Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2145/18 (Općina Bugojno)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stečaj
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stečajnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2145/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2145/18, rješavajući apelaciju Općine Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Općine Bugojno.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 087422 17 Rev od 18. decembra 2017. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Bugojno (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Bugojno, podnijela je 11. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 087422 17 Rev od 18. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 087422 15 Ps 2 od 18. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, „Bingo" d.o.o. export-import Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Gorica“ d.d. Bugojno u stečaju (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 9. decembra 2019. godine, a od Općinskog suda 2. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Drugotuženom je, nakon neuspješnog pokušaja uručenja putem poštanske službe, dostavljanje obavljeno putem oglasne ploče Ustavnog suda 30. decembra 2019. godine, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i prvotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 11. decembra 2019. do 10. aprila 2020. godine.
4. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 087422 15 Ps 2 od 18. aprila 2016. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji od 25. septembra 2013. godine, zaključen između drugotuženog kao prodavca i prvotuženog kao kupca, u dijelu kojim je ugovorena prodaja nekretnina, preciznije opisanih u izreci presude, koje odredbe povlače ništavost samog ugovora o kupoprodaji protivnom prinudnim propisima, moralu društva, načelu savjesnosti i poštenja u prometu, pa on ne može opstati bez ništavih odredaba i koje su bile uvjet i odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor o kupoprodaji zaključen, te je apelantica obavezana da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev za naknadu troškova prvotuženog odbijen kao neosnovan.
7. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je nad drugotuženim 29. oktobra 2010. godine otvoren stečajni postupak i da su, nakon šest neuspješnih pokušaja prodaje, predmetne nekretnine na osnovu notarski obrađenog ugovora prodate prvotuženom. Također je naveo da je Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda rješenjem odbio da izvrši uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist prvotuženog, koje je potvrđeno odlukom Kantonalnog suda, uz obrazloženje da se radi o nekretninama u statusu poljoprivrednog i neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na kojima je drugotuženi imao pravo korištenja, a ne raspolaganja. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da predmetne nekretnine nisu mogle ući u stečajnu masu, niti biti predmet kupoprodaje. Općinski sud je, međutim, istakao da je apelantica učestvovala u stečajnom postupku nad imovinom drugotuženog u kom je prijavila svoja potraživanja, da je tek nakon donošenja rješenja o dosudi predmetnih nekretnina prvotuženom i nakon šest javnih objava o prodaji tih nekretnina istakla prigovor da je izlučni povjerilac, te da je propustila rokove propisane odredbama čl. 123. i 124. Zakona o stečajnom postupku. Slijedom navedenog je zaključio da apelantica u toj fazi stečajnog postupka ne može zahtijevati „poništenje“ predmetnog ugovora i izlučenje predmetnih nekretnina. S tim u vezi je istakao da je stečajni sud postupio u skladu sa odredbom člana 96. Zakona o stečajnom postupku i da je popis predmeta stečajne mase, popis povjerilaca i pregled imovine stečajni upravnik izložio u službenim prostorijama prije izvještajnog ročišta. S obzirom na to da apelantica u toku postupka sudu nije dokazala da je u rokovima propisanim zakonom podnijela zahtjev za izlučenje predmetnih nekretnina, te činjenicu da u stečajnom predmetu egzistira rješenje o dosudi koje je pravosnažno, Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome je naglasio da apelantica u tom stadiju stečajnog postupka eventualno može tražiti naknadu štete na osnovu odredaba člana 37. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, te da prilikom sačinjavanja spornog ugovora notar nije upozorio ugovorne strane da određene nekretnine ne mogu biti predmet otuđenja s obzirom na to da na njima drugotuženi nije imao pravo vlasništva.
8. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 087422 16 Pž 3 od 7. septembra 2016. godine usvojena je apelanticina žalba i preinačena je prvostepena presuda na način da je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o kupoprodaji od 25. septembra 2013. godine, zaključen između drugotuženog kao prodavca i prvotuženog kao kupca, u dijelu kojim je ugovorena prodaja dijela predmetnih nekretnina, preciznije opisanih u izreci presude, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je ugovorena prodaja preostalog dijela predmetnih nekretnina, te su obavezani tuženi da apelantici nadoknade troškove predmetnog parničnog postupka.
9. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da je Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ništav ugovor koji je protivan Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo (član 103. stav 1), da sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svako zainteresirano lice (član 109), te da učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu da ih uređuju suprotno Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva (član 10). Nadalje je naveo da se žalbom osnovano ukazuje da su predmetne nekretnine [izuzev dijela nekretnina u odnosu na koje je tužbeni zahtjev odbijen] uknjižene kao državno vlasništvo sa pravom korištenja drugotuženog, te da se radi o poljoprivrednom zemljištu. S tim u vezi je ukazao da je Zakonom o poljoprivrednom zemljištu propisano da poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država, osim onog koje se vraća ranijim vlasnicima prema posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže Federacija prema općim propisima o raspolaganju nekretninama, ako tim zakonom nije drugačije određeno (član 98. stav 1), da je poljoprivredno zemljište u vlasništvu države u pravnom prometu, ali da se ne može prodavati (član 99. stav 1), te da se poljoprivredno zemljište može staviti u promet u obliku zakupa, koncesije i zamjene, ali isključivo radi zasnivanja primarne poljoprivredne proizvodnje (član 99. stav 2). Kantonalni sud je, također, ukazao da je odredbom člana 3. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da se poljoprivredno zemljište, šume i šumska zemljišta u društvenom vlasništvu ne mogu otuđivati, osim ako je to zakonom određeno (stav 1), te da se građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu ne može otuđivati, ali da se na njemu mogu stjecati prava određena zakonom (stav 2). Nadalje je ukazao da je odredbama ZOO propisano da, kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav (član 47), te da je predmet obaveze nedopušten ako je protivan Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja i prinudnim propisima (član 49). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu bili kumulativno ispunjeni svi uvjeti za nastanak punovažnog ugovora, te da je tužbeni zahtjev u usvajajućem dijelu osnovan. U odnosu na ostatak predmetnih nekretnina (zk. ul. Broj 765 k.o. SP Bugojno), Kantonalni sud je odbio tužbeni zahtjev jer navedena nekretnina nije obuhvaćena spornim ugovorom. U konačnici je istakao da je neodrživo shvatanje prvostepenog suda da se u toku stečajnog postupka ne može tražiti utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora s obzirom na to da se, shodno odredbi člana 110. ZOO, pravo na isticanje ništavosti ne gasi.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 087422 17 Rev od 18. decembra 2017. godine usvojena je revizija prvotuženog i preinačena je drugostepena presuda na način da je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te istakao da je prvostepeni sud izvršio pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalnopravnog odnosa kada je zaključio da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe ZOO, već odredbe Zakona o stečajnom postupku, shodno načelu lex specialis derogat legi generali. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da, ukoliko u stečajnoj masi postoje stvari koje ne pripadaju stečajnom dužniku, odnosno stečajnoj masi, te stvari se otvaranjem stečaja iz stečajne mase izdvajaju. Zatim, naveo je da su izlučni povjerioci lica koja na osnovu svog stvarnog ili obligacionog prava mogu da traže da se određena stvar ili pravo izdvoji iz stečajne mase, te da zahtjev za izlučenje izlučni povjerilac može podnijeti do momenta prodaje imovine u stečajnom postupku. S tim u vezi je istakao da se, ukoliko u toku trajanja stečajnog postupka izlučni povjerilac nije vršio svoje subjektivno pravo do momenta prodaje, u smislu podnošenja izlučnog zahtjeva ili pokretanja parničnog postupka putem izlučne tužbe, stvar tretira kao dio stečajne mase, odnosno da se unovčava i da dobijena novčana sredstva predstavljaju dio stečajne mase. Pri tome je naglasio da pribavljanje stvari prodajom u stečajnom postupku, na osnovu rješenja o dosudi, predstavlja orginarno stjecanje prava vlasništva. Uzimajući u obzir činjenicu da je stečajni sud donio rješenje o dosudi nekretnina kupcu navedenih u notarski obrađenom kupoprodajnom ugovoru, kojim su obuhvaćene i predmetne nekretnine, te da je rješenje o dosudi pravosnažno, Vrhovni sud je zaključio da apelantica ne može s uspjehom isticati zahtjev za utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je u stečajnom postupku doneseno pravosnažno rješenje o dosudi, primjenom kogentnih odredaba Zakona o stečajnom postupku. S tim u vezi je istakao da su nastupile pravne posljedice pravosnažnosti rješenja o dosudi zbog kog razloga su bez utjecaja na drugačiju odluku apelanticini navodi iz odgovora na reviziju da je ,,u stečajnom postupku ukazivala na nedopustive propuste koji se prvenstveno odnose na nepokretnu imovinu stečajnog dužnika“.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da, u slučaju podnošenja tužbe s ciljem utvrđivanja ništavosti pravnog posla koji je zaključio stečajni dužnik, tužilac ne može biti ograničen rokovima propisanim Zakonom o stečajnom postupku, te da je takav stav prvostepenog i Vrhovnog suda neprihvatljiv. Navodi da je drugostepeni sud u obrazloženju odluke naveo razumljive i logične razloge za zaključak da je prometovanje predmetnih nekretnina nedopušteno, jer je u suprotnosti sa odredbama Zakona o stečajnom postupku, kao i posebnim zakonima kojima je regulirano upravljanje, korištenje i raspolaganje predmetnim nekretninama, te da su navedene propise bili dužni poštovati i organi stečajnog postupka prilikom popisa stečajne mase. Također, navodi da su prvostepeni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su svoju pažnju usmjerili na pitanja koja su irelevantna za rješenje predmetnog spora. U konačnici, navodi da je ishod predmetnog postupka gubitak stvarnih prava na predmetnim nekretninama na strani njihovog zakonitog titulara i utvrđivanje, odnosno dosuđivanje tih prava nezakonitom stjecaocu. b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, te da nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena materijalnog prava bila proizvoljna. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
14. Općinski sud je naveo da je pravilnom ocjenom dokaza utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, da je naveo jasne, potpune i određene razloge za odluku, te da smatra da nije došlo do kršenja prava na koja se apelantica poziva.
15. Prvotuženi je naveo da je apelacija neosnovana i predložio da je Ustavni sud odbije kao neosnovanu. Također je naveo da je apelantica imala mogućnost da učestvuje u stečajnom postupku, te da je neblagovremeno podnijela prigovor na pravosnažno rješenje o dosudi predmetnih nekretnina prvotuženom. Naveo je da je na svim spornim nekretninama drugotuženi imao pravo vlasništva ili raspolaganje koje je, shodno odredbama Zakona o stvarnim pravima, izjednačeno sa pravom vlasništva.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/03, 32/04, 42/06 i 52/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.
Izlučivanje i naknada za izlučna prava (1) Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripadaju stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučenje tog predmeta regulira se posebnim zakonom.
[…] (4) Ukoliko je predmet čije se izlučivanje moglo zahtijevati prije otvaranja stečajnog postupka neovlašteno prodat od stečajnog dužnika, privremenog upravnika ili nakon otvaranja postupka od stečajnog upravnika, izlučni povjerilac može zahtijevati ustupanje prava na protuuslugu, ako ona još nije izvršena. On može zahtijevati protuuslugu iz stečajne mase, ako ona postoji u masi i ako se iz mase može izdvojiti.
(5) Ako nisu ispunjeni uvjeti iz stava 4. ovog člana, izlučni povjerilac može, kao stečajni povjerilac, tražiti naknadu štete ako je dužnik prodao stvar, i kao trošak stečajne mase, ako je privremeni stečajni upravnik ili stečajni upravnik prodao stvar na nelegalan način.
Član 96.
Stavljanje popisa i pregleda na uvid Popis predmeta stečajne mase i popis povjerilaca, kao i pregled imovine stečajni upravnik dužan je da izloži u službenim prostorijama suda najkasnije osam dana prije izvještajnog ročišta.
Član 123.
Prigovori protiv diobnog popisa (1) Kod diobe diobnog popisa povjerioci mogu stečajnom sudu podnijeti prigovor na diobni popis u roku od osam dana nakon isteka zakonskog roka predviđenog članom 119. stav 1. ovog zakona.
[…] Član 124.
Glavna dioba (1) Prilikom davanja saglasnosti za glavnu diobu stečajni sudija određuje ročište za glavnu diobu. Na ročištu za glavnu diobu stečajni sudija će sa povjeriocima i stečajnim upravnikom razmotriti prijedlog diobe. U slučaju prigovora povjerioca primjenjuju se odredbe člana 123. stav 1. ovog zakona. Na ročištu za glavnu diobu prijedlog diobe se može mijenjati ili dopunjavati. Ukoliko nema prijedloga za izmjenu i dopunu ili nakon što su oni usvojeni, stečajni sudija daje saglasnost na prijedlog diobe.
[…]
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Kad je predmet obaveze nedopušten Član 49.
Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. […] Isticanje ništavosti Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
[…] Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
18. Zakon o poljoprivrednom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH" broj 52/09) u relevantnom dijelu glasi:
VII. RASPOLAGANJE POLJOPRIVREDNIM ZEMLJIŠTEM
Član 98.
Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država osim onog koje se vraća ranijim vlasnicima prema posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže Federacija prema općim propisima o raspolaganju nekretninama, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
[…] Akt o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta (zakup, koncesija i zamjena) mora biti donesen u skladu sa ovim Zakonom i drugim pratećim propisima koji reguliraju ovu oblast.
Akt donesen suprotno utvrđenoj proceduri iz stava 2. ovog člana smatra se ništavnim.
Član 99.
Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države je u pravnom prometu, ali se ne može prodavati.
Poljoprivredno zemljište može se staviti u promet u obliku zakupa, koncesije i zamjene, ali isključivo radi zasnivanja primarne poljoprivredne proizvodnje.
[…]
19. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, «Službeni list RBiH» br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94, 33/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 66/13 - ZO) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
[…] (2) Građevinska zemljišta u društvenoj svojini ne mogu se otuđivati, ali se na njima mogu sticati prava određena zakonom.
[…] (4) Ugovor o prometu nepokretnosti, zaključen protivno odredbama st. 1, 2. i 3. ovog člana, ništav je.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 087422 17 Rev od 18. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. februara 2018. godine a apelacija je podnesena 11. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog, a koji je za predmet imao nekretnine u državnom vlasništvu. Stoga, Ustavni sud, prije svega, treba da odgovori na pitanje da li se predmetni postupak ticao apelanticinih građanskih prava i sloboda, odnosno da li apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, shodno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o poljoprivrednom zemljištu, općine polažu određena prava i upravljaju građevinskim i poljoprivrednim zemljištem na svojoj teritoriji, koja proizlaze iz činjenice da se radi o državnoj imovini koja predstavlja res in publico usu (javno dobro) i uživa poseban status (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te se, shodno tome, predmetni postupak posredno odnosio i na apelanticina prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku, inter alia, odlučivalo i o apelanticinim građanskim pravima i obavezama iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
28. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
30. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke podržao zaključak prvostepenog suda da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan zbog toga što apelantica, kao izlučni povjerilac, nije u rokovima propisanim Zakonom o stečajnom postupku zahtijevala da se predmetne nekretnine izdvoje iz stečajne mase. Vrhovni sud je, dakle, zaključio da je apelantica, propuštajući da blagovremeno istakne navedeni zahtjev, izgubila pravo da zahtijeva utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, smatrajući pri tome da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o stečajnom postupku koje su lex specialis u odnosu na odredbe ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi ništavost spornog kupoprodajnog ugovora, a ne rješenja o dosudi predmetnih nekretnina prvotuženom donesenog u stečajnom postupku primjenom pravila stečajnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak da odredbe stečajnog prava u konkretnom slučaju derogiraju opća pravila o ništavosti ugovora propisana odredbama ZOO, te da apelantica, usljed činjenice da je na osnovu spornog ugovora u stečajnom postupku doneseno rješenje o dosudi predmetnih nekretnina prvotuženom, ne može biti prekludirana sa zahtjevom za utvrđivanje ništavosti tog ugovora, jer se to pravo, shodno odredbi člana 110. ZOO, ne gasi. Ustavni sud, također, smatra proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da je apelantica onemogućena u isticanju zahtjeva za utvrđenje ništavosti spornog ugovora jer se u konkretnom slučaju radi o originarnom stjecanju prava vlasništva s obzirom na to da prvotuženi prava na predmetnim nekretninama, na osnovu spornog ugovora, crpi iz prava drugotuženog kao prodavca, a što jeste differentia specifica derivativnog u odnosu na originarno stjecanje prava vlasništva.
31. Sublimirajući navedeno Ustavni sud zaključuje da se osporene odluke temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava usljed čega je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
32. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava zaključili da je apelantica onemogućena u isticanju zahtjeva za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora zbog činjenice da je na osnovu tog ugovora u stečajnom postupku doneseno rješenje o dosudi predmetnih nekretnina prvotuženom.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević