio spor, da je svojom odlukom supstituisao upravni akt, Sud BiH je zaključio da iz navedenog proizlazi da se na isti dan, 9. septembra 2015. godine, ostvarila konačnost, izvršnost i pravosnažnost upravnog akta Ministarstva – rješenja o imenovanju. Kako rješenje o imenovanju sve do 9. septembra 2015. godine nije postalo konačno i izvršno, prema ocjeni Suda BiH, nije postojao pravni osnov obavezivanja Ministarstva da postupi po istom rješenju. Stoga je Sud BiH odbio tužbeni zahtjev u stavu II, imajući u vidu i nespornu činjenicu da apelant nije radio na poziciji glavnog inspektora u periodu za koji potražuje predmetna novčana sredstva. S druge strane, cijeneći presudu Suda BiH od 9. septembra 2015. godine, njezine procesno i materijalnopravne učinke, a posebno nespornu činjenicu da se apelantu isplaćuje plata i predmetne naknade po rješenjima o razvrstavanju radnog mjesta u platni razred, te po rješenju o naknadi za privremeni smještaj i odvojeni život, Sud BiH je zaključio da apelant ne može imati pravni interes za šire vođenje parnice i po tužbenom zahtjevu iz stava I. Stoga je Sud BiH odbacio tužbu u tom dijelu, u smislu člana 34 stav 1 tačka 7 Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Postupajući po apelantovoj reviziji, Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 P 013016 16 Rev od 21. marta 2017. godine usvojio reviziju, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom vijeću na odlučivanju o žalbi.

12. U ponovnom postupku, drugostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 013016 17 Gž 2 od 14. jula 2017. godine odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu.

13. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plate zato što u navedenom periodu apelant nije obavljao poslove radnog mjesta u skladu s kojim potražuje isplatu plate. Dalje je naveo da je takav zaključak prvostepenog suda saglasan odredbi člana 48 stav 1 Zakona o radu, te kada se ima u vidu ova odredba i član 28 stav 2 Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) proizlazi da prava i obaveze na novoraspoređenom radnom mjestu apelant ostvaruje stupanjem na rad. Istaknuto je da je prema odluci Suda BiH od 9. septembra 2015. godine apelant odlukom rukovodioca 9. septembra 2015. godine raspoređen na dužnost pomoćnika ministra, od kada i prima platu za to radno mjesto. Drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo da je tačno da je odredbom člana 258 Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) propisano da se poništavanjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je rješenje proizvelo, ali da iz stanja spisa proizlazi da za apelanta nisu mogle nastupiti pravne posljedice na način na koji on to navodi u vidu pretrpljene štete koja je opredijeljena tužbenim zahtjevom. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant tvrdi da je do štetnih posljedica došlo zbog toga što je utvrđeno da je odluka o imenovanju nezakonita, gubeći iz vida da se radi samo o prvostepenoj odluci koja nije postala pravosnažna, pa time ni obavezujuća. Prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, osnovni preduslov za otklanjanje štetnih posljedica koji apelant traži je pravosnažnost i izvršnost odluke o imenovanju koja bi tek kao takva postojala kao osnov za naknadu štete. Dalje je obrazloženo da navedeno znači da bi tek u slučaju da Ministarstvo ne postupi po odluci Suda BiH od 9. septembra 2015. godine ona bila osnov za postavljanje takvog zahtjeva. Istaknuto je da činjenica da je trajao postupak za preispitivanje zakonitosti odluke o imenovanju nije od uticaja za postavljeni tužbeni zahtjev zato što se radi o primjeni zakonom propisanog postupka preispitivanja odluke korišćenjem redovnih pravnih lijekova.

14. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je tačno da žalba Odboru protiv akta o postavljenju državnog službenika ne odgađa njegovo izvršenje u skladu sa članom 63 stav 6 Zakona o državnoj službi, što je u konkretnom slučaju ispoštovano, jer je apelant preuzeo dužnost glavnog inspektora 29. septembra 2012. godine pa sve do marta 2013. godine kada je Odbor rješenjem „od 11. juna 2012. godine poništio provedeni postupak“. Istaknuo je da apelant u utuženom periodu nije radio na radnom mjestu u skladu s kojim zahtijeva isplatu plate, što je prvostepeni sud pravilno cijenio i donio zakonitu odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, koja je u skladu s navedenim odredbama Zakona o radu i Zakona o državnoj službi koje se primjenjuju pri odlučivanju o pravu iz rada. Kako apelant nije obavljao poslove radnog mjesta glavnog inspektora, prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, apelantu ne pripada pravo ni na ostale naknade koje se odnose na odvojeni život, smještaj, troškove mobitela i troškove reprezentacije. Prema mišljenju drugostepenog vijeća, neosnovano se žalbom ukazuje na osnovanost zahtjeva u dijelu ostvarivanja prava na razliku plata i ostalih naknada pozivanjem na činjenicu da je odlukom Suda BiH u upravnom sporu opravosnažena odluka o imenovanju. Istaknuto je da su poništene pravne posljedice koje je rješenje Odbora proizvelo tako što je rješenje o imenovanju postalo pravosnažno i konačno i po kojem je Ministarstvo postupilo raspoređivanjem apelanta na dužnost pomoćnika ministra.

15. Drugostepeno vijeće je navelo da je tužbeni zahtjev pod stavom II u uskoj vezi sa stavom I kojim se traži utvrđenje ništavosti rješenja Odbora od 17. aprila 2013. godine u kojem je dijelu prvostepeni sud odbacio tužbu. U vezi s tim, obrazložio je da se radi o odbijanju apelantove žalbe protiv rješenja tuženog kojim je Odbor 11. marta 2013. godine poništio ranije rješenje od 27. decembra 2012. godine o naknadi za smještaj i odvojeni život, te istovremeno je odbijena i žalba na rješenje tuženog od 26. marta 2013. godine o razvrstavanju radnog mjesta u platni razred. Istaknuto je da kako nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatu razlike plate i razlike za odvojeni život i privremeni smještaj jer prava i obaveze na novoraspoređenom radnom mjestu apelant ostvaruje stupanjem na rad, to je neosnovan i tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđivanje ništavosti navedenih akata Odbora pod stavom I. Kako su po apelanta iste posljedice odbacivanjem tužbe kao i odbijanjem tužbenog zahtjeva, drugostepeno vijeće Suda je ocijenilo da nije imalo uticaja na zakonitost i pravilnost odluke prvostepenog suda u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu pod stavom I. U pogledu predloženih novih dokaza koje apelant nije posjedovao u redovnom postupku (rješenje od 22. septembra 2016. godine i rješenje od 22. marta 2017. godine), ukazano je da se predložena rješenja ne mogu cijeniti u kontekstu osnovanosti tužbenog zahtjeva jer navedena rješenja nisu ni bila predmet preispitivanja zakonitosti u parničnom postupku, niti predstavljaju novi dokaz koji bi uticao na drugačiji ishod postupka.

16. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je pravilna odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove koje je apelant imao povodom tužbe u upravnom sporu na ime davanja pravnih savjeta. U vezi s tim, obrazložio je da je okončanim postupkom u upravnom sporu koji je proveden pred Sudom BiH po apelantovim tužbama odlučeno i o troškovima postupka u smislu odredbe člana 61 ZUS-a i apelantu dosuđeni troškovi koji se odnose na taksu na tužbu i presudu. Dalje je obrazložio da iz ovih odluka proizlazi da apelanta u upravnom sporu nije zastupao advokat, niti je apelant opredijelio zahtjev za izdatke koje je eventualno imao povodom upravnog spora od njegovog pokretanja do završetka. Istaknuo je da čak i u situaciji da sud omaškom nije razmatrao o svim troškovima postupka u skladu s dostavljenim troškovnikom u upravnom sporu, stranka je imala mogućnost da shodno odredbi člana 159 ZPP-a, koji se analogno primjenjuje u ovakvoj situaciji, predloži donošenje dopunskog rješenja u određenom roku, a u slučaju da stranka ne predloži donošenje dopunskog rješenja smatraće se da je tužba u tom dijelu povučena. U slučaju da se radi o zahtjevu „koji je postavljen kao šteta“, drugostepeno vijeće je ukazalo da apelant opredijeljenim zahtjevom za troškove u podnesku od 13. marta 2014. godine u određenom novčanom iznosu povodom upravnog spora u parničnom postupku ne dokazuje štetu, niti je to dokaz kojim se može dokazati da je apelantu umanjena imovina. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, neosnovano se žalbom prigovara i odluci o troškovima parničnog postupka koje je sud pravilnom primjenom odredbe člana 323 stav 1 i 324 ZPP-a dosudio tuženom. Imajući u vidu navedeno, naveo je da u cijelosti ostaje i pri svim navodima iznesenim u drugostepenoj presudi od 8. juna 2016. godine cijeneći pri tome da ni svi ostali apelantovi prigovori nisu osnovani.

17. Presudom revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 013016 17 Rev 2 od 1. februara 2018. godine odbijena je apelantova revizija kao neosnovana.

18. U obrazloženju presude reviziono vijeće Suda BiH je navelo da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti rješenja, kako pravilno zaključuje drugostepeno vijeće, u smislu uspješnosti konačnog ishoda u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa zahtjevom za naknadu materijalne štete u vezi s isplatom razlike plate, odvojenog života i privremenog smještaja jer prava i obaveze na novoraspoređenom radnom mjestu apelant ostvaruje stupanjem na radno mjesto. U vezi s tim, obrazložilo je da ako apelant nije stupio na rad onda ne ostvaruje pravo na potraživanje naknade materijalne štete za izmaklu dobit, a samim tim je pravno irelevantno pitanje ništavosti predmetnih rješenja za drugačije rješenje pravne situacije, iz čega slijedi i zaključak o nepostojanju apelantovog pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje. Imajući u vidu da je tužbeni zahtjev kojim je predloženo da se proglase ništavim sporna rješenja tužbom meritorno postavljen kao preduslov (prethodno pitanje) nastanku tražene izmakle dobiti pa time i isključivo upravljen na ostvarivanje uspjeha u parnici s tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete, reviziono vijeće Suda BiH je ocijenilo ispravnim zaključak drugostepenog vijeća. Istaknuo je da kako je nesporno da je tuženi postupio po presudi Suda BiH od 9. septembra 2015. godine tako što je apelantu omogućen rad na radnom mjestu glavnog inspektora, a kako ostvaruje i pravo na preostale naknade za smještaj i odvojen život, za utvrđenje ništavosti rješenja apelant nema pravni interes u konkretnoj pravnoj stvari. Takođe, reviziono vijeće je ocijenilo neosnovanim revizioni razlog upravljen na navodnu nepravilnost odluke o troškovima postupka u vezi s ocjenom troškovnika od 13. marta 2014. godine iz razloga koji su potpuno i jasno obrazloženi u presudi drugostepenog vijeća.

19. Reviziono vijeće Suda BiH je istaknulo da je ispravan zaključak drugostepenog vijeća da se tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu isplate razlike plate i drugih zakonskih naknada ima odbiti zato što apelant u navedenom periodu nije obavljao poslove radnog mjesta, imajući u vidu da apelant navedenu materijalnu štetu potražuje za period od marta 2013. godine do septembra 2015. godine. U vezi s tim, obrazloženo je da je imao u vidu rješenje o imenovanju, kao i činjenicu da je na osnovu rješenja Ministarstva obavljao poslove glavnog inspektora i primao platu (od 20. septembra 2012. godine) i naknade (od 1. oktobra 2012. godine za privremeni smještaj i odvojeni život), koje poslove je obavljao do 19. februara 2013. godine kada je rješenje o imenovanju poništeno. Reviziono vijeće je dodatno istaknulo da je apelant meritornim konačnim, izvršnim i pravosnažnim rješenjem koje proizilazi iz odluke Suda BiH od 9. septembra 2015. godine raspoređen na radno mjesto glavnog inspektora od 9. septembra 2015. godine, od kada ostvaruje pravo na platu i ostale naknade predmetnog radnog mjesta. Prema njegovom mišljenju, apelant nije ostvario pravo na legitimno očekivanje da će obavljati poziciju glavnog inspektora prvostepenom odlukom od 17. septembra 2012. godine jer ona nema svojstvo pravosnažnosti danom donošenja, bez obzira na to što je u izvjesnom periodu obavljao poslove tog radnog mjesta, zbog čega mu i nije mogla nastati materijalna šteta poništenjem rješenja drugostepenom odlukom Odbora. Ukazao je da je tek meritornim sudskim odlučivanjem rješenje o imenovanju steklo svojstvo pravosnažnosti, konačnosti i izvršnosti, čime je apelant stekao prava koja potražuje tužbenim zahtjevom. Kako je tužbenim zahtjevom obuhvaćen period kada apelant nije ostvarivao pravo na obavljanje poslova glavnog inspektora, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da je drugostepeno vijeće odlučilo na ispravan način kada je odbilo predmetni tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ističe da je nepravilna odluka suda kojom je odbačen zahtjev za proglašavanje rješenja Odbora ništavim jer se radi o principu res iudicata – meritornom presudom Suda BiH od 9. septembra 2015. godine rješenja se smatraju ništavnim. Takođe, ističe da je nepravilan zaključak sudova u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu štete jer nije svojom voljom prestao obavljati poslove glavnog inspektora, već nezakonitom odlukom Odbora. U vezi s tim, ukazuje da je rješenje o imenovanju izvršno od momenta preuzimanja dužnosti, kako je propisano članom 28 stav 2 i članom 63 stav 6 Zakona o državnoj službi, te postalo pravosnažno presudom Suda BiH od 9. septembra 2015. godine. Apelant tvrdi da, kako je uspio u sporu i kako je presuđeno u njegovu korist presudom Suda BiH od 9. septembra 2015. godine, po zakonu mu pripadaju traženi troškovi za obezbjeđivanje dokaza u ovom postupku, te za pravno savjetovanje i pomaganje advokata uz tužbu. Tvrdi da se u dosadašnjoj sudskoj praksi, u situaciji kada sud utvrdi da je imenovano lice nezakonito smijenjeno s određene pozicije i poništi odluku o smjeni, tom licu nadoknađuje sva šteta i izgubljena dobit koju bi ostvario kao da je radio. U vezi s tim, poziva se na Presudu Suda BiH broj S1 3 P 008266 14 Rev od 17. decembra 2014. godine. U pogledu dužine trajanja postupka, ističe da su nerazumno dugo trajali kako postupak po internom oglasu (od raspisivanja internog oglasa do apelantovog preuzimanja dužnosti glavnog inspektora 20. septembra 2012. godine) tako i parnični postupak koji je okončan osporenim odlukama, te traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.

22. Apelant je u dopuni apelacije od 22. juna 2018. godine dostavio Presudu Suda BiH broj S1 3 P 026510 17 P od 16. februara 2018. godine i naveo da se radi o sličnom predmetu, te da navedeno postupanje predstavlja nejednak pristup i postupanje, odnosno diskriminaciju. U dopuni apelacije od 26. septembra 2019. godine apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 4954/17 od 10. septembra 2019. godine koja se odnosi na isti zahtjev u vezi s razlikom plata i drugih naknada, a u kojem su usvojeni apelacioni zahtjevi.

b) Odgovor na apelaciju

23. Sud BiH ističe da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja osporene revizione presude, te da je odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te zabranu diskriminacije.

24. Odbor i Ministarstvo smatraju apelaciju neosnovanom i predlažu da se odbije. Ističu da su sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje, te da ne postoji proizvoljna primjena procesnog i materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 15.

(1) Stranka ima pravo na to da Sud u razumnom roku odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima.

(2)Sud je dužan sprovesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

f) Dopunska presuda Član 159. st. 1. i 3.

(1) Ako je Sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti Sudu da se presuda dopuni.

(3) Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava (1) ovog člana, smatraće se da je tužba u tom dijelu povučena.

26. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

7. Pravne posljedice poništavanja i ukidanja Član 258.

(1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavnim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.

(2) Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava dalje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.

(3) Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog za obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je da bez odgađanja o tome obavijesti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rješenja.

27. Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 50/08 – Z.O., 43/09, 8/10, 40/12 i 93/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 28. stav 2.

Postavljenje državnog službenika

2. Rukovodeće državne službenike imenuje nadležna institucija, po prethodno pribavljenom mišljenju Agencije, sa liste uspješnih kandidata koji su prošli javnu konkurenciju.

Član 63. stav 6.

Odbor državne službe za žalbe

6. Žalba Odboru protiv akata o postavljenju, imenovanju, premještaju ili razrješenju državnog službenika ne odgađa njihovo izvršenje.

28. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – ZO, 60/10, 32/13 i 93/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 48. stav 1.

1. Zaposlenik ima pravo na platu radnog mjesta na koje je raspoređen u skladu s ugovorom o radu, koja zavisi od složenosti poslova koje obavlja, stepena stručne spreme, odgovornosti za izvršenje poslova i drugih kriterijuma utvrđenih Zakonom o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 50/08 i 35/09) ili aktom poslodavca.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 013016 17 Rev 2 od 1. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 9. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja ništavosti rješenja Odbora (o razvrstavanju radnog mjesta u platni razred i naknadi za privremeni smještaj i odvojeni život za apelanta) i isplate razlike plata i drugih naknada, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

37. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Sud BiH proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava, te da je postupak nerazumno dugo trajao.

38. U vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku sporno da li apelantu pripada pravo na razliku plata i ostalih traženih naknada koje bi ostvario da je obavljao poslove radnog mjesta glavnog inspektora, za period kada je rješenje o apelantovom imenovanju na navedeno radno mjesto poništeno (naknadno je meritornim sudskim odlučivanjem rješenje o imenovanju postalo pravosnažno). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je Sud BiH, na sve tri instance, odbio ovaj apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije radio na poziciji glavnog inspektora u periodu za koje potražuje predmetna novčana sredstva. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da rješenjem o imenovanju apelant nije ostvario pravo na legitimno očekivanje da će obavljati poziciju glavnog inspektora jer ono nema svojstvo pravosnažnosti danom donošenja, bez obzira na to što je u izvjesnom periodu obavljao poslove tog radnog mjesta (od septembra 2012. do marta 2013. godine, za koji nije tražena razlika plate i naknada), zbog čega mu i nije mogla nastati materijalna šteta poništenjem rješenja drugostepenom odlukom Odbora. Takođe, ukazao je da je apelant meritornim konačnim, izvršnim i pravosnažnim rješenjem koje proizlazi iz odluke Suda BiH od 9. septembra 2015. godine raspoređen na radno mjesto glavnog inspektora od 9. septembra 2015. godine, od kada ostvaruje pravo na platu i ostale naknade predmetnog radnog mjesta. Dovodeći u vezu navedene stavove s relevantnim odredbama ZUP-a, Zakona o radu i Zakona o državnoj službi, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u vezi s navedenim zaključcima dao dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ističe da je nesporno da je rješenje o imenovanju u jednoj fazi žalbenih postupaka bilo poništeno, odnosno nije proizvodilo pravne posljedice u smislu člana 258 stav 1 ZUP-a u spornom periodu, sve do donošenja presude Suda BiH od 9. septembra 2015. godine, nakon čega je apelant raspoređen na odgovarajuće radno mjesto. S druge strane, Sud BiH je ukazao i da su poništene i pravne posljedice koje je rješenje Odbora proizvelo tako što je rješenje o imenovanju postalo pravosnažno i konačno i po kojem je Ministarstvo postupilo raspoređivanjem apelanta na dužnost pomoćnika ministra. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH jasno i argumentovano obrazložio i svoj zaključak u vezi s apelantovim zahtjevom za utvrđenje ništavosti rješenja (stav I prvostepene presude), kao i odluku u pogledu troškova parničnog postupka i ranije nastalih troškova u vezi s upravnom stvari. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ukazao da ako apelant nije stupio na rad onda ne ostvaruje pravo na potraživanje naknade materijalne štete za izmaklu dobit, a samim tim je pravno irelevantno pitanje ništavosti predmetnih rješenja za drugačije rješenje pravne situacije, iz čega slijedi i zaključak o nepostojanju apelantovog pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje. Takođe, ukazao je i da je u provedenom upravnom sporu odlučeno o troškovima postupka, da je apelant imao mogućnost da predloži donošenje dopunskog rješenja ukoliko je smatrao da nije razmatrano o svim troškovima, te da opredijeljeni zahtjev za troškove nije dokaz kojim se može dokazati da je apelantu umanjena imovina. Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim presudama za svoje stajalište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredbi ZUP-a, Zakona o radu i Zakona o državnoj službi na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na različitu praksu o navedenom pitanju i u vezi s tim se pozvao na presudu Suda BiH (broj S1 3 P 008266 14 Rev od 17. decembra 2014. godine) i Ustavnog suda (broj AP 4954/17 od 10. septembra 2019. godine). U pogledu apelantovog pozivanja na Presudu Suda BiH broj S1 3 P 008266 14 Rev od 17. decembra 2014. godine, koju je naveo u apelaciji, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio navedenu presudu Suda BiH pa Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode iznesene u tom pravcu. Nadalje, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 4954/17 od 10. septembra 2019. godine. Naime, u navedenom predmetu apelantkinja je bila raspoređena na radno mjesto šefa Carinske ispostave Prijedor i rješenjem tužene o internom premještaju premještena na niže radno mjesto, ali je u žalbenom postupku rješenje o internom premještaju poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak. U postupku pred redovnim sudovima je bilo sporno pripada li apelantkinji naknada razlike plata između ta dva radna mjesta, imajući u vidu da je rješenje o internom premještaju poništeno i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u tom predmetu zaključio da se poništavanjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je rješenje proizvelo, te usvojio tužbeni zahtjev. S druge strane, drugostepeno vijeće je, odbijajući apelantkinjin tužbeni zahtjev, cijenilo da je odluka Odbora za žalbe od 23. februara 2016. godine bila donesena na osnovu člana 230 stav 2 ZUP-a i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, odnosno da drugostepeni organ nije meritorno riješio stvar u skladu sa članom 231 stav 1 ZUP-a. Na osnovu toga, zaključilo je da, kako rješenje tužene o internom premještaju nije postalo konačno, to nisu ni nastupile pravne posljedice koje prvostepeni sud vidi u razlici plate između radnog mjesta na koje je bila raspoređena poništenim rješenjem i radnog mjesta šefa Carinske ispostave Prijedor. Razmatrajući navedeni predmet, Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja postoji očigledna proizvoljnost u načinu na koji je drugostepeno vijeće Suda BiH tumačilo odredbu člana 258 stav 1 ZUP-a kojom su propisane pravne posljedice poništenja rješenja, zbog čega se ne može zaključiti da je postupak prema apelantkinji bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4954/17 od 10. septembra 2019. godine, tačke 29 i 32, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju. Naime, u konkretnom predmetu, rješenje o apelantovom imenovanju na određeno radno mjesto je bilo poništeno u određenom periodu, odnosno bile su poništene njegove posljedice – obavljanje poslova radnog mjesta glavnog inspektora, pa je tek meritornim sudskim odlučivanjem (presudom Suda BiH od 9. septembra 2015. godine) i poništenjem odluke Odbora rješenje o imenovanju steklo svojstvo pravosnažnosti, konačnosti i izvršnosti. Sud BiH se u obrazloženjima osporenih odluka prvenstveno fokusirao na okolnost da apelant (u periodu u kojem je rješenje o imenovanju bilo poništeno) nije obavljao poslove radnog mjesta glavnog inspektora u skladu s kojim potražuje plate i druge naknade, te mu stoga i ne pripada pravo na isplatu traženih razlika. Nadalje, obrazložio je i uticaj poništavanja rješenja o imenovanju i rješenja Odbora na apelantovu situaciju, za koja je Ustavni sud već zaključio da nisu data proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ističe da je u apelantovom slučaju rješenje o imenovanju poništeno, čime su poništene i njegove pravne posljedice – obavljanje poslova radnog mjesta glavnog inspektora, sve do momenta donošenja odluke Suda BiH od 9. septembra 2015. godine kojim je poništeno rješenje Odbora i odbijena žalba protiv rješenja o imenovanju, a apelant raspoređen na odgovarajuće radno mjesto.

U odnosu na navode o dužini trajanja postupka

41. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka po internom oglasu, Ustavni sud ukazuje da ne može ulaziti u pitanje dužine trajanja postupka internog oglasa koji je proveden kod poslodavca. Međutim, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o nerazumnoj dužini trajanja predmetnog parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant 13. maja 2013. godine tužbom pokrenuo upravni spor protiv određenih rješenja Odbora, koja je dostavio parničnom referatu, te će Ustavni sud uzeti taj datum kao datum početka predmetnog postupka. Nadalje, predmetni postupak je okončan presudom Suda BiH od 1. februara 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko četiri godine i devet mjeseci. Ustavni sud uočava da je u tom periodu Sud BiH na tri instance donio četiri presude i jedno rješenje. Nadalje, imajući u vidu predmet spora i okolnost da je u postupku vršeno vještačenje po vještaku finansijske struke, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak trajao oko dvije godine i devet mjeseci (uz napomenu da je Vijeće za upravne sporove uz dopis od 10. jula 2015. godine dostavio ovaj predmet na rješavanje parničnom referatu), a drugostepeni postupak nešto više od tri mjeseca. Nakon toga, u revizionom postupku, koji je trajao oko devet mjeseci, ukinuta je drugostepena presuda i predmet vraćen drugostepenom vijeću na odlučivanje o žalbi. Ponovni drugostepeni postupak je trajao oko četiri mjeseca, a revizioni oko sedam mjeseci (sve računajući od dana donošenja prethodne odluke).

42. Ustavni sud naglašava da prilikom ispitivanja apelacionih navoda o dužini trajanja postupka ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da se radilo o složenijem predmetu i da su donesene četiri presude i jedno rješenje, te okolnost da je apelant do konačne odluke u predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

c) Zabrana diskriminacije

45. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

46. Apelant je u dopuni apelacije dostavio Presudu Suda BiH broj S1 3 P 026510 17 P od 16. februara 2018. godine i naveo da se radi o sličnom predmetu, te da navedeno postupanje predstavlja nejednak pristup i postupanje, odnosno diskriminaciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u navedenoj presudi radi o bitno drugačijem činjeničnom i pravnom stanju, odnosno da su predmet te presude tužbeni zahtjevi zaposlenika u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine za naknadu toplog obroka, troškova prevoza i odvojenog života, u kontekstu Odluke Ustavnog suda broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da samo apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminisan u postupku. Naime, čak i da se radi o primjeru da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, tj. različitom tretmanu u odnosu na druga lica u identičnim situacijama, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Sud BiH na tri instance detaljno i jasno obrazložio svoje odluke u kojim je zaključio da apelantu ne pripada pravo na isplatu razlike plata i ostalih naknada u situaciji kada nije obavljao poslove određenog radnog mjesta, odnosno o nepostojanju apelantovog pravnog interesa za utvrđenje ništavosti predmetnih rješenja, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko četiri godine i devet mjeseci, u okviru kojeg perioda je Sud BiH kontinuirano preduzimao procesne radnje i donio četiri presude i jedno rješenje na tri instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

48. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2030/18 (LJ.K.) | Sudska praksa | Aktio