Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3523/18 (A. A.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Reformatio in peius
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3523/18

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3523/18, rješavajući apelaciju Almira Alukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Alukića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021949 17 Gž 2 od 4. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Almir Alukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Otoke, kojeg zastupa Milan Matić, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021949 18 Rev 2 od 6. juna 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 021949 17 Gž 2 od 4. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1399/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1399/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 021949 17 Gž 2 od 4. decembra 2017. godine (osporene ovom apelacijom) zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv te presude. U međuvremenu je Sud BiH u revizionom vijeću Rješenjem broj S1 3 P 021949 18 Rev 2 od 6. juna 2018. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji propisani članom 204 st. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine, Savjeta ministara BiH, Odbora za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Bosne i Hercegovine, Savjeta ministara BiH, Ministarstva bezbjednosti – Granične policije (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 3. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH i Pravobranilaštvo su 17. i 20. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je 16. maja 2016. godine Sudu BiH podnio tužbu protiv prvotuženog i drugotužene kojom je tražio poništenje Rješenja prvotuženog broj UP-2-04-4-07-1-28-1716 od 16. marta 2016. godine (o odbijanju apelantove žalbe) i Rješenja drugotužene broj 17-06- 2-34-1/38 od 22. januara 2015. godine, te nalaganje drugotuženoj da apelanta rasporedi u čin „inspektora“ na radno mjesto „inspektor za istrage“ u Jedinici GP Izačić, Terenska kancelarija Zapad ili na drugo odgovarajuće mjesto shodno činu „inspektora“ i njegovim stručnim sposobnostima, uz naknadu troškova postupka. U tužbi je naveo da je rješenjem drugotužene od 22. januara 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem prvotuženog od 16. marta 2016. godine, poništena odluka o unapređenju u čin „inspektora“ od 30. januara 2014. godine, kojom je apelant unaprijeđen u čin „inspektora“, rješenje o rasporedu od 30. januara 2014. godine i rješenje o internom premještaju od 17. oktobra 2015. godine, pa je apelant u činu „policajac“ interno premješten na radno mjesto „policajac za graničnu kontrolu“ u Jedinici GPBiH Dobrinj, sa sjedištem u Gradišci, Terenska kancelarija Sjeverozapad.

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 021949 16 P od 31. oktobra 2016. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, dok je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka.

8. Nakon sprovedenog dokaznog postupka (uvida u brojne materijalne dokaze, iskaz apelanta i svjedoka S. P.) Sud BiH je utvrdio da je apelant rješenjem prvotuženog od 7. oktobra 2010. godine unaprijeđen u čin „mlađeg inspektora“ i raspoređen na radno mjesto „inspektor za kontrolu prelaska državne granice“ u GP Izačić u Terenskoj kancelariji Zapad sa sjedištem u Bijeljini, nakon čega je drugotužena donijela rješenje od 20. oktobra 2010. godine kojim je apelanta rasporedila na radno mjesto „inspektor za istrage“ u Jedinicu GP Izačić. Nakon toga, apelant je rješenjem drugotužene od 30. januara 2014. godine unaprijeđen u dalji čin „inspektora“. U međuvremenu (između dva apelantova unapređenja) Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 003587 10 P od 6. marta 2013. godine (koja je postala pravosnažna 27. oktobra 2015. godine) kojom je usvojio tužbu H. T. i poništio rješenje prvotuženog od 7. oktobra 2010. godine kojim je apelant unaprijeđen u čin „mlađeg inspektora“. Sud BiH je naveo da je predmetni spor proizašao iz postupka unapređenja policijskih službenika i da se radi o postupku koji podliježe sudijskoj kontroli, u kojoj je utvrđeno da je navedeno rješenje nezakonito. S obzirom na to da je navedenom presudom Suda BiH od 6. marta 2013. godine poništeno rješenje prvotuženog od 7. oktobra 2010. godine, bez pravnog efekta je ostalo i rješenje o rasporedu apelanta od 20. oktobra 2010. godine, kao i sve kasnije odluke, jer su u uzajamnoj vezi s prethodnim unapređenjem apelanta u čin „mlađeg inspektora“, i to: odluka o unapređenju u čin „inspektora“ od 30. januara 2014. godine, rješenje o rasporedu od 30. januara 2014. godine i rješenje o internom premještaju od 17. oktobra 2015. godine. Pri tome, Sud BiH je istakao da je navedenim postupanjem u cijelosti postupljeno po navedenoj presudi Suda BiH od 6. marta 2013. godine. Sud BiH je istakao da među strankama nije sporna obaveznost upravnih tijela u izvršenju presude Suda BiH od 6. marta 2013. godine, te da osporavanje rješenja tuženih u predmetnoj parnici (s materijalno-pravnog aspekta), u situaciji postojanja imperativne norme iz člana 239 Krivičnog zakona BiH, ne može dovesti u pitanje zakonitost rješenja tuženih (od 22. januara i 16. marta 2016. godine). Takođe, s formalnopravnog aspekta ne postoje razlozi za donošenje drugačije odluke s obzirom na to da je članom 12 st. 2 i 3 Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH, suprotno apelantovim tužbenim navodima o obaveznosti prisustva sedam članova, predviđeno da kvorum Odbora (prvotuženog) čine četiri člana i da se sve odluke donose većinom članova koji su prisutni. Osim toga, neosnovan je i apelantov tužbeni navod da u konkretnoj situaciji Odbor nije činilo pet pravnika s obzirom na to da ova činjenica nije dokazana. S obzirom na navedeno, Sud BiH je odbio apelantov tužbeni zahtjev i donio odluku kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi čl. 323 stav 1, 332 i 333 ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: AT).

