Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5558/18 (S. T.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5558/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5558/18, rješavajući apelaciju Selme Tufo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selme Tufo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025935 17 Uvp od 2. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Selma Tufo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tarčina, koju zastupa Nusret Kolašinac, advokat iz Sarajevo, podnijela je 5. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025935 17 Uvp od 2. avgusta 2018. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj FZ 12/2-35UP1 -24/10-1078801974 od 24. maja 2010 godine odbijen je zahtjev apelantice za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza umrlog oca.

3. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) od 22. decembra 2010. godine odbijena je apelantičina žalba protiv rješenja Kantonalne službe od 24. maja 2010. godine, te je apelantica pokrenula upravni spor kod Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Presudom broj 09 0 U 011450 11 U od 30. maja 2014. godine tužbu apelantice uvažio, poništio rješenja upravnih organa i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Zatim je u ponovnom postupku rješenjem Kantonalne službe od 6. oktobra 2014. godine odbijen predmetni zahtjev apelantice dok je Federalni zavod rješenjem od 24. decembra 2014. godine uvažio apelantičinu žalbu, osporeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku, Rješenjem Kantonalne službe broj od 9. jula 2015. godine odbijen je apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju "iza smrti oca". Zatim je Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2/2-35-3-31-5/10 OB/MB: 1078801974 od 19. februara 2016. godine odbijena apelantičina žalba protiv rješenja Kantonalne službe od 9. jula 2015. godine.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 025935 16 U od 1. avgusta 2017. godine odbijena je apelantičina tužbu radi poništenja rješenja Federalnog zavoda od 19. februara 2016. godine.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prema razlozima osporenog rješenja Federalni zavod odbio apelantičinu žalbu protiv rješenja prvostepenog organa, kojim je odbijen apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju "iza smrti oca" pozivajući se na odredbe člana 66. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), jer u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za priznavanje prava na porodičnu penziju. Kantonalni sud je istakao da su i osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način. Dalje je naveo da iz podataka upravnog spisa proizilazi da je 26. marta 2010. godine apelantica (rođena 27. maja 1976. godine) podnijela zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju iza umrlog oca (koji je umro 19. aprila 2006. godine). Kantonalni sud je istakao da je u obrazloženju nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, Odjeljenje za prvostepeni postupak Sarajevo od 5. maja 2015. godine koji je potvrđen nalazom ocjenom i mišljenjem Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, Odjeljenje za drugostepeni postupak Sarajevo od 13. oktobra 2015. godine, navedeno da je uvidom u kompletnu dokumentaciju u spisu i neposrednim pregledom vijeće konstatovalo da zdravstvene smetnje nisu izražene u tolikoj mjeri da bi apelanticu cijenili kao potpuno nesposobnom za samostalan život i prije navršene 15. godine života ili potpuno nesposobnom za rad i privređivanje na dan smrti oca. Zatim je naveo da prema medicinskoj dokumentaciji do 2006. godine apelantica nije imala izražene funkcionalne ispade (psihičke, neurološke ili od strane drugih sistema) koji bi je u potpunosti onesposobljavali za rad i privređivanje. Dalje je ukazao da je cijeneći navode tužbe i dovodeći ih u vezu sa dokazima koji postoje u spisima predmeta upravnih organa našao da je upravni organ izvršio ocjenu provedenih dokaza u skladu sa odredbama člana 9. Zakona o upravnom postupku i da je prije donošenja osporenog rješenja na siguran način utvrdio sve činjenice odlučne za rješenje spornog pravnog odnosa i na tako utvrđeno činjenično stanje, do kojeg je došao uzimajući u obzir sve postavljene dijagnoze date u postupku obavljanja medicinskih pretraga apelantice, pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je naveo da imajući u vidu odredbe člana 66. Zakona o PIO-u, podatke upravnog spisa, prije svega nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja od 5. maja 2015. godine i 13. oktobra 2015. godine, koji su saglasni i koji su potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, upravni organi su pravilno zaključili da nije ispunjen nijedan od uslova iz člana 66. Zakona o PIO-u za sticanje prava na porodičnu penziju, te pravilno ocijenili da apelantici ne pripada pravo na porodičnu penziju nakon smrti oca. Dalje je naveo da upravni organi nisu imali opravdanog razloga da sumnjaju u objektivnost ovih nalaza, zbog čega su neosnovani prigovori iz tužbe, da komisija nije cijenila medicinsku dokumentaciju, s obzirom da je izvršen uvid i cijenjena sva raspoloživa pobrojana medicinska dokumentacija apelantice i to počev od marta 1977. do februara 2015. godine. Zatim je istakao da osim navedenog apelantici je data mogućnost, pred prvostepenim, a i pred drugostepenim stručnim organom, da iznese podatke o zdravstvenom stanju. Stoga je Kantonalni sud naveo da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu apelantice i utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u pitanje, te da ni tužbeni navodi nisu mogli biti od uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, iz kojih razloga je odlučio kao u izreci presude.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 025935 17 Uvp od 2. avgusta 2018. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a da pri tome nisu napravljene povrede pravila postupka na koje ukazuje apelantica u podnesenom zahtjevu. Dalje je naveo da na osnovu odredbe člana 41. stav

4. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke se ne može podnijeti zbog povreda pravila postupka koje se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa ovaj sud i nije ispitivao prvostepenu presudu u tom pogledu. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da učestvovanje u postupku sudije pri donošenju presude od 30. maja 2014. godine (kojom je tužba uvažena) i osporene presude od 1. avgusta 2017. godine (kojom je tužba odbijena) ne predstavlja povredu pravila postupka niti je postojala mogućnost izuzeća sudije. Dalje je ukazao da ovo nije okolnost koja je mogla dovesti do opravdane sumnje u nepristrasnost uređujućeg sudije, a sa druge strane postupajući po uputama suda upravni organi su u cijelosti u ponovnom postupku utvrdili činjenično stanje i odlučne činjenice za rješenje ovoga spora pa je i odluka suda i bila ovakva kakva je i donesena. Vrhovni sud je naveo da nema ni povreda čl. 7. i 9. Zakona o upravnom postupku tj. povreda načela materijalne istine i ocjene dokaza kao ni neučestvovanje stranke u postupku jer je apelantica ne samo podnescima, žalbama i tužbama učestvovala u postupku, nego je aktivno učestvovala pri pregledu kako prvostepene, tako i drugostepene ljekarske komisije, nudeći svu moguću medicinsku dokumentaciju i dr. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da nema ni istaknute pogrešne primjene materijalnog prava tj. odredbi čl. 60., 61. i 66. Zakona o PIO-u, jer su ovim odredbama izričito propisani uslovi za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno čl. 60., 61. i 66. Zakona o PIO-u, te da je došlo do bitnih povreda upravnog postupka koje se ogleda u tome što je došlo do povrede čl. 7., 9. i 133. Zakona o upravnom postupku tj. povreda načela materijalne istine i ocjene dokaza. Apelantica navodi da upravni organi nisu utvrdili sve činjenice i okolnosti koje su od odlučnog značaja za rješavanje, te da nisu postupili po uputama suda u ponovnom postupku. Osim toga, apelantica navodi da se "sudija trebala izuzeti jer je u ranijem predmetu učestvovala kao član vijeća".

Relevantno zakonodavstvo

9. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12).

10. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

5. Porodična penzija Član 60.

(1) Porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice :

- bračni drug;

- djeca rođena u braku, van braka, usvojena, pastorčad koju je osiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti.

(2) Porodičnu penziju može ostvariti i bračni drug iz razvedenog braka, ako mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje.

Član 65. st. (1) i (2) Dijete stiče pravo na porodičnu penziju i može to pravo koristiti do navršenih 15 godina života.

Dijete starije od 15 godina života zadržava, odnosno stiče pravo na porodičnu penziju ako je na redovnom školovanju. Pravo na porodičnu penziju pripada za vrijeme trajanja redovnog školovanja, a najkasnije do navršenih 25 godina života.

Član 66.

(1) Dijete koje postane potpuno nesposobno za samostalan život i rad do navršenih godina života do kojih se djeci osigurava pravo na porodičnu penziju ima pravo na porodičnu penziju za sve vrijeme dok takva nesposobnost traje.

(2) Dijete kod koga nastane potpuna i trajna nesposobnost za samostalan život i rad poslije navršenja godina života do kojih se djeci osigurava pravo na porodičnu penziju, a prije smrti osiguranika, stiče pravo na porodičnu penziju ako ga je osiguranik izdržavao do svoje smrti.

(3) Dijete koje u toku trajanja i korišćenja prava na porodičnu penziju, a prije navršenih 25 godina života, postane trajno i potpuno nesposobno za samostalan život i rad, zadržava pravo na porodičnu penziju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženju presude Vrhovnog suda jasno proizilazi da je prvostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a da pri tome nisu napravljene povrede pravila postupka na koje ukazuje apelantica u podnesenom zahtjevu. Ustavni sud u ovakvom postupanju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za vanredno preispitivanje, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantičine navode da se "sudija trebala izuzeti jer je u ranijem predmetu učestvovala kao član vijeća", Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude jasno istakao da učestvovanje u postupku sudije pri donošenju presuda Kantonalnog suda ne predstavlja povredu pravila postupka niti je postojala mogućnost izuzeća sudije, te da ovo nije okolnost koja je mogla dovesti do opravdane sumnje u nepristrasnost uređujućeg sudije. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5558/18 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio