Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3335/18 („Top-Farm“ d.o.o. Nova Topola, Gradiška)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Stjecanje bez osnova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3335/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3335/18, rješavajući apelaciju „Top-Farm“ d.o.o. Nova Topola, Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. a) i h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Top-Farm“ d.o.o.
Nova Topola, Gradiška podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035037 17 Gvlž od 27. marta 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Top-Farm“ d.o.o.
Nova Topola, Gradiška podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035037 17 Gvlž od 27. marta 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Top-Farm“ d.o.o.
Nova Topola, Gradiška podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035037 17 Gvlž od 27. marta 2018. godine zbog navodne povrede prava na žalbu na rješenje prvostepenog suda (organa) predviđeno članom 113. Ustava Republike Srpske, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. „Top-Farm“ d.o.o. Nova Topola, Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035037 17 Gvlž od 27. marta 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 22. juna 2018. godine dopunio apelaciju.
Uvodne napomene
2. Na osnovu izvršne isprave - potvrde o registraciji broj A-20130410-172 od 10. aprila 2013. godine kod Registra zaloga pri Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predmetna potvrda), PRO VITA d.o.o. Donja Dubica Opština Odžak (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) je 9. jula 2013. godine podnio prijedlog za izvršenje, protiv apelanta, kao izvršenika, na pokretnim stvarima prema ugovoru o zalogu od 8. aprila 2013. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zalogu), kojim je obezbijeđeno potraživanje tražioca izvršenja protiv apelanta radi naplate duga u određenom novčanom iznosu.
3. Osnovni sud u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio rješenje o izvršenju broj 72 0 I 035037 13 I od 16. jula 2013. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika na pokretnim stvarima (domaćim životinjama koje su numerisane po veterinarskim brojevima sadržanim u spisku koji je sastavni dio ugovora o zalogu), radi naplate duga i troškova izvršnog postupka u određenim novčanim iznosima. Rješenjem o izvršenju je dalje određen način izvršenja na način da sudski izvršilac oduzme od apelanta kao izvršenika – domaće životinje iz spiska i da ih preda tražiocu izvršenja u cilju njihove prodaje od strane tražioca izvršenja. Također, rješenjem je određena ukupna vrijednost založenih stvari po ugovoru o zalozi, te određeno da će se iz iznosa koji se dobije prodajom založenih pokretnih stvari izvršiti namirenje tražioca izvršenja na određenom bankovnom računu.
4. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da protiv ovog rješenja nije dopušten pravni lijek na osnovu glave V – povrede obaveza iz ugovora o zalogu i izvršenje (član 25. Okvirnog zakona o zalozima) osim u slučajevima predviđenim u članu 27. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima. Dalje je navedeno da stranka koja smatra da je oštećena u postupku izvršenja iz ovog Zakona, zaštitu svojih prava vrši tužbom u parničnom postupku, te da pokretanje parničnog postupka nema uticaja na postupak izvršenja u skladu sa ovim zakonom.
Postupak utvrđivanja visine potraživanja tražioca izvršenja
5. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 I 035037 15 I 2 od 23. augusta 2017. godine, utvrđeno je potraživanje tražioca izvršenja prema apelantu, u određenom novčanom iznosu koje je obezbijeđeno založnim pravom na pokretnim stvarima apelanta u ovom izvršnom predmetu na dan 15. august 2016. godine. Postupak po prigovorima
6. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 I 035037 15 I 2 od 23. augusta 2017. godine, odbačeni su kao nedopušteni prigovori apelanta od 21. i 28. augusta i 3., 6. i 25. septembra 2013. godine i prigovori trećeg lica (Jansen Investments B.V.) od 17., 22. i 26. jula, 21. augusta, 12., 17. i 25. septembra 2013. godine i 1. oktobra 2013. godine, podneseni protiv rješenja o izvršenju od 16. jula 2013. godine, te je odbačen kao nedopušten prijedlog trećeg lica za obustavu izvršnog postupka.
7. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je citirao pouku o pravnom lijeku rješenja o izvršenju i član 27. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima, te istaknuo da u predmetnom izvršenom postupku apelantu, kao izvršeniku, i trećem licu nije dozvoljen prigovor, a treće lice nije tokom postupka dokazalo da su njegova prava pogođena izvršenjem založnog prava. Dalje je naveo da je odbacio zahtjev trećeg lica za obustavu postupka, jer Okvirni zakon o zalozima ne poznaje ovaj institut, a Zakon o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) omogućava podnošenje ovog zahtjeva samo izvršeniku, a ne i trećem licu.
Postupak po žalbama okončan osporenim rješenjem
8. Odlučujući o žalbama tražioca izvršenja, apelanta i trećeg lica Okružni sud je rješenjem broj 71 0 P 035037 17 Gvlž 3 od 27. marta 2018. godine, uvažio žalbe tražioca izvršenja i apelanta i ukinuo rješenje Osnovnog suda od 23. augusta 2017. godine, kojim je utvrđeno potraživanje tražioca izvršenja u određenom iznosu, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na nastavak izvršnog postupka. Rješenjem su dalje odbijene žalbe apelanta i trećeg lica i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 23. augusta 2017. godine, kojim su odbačeni kao nedopušteni prigovori apelanta i trećeg lica i odbačen kao nedopušten zahtjev trećeg lica za obustavu izvršnog postupka.
9. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo činjenični tok postupka, te je između ostalog naveo da je nakon dva bezuspješna pokušaja, 20. augusta 2013. godine, na licu mjesta u prisustvu stranaka, sudski izvršilac izvršio popis, oduzimanje i predaju predmeta obezbjeđenja po zaključku suda od 13. augusta 2013. godine i da je tom prilikom tražilac izvršenja svojim potpisom na zapisniku službenog lica suda potvrdio da je predmet obezbjeđenja iz zaključka suda oduzet od apelanta i predat tražiocu izvršenja. Okružni sud je nadalje ukazao da je, prema stanju spisa, tražilac izvršenja, kao založni povjerilac (zalogoprimac) sa apelantom, kao založnim dužnikom (zalogodavcem) 8. aprila 2013. godine zaključio ugovor o zalozi, predmetom kojeg ugovora je zasnivanje založnog prava u korist založnog povjerioca na pokretnim stvarima založnog dužnika, radi obezbjeđenja potraživanja koje založni povjerilac ima prema založnom dužniku u određenom novčanom iznosu, kamata i troškova izvršenja, te eventualnih drugih sudskih i vansudskih troškova u korist založnog povjerioca (član 1 ugovora). Dalje je naveo da je ovim ugovorom založni dužnik (apelant) dao u zalogu založnom povjeriocu (tražiocu izvršenja) tačno određene pokretne stvari (generički i numerički), koje stvari su numerisane po veterinarskim brojevima sadržanim u spisku koji je sastavni dio ovog ugovora (član 2). Istaknuo je da je prema članu 5. navedenog ugovora obaveza založnog dužnika (apelanta) da izmiri obezbijeđeno potraživanje tražioca izvršenja bila u roku od 90 dana od dana potpisivanja ovog ugovora, a u protivnom je ugovoreno pravo založnog povjerioca da namiri potraživanje iz vrijednosti založenih stvari, u skladu sa Okvirnim zakonom o zalozima i drugim važećim propisima. Također je istaknuo da je ovo ugovoreno založno pravo povjerioca (ovdje tražioca izvršenja) upisano u Registar zaloga Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine 25. aprila 2013. godine i izdata je predmetna potvrda, na osnovu koje je tražilac izvršenja, kao založni povjerilac i podnio prijedlog za izvršenje na založenim pokretnim stvarima apelanta iz razloga što apelant u određenom roku nije izmirio obezbijeđeno potraživanje povjerioca, što je u skladu sa članom 26. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima.
10. Okružni sud je naveo odredbe člana 26. stav 1., člana 25. stav 4. i člana 27. Okvirnog zakona o zalozima, te istaknuo da u konkretnom slučaju nije bilo zahtjeva apelanta, pobrojanih u članu 27 stav 1. tačka a) do g). Zakona o zalozima. Stoga je po mišljenju Okružnog suda, u navedenim okolnostima pravilna primjena prethodnih odredbi Okvirnog zakona o zalozima upućivala da je postupak izvršenja trebalo sprovesti na založenim pokretnim stvarima koje čine sadržaj ugovora o zalozi, predmetne potvrde i spiska, koji čini sastavni dio ugovora o zalozi, prema članu 2 ovog Ugovora. Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje radi namirenja potraživanja tražioca izvršenja podnijet na osnovu odredbi Okvirnog zakona o zalozima, koji predstavlja lex specialis u konkretnom slučaju. Dalje je ukazao da član 25. st. 4. i 5. Okvirnog zakona o zalozima propisuje da protiv donesenog rješenja izvršnog suda nije dopušten pravni lijek, osim u slučajevima predviđenim u članu 27. stav 1. istog zakona, kojih razloga nije bilo u ovom izvršnom predmetu, jer se zahtjevi izvršenika i prigovori koje je on ulagao ne odnose na razloge iz člana 27. stav 1. tačka a) do g) Okvirnog zakona o zalozima. Stoga je po mišljenju Okružnog suda, izvršni sud bio dužan da nastavi i okonča postupak izvršenja prvenstveno na pokretnim stvarima apelanta koje su predmet zaloge, a ako su ove stvari propale, založno pravo ostaje i dalje na tom pravu (pravu zaloge) i tražilac izvršenja ima pravo da svoje potraživanje namiri iz ostale imovine izvršenika, u smislu odredbi člana 141. stav 7. i člana 168. stav 5. Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je naveo da iz prethodnog proizlazi da prvostepeni sud u ovom izvršnom predmetu nije imao osnova da vještačenjem utvrđuje visinu potraživanja tražioca izvršenja koje je obezbijeđeno založnim pravom na pokretnim stvarima apelanta. Dalje je naveo da je morao sprovesti postupak izvršenja i omogućiti namirenje potraživanja tražioca izvršenja, koje je obezbijeđeno založnim pravom, u skladu sa odredbama Okvirnog zakona o zalozima (čl. 25, 26. i 27.), a ukoliko izvršenik smatra da je oštećen u postupku izvršenja, zaštitu svojih prava može tražiti u parničnom postupku, a pokretanje tog postupka nema uticaja na postupak izvršenja u skladu sa ovim zakonom. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, iz navedenog proizlazi da je osporeno rješenje prvostepenog suda od 23. augusta 2017. godine (o utvrđivanju potraživanje tražioca izvršenja prema apelantu u određenom novčanom iznosu) donijeto suprotno odredbama čl. 25., 26. i 27. Okvirnog zakona o zalozima, dakle pogrešnom primjenom materijalnog prava, pa je prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na nastavak i sprovođenje postupka izvršenja primjenom odredbe člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP i čl. 25. i 26. Okvirnog zakona o zalozima.
11. U pogledu žalbe apelanta i trećeg lica koja je izjavljena protiv rješenja prvostepenog suda od 23. augusta 2017. godine, kojim su odbačeni prigovori apelanta i trećeg lica i odbačen zahtjev trećeg lica za obustavu izvršnog postupka kao nedopušteni, Okružni sud je zaključio da je ovo rješenje pravilno i zakonito, iz razloga što navedeni prigovori apelanta i trećeg lica nisu podnijeti u vezi sa zahtjevima koji su sadržani u članu 27. stav 1. tačka a) do g) Okvirnog zaloga o zalozima. S tim u vezi, obrazložio je da kako prigovori apelanta i trećeg lica nisu u vezi sa navedenim razlozima (zahtjevima), to su pravilno odbačeni kao nedopušteni, s obzirom da podnošenje pravnog lijeka protiv rješenja izvršnog suda donijetog na osnovu Poglavlja V Okvirnog zakona o zalozima nije dopušteno, osim u slučajevima iz člana 27. stav 1. ovog zakona. Okružni sud je naveo da će u nastavku izvršnog postupka prvostepeni sud, uvažavajući razloge iz rješenja ovog suda, pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava, omogućiti tražiocu izvršenja da namiri svoje potraživanje koje je obezbjeđeno ugovorom o zalozi, na založenim stvarima, a ako je to postalo nemoguće na ovim stvarima, onda na drugoj imovini apelanta, shodno odredbi člana 25. stav 4. i 26. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima, u vezi sa članom 141. stav 7. i člana 168. stav 5. Zakona o stvarnim pravima.
Nastavak izvršnog postupka
12. Tražilac izvršenja je 26. aprila 2018. godine podnio Osnovnom sudu zahtjev za nastavak izvršnog postupka, u kojem je predložio sudu da donese novi zaključak, te naloži sudskim izvršiocima da popišu svu pokretnu imovinu apelanta i odredi njihovu prodaju u skladu sa poglavljima IX, X i XI Pravilnika o zalozima.
13. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 I 035037 15 I 2 od 8. maja 2018. godine, na osnovu izvršne isprave – predmetne potvrde, po prijedlogu tražioca izvršenja, određeno je izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika, na njegovim pokretnim stvarima, radi naplate duga u određenom novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatom i troškovima izvršnog postupka koji će se odrediti naknadno, na način da sudski izvršioci u određenom roku popišu svu pokretnu imovinu apelanta. Dalje je navedeno da će se nakon toga sud odrediti prodaju pokretne imovinu apelanta u skladu sa poglavljima IX, X i XI Pravilnika o zalozima.
14. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju na osnovu zapisnika sudskih izvršilaca sa lica mjesta od 24. aprila 2018. godine utvrdio da žive svinje koje su bile predmet zaloge u ovom izvršnom predmetu, a koje su predate tražiocu izvršenja 20. augusta 2013. godine, sada ne postoje. Dalje je naveo da slijedom navedenog, a na osnovu navoda iz odluke Okružnog suda, donosi odluku kojom se ovaj izvršeni postupak nastavlja na ostaloj pokretnoj imovini apelanta. Kako su se ispunili uslovi iz čl. 25. i 26. Okvirnog zakona o zalozima, Osnovni sud je donio rješenje. U pouci o pravnom lijeku, Osnovni sud je naveo da protiv ovog rješenja nije dopušten pravni lijek na osnovu glave V – povrede obaveza iz ugovora o zalogu i izvršenje (član
25. Okvirnog zakona o zalozima) osim u slučajevima predviđenim u članu 27. stav 1. Okvirnog zakona o zalozima. Dalje je navedeno da stranka koja smatra da je oštećena u postupku izvršenja iz ovog Zakona, zaštitu svojih prava vrši tužbom u parničnom postupku, te da pokretanje parničnog postupka nema uticaja na postupak izvršenja u skladu sa ovim zakonom.
Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na žalbu na rješenje prvostepenog suda (organa) predviđeno članom 113. Ustava Republike Srpske. Povredu prava na pravično suđenje i pristup sudu apelant vidi u proizvoljnoj primjeni član 209., a u vezi sa članom 7., 8., 123., 126. i 255. stav 1. tač. 4) i 9) Zakona o parničnom postupku, te čl. 109. i 110. Ustava Republike Srpske. Apelant navodi da je postupajući po zaključku suda od 13. augusta 2013. godine, sudski izvršitelj 20. augusta 2013. godine izašao na lice mjesta, na adresi apelanta, te izvršio popis, oduzimanje i predaju stvari tražiocu izvršenja, određenih rješenjem o izvršenju i zaključkom Osnovnog suda od 17. augusta 2013. godine, koje u potpunosti odgovaraju pokretnim stvarima apelanta određenim ugovorom o zalozi. Dalje je naveo da ovo znači da je tražilac izvršenja momentom popisa, oduzimanja i predaje pokretnih stvari apelanta u potpunosti namiren, što je potvrdio i potpisom i pečatom na samom zaključku od 20. augusta 2013. godine. Posebno ističe da Osnovni sud nakon namirenja tražioca nije okončao postupak, već ga je nastavio. Apelant tvrdi da je Osnovni sud najprije dozvolio izvršenje na stvarima čija vrijednost prelazi stvarni dug apelanta, zaplijenio i predao pokretne stvari tražiocu izvršenja, a naknadno utvrdio da je dug apelanta prema tražiocu izvršenja drastično manji od ranije utvrđenog, te po žalbama donio rješenje kojim se nastavlja izvršni postupak u kojem je tražilac izvršenja namiren i preko iznosa koji mu stvarno duguje apelant. Po apelantovom mišljenju, na ovaj način je dozvolio tražiocu izvršenja da se neosnovano obogati na štetu apelanta, odnosno tražilac izvršenja se dvostruko namirio na imovini apelanta na osnovu jedne te iste izvršne isprave, odnosno na osnovu predmetne potvrde. Relevantni propisi
16. Okvirni zakon o zalozima ("Službeni glasnik BiH", br. 28/04 i 54/04)
1. Primjena Poglavlja V. ovog zakona i nadležnost suda Član 25. st. 1., 4., 5. i 6.
Poglavlje V. ovog zakona primjenjuje se samo na izvršenje prava iz ugovora o zalogu ili ugovora kojim je zasnovano strano pravo u obliku zaloga. Ukoliko je drugim zakonom tako određeno, Poglavlje V. ovog zakona primjenjuje se i na druga prava.
Protiv rješenja izvršnog suda donesenog na osnovu ovog poglavlja nije dopušten pravni lijek, osim u slučajevima predviđenim u članu 27. stav 1. ovog zakona.
Ukoliko nije drugačije određeno u ovom poglavlju:
a) podnošenje zahtjeva u skladu s članom 27. stav 1. ovog zakona nema uticaja na izvršenje uređeno ovim poglavljem; i
b) jedino rješenje izdato od strane izvršnog suda u skladu s članom 27. stav 2. ovog zakona ima uticaja na izvršenje uređeno ovim poglavljem.
Strana koja smatra da je oštećena u postupku izvršenja iz ovog zakona, zaštitu svojih prava vrši tužbom u parničnom postupku. Pokretanje parničnog postupka nema uticaja na postupak izvršenja u skladu s ovim zakonom.
3. Prava ugovornih strana na zaštitu Član 27.
Samo nakon oduzimanja osiguranja, lice čija su prava uključena ili pogođena izvršenjem založnog prava, može se obratiti izvršnom sudu sa zahtjevom da:
a) obustavi izvršni postupak na osnovu činjenice da založni dužnik nije povrijedio obaveze iz ugovora o zalogu, i naloži vraćanje osiguranja založnom dužniku;
b) privremeno ili trajno stavi van snage pravo založnog povjerioca da proda osiguranje;
c) založnom povjeriocu da uputstva o bilo kojem pitanju u vezi sa izvršenjem založnog prava i naloži da se ponaša u skladu s jednim ili više proceduralnih pravila određenih ovim zakonom;
d) oslobodi neko lice obaveze poštivanja jednog ili više proceduralnih pravila određenih ovim zakonom, ukoliko je poštivanje tih pravila postalo nesvrsishodno;
e) produži bilo koji rok iz Poglavlja V. ovog zakona kojeg se založni povjerilac mora pridržavati;
f) od nekog lica zahtijeva da nadoknadi drugom licu troškove koje je to lice pretrpjelo uslijed pokretanja neosnovanog postupka pred sudom; ili
g) izmijeni diobu novca dobijenog prodajom osiguranja u odnosu na predloženu diobu navedenu u obavijesti iz člana 32. stav 1. ovog zakona.
Izvršni sud izdat će traženo rješenje u roku od 8 dana od dana podnošenja zahtjeva iz stava 1. ovog člana.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. a) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. a) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
18. U odnosu na osporeno rješenje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
19. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda se odlučivalo o žalbama tražioca izvršenja, apelanta i trećeg lica podnesenim u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu predmetne potvrde (o ugovorenom založnom pravu na apelantovim pokretnim stvarima). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana "nova građanska prava ili obaveze" apelanta, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom – predmetnom potvrdom, odnosno ugovorom o zalogu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je izvršni postupak pokrenut po osnovu predmetne potvrde, koja se izdaje prilikom upisa ugovornog založnog prava povjerioca (tražioca izvršenja) na pokretnim stvarima založnog dužnika (apelanta) u odgovarajući registar kod nadležnog organa, i da se stoga u konkretnom postupku kao lex specialis primjenjuje Okvirni zakon o zalozima. Osim toga, podsjeća i da je osporenim rješenjem Okružnog suda, u jednom dijelu, odbijene žalbe apelanta i trećeg lica i potvrđeno rješenje Osnovnog suda kojim su odbačeni kao nedopušteni prigovori apelanta i trećeg lica i odbačen kao nedopušten zahtjev trećeg lica za obustavu izvršnog postupka. Također, osporenom odlukom Okružnog suda ukinuto je rješenje kojim je utvrđeno potraživanje tražioca izvršenja u određenom iznosu i predmet vraćen prvostepenom sudu na nastavak izvršnog postupka, te je u ponovnom postupku, doneseno rješenje Osnovnog suda od 8. maja 2018. godine, kojim je određeno izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika, na njegovim pokretnim stvarima.
23. Ustavni sud primjećuje da se suština apelacionih navoda svode na tvrdnju da je sudski izvršitelj 20. augusta 2013. godine izašao na lice mjesta, na adresi apelanta, te izvršio popis, oduzimanje i predaju pokretnih stvari određenih ugovorom o zalozi tražiocu izvršenja i da je tražilac izvršenja time u potpunosti namiren, ali da Osnovni sud nakon namirenja tražioca izvršenja nije okončao postupak, već ga je nastavio. S druge strane, u osporenom rješenju Okružnog suda, u činjeničnom dijelu opisa predmetnog postupka, također je navedeno da je predmet obezbjeđenja iz zaključka suda oduzet od apelanta i predat tražiocu izvršenja, ali nije dato bilo kakvo obrazloženje u vezi toga, te stoga nije jasno da li su prodate založene pokretne stvari i da li je tražilac izvršenja time djelomično ili potpuno namiren. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku primjenjivan Okvirni zakon o zalozima, koji je u članu 25. propisao da protiv rješenja izvršnog suda donesenog na osnovu ovog poglavlja nije dopušten pravni lijek, osim u slučajevima predviđenim u članu 27. stav 1. ovog zakona. Nadalje, u članu 27., propisano je da samo nakon oduzimanja osiguranja, lice čija su prava uključena ili pogođena izvršenjem založnog prava, može se obratiti izvršnom sudu sa zahtjevom da: obustavi izvršni postupak na osnovu činjenice da založni dužnik nije povrijedio obaveze iz ugovora o zalogu i naloži vraćanje osiguranja založnom dužniku, privremeno ili trajno stavi van snage pravo založnog povjerioca da proda osiguranje, i dr. (vidi tačku 16. Odluke). Iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, prozilazi da je zakonodavac ostavio mogućnost izvršeniku da, nakon oduzimanja osiguranja, traži zaštitu svojih prava pred izvršnim sudom i sud je dužan postupiti po tom njegovom zahtjevu.
24. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizilazi da je apelant ove navode (da su mu oduzete pokretne stvari i da se tražilac izvršenja namirio) iznosio u toku postupka pred Osnovnim i Okružnim sudom. Naime, apelantov prigovor i žalba su upravo i odbačeni iz razloga što nisu podnijeti u vezi sa zahtjevima koji su sadržani u članu 27. stav 1. tačka a) do g) Okvirnog zaloga o zalozima, niti je apelant uz apelaciju dostavio kopije svojih prigovora i žalbi iz kojih bi proizilazilo suprotno. Osim toga, iz stanja spisa ne proizilazi, niti je apelant to naveo, da je pokrenuo parnični postupak radi zaštite svojih prava, kako je to predviđeno članom 25. stav 6. Okvirnog zakona o zalozima.
25. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelant ove navode u tom pravcu nije mogao uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.
26. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
c)U odnosu na navode o povredi prava na žalbu na rješenje prvostepenog suda (organa) predviđeno članom 113. Ustava Republike Srpske
27. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na žalbu na rješenje prvostepenog suda (organa) predviđeno članom 113. Ustava Republike Srpske. S obzirom na to da je apelant u ovom dijelu apelacije naveo povredu odredbe člana 113. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje, jer apelacija u ovom dijelu, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3918/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 11., dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. a) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević