Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3332/18 (Š. D.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3332/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3332/18, rješavajući apelaciju Šefkije Dacića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šefkije Dacića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 02386317 Kž od 26. aprila 2018. godine i S 1 2 K 023863 17 K od 15. decembra 2017.
godine .
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šefkija Dacić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Senad Bilić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 02386317 Kž od 26. aprila 2018. godine i S 1 2 K 023863 17 K od 15. decembra 2017. godine . Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom se „prekida izdržavanje kazne zatvora.“
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP-3332/18 od 5. jula 2018. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi: www.ustavnisud.ba)
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 17. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 4. i 7. februara 2020. godine dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S 1 2 K 023863 17 K od 15. decembra 2017. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S 1 2 K 02386317 Kž od 26. aprila 2018. godine, izuzev u odluci o sankciji, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), pa ga je Sud BiH, primjenom čl. 39., 42. i 48. KZ BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, koja je presudom Apelacionog vijeća preinačena na dvije godine, u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Na osnovu člana 74. st. 1. i 2. KZ BiH, od apelanta su oduzeti predmeti pobliže opisani u izreci presude (mobilni telefon marke Huawei kao i novac u vrijednosti od 100,00 KM i 200,00 Eura) koji su oduzeti od apelanta po naznačenim potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta.
7. Naime, apelant je proglašen krivim što je „u periodu od 20. novembra do 2. decembra 2016. godine, […], u svojstvu državnog službenika […], svjestan da nezakonito postupa u okviru svoje funkcije, zahtjevajući, i primajući novac za sebe i za J.V. kako bi izvršio uticaj na imenovanu da ne izvrši službenu radnju koju bi morala izvršiti, koristeći svojstvo službenog lica i mogućnosti svoje funkcije u institucijama BiH, a što je i htio, sa namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi, nakon što ga je S.D. […], zamolio da mu pomogne da povrati svoje vozilo marke „Porshe Cayenne“ (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) […] koje je, dana 18. novembra 2016. godine, od strane carinskih službenika […] na Graničnom prelazu Šepak, oduzeto od lica koje je upravljalo vozilom, […] jer za isto nije proveden carinski postupak prilikom uvoza u BiH, […], rekao S.D., da će mu vozilo vratiti, ali da će ga to „dosta koštati“, te da će mu izdejstvovati povrat vozila, te […] tražio od S.D. novac u iznosu od 200,00 Eura, tvrdeći da će isti dati J.V. i 100,00 KM, za sebe, a koji novac je i uzeo od S.D., te odmah nakon toga izašao iz automobila, da bi ga po izlasku ovlaštena službena lica Agencije za istrage i zaštitu BiH (u daljnjem tekstu: SIPA) pretresla i pronašla navedeni novac kod njega,“
8. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je, na nastavku glavnog pretresa održanog dana 25. oktobra 2017. godine, Tužilaštvo BiH preciziralo optužnicu, na način da je u 6 redu izreke dodala riječi: „Za sebe i za J.V., kako bi izvršio uticaj na imenovanu da ne izvrši službenu radnju koju bi morala izvršiti“, te u 4 redu od kraja, dodala riječi: „Tvrdeći da će isti dati J.V. i 100 KM za sebe“, dok je u ostalom dijelu izreka optužnice ostala neizmijenjena. Navedeno je da je potom, u skladu sa članom 275. ZKP BiH, Sud BiH odgodio glavni pretres, radi pripreme odbrane i izjašnjenja na precizirane navode optužnice, te je odbrana podneskom od 31. oktobra 2017. godine, na okolnost precizirane optužnice predložila saslušanje tri svjedoka (apelanta kao svjedoka, te svjedoka J.V. i A.Š.), koji je prijedlog usvojen i predloženi su saslušani. Sud BiH je istakao da je precizirana optužnica u skladu sa navedenim zakonskim članom, na osnovu izvedenih dokaza, bez da je takvim postupanjem apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na navode prvobitne optužnice. Sud BiH je ocijenio da između ranije optužnice i opisa djela u preciziranoj optužnici postoji istovjetnost u osnovnim elementima, odnosno navedena preciziranost se kreće u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta optužnice, shodno članu 280 ZKP BiH.
9. Sud BiH je, najprije, nesporno utvrdio da je apelant u inkriminisano vrijeme imao status službene osobe u institucijama BiH, obzirom da je bio uposlen u Upravi za indirektno oporezivanje, kao stručni savjetnik - vođa carinskog referata na Graničnom prelazu Karakaj, što je utvrđeno na osnovu navedenih materijalnih dokaza, iz kojih proizilazi da je apelant na ovo radno mjesto raspoređen 7. maja 2015. godine. U vezi sa ovim dokazom, istaknuto je da odbrana ispravno navodi da se radi o dokazima koji nisu predloženi predmetnom optužnicom, ali se također radi o dokazu koji Tužilaštvu BiH nije bio dostupan prilikom podizanja optužnice, s obzirom da su mu naknadno dostavljeni. Naime, predmetna optužnica je podignuta 27. marta 2017. godine (potvrđena 13. aprila 2017. godine), dok akt o dostavljanju materijalnih dokaza o statusu apelanta je datiran 4. aprila 2017. godine. Međutim, kako je dalje Sud BiH naveo, i iz sadržaja predmetnog dopisa jasno se vidi da je Tužilaštvo BiH, 20. marta 2017. godine, dakle prije podizanja optužnice, zatražilo dostavljanje tih dokaza, proizilazi da se radi o dokazu koji njje bio dostupan Tužilaštvu BiH u vrijeme podizanja optužnice, zbog čega Sud nalazi da se ima raditi o zakonitom dodatnom dokazu, koji je kao takav i ocjenjen. Osim toga, to nisu jedini dokazi na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio da je apelant imao status službenog lica, što je i sam apelant potvrdio pojašnjavajući koje poslove je obavljao u inkriminisanom periodu.
10. Dalje u presudi je navedeno da je apelant isticao prigovor nezakonitosti provedenih istražnih radnji (u daljnjem tekstu: PIR) te su u tom smislu u presudi dati odgovori Suda BiH na te prigovore (tač. 54. – 60.). Naime, Sud BiH je naveo da je činjenice koje se tiču prijave apelanta, od strane svjedoka S.D., nadležnim policijskim agencijama, utvrdio na osnovu iskaza svjedoka S.Š. koji je u presudi detaljno interpretiran, dok je sve relevantne činjenice koje se tiču provođenja PIR-a, primijenjene procedure i tehnike, Sud BiH utvrdio na osnovu uloženih materijalnih dokaza, koji su na glavnom pretresu detaljno obrazloženi i prezentovani od strane stručnih lica, zaposlenih u nadležnim državnim agencijama, iz kojih razloga Sud BiH iste prihvata kao zakonite i vjerodostojne. Navedeno je da su u predmetnom krivičnom postupku, po Naredbama Suda BiH provođene PIR, o čemu je apelant, u skladu sa zakonskom obavezom, uredno obaviješten te su razultati prikupljeni njihovim provođenjem u Sudu BiH prezentirani od strane ovlaštenih službenih lica, koja su iste i provodila i sačinila izvještaje , koji su Sudu BiH uloženi kao dokazi. Pojašnjeno je da je 2. decembra 2016. godine, svjedok S.D. došao na autobusku stanicu po apelanta svojim automobilom, koje je prethodno bilo ozvučeno i u kojem su postavljene kamere, od strane ovlaštenih službenih lica po naredbi Suda BiH za primjenu PIR-a, Nadzor i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta, tako da je konverzacija između apelanta i ovog svjedoka snimljena audio i video, i rezultati primjene posebnih istražnih radnji prezentovani pred Sudom BiH od tri imenovana svjedoka i jednog vještaka. Rezultate primjene PIR-a Kontrolirani otkup predmeta i kontorolirano davanje potkupnine iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKP BiH, u sudnici je prezentovao svjedok J.G., navodeći da su prethodno označene novčanice, predate svjedoku S.D., koji će iste naknadno predati apelantu.
11. Sud BiH je prigovore odbrane iznesene u završnim riječima da naredbe o PIR-u ne sadrže obrazloženje kumulativnih uslova za izdavanje istih, kao i da je u naredbama Suda BiH, S.D. morao biti označen kao informator, s obzirom da se radi o licu koje prema izvršiocu krivičnog djela prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, ocijenio neosnovanim. Naime, Naredbom Suda BiH od 2. decembra 2016. godine, prema osumnjičenom apelantu i licu S.D., određene su posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tač. a), c), e) i f) ZKP BiH. Predmetna naredba sadrži sve zakonske elemente, obrazložen osnov sumnje da je osumnjičeni počinio predmetno krivično djelo, kao i činjenicu da se, zbog specifičnosti predmeta, dokazi mogu prikupiti samo primjenom posebnih istražnih radnji, što je također posebno i detaljno obrazloženo. Nadalje, u odnosu na status lica S.D., jasno je naznačeno da se radi o licu koji ima specifičan položaj i predstavlja direktnu sponu između istražnih organa i osumnjičenog lica, iz kog razloga je isti posmatran kao lice koje prema izvršiocu krivičnog djela prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom. Ovakvo obrazloženje sudije za prethodni postupak u predmetnoj naredbi, Sud BiH u potpunosti prihvata, s obzirom da se radi o specifičnom krivičnom djelu, koje je do trenutka prijave nadležnim organima, bilo poznato samo apelantu i svjedoku S.D., te je jedino na taj način moglo biti zadokumentovano i zabilježeno. Iz navedenih razloga, jasno je, da svjedok S.D. nije mogao biti tretiran kao informator, s obzirom da je informator osoba koju policija, povremeno ili stalno, tajno angažuje i koristi s ciljem dobivanja informacija o krivičnom djelu i njegovom izvršiocu, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.
12. Sud BiH je naveo da je iz dokaza dobijenih primjenom PIR-a, utvrdio činjenice koje nisu osporene ni od strane odbrane, da je apelant od svjedoka S.D. uzeo novac (200 Eura i 100 KM). Tom prilikom, u automobilu apelant je naveo: “daj meni 100 KM da imam za troška”, te : “njoj ćemo probati 200 Eura, ako ne primi, to su tvoje pare (vrijeme na snimku: 10:35)”, nakon čega je uzeo novac i prebrojao ga (vrijeme na snimku 10:50), te dodao: “Samo da znaš, ovo ako ne primi to su tvoje pare”. U tom smislu, Sud BiH nije mogao prihvatiti prigovore odbrane da je novac silom ,,gurnut“ apelantu, jer se pregledom videosnimka, jasno vidi na koji način apelant uzima novac, kako ga broji, gdje niti u jednom trenutku nije postupljeno protivno njegovoj volji, na način da mu je nasilno u ruke ugurano nešto, što on ne želi primiti ili se eventualno opire uzimanju.
13. Sud BiH je naveo da je i porodična kuća apelanta također pretresena po usmenoj naredbi Suda BiH, koja je zakonski naknadno opismenjena, o čemu je sačinjen Zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari, kao i Izvještaj. Utvrđeno je da su svi navedeni materijalni dokazi u potpunoj međusobnoj saglasnosti, te ih je stoga Sud BiH ocijenio kao zakonite. Vezano za prigovor odbrane da je pretres kuće izvršen poslije 21,00 h, za što nije postojalo izričito ovlaštenje, Sud BiH je naveo da, suprotno navodima odbrane, iz dokaza Tužilaštva DT-9, Izvještaja o realizaciji usmene naredbe, proizilazi da je pretres kuće u vlasništvu apelanta započeto u 20,30 h, dakle u okviru zakonskog vremena (od 06,00 do 21.00), dok za Sud BiH nije relevantna činjenica završetka pretresa (u konkretnom slučaju u 21.35h) s obzirom da je to činjenica na koju niti Sud BiH ni Tužilaštvo BiH ne mogu uticati i zavisi od stanja na terenu i vremena potrebnog za izvršenje naredbe Dakle, za Sud BiH je relevantno da je pretres otpočeo u zakonom predviđenom vremenu, što ga, jednako kao i dokaze dobijene na osnovu toga, čini zakonitim.
14. Apelaciono vijeće je u svojoj presudi ocijenilo neosnovanim apelantove prigovore da je Sud BiH prekoračio optužbu oglašavajući apelanta krivim za izvršenje krivičnog djela iz člana 217. stav
1. KZ BiH, jer radnje posredovanja ili uticaja, za koje je oglašen krivim, nisu navedene u činjeničnom opisu optužnice, niti u izreci presude, čime je apelantu stavio dodatnu kriminalnu količinu i povrijedio njegovo pravo na odbranu. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da radnje posredovanja ili uticaja nisu navedene niti opisane u činjeničnom opisu izmijenjene optužnice, zbog čega nije došlo do prekoračenja optužbe, jer su u izmijenjenoj optužnici i izreci pobijane presude decidno navedene radnje koje je apelant poduzimao, a koje u svojoj sveukupnosti predstavljaju radnju izvršenja posredovanja kod krivičnog djela primanje dara iz člana 217. stav 1. KZ BiH. Apelaciono vijeće je istaklo da su, iako su izmijenjenom optužnice zaista uvedene riječi da je apelant uticao, netačni navodi odbrane da apelant nije znao u toku postupka šta mu se stavlja na teret, te da se nije mogao braniti od optužbe, jer su u prvobitnoj optužnici u činjeničnom supstratu optužnice bile detaljno opisane radnje kojima je apelant vršio djelo primanje dare iz člana 217. stav
1. KZ BiH i to radnje pozivanja, traženja i ugovaranja sastanaka, pa naknadnim dodavanjem riječi u činjenični opis koja označava ovako postupanje apelanta u kontinuitetu, ne predstavlja povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP BiH.
15. Također, Apelaciono vijeće je najprije ukazalo na činjenični opis optužnice koji se odnosi na radnju izvršenja apelanta te je istaklo da je radnju posredovanja/uticaja, kao bitnog elementa krivičnog djela primanje dara, apelant ostvario kroz radnje pozivanja J.V. u više navrata, koja je bila zadužena predmetom, traženjem od J. V. da se predmet završi „mimo Suda“ i na kraju ugovoranjem i organizovanjem sastanka između S.D. i J.V., zbog čega Apelaciono vijeće smatra neosnovanim prigovore odbrane da u činjeničnom supstratu izmijenjene optužnice, a zatim i izreke presude konkretne radnje posredovanja ili uticaja apelanta nisu navedene, niti opisane, te da je na taj način izostao opis radnje izvršenja. Konačno, Apelaciono vijeće u cijelosti smatra ispravnim utvrđenja prvostepenog vijeća da je apelant, zahtjevao i primao nagradu ne samo za sebe, nego i da je koristeći funkciju vođe carinskog referata graničnog prelaza Karakaj, praktično posredovao da drugo lice – J.V. vođa carinskog referata Šepak, ne izvrši službenu radnju koju bi morala izvršiti, i to pokretanje prekršajnog postupka, kao koraka koji vodi trajnom oduzimanju spornog vozila. Istaknuto je da je nasuprot navodima odbrane, u pobijanoj presudi, u dijelu obrazloženja koji se odnosi na radnju izvršenja, jasno navedeno da je apelant radnju posredovanja izvršio kroz kontaktiranje, ugovaranje i realizovanje sastanaka sa osobom J.V. sa ciljem vraćanja spornog vozila S.D. te je u tom smislu citiran paragraf 76. iz prvostepene presude.
16. Dalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i prigovor da je sud, mjerom sigurnosti oduzimanja novca od apelanta, prekoračio svoja ovlaštenja. Pojašnjeno je da je novac pronađen kod apelanta, novac upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela iz člana 217. KZ BiH, ali on za apelanta predstavlja i korist koju je primio, a koja se shodno članu 74. stav 1. KZ BiH mora oduzeti. Imajući dakle u vidu da i član 217. stav 4. KZ BiH propisuje obavezno oduzimanje primljene koristi, u konkretnom slučaju ne postoji kolizija između člana 217. stav 4 i člana 74. stav 1. KZ BiH, tako da Sud BiH nije postupio mimo svojih ovlaštenja kada je odredio oduzimanje novca, niti je presuda nerazumljiva u tom smislu kako to navodi odbrana.
17. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi da postoje protivriječnosti izreke i obrazloženja presude zbog navođenja na dva mjesta u obrazloženju presude pogrešnog broja u registarskoj oznaci spornog vozila, jer se prema ocjeni Apelacionog vijeća radi o očiglednoj grešci u kucanju, što je, nakon izvršenog uvida u spis utvrđeno, jer je umjesto slova Z u oznaci vozila “BYZX 291”naveden broj 2. Također, nasuprot prigovoru da u popisu dokaza nije naveden dokaz na osnovu kojeg je utvrđeno vlasništvo nad vozilom, Apelaciono vijeće je konstatovalo da je na spisku dokaza Tužilaštva uloženih u toku prvostepenog postupka, naveden dokaz iz kojeg je utvrđena navedena okolnost a to je dokaz pod brojem DT-18. Apelaciono vijeće je izvršilo direktni uvid u spis i utvrdilo da se dokaz T-18 sastoji iz više, u presudi opisanih dokumenta, na osnovu koje je utvrđeno porijeklo, vlasništva spornog vozila.
18. Dalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantove prigovore o nezakonitosti dokaza. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da je iz uvida u Naredbu Suda BiH broj S 1 2 K 023863 16 Km od 2. decembra 2016. godine o sprovođenju PIR prema tada osumnjičenim apelantu i licu S.D., koja je uvedena kao dokaz Tužilaštva BiH, utvrdilo da u obrazloženju postoje svi zakonom kumulativno propisani elementi - osnovi sumnje da je lice protiv kojeg je određena naredba učestvovalo ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela za koje se može odrediti primjena posebne istražne radnje, te obrazloženje razloga zbog čega se drugim sredstvima nije moglo postići prikupljanje dokaza, zbog čega bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama i zbog čega dokazi nisu mogli biti pribavljeni na drugi način. Navedeno je da je po identičnom prigovoru isti odgovor dao i prvostepeni sud, koji Apelaciono vijeće ocjenjuje sasvim logičnim, i dovoljnim, te prihvata u cijelosti. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori apelanta da je navođenjem u obrazloženju Naredbe da se u konkretnom slučaju radi o koruptivnom djelu, povrijeđena pretpostavka nevinosti na strani tada osumnjičenog apelanta, imajući u vidu da je Sud BiH samo konstatovao da se krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. KZ BiH koje se stavljalo na teret osumnjičenom nalazi u glavi 19. Krivičnog zakona BiH, koja nosi naziv - krivična djela korupcije i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti i koja se jednim imenom zovu koruptivna djela. Analizirajući obrazloženje osporavane naredbe, konstatacija Suda BiH da se radi o koruptivnom djelu nije u dijelu gdje se daju argumenti o postojanju osnova sumnje, već u dijelu koji se odnosi na prirodu djela i razloge zbog čega dokaze nije moguće pribaviti na drugi način. Stoga je Apelaciono vijeće i ovaj prigovor odbrane ocijenilo neosnovanim.
19. Za Apelaciono vijeće je u cijelosti prihvatljivo i obrazloženje koje je dato u pobijanoj presudi vezano za svojstvo u kojem je postupalo lice S.D. prilikom realizacije Naredbe Suda BiH pri simuliranom otkupu. Imajući u vidu da se radilo o specifičnom položaju i o takvoj prirodi djela gdje je do prijave nadležnom organu djelo bilo poznato samo tom svjedoku i apelantu, i po ocjeni Apelacionog vijeća, niko drugi nije mogao preuzeti ulogu ovog svjedoka u daljnoj realizaciji dogovora, te se i ne radi o situaciji u kojoj bi Sud BiH naredbom po zahtjevu Tužioca BiH postavio klasičnog informatora.
20. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na nezakonitost naredbe za simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine Apelaciono vijeće je naglasilo da zakon ne propisuje obavezu da ova vrsta posebne istražne radnje mora biti određena posebnom naredbom. Imajući u vidu da zakon samo propisuje jednokratnost akta kod ove posebne istražne radnje, a ne i nemogućnost propisivanja vremenskog okvira za izvršenje ovog jednokratnog akta, paušalnim se ukazuju i navodi odbrane kojim se ukazuje na obavezni sadržaj naredbe o simuliranom davanju potkupnine i da je u istoj moralo biti navedeno tačno vrijeme simuliranog davanja potkupnine, mjesto gdje će se izvršiti, te kodni naziv informatora. Osporavana naredba sadrži dovoljno informacija u smislu člana 118. stav 1. ZKP BiH, gdje se navodi da se istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja poduzima, osnove sumnje iz člana 116. st. 1. ili 3. ZKP BiH, razloge za njeno poduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju poduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje, ne praveći razliku između pojedinih vrsta posebnih istražnih radnji i ne propisujući posebne uslove za posebnu istražnu radnju iz člana 116. stav 2. tačka f) ZKP BiH - simulirano davanje potkupnine.
21. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori kojim se osporava zakonitost postupanja po Naredbi o posebnim istražnim radnjama i nakon lišenja slobode apelanta. Ukazano je da je Naredba kojom se obustavlja izvođenje posebnih istražnih radnji određenih Naredbom Suda BiH broj S 1 2 K 023863 16 Krn od 2. decembra 2016. godine uložena kao dokaz Tužilaštva BiH pod rednim broj T- 39, u kojoj se navodi da se ista izdaje na osnovu Prijedloga Tužilaštva BiH, jer su razlozi zbog kojih su određene prestali. Kako je datum naredbe o obustavi 9. decembra 2016. godine, a dan lišenja slobode apelanta 2. decembar 2016. godine, očigledno je da je naredba donesena par dana nakon lišenja slobode apelanta, nakon što su prestali razlozi zbog kojih su mjere određene, a u kojem periodu nije zabilježeno ni jedno postupanje po naredbi, niti su u tom periodu pribavljeni dokazi relevantni za ovaj predmet.
22. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim navode vezane za „sumnju u autentičnost vještačenog mobilnog telefona,“ zbog navođenja različitih IMEI brojeva za mobilni uređaj Huawei Y3000, u dokumentima uloženim kao dokaz. Pema ocjeni i Apelacionog vijeća ispravan IMEI broj je naveden u Fotodokumentaciji broj 16-10/6-144-FD/16 od 2. decembra 2016.godine, Pretres lica – apelanta - benzinska pumpa “Petrol Otes” - ulica Barska bb - llidža, gdje je na slici broj 17. uslikan mobilni telefon marke Huawei, gdje je na displeju prikazan njegov IMEI broj a zatim se ispravni IMEI broj navodi i u Zapisniku o pretresanju lica broj 16-04/2-66/16 od 2. decembra 2016. godine i Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 16-04/2-63/16 od 2. decembra 2016. godine. IMEI broj koji se od ispravnog razlikuje samo u jednom broju, a na koji odbrana ukazuje, gdje se umjesto broja “3” navodi broj “5” se prvi put navodi na Zapisniku o otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije dana 12. decembra 2016.godine, broj T20 o KTK 0013189 16, a zatim se ista greška u broju prenosi u Naredbu kojom se naređuje vještačenje mobilnog telefona “Huawei” i u pojedinim dijelovima Izvještaja o vještačenju mobilnog telefona, od strane stručnog lica Irhada Kosa. Međutim, u pobijanoj presudi je naglašeno da stručno lice SIPA-e, vještak Irhad Kos u svom Izvještaju o vještačenju dokaznog materijala navodi ispravan IMEI broj vještačenog mobilnog telefona pod tač. 1. i 5.2. , identičnog onome navedenom u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta i Zapisniku o pretresanju lica. Sve navedeno jasno ukazuje da se radi o istom mobilnom telefonu koji je oduzet od apelanta i koji je bio predmet svih vještačenja i analiza.
23. U odnosu na ponovno istaknute prigovore branioca na autentičnost oduzete i vještačene memorijske kartice, uz navođenje da ista u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta i Zapisniku o pretresanju lica, ima drugačiju oznaku od one na Zapisniku o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, Apelaciono vijeće nalazi da navedena činjenica ne dovodi u sumnju njenu autentičnost, te da je prvostepeni sud u vezi s tim dao prihvatljivo obrazloženje, obzirom da su MMC i SD kartica zapravo sinonimi za označavanje memorijskih kartica, a što dodatno potvrđuje činjenica da je u svim citiranim dokumentima navedena ista marka memorijske kartice - Kingston, kao i kapacitet iste - 8 GB, a da je oduzeta samo jedna memorijska kartica, tako da autentičnost vještačene kartice nije upitna. Na kraju Apelaciono vijeće je napomenulo da su, prilikom otvaranja i pregleda svih privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije 12. decembra 2016. godine, apelant i njegov branilac vlastoručnim potpisom potvrdili da se radi upravo o predmetima, mobilnom telefonu i memorijskoj kartici, navedenim u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 1604/2-64/16 od 2. decembra 2016. godine, odnosno da se radi o predmetima oduzetim od apelanta.
24. Nadalje, u odnosu na prigovor branioca na način utvrđivanja telefonskog broja koji je analiziran, Apelaciono vijeće je konstatovalo da način utvrđivanja istog ne dovodi u sumnju vezu između analizirane SIM kartice i mobilnog telefona, obzirom da je uvidom u dopis Mtel a.d. Banja Luka od 22. decembra 2016. godine nesporno utvrđeno da je u navedenom telefonskom aparatu navedenog IMEI broja u datom vremenskom periodu korištena isključivo SIM kartica sa navedenim brojem, a koji telefon je prilikom lišenja slobode na benzinskoj pumpi upravo oduzet od apelanta.
25. U odnosu na navode žalbe da je video snimak od 2. decembra 2016. godine koji traje 8 minuta, i koji je trebalo da potkrijepi navode svjedoka S.D. i E.A. i pored filtriranja i prečišćavanja ostao nerazumljiv, Apelaciono vijeće je istaklo da i sam branilac kroz prigovor interpretira sadržaj snimka, zbog čega za Apelaciono vijeće ostaje nejasno u kom smislu branilac ističe prigovor nerazumljivosti, a ipak se, suprotno tome, poziva na taj snimak i interpretira njegov sadržaj.
26. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovore odbrane da je naknadnim prihvatanjem dokaza, koji nisu bili predloženi optužnicom prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu, budući da je identičan prigovor iznesen i u toku prvostepenog postupka, u vezi s čim je u pobijanoj presudi dato obrazloženje, koje i Apelaciono vijeće prihvata kao logično i valjano. Apelaciono vijeće nalazi da se radi se o dokazima koji nisu bili dostupni Tužilaštvu u vrijeme podizanja optužnice, zbog čega Apelaciono vijeće nalazi da se ima raditi o zakonitim dodatnim dokazima, koji su kao takvi i ocjenjeni. Konačno, u smislu odredbe 276. ZKP BiH dokazi o službenom položaju apelanta predstavljaju dodatne dokaze, dok naknadno uložena fotodokumentacija, koja jeste bila predložena optužnicom, predstavlja redovan dokaz Tužilaštva BiH, pri čemu je odbrana imala priliku izjasniti se na isti nakon što im je dostavljena, ali ona nije prigovorala na isti. Dalje, Apelaciono vijeće smatra da nije došlo do bitne povrede odredbe krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) zbog izostanka obrazloženja u pobijanoj presudi na prigovor da je uslijed prikazivanja u fotodokumentaciju dva puta slike novčanica istih serijskih brojeva u KM i EURO valuti upitna autentičnost i zakonitost cijele fotodokumentacije. Fotodokumentacija sačinjena 2. decembra 2016. godine u prostorijama SIPA-e odnosi se na fotografisanje novčanica koje su spremljene za simulirani otkup, a sastoji se od 8 fotografija. Druga fotodokumentacija sačinjena istog dana u prostorijama benzinske pumpe Petrol Otes, odnosi se na pretres apelanta.
27. Apelaciono vijeće je, nasuprot navodima odbrane ocijenilo prihvatljivim i obrazloženje u prvostepenoj presudi vezano za vrijeme obavljenog pretresa apelantove kuće, budući da je utvrđeno kako pretres otpočeo u zakonom predviđenom vremenu. Sve navedeno, po ocjeni Apelacionog vijeća nema poseban značaj budući da prilikom pretresa nisu pronađeni nikakvi dokazi relevantni za ovaj predmet, koji bi bili korišteni pri odlučivanju o krivnji apelanta
28. Apelaciono vijeće je ocijenilo da su neosnovani navodi odbrane da je u pobijanoj presudi činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Istaknuto je da je kod krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi radnja izvršenja alternativno postavljena. U konkretnom slučaju prvostepenom presudom apelant je proglašen krivim da je koristeći svoju funkciju posredovao u podmićivanju službenog lica. U kontekstu isticanog prigovora odbrane da apelant nije imao ovlaštenja da izvrši radnju koja mu se stavlja na teret, Apelaciono vijeće je naglasilo i stav iz prvostepene presude, da je u skladu sa preporukama GRECO-a, 2015. godine u članu 217. KZ BiH izvršena zamjena riječi „ovlaštenja“ sa riječu „funkcija“ kako bi se osiguralo da odredbe koje se tiču aktivnog i pasivnog podmićivanja u javnom sektoru pokriju sva djela ili propuste u obavljanju funkcije službenog lica, bez obzira jesu li u okviru njegovih službenih ovlaštenja i nadležnosti službenika. Ukazanao je da apelant nije primio mito da bi on lično izvršio ili propustio da izvrši neku službenu radnju, već da bi izvršio uticaj na drugo lice da to učini ili ne učini. Nasuprot navodima odbrane, Apelaciono vijeće je naglasilo da je apelant proglašen krivim za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi i to radnjom posredovanja u podmićivanju trećeg lica, koja može biti učinjena radnjama kao što su upoznavanje davaoca i primaoca mita, prenošenju informacija i stavova, saopštavanje uslova i slično. Pri tome je bitno da je lice svjesno da je razlog dovođenja u vezu davaoca i službenog lica podmićivanje, pri čemu za postojanje krivičnog djela nije bitno da li je službeno lice prihvatilo mito ili nije. Nasuprot navodima odbrane da dokaz radnji posredovanja apelanta ne mogu biti kontakti apelanta bez sadržaja komunikacije, Apelaciono vijeće prihvata obrazloženje iz pobijane presude gdje su ostvareni kontakti između apelanta i svjedoka J.V. cijenjeni u vezi sa iskazom S.D., koji je opisao lični susret sa J.V., da su ostali nasamo i da ju je on pitao šta ona može završiti, a ona je rekla da sve vidi sa apelantom. Takav odgovor J.V. upućuje na zaključak da je i ona sama apelanta doživljavala kao posrednika. U suprotnom bi bilo logično da je na postavljeno pitanje odmah dala konkretan odgovor. Apelaciono vijeće u kontekstu ovog žalbenog prigovora ističe kao bitnu okolnost da ni svjedok J.V. nije osporavala da ju je apelant pozivao telefonski i raspitivao se za sporni predmet. Ispravno se u pobijanoj presudi, u kontekstu radnji vršenja uticaja na J.V. od strane apelanta, navodi da nije od značaja da li je J.V., znala da apelant u njeno ime uzima novac, te da li je ona kako sama tvrdi u konkrentom slučaju postupala savjesno i zakonito, s obzirom da je za radnju izvršenja predmetnog krivičnog djela dovoljno utvrditi traženje, primanje ili prihvatanje ponude ili obećanja koristi, u svrhu utjecaja, bez obzira da li je taj utjecaj izvršen i bez obzira da li je taj utjecaj doveo do očekivanog rezultata.
29. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je od apelanta oduzeo mobilni telefon marke Huavvei - bijeli boje, za koje je na osnovu uloženih dokaza (presretnutih telefonskih razgovora) utvrdio da je koristeći predmetni telefon ostvario kontakte sa S.D., sa kojim je dogovorao i planirao krivično djelo, koji je dakle upotrebljen pri učinjenju predmetnog krivičnog djela u smislu člana 74. KZ BiH, dok je telefon LG crne boje vraćen apelantu, jer nije korišten u ovom krivičnom djelu, te nema razloga za njegovo oduzimanje. Apelaciono vijeće je navelo da se branilac prilikom analize člana 74. KZ BiH pozivao na sadržaj člana 74. KZ BiH prije izmjena koje su uslijedile 2015. godine, kada su za oduzimanje stvari u smislu člana 74. bili propisani kumulativni uslovi, što član 74. nakon izmjena 2015. godine više ne propisuje. Imajući u vidu da se djelo desilo 2016. godine, nesporno je da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 74. KZ BiH nakon izmjena, gdje se za oduzimanje predmeta kao uslov samo navodi da se radi o predmetima koji su vlasništvo počinioca, a koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
30. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., „8. i 14.“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo iz „tačke e) MPGPP“. Apelant ističe da su osporene presude donesene na osnovu nezakonitih dokaza, odnosno dokaza koji su dobiveni na osnovu nezakonito provedenih PIR u ovom predmetu. U vezi s tim, apelant ističe da Naredba Suda BiH broj: S1 2K 23863 16 Km od 2. decembra 2016. godine, ne sadrži obrazloženje kumulativnih uslova za izdavanje ovakve naredbe. U vezi sa ovom naredbom apelant dalje ističe da je sud prilikom izdavanja navedene naredbe povrijedio i presumpciju nevinosti iz člana 3. stav 1. ZKP BiH i člana 6. Evropske konvencije, jer je u naredbi konstatovano da se radi o koruptivnom krivičnom djelu, a ne o postojanju osnova sumnje da se radi o takvom djelu. Osim navedenog, smatra da nije ispoštovan srazmjer u korištenju PIR-a obzirom da je prema njemu određeno provođenje četiri od mogućih šest posebnih istražnih radnji. Nadalje, smatra da iz konstrukcije naredbe, u vezi sa PIR-om simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje otkupnine, proizlazi da je lice S.D. informator, pa je isti morao imati posebnu Naredbu Suda BiH kojom bi navedeno lice dobilo status informatora i da je kao takav morao biti registrovan od strane ovlaštenog službenog lica SIPA-e. Pored toga apelant navodi da je naredba za PIR - simulirani otkup predmeta i simulirano davanje otkupnine jednokratna naredba, te je stoga nezakonita jer je istom određen period od 2. decembra 2016. do 2. januara 2017. godine u kojem se ima izvršiti navedena posebna istražna radnja, kao i iz razloga što navedena naredba ne sadrži sve potrebne podatke a posebno jer su istražne radnje provođene u punom obimu i sedam dana nakon lišavanja slobode tada osumnjičenog apelanta do 9. decembra 2016. godine, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 118. stav 5. ZKP BiH čime je došlo do povrede prava na porodični život i privatnost apelanta. Prigovara i o autentičnosti oduzetih predmeta - mobilnog telefona kao i prigovor zakonitosti na sva vještačenja i listinge poziva. Apelant također navodi da je usmena naredba Suda BiH za pretres stana, drugih prostorija i pokretnih stvari, nezakonita i protivna odredbi člana 8. Evropske konvencije, budući da pretres kuće završen 2. decembra 2016. godine u 21,35 h, dakle nakon 21,00 sati, a za navedenu radnju poslije 21,00 sati je potrebno posebno ovlaštenje, suprotno članu 59. stav 2. ZKP BiH odnosno da je radnja pretresa nezakonita. Dalje, apelant se osvrnuo i na izreku prvostepene presude broj S1 2 K 023863 17 K od 15. decembra 2017. i na stranu 16. tačka 18. gdje prvostepeno vijeće obrazlaže činjenični opis radnji apelanta, te se isti podvodi pod krivičnopravnu radnju posredovanja pri podmićivanju službenog ili odgovornog lica, a uvidom u preciziranu optužnicu očigledno je da Tužilaštvo u izmjeni činjeničnog opisa nigdje ne spominje radnju posredovanja kao element krivičnog djela, u pogledu čega zastupnik ističe da je apelant bio onemogućen u svojoj odbrani da se brani u pogledu radnje posredovanja, a za koju radnju je oglašen krivim. Pored toga, problematizira „zakonitost novca i dokaza naknadno uloženih u spis“. Ističe da je od Tužilaštva BiH tražio na uvid fotodokumentaciju-fotografije novčanica 26. aprila 2017. godine, da bi Tužilaštvo iste uložilo, a Sud prihvatio tek 11. oktobra 2017. godine, pri čemu jedan primjerak tog dokaza nije dostavljen odbrani na izjašnjenje kao i da primjerak dokaza o statusu apelanta nije dostavljen uz ostale dokaze koji nisu bili predloženi uz optužnicu nego tek 18. oktobra 2017. godine. Apelantu je nejasno zašto pomenuti dokazi nisu predloženi uz optužnicu, s obzirom da je Tužilaštvo njima raspolagalo u vrijeme podizanja optužnice. Nadalje, iz pomenute fotodokumentacije je prema navodima apelanta vidljivo da su novčanice u apoenima od 50 KM i 50 Eura, uslikane po dva puta, te se može pogrešno zaključiti da je apelantu predato 12 komada novčanica od 50 KM, umjesto 10, odnosno 6 komada novčanica od 50 Eura, umjesto 4. b)Odgovor na apelaciju
31. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su navodi apelanta, već bili predmet razmatranja Apelacionog vijeća, koje je o njima već zauzelo konkretne stavove, te u obrazloženju presude dalo jasne i konkretne razloge, kod kojih i dalje stoji. U prilog tome, Sud BiH je detaljno obrazložio zašto su neosnovani svi apelantovi navodi uz pozivanje na dijelove drugostepene presude u kojim su sadržani ti odgovori.
32. Tužilaštvo BiH je u odgovoru navelo da su svi apelantovi navodi neosnovani te da je Sud BiH u svojoj drugostepenoj presudi sve navode ispitao i dao stav o njihovoj neosnovanosti. Tužilaštvo BiH je navelo da se u periodu od lišenja slobode do obustave posebnih istražnih radnji iste faktički nisu ni sprovodile, jer u navedenom periodu nije zabilježeno ni jedno postupanje po naredbi niti su u tom periodu pribavljeni dokazi relevantni za ovaj predmet. U vezi apelantovih navoda da je Sud BiH u prvostepenoj presudi prekoračio optužbu oglašavajući ga krivim za izvršenje krivičnog djela iz člana 217. stav 1. KZ BiH, jer radnje posredovanja ili uticaja, za koje je apelant oglašen krivim, nisu navedene u činjeničnom opisu optužnice, niti u izreci presude, Tužilaštvo BiH je istaklo da su u izmijenjenoj optužnici i izreci prvostepene presude decidno navedene radnje koje je apelant poduzimao, a koje u svojoj sveukupnosti predstavljaju radnju izvršenja „posredovanja“ kod krivičnog djela primanje dara iz člana 217. stav 1. KZ BIH. Također, i navodi apelanta da je izmijenjenom optužnicom povrijeđeno pravo na odbranu je u cijelosti neosnovan, budući da su netačni navodi da se apelant nije mogao braniti od optužbe, jer su u prvobitnoj optužnici u činjeničnom supstratu optužnice bile detaljno opisane radnje kojima je apelant vršio djelo primanje dara iz člana 217. stav 1. KZ BiH i to radnje pozivanja, traženja i ugovaranja sastanaka, pa naknadnim dodavanjem riječi u činjenični opis koja označava ovako postupanje apelanta u kontinuitetu, ne predstavlja povredu prava na odbranu kako to navodi apelant. Vezano za dodatne dokaze o statusu apelanta, ukazano je da apelant, odnosno njegova odbrana u prvostepenom postupku nije osporavala službeni položaj apelanta, niti je u momentu ulaganja dokaza odbrana osporavala ulaganje ovih dokaza. Apelant dovodi u pitanje zakonitost dokaza koji su uloženi u sudski spis kao dodatni dokazi, a s druge strane Tužilaštvo BIH je stava da je odredbom člana 276. ZKP propisano da će nakon izvođenja dokaza sudija, odnosno predsjednik vijeća upitati stranke i branitelja da li imaju još neki dokazni prijedlog, ne propisujući dodatne uslove koji ti dokazi moraju ispunjavati da bi ih stranka mogla predložiti.
33. Vezano za fotodokumentaciju, Tužilaštvo BIH je stava da se radi o dokazima predloženim u optužnici, koji nisu bili dostavljeni odbrani prije početka glavnog pretresa. Ista je dostavljena odbrani u toku glavnog pretresa, te je u momentu ulaganja dokaza odbrana mogla da se izjasni o istom, čime je otklonjen problem ranijeg nedostavljanja fotodokumentacije odbrani. Dakle, kako dodatni dokazi vezani za službeni položaj apelanta tako i fotodokumentacija koja jeste bila predložena optužnicom, predstavlja redovan dokaz Tužilaštva BiH, pri čemu je odbrana imala priliku izjasniti se na isti nakon što im je dostavljena, ali ona nije prigovorala na isti. V.Relevantni propisi
34. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH» broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi: Oduzimanje predmeta Član 74.
(1)Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca. (2)Predmeti iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti i kad nisu vlasništvo počinioca, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinilaca." Primanje dara i drugih oblika koristi Član 217. stav (1) (1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugo lice ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog lica, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
35. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH*, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 49/17-Odluka US BiH) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. tav (1) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 116. st. (1) i (2) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,
c) nadzor i tehničko snimanje prostorija,
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima,
e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora,.
f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine,
g) nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela.
Član 275.
Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 02386317 Kž od 26. aprila 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2018. godine a apelacija je podnesena 18. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno prava iz člana II/3.e) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 8. i 14. Evropske konvencije kao i pravo iz „tačke e)
MPGPP“.
Pravo na pravično suđenje
41. Član 6. st. 1., 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
42. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.
43. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču tvrdnje da su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise i to prije svega one koji se odnose na PIR i primjene dokaza dobijenih provođenjem tih radnji te potom i zbog drugih, prema apelantovom stavu nepravilnosti u primjeni ZKP BiH, što je u konačnici rezultiralo i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem te pogrešno donesenim odlukama kojim je on proglašen krivim i osuđen.
44. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima i da je o njima kako prvostepeno tako i Apelaciono vijeće Suda BiH već zauzelo konkretne stavove, te u obrazloženju presude dalo jasne i konkretne razloge.
45. U odnosu na prigovore apelanta da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
46. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant naročito problematizira Naredbu Suda BiH broj S 1 2 K 023863 16 Km od 2. decembra 2016. godine i to prije svega jer ne sadrži obrazloženje kumulativnih uslova za izdavanje ovakve naredbe. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, u vrijeme izdavanaja pomenute Naredbe od 2. decembra 2016. godine, apelant bio osumnjičen [a potom optužen i osuđen] da je počinio krivično djelo iz člana 217. stav (1) KZ BiH za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je članom 116. stav (1) ZKP BiH propisano „da se protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.” S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je sporna naredba uložena kao dokaz Tužilaštva BiH kao i prateća dokumentacija koja je proizašla iz postupanja po toj naredbi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće a potom i Apelaciono vijeće utvrdilo da u obrazloženju te naredbe postoje svi zakonom kumulativno propisani elementi, te je dato detaljno obrazloženje i osnova sumnje da je tada osumnjičeni apelant počinio krivično djelo, te je obrazloženjima objašnjeno zašto dokazi nisu mogli biti pribavljeni na drugi način. Naime, Apelaciono vijeće je utvrdilo da u obrazloženju postoje svi zakonom kumulativno propisani elementiosnovi sumnje da je lice protiv kojeg je određena naredba učestvovalo ili učestvuje u činjenju krivičnog djela za koje se može odrediti primjena posebne istražne radnje, te obrazloženje razloga zbog čega se drugim sredstvima nije moglo postići prikupljanje dokaza, zbog čega bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama i zbog čega dokazi nisu mogli biti pribavljeni na drugi način, koji odgovor je po identičnom prigovoru već dao prvostepeni sud koji je Apelaciono vijeće ocijenilo sasvim logičnim, i dovoljnim, te prihvata u cijelosti (par. 40. i 41.), a koje ni Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
48. Potom Ustavni sud zapaža da je (paragraf 44) Apelaciono vijeće ispitalo apelantove prigovore vezano za zakonitost naredbe za simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine i ocijenilo da istaknuti prigovor nije osnovan. Naime Apelaciono vijeće je navelo da zakon samo propisuje jednokratnost akta kod ove posebne istražne radnje, a ne i nemogućnost propisivanja vremenskog okvira za izvršenje ovog jednokratnog akta, te da se stoga paušalnim ukazuju i navodi odbrane kojim se ukazuje na obavezni sadržaj naredbe o simuliranom davanju potkupnine i da je u istoj moralo biti navedeno tačno vrijeme simuliranog davanja otkupnine, mjesto gdje će se izvršiti, te kodni naziv informatora. Dalje, Ustavni sud zapaža da su ispitani i ocijenjeni neosnovnim i prigovor apelanta kojim se osporava zakonitost postupanja po Naredbi o posebnim istražnim radnjama i nakon lišenja slobode apelanta o čemu je u osporavanoj drugostepenoj presudi dato detaljno obrazloženje. U drugostepenoj presudi se navodi da je odredbom člana 118. stav 5. ZKP BiH propisano da obustavljanje mjera mora biti bez odlaganja. Naredba o obustavljanju posebnih istražnih radnji donesena je par dana nakon lišenja slobode apelanta, nakon što su prestali razlozi zbog kojih su mjere određene, a u kojem periodu nije zabilježeno ni jedno postupanje po naredbi, niti su u tom periodu pribavljeni dokazi relevantni za ovaj predmet. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot navodima iz apelacije u osporavanim presudama, utvrđeno (par. 55. i 56.) da je apelant vlasnik memorijske kartice, što proizlazi i iz Potvrde o privremeno oduzetim stvarima i Zapisnika o pretresanju lica, kao i Zapisnika o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije. Uz navođenje da su, prilikom otvaranja i pregleda svih privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije 12. decembra 2016. godine, apelant i njegov branilac vlastoručnim potpisom potvrdili da se radi upravo o predmetima, mobilnom telefonu i memorijskoj kartici, navedenim u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 16-04/2-64/16 od 2. decembra 2016. godine, odnosno da se radi o predmetima oduzetim od apelanta. Također, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta ne smatra paušalnim ni ostala obrazloženja Suda BiH vezna za poduzimanje PIR-a jer je kako prvostepeno vijeće tako i Apelaciono vijeće veoma detaljno odgovorio na sve navode apelanta, koje Ustavni sud neće ponavljati u ovom dijelu odluke, budući da smatra prihvatljivim obrazloženja u osporenim odlukama. Također, Ustavni sud zapaža da je u drugostepenoj presudi dato i obrazloženje o neosnovanosti prigovora (par. 67 -73) da uslijed prikazivanja u fotodokumentaciju dva puta slike novčanica istih serijskih brojeva u KM i EURO valuti upitna autentičnost i zakonitost cijele fotodokumentacije. Nejasni su navodi odbrane u kojim se špekulira o broju oduzetih novčanica od apelanta, jer ni u jednom momentu nije bilo sporno šta je oduzeto od apelanta prilikom pretresa na benzinskoj pumpi.
49. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. s daljnjim referencama i broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Ustavni sud je također naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.
50. Iz naprijed navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. U pogledu navoda apelanta da je donesenim presudama povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud ukazuje to pravo podrazumijeva da redovan sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove navode apelanta Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o krivici apelanta isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija, već, naprotiv, da su odluke redovnih sudova o krivici apelanata zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštivanje svih procesnih garancija apelanata. Nadalje, u osporavanoj presudi je dato i obrazloženje o neosnovanosti prigovora odbrane da je navođenjem u obrazloženju Naredbe da se u konkretnom slučaju radi o koruptivnom djelu povrijeđena pretpostavka nevinosti na strani tada osumnjičenog, imajući u vidu da je Sud BiH samo konstatovao da se krivično djelo Primanje dara i drugih oblika koristi iz člana
217. KZ BiH koje se stavljalo na teret osumnjičenom nalazi u glavi 19. Krivičnog zakona BiH, koja nosi naziv - krivična djela korupcije i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti i koja se jednim imenom zovu koruptivna djela. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
52. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer radnje posredovanja ili uticaja, za koje je proglašen krivim, nisu navedene u činjeničnom opisu optužnice, niti u izreci presude, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret; optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog/ih u pogledu optužbi koje im se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduslov za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom/im se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega/njih kako bi mogli pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60.).
53. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je, Apelaciono vijeće ukazalo (paragraf 19) da su u izmijenjenoj optužnici i izreci pobijane presude decidno navedene radnje koje je apelant poduzimao, a koje u svojoj sveukupnosti predstavljaju radnju izvršenja „posredovanja“ kod krivičnog djela primanje dara iz člana 217. stav 1. KZ BiH. Apelaciono vijeće je najprije ukazalo na činjenični opis optužnice koji se odnosi na radnju izvršenja apelanta te je istaklo da je radnju posredovanja/uticaja, kao bitnog elementa krivičnog djela primanje dara, apelant ostvario kroz radnje pozivanja J.V. u više navrata, koja je bila zadužena predmetom, traženjem od J. V. da se predmet završi „mimo Suda“ i na kraju ugovoranjem i organizovanjem sastanka između S.D. i J.V., zbog čega je Apelaciono vijeće ocijenilo neosnovanim prigovore odbrane da u činjeničnom supstratu izmijenjene optužnice, a zatim i izreke presude konkretne radnje posredovanja ili uticaja apelanta nisu navedene, niti opisane, te da je na taj način izostao opis radnje izvršenja. Konačno, Apelaciono vijeće je u tom smislu citiran paragraf 76. iz prvostepene presude. Navedeno obrazloženje Ustavni sud, suprotno apelacionim prigovorima, smatra potpunim, jasnim i argumentiranim.
54. Imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporenih odluka, kao i da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizilazilo da nije bio obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje protiv njega (u smislu člana 6. stav 1. ZKP BiH kojim su propisana prava osumnjičenog, odnosno optuženog), odnosno da mu je u toku postupka uskraćena mogućnost da se izjašnjava o činjenicama i dokazima protiv njega kao i da predlože dokaze koji im idu u prilog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanata u ovom dijelu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi navodi apelanta o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. točka a) Evropske konvencije neosnovani.
55. Ustavni sud napominje i da je ostale navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer nalazi da su prvostepeno vijeće i Apelaciono vijeće Suda BiH, kao redovni sud, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale prigovore apelanata, kao i da njihovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Ostali navodi
56. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao i na povredu prava iz člana 8. i 14. Evropske konvencije kao i pravo iz „tačke e) MPGPP“. Navodi o kršenju tih prava zasnovani su na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz čl. 8. i 14. Evropske konvencije kao i prava iz „tačke e) MPGPP“, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Hercegovine kada je krivičnopravna odgovornost apelanta utvrđena nakon sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi osporene presude zasnovali na nezakonitim dokazima i kada su u osporenim presudama dati jasni razlozi u pogledu obavještavanja apelanta o optužbi protiv njega, uz obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
58. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije i pravo iz „tačke e) MPGPP“, u situaciji kada apelant kršenje tih prava vezuje sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.