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 021949 16 Gž od 24. januara 2017. godine kojom je žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je rješenje prvotuženog od 16. marta 2016. godine poništeno, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja drugotužene (od 22. januara 2016. godine) i obavezivanje drugotužene da apelanta rasporedi u čin inspektora, na radno mjesto inspektor za istrage u Jedinici GP Izačić, Terenska kancelarija Zapad ili na drugo odgovarajuće radno mjesto shodno činu inspektora i njegovim stručnim sposobnostima u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je, suprotno stavu prvostepenog suda, zaključilo da prvotuženi nije donio svoju odluku u sastavu koji je propisan odredbama Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijskih struktura BiH, odnosno da je u tom pogledu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

10. Apelant je izjavio reviziju protiv presude drugostepenog vijeća Suda BiH u odbijajućem dijelu. Apelant je naveo da je drugostepena presuda u koliziji s principima pravne države i vladavine prava zbog selektivne i proizvoljne primjene imperativnih normativnih propisa. Istakao je da je drugostepeno vijeće, poništenjem samo odluke prvotuženog (od 16. marta 2016. godine), propustilo obavezati spomenuti organ na donošenje nove odluke u ponovljenom postupku. Smatra da je drugostepena presuda stvorila stanje permanentne situacije status quo jer je poništena drugostepena odluka kojom je potvrđena prvostepena odluka, zbog čega je kreiran pravni vakuum u kojem drugotužena odbija da apelantu dodijeli njegov ranije dodijeljeni čin koji mu je oduzet predmetnom odlukom.

11. Reviziono vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 3 P 021949 17 Rev od 20. novembra 2017. godine kojim je usvojilo apelantovu reviziju, ukinulo presudu drugostepenog vijeća Suda BiH od 24. januara 2017. godine i predmet vratilo drugostepenom vijeću na ponovno odlučivanje.

12. Reviziono vijeće Suda BiH je ispitujući pobijanu presudu drugostepenog vijeća u skladu s odredbama člana 208 stav 2 ZPP zaključilo da zauzme svoj stav u pogledu pitanja da li odluka drugotužene i prvotuženog čine pravno jedinstvo. U obrazloženju rješenja reviziono vijeće Suda BiH je navelo da je drugostepenom presudom u konkretnom predmetu žalba djelimično usvojena tako što je rješenje prvotuženog od 16. marta 2016. godine poništeno, dok je potvrđena odluka u dijelu kojim je odbijen zahtjev za poništenje rješenja drugotužene od 22. januara 2016. godine. Reviziono vijeće Suda BiH je istaklo da se revizijom osnovano ukazuje na pitanje djelotvornosti i efikasnosti predmetne presude. Naime, drugostepeno vijeće Suda BiH nije obavezalo prvotuženog da se po poništenju rješenja donese nova odluka u ponovljenom postupku, zbog čega je kreiran pravni vakuum, a koji se ogleda u nepostojanju direktnog naloga za dalje postupanje nadležnog, drugostepenog organa (prvotuženog), na šta je apelant u reviziji osnovano ukazao. Kako je u predmetnoj stvari na prvostepeno rješenje drugotužene blagovremeno izjavljena žalba, o kojoj nadležni organ ima zakonsku obavezu odlučivanja, a kako je drugostepeno vijeće Suda BiH poništilo drugostepeno rješenje nadležnog organa, to je, prema ocjeni revizionog vijeća Suda BiH, nesporno kreirana pravno neodrživa situacija. Zbog svega navedenog, iz drugostepene presude proizlazi da je potvrđeno prvostepeno rješenje drugotužene, a da je drugostepeno rješenje prvotuženog kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje poništeno, bez naloga o daljem postupanju. O razlozima koji su opredijelili drugostepeno vijeće Suda BiH da žalbu odbije i potvrdi prvostepenu presudu u odnosu na rješenje drugotužene nije u obrazloženju ništa istaklo, što govori u prilog pravnom pitanju koje je apelant postavio da li u slučaju poništenja drugostepenog rješenja prvostepeno rješenje dijeli istu pravnu sudbinu. Prema ocjeni revizionog vijeća Suda BiH, prvostepeno i drugostepeno rješenje čine pravno jedinstvo jer se drugostepenim rješenjem odlučuje o pravnoj valjanosti prvostepenog rješenja, zbog čega je nemoguće postojanje odvojenog pravnog dejstva predmetnih akata. Slijedom navedenog, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da je pogrešan zaključak drugostepenog vijeća o pravnom dejstvu predmetnih rješenja koja djeluju posebno/individualno. Reviziono vijeće Suda BiH je takođe naložilo drugostepenom vijeću Suda BiH da u ponovnom postupku vodi računa o ukazanim nepravilnostima i nedostacima obrazloženja pobijane odluke i da pravilno tumači relevantne odredbe Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijskih struktura BiH u pogledu sastava prvotuženog (Odbora).

13. Odlučujući u ponovnom postupku, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 021949 17 Gž 2 od 4. decembra 2017. godine kojom je apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepenu presudu od 31. oktobra 2016. godine. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je rješenje drugotužene od 22. januara 2016. godine (kojim su poništena rješenja o internom premještaju od 17. oktobra 2011. godine, odluka o unapređenju u čin inspektora od 30. januara 2014. godine i rješenje o rasporedu od 30. januara 2014. godine) doneseno na osnovu presude Suda BiH od 27. oktobra 2015. godine kojom je okončan parnični postupak, s obzirom na to da je poništenjem rješenja prvotuženog od 7. oktobra 2010. godine, kojim je apelant unaprijeđen u čin mlađeg inspektora i raspoređen na radno mjesto inspektor za istrage, otpao pravni osnov, odnosno uslov za unapređenje u čin inspektora. Drugostepeno vijeće Suda BiH je, cijeneći stav revizionog vijeća, ocijenilo da je postupajući sastav prvotuženog bio u skladu sa Zakonom o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH, zbog čega su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na odredbu člana 10 stav 1 tog zakona, kojom je propisana struktura prvotuženog od sedam članova, od kojih su četiri policijski, a tri državni službenici. S obzirom na to da navedene odredbe ne propisuju konkretne upute za postupanje tog tijela po konkretnim žalbama policijskih službenika, drugostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da ta odredba predstavlja samo odrednicu u smislu imenovanja prvotuženog (Odbora). Pri tome, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je opredjeljujuća primjena odredbe člana 12 stav 3 citiranog zakona, na osnovu koje se cijeni zakonitost sastava prvotuženog, kojom je propisano većinsko odlučivanje prisutnih članova. Nadalje, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je rješenje drugotužene od 22. januara 2016. godine doneseno uz obrazloženje da je prestao da postoji pravni osnov, odnosno uslov za unapređenje apelanta u čin „inspektora“. Stoga su, i prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, nastupile pravne posljedice poništenja akata, što je predstavljao osnov za donošenje navedenog rješenja, pa dalji navodi u obrazloženju predmetnog rješenja da se radi o izvršenju sudske odluke nemaju uticaja na pravilnost i zakonitost te odluke. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da apelant žalbom neosnovano ukazuje na zaštitu dodijeljenog čina jer rješenje o poništenju rješenja o internom premještaju i odluke o unapređenju u čin „inspektora“ nije doneseno u proceduri propisanoj odredbom člana 72 Zakona o policijskim službenicima BiH jer je odredbom člana 69 stav 2 citiranog zakona propisano da policijski službenici stiču sljedeći čin unapređenjem, što znači da je poništenjem rješenja o unapređenju i rasporedu apelanta u čin „mlađeg inspektora“ otpao pravni osnov za dodjelu sljedećeg čina „inspektor“.

14. Drugostepeno vijeće Suda BiH je dalje obrazložilo zašto je odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za obavezivanje drugotužene da apelanta rasporedi na traženo radno mjesto ili drugo odgovarajuće mjesto u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta. Naime, suprotno navodima žalbe, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da nije ovlašćeno da umjesto poslodavca donosi odluku o rasporedu apelanta jer su u konkretnoj situaciji sporne odluke tužene kao poslodavca, čija zakonitost se s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava preispituje u sudskom postupku. Pošto nije spor pune jurisdikcije, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da ne može odlučivati o apelantovom pravu. Imajući u vidu navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je primjenom člana 193 ZPP odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu. Kako predmetna prvostepena odluka drugotužene i odluka prvotuženog čine pravno jedinstvo, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je pravilna odluka prvostepenog suda kada je odbio tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje predmetnih rješenja jer su prestali postojati osnovi za njihovo donošenje, odnosno prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su rješenja zakonita.

15. Dopunskim rješenjem broj S1 3 P 021949 17 Gž 2 od 12. januara 2018. godine drugostepeno vijeće Suda BiH je odbilo apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka s obrazloženjem da se obaveza snošenja parničnih troškova cijeni prema krajnjem ishodu parnice (član 323 stav 1 ZPP), pa kako je pravosnažnom odlukom apelantov tužbeni zahtjev odbijen njemu ne pripada pravo na naknadu troškova prethodno usvojene revizije.

16. Rješenjem revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 021949 18 Rev 2 od 6. juna 2018. apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude odbačena je kao nedopuštena u smislu čl. 204 stav 3 i 214 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17 Evropske konvencije, kao i člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23 Opšte deklaracije o ljudskim pravima. U suštini, apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, odnosno relevantnih odredbi Zakona o policijskim službenicima BiH prilikom odlučivanja o njegovim pravima. Apelant je iscrpno naveo postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje navodeći da je reviziono vijeće (tokom postupka) odlučivalo van njegovog zahtjeva, što je u konačnici rezultiralo donošenjem negativne presude i povredom principa reformatio in peius. Osim toga, apelant smatra da drugostepeni sud nije mogao da preinači presudu na njegovu štetu s obzirom na to da je samo apelant podnio žalbu. Dalje smatra da presudom Suda BiH po tužbi H. T. nije naloženo da mu se oduzmu činovi i da je pogrešan zaključak drugostepenog vijeća da je poništenjem rješenja iz 2010. godine nastao osnov da mu se ponište činovi, kao i da se u obrazloženju ne navodi niti jedan materijalni propis na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati Sudu BiH na ponovno odlučivanje, kao i da mu naknadi troškove sastavljanja apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja pobijane odluke od 6. juna 2018. godine kojom je apelantova revizija odbijena kao neosnovana. U odnosu na navedene povrede prava na koje je ukazao u apelaciji, Sud BiH je istakao da razlozi navedeni u apelaciji nisu osnovani, te da je navedena odluka Suda BiH donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

19. Pravobranilaštvo je navelo da apelacija nije osnovana. Naime, apelant je podnio apelaciju, a pokušao je obrazložiti okolnost da mu je pravo navodno povrijeđeno tako što su nižestepeni sudovi, iako su pravilno utvrdili činjenično stanje, donijeli pogrešan zaključak u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tome je Pravobranilaštvo navelo da su ovlašćeni sudovi sasvim argumentovano i osnovano dali valjane razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev neosnovan i pazeći pri tome na granice žalbenih navoda, te po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na pravila postupka i stranaka u postupku. U vezi s tim, Pravobranilaštvo je navelo da su navodi drugostepenog suda identični navodima učesnika konkretnog postupka, odnosno tuženih koji su dali odgovor na tužbu tokom postupka.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 188.

Drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka "iz člana 176. stav (2) tač. 2), 7), 8), 11) i 12) ovog zakona".

Član 197.

Drugostepeno vijeće ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu.

Član 204. stav 3.

(3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava (2) ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka u sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

1) ako o tom pitanju Revizijsko vijeće još uvijek nije zauzelo stav odlučujući u pojedinim predmetima, na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih vijeća;

2) ako je o tom pitanju Revizijsko vijeće već zauzelo stav, ali je odluka drugostepenog vijeća zasnovana na stavu koji nije podudaran s tim stavom;

3) ako je o tom pitanju Revizijsko vijeće već zauzelo stav i presuda drugostepenog vijeća zasniva se na tom stavu, ali bi, naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava, trebalo preispitati sudsku praksu. Član 208.

(1) Revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2) U povodu revizije iz člana 204. stav (3) ovog zakona Revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno, naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 220.

Ako u čl. 204. do 219. ovog zakona nije šta drugo određeno, u postupku povodom revizije na odgovarajući način će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim vijećem.

21. Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav (3) (Način rada Odbora za žalbe policijskih službenika) (3) Sve odluke Odbora za žalbe policijskih službenika donose se većinom glasova članova koji su prisutni.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 1399/17 od 27. februara 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 021949 17 Gž 2 od 4. decembra 2017. godine budući da je pred revizionim vijećem Suda BiH bio u toku postupak povodom apelantove revizije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 021949 18 Rev 2 od 6. juna 2018. godine odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Suda BiH od 4. decembra 2017. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Imajući u vidu da je osporena presuda Suda BiH donesena 4. decembra 2017. godine, a apelacija u predmetu broj AP 1399/17 podnesena 10. januara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedene odluke Suda BiH tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17 Evropske konvencije, kao i člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23 Opšte deklaracije o ljudskim pravima.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

30. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Osim toga, povredu ovog prava apelant vidi i u tome što je reviziono vijeće (tokom postupka) odlučivalo van njegovog zahtjeva, što je u konačnici rezultiralo donošenjem negativne presude i povredom principa reformatio in peius, kao i da drugostepeni sud nije mogao da preinači presudu na njegovu štetu s obzirom na to da je samo on podnio žalbu.

31. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

33. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2097/16 od 6. juna 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da su zakonita rješenja (odluke) prvotuženog i drugotužene kojima je poništeno rješenje o rasporedu apelanta od 20. oktobra 2010. godine jer su donesena nakon pravosnažne presude Suda BiH (od 6. marta 2013. godine), kojom je poništeno rješenje prvotuženog (od 7. oktobra 2010. godine) o unapređenju apelanta u čin mlađeg inspektora. Naime, poništenjem odluke o unapređenju u čin otpao je pravni osnov za rješenje o rasporedu, odnosno nastupile su pravne posljedice poništenja akta od strane drugotužene (rješenjem od 22. januara 2016. godine). Dakle, suprotno apelacionim navodima, drugotužena i prvotuženi nisu poništili dodijeljene činove apelantu, već je poništeno rješenje o rasporedu apelanta (na radno mjesto „inspektor za istrage“ u Jedinicu GP Izačić) od 20. oktobra 2010. godine. Takođe, suprotno apelacionim navodima, izveden je zaključak da je prvotuženi osporeno rješenje (doneseno 16. marta 2016. godine u žalbenom postupku protiv predmetnog rješenja drugotužene) donio u zakonitom sastavu, odnosno u skladu s relevantnim odredbama Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Sud BiH u drugostepenom vijeću, razmatrajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, dao jasno i precizno obrazloženje zbog čega je prvostepeni sud donio presudu kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je rješenje drugotužene od 22. januara 2016. godine doneseno uz obrazloženje da je prestao da postoji pravni osnov za donošenje tog rješenja, zbog čega su nastupile pravne posljedice poništavanje tih akata. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je postupajući sastav prvotuženog (Odbora) bio u skladu s odredbama člana 12 stav 3 Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su rješenja drugotužene (od 22. januara 2016. godine) i prvotuženog (od 16. marta 2016. godine) kojima su poništene odluke o apelantovom unapređenju zakonita, odnosno da čine pravno jedinstvo jer su, donošenjem presude Suda BiH od 6. marta 2013. godine, prestali da postoje osnovi za donošenje tih rješenja. U navedenom obrazloženju Suda BiH, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.

35. Takođe, apelantovi navodi da je odlukom revizionog vijeća Suda BiH povrijeđen princip zabrane reformatio in peius, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu osnovani jer se radi o pravnom pravilu, odnosno institutu procesnog prava, koji se pojmovno definiše kao drugostepeno preinačavanje (reformatio) neke prvostepene odluke na štetu (in peius) one stranke u čiju je korist podnesen pravni lijek. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju presudom drugostepenog vijeća Suda BiH od 24. januara 2017. godine djelimično uvažena apelantova žalba i poništeno rješenje prvotuženog od 16. marta 2016. godine, dok je potvrđeno rješenje drugotužene od 22. januara 2016. godine, pri čemu drugostepeno vijeće nije obavezalo prvotuženog da po poništenju rješenja donese novu odluku u ponovljenom postupku, zbog čega je, prema ocjeni revizionog vijeća, kreiran pravni vakuum. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH, primjenom odredbi člana 208 stav 2 ZPP, zaključilo da odluke prvotuženog i drugotužene čine pravno jedinstvo (jer se drugostepenim rješenjem odlučuje o pravnoj valjanosti prvostepenog rješenja, zbog čega je nemoguće postojanje odvojenog pravnog dejstva predmetnih akata), te da je poništavanjem rješenja prvotuženog od 16. marta 2016. godine kreirana pravno neodrživa situacija. S obzirom na to da u konkretnom slučaju reviziono vijeće Suda BiH u postupku po izjavljenoj reviziji ne može preinačiti drugostepenu presudu na apelantovu štetu (zabrana reformatio in peius), imajući u vidu odredbu člana 197 ZPP, Ustavni sud smatra da reviziono vijeće Suda BiH, ukidanjem presude drugostepenog vijeća radi otklanjanja bitnih povreda i pravilne primjene materijalnog prava, nije išlo na apelantovu štetu i da u okolnostima konkretnog predmeta nije imalo za posljedicu povredu navedenog pravnog principa. Ustavni sud, takođe, smatra svrsishodnim podsjetiti da iz navedene odredbe proizlazi da drugostepeni sud neće moći preinačiti prvostepenu presudu na štetu stranke koja se žalila, ali to ne znači da neće moći da taj dio presude ukine (i predmet vrati na ponovni postupak) ili pak potvrdi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2740/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

36. U vezi s apelacionim navodima da drugostepeni sud nije mogao preinačiti presudu na njegovu štetu s obzirom na to da je samo on podnio žalbu, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH, odlučujući u ponovnom postupku, postupalo u skladu sa svojim ovlašćenjima budući da je revizionom odlukom (presuda revizionog vijeća od 20. novembra 2017. godine) ukinuta ranija drugostepena odluka i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelacionim navodima, drugostepeno vijeće Suda BiH, cijeneći apelantove žalbene razloge, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, jasno obrazložilo zbog čega je na utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih odredbi Zakona o policijskim službenicima BiH i Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH, zaključilo da su predmetna rješenja tuženih zakonita, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje preinačenja presude na štetu stranke koja se žalila. Tako nije utvrđena proizvoljnost u odluci Apelacionog suda kada je, „pozivajući se na član 339 ZPP [kojim je propisano da Apelacioni sud ne može da preinači presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona izjavila žalbu], utvrdio da zabrana drugostepenom sudu da presudu preinači na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu, ima dejstvo samo u žalbenom postupku i odnosi se samo na zabranu preinačenja na štetu stranke koja se jedina žalila. To u konkretnom slučaju znači, kako je smatrao Apelacioni sud, da nakon ukidanja presude (dijela presude ili rješenja) ukinuta odluka više ne egzistira i zabrana da sud prilikom ponovnog odlučivanja donese odluku koja je nepovoljnija za tu stranku ne postoji“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1361/13 od 3. marta 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima kao i u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Ostali navodi

39. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava iz člana 17 Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23 Opšte deklaracije o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava, takođe, vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S obzirom na to da proizlazi, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da u konkretnom slučaju materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o policijskim službenicima BiH i Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH, kada je Sud BiH odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja prvotuženog i drugotužene budući da je prestao da postoji pravni osnov za njihovo donošenje, pri čemu je postupajući sastav prvotuženog (Odbor) bio u skladu sa Zakonom o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji ukazuju da je reviziono vijeće Suda BiH, odlučujući o apelantovoj reviziji, povrijedilo princip reformatio in peius i kada je drugostepeno vijeće Suda BiH, odlučujući u ponovnom postupku, postupalo u skladu sa svojim ovlašćenjima budući da je revizionom odlukom ukinuta ranija drugostepena odluka i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 17 Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23 Opšte deklaracije o ljudskim pravima kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3523/18 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio